Odakle odjednom dolaze ovi novi katolici?
Koje je objašnjenje za ovu pojavu: mladi – osobito mladići – koji dolaze iz svjetovnoga okruženja, a ipak pronalaze put do Katoličke Crkve i krštenja: novi katolici?
Chesterton u Pravovjerju kaže da je moderni čovjek može sve – osim smatrati se istinski sretnim. Moderni svjetovni svijet obećava slobodu, ali ta se sloboda često pokazuje praznom i besmislenom. Mladi koji odrastaju u posve svjetovnoj kulturi preplavljeni su izborima, površnim podražajima i nekom vrstom besciljne samostalnosti. Chesterton to naziva dosadom u raju: možeš činiti bilo što, ali ništa ne znači išta.
Posebice mladi koji nikada nisu upoznali religiju osjećaju jaču žeđ za smislom i otajstvom. Crkva –sa svojim obredima, paradoksima i dubokom simbolikom – nudi im upravo ono što njihov svijet ne može: istinu koja ih nadilazi. Svojevrsnu čežnju duše za izvorom. Ta se čežnja može poricati ili potiskivati, ali nikada potpuno ne iščezne.
Chesterton je vjeru – a prije svega katoličku vjeru – vidio kao veliku pustolovinu, potragu, borbu za dobro, istinito i lijepo. U djelu Vječni čovjek piše kako se kršćanstvo ne povlači tiho u sentimentalni idealizam, nego se upušta u tešku bitku za dušu, baš kao što vitez ide u bitku.
Zašto se uglavnom mladići osjećaju posebno privučeni Katoličkoj Crkvi? To nije jedinstveno za Nizozemsku; istraživanja pokazuju da je to slučaj i u Engleskoj i Francuskoj. Što bi moglo biti objašnjenje za to? U svijetu u kojem dječaci često odrastaju bez junaka, bez pravih kušnji ili borbi (njihova „borba“ često je virtualna ili besmislena), oni u kršćanstvu prepoznaju stvarno borilište: život s pravilima, opasnošću, žrtvom, borbom protiv grijeha, pa čak i obećanjem mučeništva. To se ponajviše sviđa mladićima jer se obraća njihovoj čežnji za višim poslanjem. Čak je i Hollywood to sada otkrio.
Disney i Marvel posljednjih su se godina – otprilike od 2019. – vidljivo odlučili za veću uključivost i raznolikost u svojim filmovima i serijama: jače, istaknutije ženske protagonistice (npr. Marvels, She-Hulk, Ahsoka, preradba Snjeguljice); likove druge boje kože na mjestima gdje su gotovo uvijek bili bijelci; likove i junake iz bajki s LGBTQ+ ili prilagođenom kulturnom pozadinom, a postojeći (muški, bijeli) likovi zamijenjeni su ženskim ili manjinskim likovima (npr. Jane Foster u Thoru; Iron Man postaje Ironheart u stripovima i Marvelovu filmskom svemiru).
Reakcije na to bile su oštro podijeljene: „naprednjački“ mediji hvalili su korake kao prijeko potrebne i osvježavajuće, da konačno donose priznanje široj skupini ljudi. S druge strane, kritičari su govorili o „propagandi wokea“ i optužili Disney/Marvel da podređuju priče ideologiji i da likove čine plosnatima i moralističnima. U svakom slučaju kod publike su masovno propali. Marveli (2023.) postali su jedan od najvećih promašaja Marvelova filmskoga svemira. Godinu dana ranije Disney je očekivao hit od milijardu dolara sa Svjetlosnim, ali gledatelji su masovno ostali podalje, klonili su ga se. Poput Svjetlosnoga, Pixarova produkcija Elementi također je imala najgori Pixarov vikend otvaranja ikada. I tu ima kritika zbog izbora koji su „woke“ (kao lezbijski poljubac). I igrana preradba Snjeguljice bila je narušena prijeporima čak i prije početka prikazivanja zbog glumačke postave i intervjua o feminističkom prepisivanju i zamjeni patuljaka raznolikom skupinom „čarobnih stvorenja“, nakon što je sedam patuljaka zamijenjeno sa sedam spolova u ranijem snimanju.
U modernoj kulturi uči se da sloboda znači činiti što želiš. Ali Chesterton ističe kako istinska sloboda postoji samo unutar poretka većega od tebe sama, baš kao što možeš slobodno svirati glasovir samo ako si se prvo podvrgnuo stezi koju ti je nametnuo učitelj glasovira. Katolička Crkva sa svojim zapovijedima, dogmama i sakramentima ne nude neobvezujuću slobodu, nego slobodu koju postižete upravo odustajanjem od nje, predajom Predaji.
Za mlade (a poglavito mladiće) koji su možda umorni od besciljne autonomije, to zapravo može biti oslobađajuće. Pogotovo u sekularnom svijetu, mladi (a ponajprije mladići) otkrivaju kako Crkva nije sitničava i zagušljiva ćudorednost, nego pustolovina puna paradoksa: reda i slobode, borbe i mira, poslušnosti i kraljevskoga dostojanstva. Praznina i dosada svjetovne slobode tjeraju ih na nešto dublje. Mladići u Crkvi prepoznaju pustolovinu, borbu i vitezove. Paradoks poslušnosti kao preduvjeta za istinsku slobodu očito im se sviđa.
Mladi se, čujete od toliko svećenika, jednostavno pojave niotkuda. Dolaze, svaki na svoj način, ali uvijek tražeći smisao, istinu, pustolovinu i Dom. Moderni je čovjek poput nekoga tko je rođen u palači i odmah je zaboravi. Lunja šumom, puže po podrumima i počinje šarati po zidovima: „Ovdje počinje moja sloboda!“ Ali duboko iznutra tuga za domom ga grize, iako više ne zna što propušta. Isto vrijedi i za te mlade. Odrasli su u posve posvjetovljenu svijetu, svijetu bez Boga, bez liturgije, bez granica. Taj svijet im obećava slobodu, ali ih ostavlja praznima. Mogu birati bilo što, a opet ništa im ne djeluje smisleno. Možeš skakati s proslave na proslavu, ali osjećaj gubitka ostaje. Zato što smisao slobode nije u tome da možeš birati što želiš, nego da znaš za što živiš. A to„ zašto?“ nije nešto ne može se naći na Netflixu, preko aplikacija za upoznavanje, kod utjecajnih mislitelja i na festivalima.
I onda, iznenada, na jedva uočljiv način, otkrivaju Crkvu. Crkva je za njih nešto novo, a opet drevno. To je poput tajanstvene knjige u knjižnici punoj otrcanih medicinskih romana. Čudno je, a opet uvjerljivo.
Još jednom, zašto izdvojeno mladići? Možda zato što oni vole pustolovinu. Njihov je svijet gotovo isključivo bdio nam „ženskim“ (osjećajno, empatično, brižno, njegovano, nježno), ali je obezvrijedio „muško“: borba, stega, red i želja za služenjem nečemu većem od sebe – ukratko, oni su pustolovno nastrojeni. Za mladiće koji duboko u sebi još uvijek žele biti vitezovi, osvajači i hodočasnici, Crkva – sa svojim duhovnim ratnicima, svojim svetcima i junačkim mučenicima, svojom borbom protiv zla – jest izazov. Njihova okolina kaže: „Radi kako ti je volja.“ Crkva kaže: samosvladavaj se, klekni, žrtvuj se i budi vjeran. Prva poruka vodi do uzetosti; druga do pustolovine.
Jednostavna činjenica da Katolička Crkva još uvijek nešto zahtijeva i nešto obećava po meni je ključna. Crkva obećava pustolovinu: hodočašće do svetosti. Crkva zahtijeva stegu: ne ono što osjećate, nego ono što morate činiti. Crkva otkriva tajnu: onu koju otkrivate samo ako se predate Nekomu drugomu. Ta pustolovina, ta borba, taj paradoks privlačan je mladima koji su već „imali“ sve i otkrili da je to ništa. Privlačno je jer im nudi potragu za blagom. Ne neobavezno samoizražavanje, nego poslanje. Ne meki nihilizam, nego veliku priču u kojoj mogu biti vitezovi, hodočasnici i sinovi. Mladi koji danas ulaze u Crkvu čine se poput pobunjenih sinova, ali u stvarnosti otkrivaju jedini pravi otpor praznini, dosadi i mrtvilu moderna svijeta. Jer tko god danas postane katolik nije popustljivac; on je pobunjenik u svijetu koji se više ne usuđuje vjerovati.
