Gdje Krist nije Kralj, vlada kaos
Svi govore o krizama našega doba: političkim podjelama, gospodarskoj nesigurnosti, prijetnji rata. Pa ipak, ispod svih tih previranja krije se dublja kriza koja se često previđa: duhovna kriza. Kao što je moj junak Chesterton jednom primijetio, skloni smo brinuti o pogrješnim opasnostima. Bojimo se ratova i financijskih slomova, dok je prava prijetnja ćudoredna i duhovna pokvarenost koja izjeda dušu.
U svojoj srži naš moderni svijet zanemario je duhovnu stranu. Nije toliko kaos oko nas, koliko praznina u nama ta koja uneravnotežuje društvo. Ljudi se gube jer više ne znaju zašto su ovdje – što je duboko duhovni problem. Trebaju nam viši ciljevi i ćudoredni kompas, a ne samo novi političke parole. Kada čovječanstvo okrene pogled od Boga, nastaje praznina koja je ispunjava zamjenama: ideologijama, hirovima i opsjednutostima koje mogu prikriti nelagodu, ali nikada je ne mogu izliječiti.
U vrijeme kada je vjera još bila živa, dogodilo se nemoguće: kršćanstvo je osvojilo Rimsko Carstvo, izgradilo katedrale, stvorilo umjetnost, književnost i pravne sustave. Ali moderni svijet, koji sebe naziva razumnim i prosvijetljenim, napustio je čuda i živi u duhovnom siromaštvu. Niječe nadnaravno, a zatim se žali da ga nema. To je tragedija modernoga svijeta. On kaže: „ Pokaži mi čudo, pa ću vjerovati. “ Ali u stvarnosti je obrnuto: vjeruj, pa ćeš vidjeti čudo. Čudo nije u tome što se Bog pojavljuje sa sjajem i veličanstvom; čudo je u tome što je On stajao u radionici i tesao daske.
„Kumiropoklonstvo se ne počinja samo postavljanjem lažnih bogova, nego i postavljanjem lažnih vragova; ulijevanjem straha ljudima od rata ili alkohola ili gospodarskih zakona, kada bi se trebali bojati duhovne pokvarenosti i kukavičluka. “ – Gilbert Keith Chesterton
Ova duhovita primjedba iz 1909. danas zvuči gotovo proročanski. Prepoznajemo sve vrste zemaljskih neprijatelja – od klimatskih promjena do virusnih pošasti – i pokrećemo se protiv njih, dok zanemarujemo nevidljive neprijatelje duše: besmisao, ćudoredno propadanje i očaj. Kao da je čovječanstvo zauzeto gašenjem maloga požara u dvorištu, dok temelji kuće – duhovno tlo – polako tonu.
Izvanredno i krajnje obilježje trenutka kada Isus šalje svoje apostole jest Isusova zapovijed:
„Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo“ (Marko 6, 11).
Tu vidimo nešto što je u moderna vremena gotovo nezamislivo: posvemašnju sigurnost vjere. To je ključna točka: katolicizam nije jedno od mnogih mogućih mišljenja o Bogu i svijetu. To je istina, potpuna istina i ništa nego istina . A istina nije stvar rasprave, sinodnosti ili nagodbe. Apostolima nije zapovjeđeno da raspravljaju, da beskrajno pregovaraju ili da se prilagođavaju željama svojih slušatelja. Ako netko ne prihvaća ono što apostoli proglašavaju, oni idu dalje.
To je suprotno od modernoga kršćanstva koje se često ispričava zbog sebe, uvija se i izokreće se na svaki mogući načini kako bi ostalo prihvatljivo i važno za svjetovni svijet. Zapovijed da se otrese prašina s nogu nije poziv na prijezir, nego znak objektivne istine vjere. Ako ljudi odbijaju Krista, to nije stvar tumačenja, nego tragičnoga odbacivanja same stvarnosti. Ovdje odjekuje upozorenje Zapadnoj Crkvi: ne bojte se biti neomiljeni. Ni apostoli nisu bili omiljeni. A ipak, oni su promijenili svijet.
Apostoli su krenuli i pozivaju na pokajanje, na obraćenje. Ne maglovitu duhovnost, ne općenitu poruku ljubavi, mira i razumijevanja, nego obraćenje – poziv na stubokom novi način života. Vjera nije samo osobna sklonost bez posljedica. Kršćanstvo nije neobavezan duhovni način života. To je put k spasenju. I zato je poslanje apostola poslanje Crkve tijekom stoljeća. Crkva nije neutralna ustanova koja čuva kulturno nasljeđe. Ona je borac za istinu, Crkva koja se ne klanja hirovima vremena, nego ispunjava svoje poslanje bez ustupaka. Crkva koja svoje poslanje shvaća ozbiljno bit će progonjena. Za Crkvu koja pokušava biti ugodna svijetu ne će se mariti.
I tada, kao krunski vrhunac, apostoli izlaze i izgone zle duhove. To je vrhunac pustolovine: prava bitka nije protiv ljudi, ni protiv kultura, ni protiv vladara. Prava bitka je protiv sila tame. Isusovo poslanje jest poraz zla. To je stoga i poslanje Crkve. Kršćanstvo nije teorija, nije puka ćudorednost, nisu čisto ljudska posla. To je rat protiv samoga zla. Moderni svijet ima težnju psihologizirati zlo, svesti ga na društvene čimbenike, tretirati ga kao apstrakciju. Ali kršćanstvo je daleko realističnije: zlo je zbilja.
Budući da je korijen krize duhovan, i rješenje mora biti duhovno. U svojoj srži, to je bitka za dušu. Možemo donijeti stotinu zakona i izmisliti tehnička čuda, ali ako je duša bolesna, simptomi će se stalno vraćati. To jasno vidimo: napredak i znanost puno su postigli, ali unutarnji nemir i ćudoredna zbunjenost nisu se smanjili. Zapravo, kako ljudi imaju manje povjerenja u Boga, imaju više povjerenja u sve ostalo. Taj je paradoks zaokupljao Chestertona: Kad ljudi prestanu vjerovati u Boga, oni ne vjeruju ni u što, nego vjeruju u bilo što.
To vidimo posvuda. Ondje gdje su crkvene klupe prazne, uzimaju maha gurui samopomoći, mrežne stranice s horoskopima i trendovske „duhovnosti“. Ljudska glad za smislom ostaje, čak i kada se Krista odbaci. Ali zamjene – bilo da je riječ o slijepoj vjeri u tržište, obožavanju znanosti kao svemogućega spasitelja ili ezoteričnim pokusima – ne mogu zamijeniti Krista. One su poput bljutave soli.
Dakle, kada napustimo Krista, kriza se samo produbljuje. Vidimo to oko sebe: kako kršćanska vjera nestaje, ćudoredna pravila blijede i zajednice se raspadaju. Društvo koje gubi svoju dušu gubi i svoju solidarnost i smjer. Umjesto evanđeoske ljubavi nasljeđujemo hladnu kulturu krajnjega samopotvrđivanja, gdje svatko ima svoju „istinu“ i ništa ne ostaje sveto. To stvara usamljenost, polarizaciju i beznađe – krizu duha koja pojačava svaku drugu krizu. I uvijek vodi do propadanja i konačno do uništenja. Provjerite svoje povijesne knjige.
Kako to? Dopustite mi da vam ispričam o svom susjedu. Volim ići k njemu kući. Zašto? Ima dobru kavu: otmjeni talijanski stroj za kavu Barrista. Dogodilo se da sam bio tamo kad je raspakirao taj stroj. I pokušao ga pokrenuti. Ali nismo uspjeli. Davao je samo paru, u sljedećem pokušaju samo puno buke, a u još jednom pokušaju samo neku tamnosmeđu boju sive. Dakle, vrlo razočaravajuće iskustvo. Sljedeći dan učinio je nešto vrlo razumno: uzeo je upute za uporabu i slijedio ih. Rezultat: ukusna kava. Vrlo je jednostavno: osoba koja je napravila taj stroj zna kako radi. On ga je smislio. Slijedite njegove upute i rezultat će biti ono za što je napravljen. Zanemarujte upute i dobit ćete ili lošu kavu ili uopće ne će raditi ili u najgorem slučaju uništit ćete stroj.
Zašto se ovaj biskup zamara strojem za kavu? Pa, kako ljudsko biće dobro funkcionira? Imamo stvoritelja, smislio nas je Oblikovatelj. Kako znamo koja je naša svrha i kako ostvariti tu svrhu? Je li On dao upute? Da, jest. Dao nam je Stari Zavjet (uglavnom dijagnoza što je pošlo po zlu) i dao nam je lijek: Novi Zavjet; Isusa Krista, apostole, Crkvu, Predaju, crkveno učenje. Slijedite upute i otkrit ćete koja je vaša svrha u životu i kako doći do svoga odredišta: vječnoga života. Zanemarite upute našega Stvoritelja i stvari će poći po zlu. Kao što je stroj za kavu pošao po zlu. Gdje Krista nema, stvari postaju razorno krive. Gdje Krist nije Kralj, vlada kaos. I to je, dragi moji prijatelji, ono što nazivamo modernošću.
Bez Boga, na nama je da izliječimo svijet od njegovih mana. Očito je kako stvari idu po zlu od početka vremena. Bez Krista, koji je lijek? Svijet vjeruje u napredak. Ali zašto se uopće zamarati napretkom kada je problem u ljudskom stanju? Problem je u tome što modernost ne misli da je to problem. Misle da je problem društvo, da su strukture problem, da su drugi ljudi problem, da je problem gospodarstvo, da je problem politika i da mi možemo nešto učiniti upravo u tom pogledu. To je ono što je mislila Francuska revolucija, što su mislili boljševici, što je Arapsko proljeće trebalo učiniti. I znamo kamo je to dovelo: do kaosa i uništenja. Još je biblijska priča o Kuli babilonskoj to jasno dala do znanja: ljudski pokušaj da se ponovo stekne Raj. Znamo kako je to završilo. I nastavljamo vjerovati da je to moguće: Europska unija, Novi svjetski poredak, veliko ponovno pokretanje.
Prije doba prosvjetiteljstva nitko nije vjerovao u napredak (kršćanstvo je bilo prevladavajuće; utopijske zamisli nisu imale izgleda). Prosvjetiteljstvo nije vjerovalo u Boga. Čovjek je u osnovi bio dobar, strukture društva su bile problem. Rousseau je imao tu zamisao plemenita divljaka. Gdje nema novca i kršćanstva da unište miran suživot, mora postojati sklad, ljubav, mir i razumijevanje. No, to se pokazalo kao pogrješka. Rousseau je napisao i knjigu o odgoju djece. Je li i sam imao djece? Da, petero. Znate li kako ih je odgajao? Nije. Odmah nakon rođenja, svako od njih otpravio je u sirotište. Nemam više što reći.
Još uvijek vjerujemo u napredak: napredak u tehnici, u znanosti. Dok je prosvjetiteljstvo vjerovalo i u ćudoredni napredak, od XX. stoljeća (Hitler, Staljin, Mao, Pol Pot) više u to ne vjerujemo, ali budući da ne vjerujemo u život poslije smrti, a ne u ćudoredni napredak, što ostaje? Ludilo, apsurd, suprotnost utopijskomu društvu. Kako to? Dva razloga. 1. Izbrisali smo Boga iz jednadžbe. 2. Zdrav razum više nije uobičajen, kao što je Chesterton primijetio još prije sto godina.
Katolička Crkva oduvijek je prihvaćala filozofiju Tome Akvinskoga. Zašto? Zato što se temelji na zdravom razumu. Filozofija svetoga Tome počiva na sveopćem uvjerenju da su jaja jaja. To se može činiti očitim, ali u zbunjujućem svijetu više nije. Hegelijanac može reći da je jaje zapravo kokoš, jer je dio beskrajnoga postupka postajanja. Berkeleyjanac može tvrditi da poširana jaja postoje samo kao što postoji san, jer je jednako lako reći da je san prouzročio jaja kao što su jaja prouzročila san. Pragmatičar može vjerovati kako iz kajgane izvlačimo najbolje zaboravljajući da su to oduvijek bila jaja i sjećajući se samo kajgane.
Ali nijedan učenik svetoga Tome ne mora se mučiti da bi došao do zaključka kako je jaje jednostavno jaje. Tomist zna da jaja nisu kokoši, ni snovi, ni puke praktične pretpostavke, nego stvari potvrđene svjedočanstvom osjetilne spoznaje. Tako je govorio apostol s velikom pameti, Gilbert Keith Chesterton.
Očito, ostalo je malo tomista i chestertonista – ljudi kojima je jasno da je dječak dječak, a djevojčica djevojčica. To su biološke činjenice koje se mogu opažati osjetilima. Dječak ne postoji onako kako postoji san; nije san uzrok njegovoga postojanja, niti je njegovo postojanje uzrok sna. Možete izvesti koliko god želite plastičnih operacija i onda zaboraviti kako je tijelo izvorno izgledalo – ipak to ne mijenja činjenicu da je on još uvijek dječak. A beba je beba…
Dvije su središnje istine koje Chesterton brani: obitelj i vjera. Cijelo moderno društvo ratuje protiv te dvije istine. Napad na obitelj napad je na sâm život, a napad na vjeru napad je na Stvoritelja života.
Svako dijete je Isus: posjetitelj s neba, povjeren na neko vrijeme svojim roditeljima. Ženidba je sakrament. Ona otkriva vjersku istinu: da je ljubav bezuvjetna i da je ljubav životvorna. Napad na obitelj prije svega je napad na vjersku istinu. I to je napad na vjeru koja objavljuje tu istinu: Katoličku Crkvu. Braniti vjeru znači braniti obitelj. Ali to isto tako znači braniti samu vjeru – njezine zapovijedi, njezinu primjenu (činjenje), njezinu čistoću. Napadi dolaze sa svih strana, i suptilni i otvoreni. Chesterton kaže: „Ono što je danas u svijetu doista na djelu je protukatolicizam i ništa drugo.“
Chesterton: „Protivnici kršćanstva vjerovali bi bilo što osim kršćanstva.“ I doista, vidjeli smo da se najbizarnije sljedbe i kultovi shvaćaju ozbiljno, dok se Crkva ismijava. Svako krivovjerje uzelo je djelić istine, a ostatak odbacilo. Tako su luterani postali opsjednuti „samo vjerom“, kalvinisti Božjim vrhovništvom, baptisti Biblijom, adventisti sedmoga dana subotom i tako dalje.
Katoličku se Crkvu napada zbog prevelike strogosti ili razmetljivosti, prevelike materijalnosti ili prevelike duhovnosti, prevelike svjetovnosti ili prevelike nesvjetovnosti, prevelike složenosti ili prevelike pojednostavljenosti. Katolicima se prigovara zbog beženstva, ali i jer imaju previše djece. Kritizira ih se da su nepravedni prema ženama, ali i zbog toga što „samo žene“ idu na Misu. Modernisti se žale da je Katolička Crkva mrtva, a onda se još glasnije žale da ima toliko moći i utjecaja. Sekularisti se dive talijanskoj umjetnosti dok preziru talijansku religiju. Svijet prekorava katolike zbog njihovih grijeha – i još gore, zbog ispovijedanja grijeha. Protestanti kažu da katolici ne shvaćaju Bibliju ozbiljno, a zatim im kao lošu stranu nalaze što su tako doslovni o Euharistiji.
Na kraju krajeva, svaki napad na Crkvu napad je na svećeništvo i Euharistiju. Svaki napad na Crkvu napad je na Krista: Boga koji je došao kao dijete, koji je osnovao Crkvu i koji je podigao kruh i kalež i rekao:„ Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja.“ Chesterton je branio Crkvu čak i kad je još bio autsajder. Ironično, danas moramo ponekad braniti Crkvu od insajdera – od katolika, čak i u samom Rimu – koji žele potkopati vlastitu vjeru. Bogu hvala, čini se da se stvari opet vraćaju u normalu.
Ipak, ova bitka nije beznadna. Naprotiv, prvi korak prema ozdravljenju jest prepoznavanje: priznati da ono s čime se suočavamo nije samo politički ili gospodarski, nego ćudoredni i duhovni škripac. Tek tada možemo odabrati pravo oružje. I stoga se moramo pitati: kako se boriti u duhovnoj bitci? Vjera je pojedinačna stvar. Isus je na križu najviše trpio znajući da ne će spasiti sve, da ne će svi uzvjerovati u Njega (Ljudi moji, pogledajte što sam učinio za vas; što sam više mogao učiniti? Zato je Isus plakao nad Jeruzalemom). Istina je, imamo slobodnu volju. Na nama je da surađujemo s Isusovim naumom spasenja. Svjetovni svijet želi riješiti probleme; kršćani traže spasenje.
U vremenima krize neki jadikuju da je kršćanstvo zakazalo, da je Crkva postala nebitna. Ali je li kršćanski ideal ikada istinski iskušavan i nađen da manjkavim? Naš svijet ne trpi zato što smo preblisko slijedili Krista, nego zato što Ga uopće nismo slijedili. Čak i u sklopu Crkve to jest problem. Crkva nakon Drugoga vatikanskoga sabora… Ne sâm Sabor, nego ono što su od njega napravili: takozvani duh Drugoga vatikanskoga sabora. Nema puno lošega u samim spisima Drugoga vatikanskoga sabora. Sacrosanctum Concilium ističe važnost latinskoga jezika, grgurovskoga pjevanja, nema spomena o uklanjanju pričesnih ograda i zamjeni glavnoga žrtvenika kuhinjskim stolom. Ali mediji i sviđanja Hansa Künga i Edwarda Schillebeeckxa oteli su Sabor i promijenili ga u nešto potpuno drugo. Imao sam stotine rasprava i uvijek im postavljam isto pitanje: Jeste li pročitali spise? Odgovor je uvijek: ne, ali… Ne, ne, bez ali, pročitajte ih i onda se vratite. Nikada to ne učine. Naravno, Drugi vatikanski sabor imao je svoje mane, a njegov pastirski jezik dao je prostora za različita tumačenja, ali nemojmo brkati stvarni sabor s onim kako ga prikazuju mediji i oni koji hoće promijeniti crkveno učenje. Plodovi: kiselo grožđe. Tada znate da nešto stvarno nije u redu.
Problem je, naravno, što to nije bio dogmatski sabor. Jedini razlog održavanja sabora bio je razjašnjavanje stvari. Usput, trebali bismo biti zahvalni Ariju i drugim krivovjernicima. Bez njih ne bismo imali ispovijest vjere kakvu je uobličio Nicejski sabor. Sabori su se održavali da okončaju rasprave: ako u ovo vjerujete, unutra ste, ako ne vjerujete, vani ste. Roma locuta, causa finita [Rim je rekao /svoju/, prijepor je završen]. Nema više Sed contra [Ali protiv].
Aggionamento [podanašnjenje]. Mislili smo da moramo ići s bujicom svjetovnoga društva. Željeli smo biti važni u ovim modernim vremenima; Crkva ljubaznosti (the Church of Nice) namjesto Crkva Niceje (the Church of Nicea). Društvena okupljanja. Ograničili smo 10 zapovijedi na jednu zapovijed: ljubi bližnjega svoga, budi ljubazan. To se odrazilo u Misalu Pavla VI. (Novus ordo): žrtvenik je zamijenjen stolom [iako tako ne piše u Sacrosanctum concilium]. Oltar, žrtvenik, je mjesto za žrtvu. Euharistija je žrtva u obliku jela. Ne jelo u obliku žrtve. Isus je lomio kruh na Posljednjoj večeri, ali to se odnosilo na žrtvu na križu! A ne na „lomljenje i dijeljenje“! O da, vrlo smo društveni, ali tko spominje život poslije smrti, sud i četiri posljednje stvari.
Problem nije u tome što je Evanđelje zastarjelo, nego u tome što smo ga razmijenili za lakše nadomjestke. Poluistine ne mogu izliječiti dušu. Može samo temeljita, cjelovita istina Kristova. To nije„ srednjovjekovni“ ideal. Kriza našega vremena – usamljenost, nepravda, gorčina – vapi za pravim kršćanima koji donose hrabru ljubav i nadu tamo gdje vladaju cinizam i očaj.
Neki se okreću od vjere zbog kršćanskih neuspjeha – sablazni, licemjerja, nagodbe. Istina je da su oni naštetili vjerodostojnosti Crkve. Ali to ne niječe istinitost njezine poruke. Crkva nije sveta zato što njezina djeca nikada ne griješe, nego zato što grješnicima nudi put k svetosti. Neuspjesi kršćana ne dokazuju da Krist nije uspio, nego da mi nismo uspjeli slijediti Njega.
Izlazak iz krize počinje istinskim povratkom Kristu. Vjera ne smije biti kulturni dodatak, nego izvor života. Kada kršćani ozbiljno žive svoju vjeru – ne kao prisilu, nego kao ljubav – ona blista prema van. Duša svijeta može se izliječiti samo kada naše vlastite duše ponovo plamte vjerom, ufanjem i ljubavlju.
To nas dovodi do uloge Crkve. Neke zajednice još uvijek pokušavaju zaustaviti propadanje tako što idu u korak s vremenom – moderniziraju se, pojednostavljuju, zaglađuju, omekšavaju dok ništa ne vrijeđa. Druge čine suprotno: plivaju protiv plime, čvrsto se držeći Predaje i pravovjerja, čak i ako se čini „zastarjelo“. Što od toga doista pali?
Chesterton, obraćenik na katoličanstvo, bio je izravan: prilagođavanje Crkve svakomu hiru je besmisleno. „Ne želimo, kako novine pišu, Crkvu koja će držati korak sa svijetom. Želimo Crkvu koja će pokretati svijet.“ Drugim riječima: Crkva ne stječe vjerodostojnost oponašajući svijet, nego ispravljajući ga. Trebamo vjeru koja nas suočava s tim da smo u krivom kada griješimo, a ne onu koja nas samo umiruje nakon što smo već pristali.
I doista, što vidimo? Takozvane „liberalne“ crkve – one koje razvodnjavaju ili relativiziraju nauku kako bi izgledale važne – urušavaju se. Njihove su klupe sive i prazne. Sociolozi to jednostavno kažu: „Liberalne crkve nemaju djece.“ One ne mogu nadahnjivati nove naraštaje. Već početkom XXI. stoljeća prepoznato je da takve zajednice nestaju, a posjećuju ih uglavnom starije osobe. Mlade ne privlači mlako, posvjetovljeno kršćanstvo. „Pregrijani humanizam“ nema snagu oduševiti.
U međuvremenu, pravovjerne crkve – one koje smjelo proglašavaju ono što vjeruju, ukorijenjene u Predaji – privlače mlade. To su crkve koje se zalažu za nešto, a ljudi to primjećuju. Crkva koja se usuđuje biti oaza u pustinji, nudeći živu vodu žednima, privlači tragatelje. To nije tvorevina mašte: nedavna istraživanja potvrđuju da mlađi naraštaji, iznenađujuće, pokazuju skroman povratak vjeri i da pravovjerne zajednice imaju najviše koristi.
Ukratko: crkve koje ostaju vjerne – bilo kroz smjerno bogoslužje, jasnu nauku ili nepokolebljivo ćudoredno učenje – upravo su one koje crpe novi život, osobito među mladima. Susrećem ih dosta. Ne žele da ih se mazi, nego suoči, izazove. Žele vjerovati u nešto i živjeti u skladu s tim. Žele znati istinu. Pojavljuju se u našim crkvama potpuno iznenada. Brojevi su mali, ali su tu. I to se događa posvuda. Četiri su obilježja: 1. svjetovno okruženje, 2. žele znati istinu, 3. vrlo su mladi, 4. sve su mladići/dječaci.
Paradoksno, usred propadanja, vidimo znakove nade među mladima. Na nekim mjestima naraštaj Z [rođeni nakon 1997.] čini se nešto religioznijim nego naraštaj Y prije njih. U Nizozemskoj, primjerice, ankete pokazuju da se 30 % mladih u dobi između 15 i 35 godina sada izjašnjavaju kao vjernici. To se možda ne čini puno, ali činilo se da su se brojke smanjile gotovo na ništicu. Štoviše, pravovjerne kršćanske zajednice rastu.
Zašto? Zato što mladi ljudi traže dubinu i jasnoću. Odrastali su u kulturi da „svatko ima svoju istinu“, ali su otkrili da ih je to ostavilo praznima. Čeznu za Istinom većom od njih samih, temeljem pod živim pijeskom. Ne žele polovičnu vjeru, nego pravu stvar. I žude za zajednicom. U razdrobljenoj, individualističkoj kulturi, istinska kršćanska zajednica, poput obitelji, sja. Zato cvjetaju mladenačke skupine, hodočašća i tradicionalne župe pune mladih obitelji. Daleko od toga da ih odbija zahtjevna vjera, mnoge privlači. Žele otajstvo, ljepotu i izazov – ne razvodnjenu presliku svjetovne kulture.
Počeli smo tvrdnjom da današnja kriza u biti duhovna. I doista, najdublji odgovori također moraju biti duhovni. Apostol Pavao podsjeća nas u Poslanici Efežanima:
„Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (6, 12).
Drugim riječima, najdublja bitka kršćanina nije protiv muškaraca i žena od krvi i mesa, nego protiv nevidljivih sila zla. To nije srednjovjekovno praznovjerje, nego trjezvena zbilja kršćanskoga života. Živimo, kako je Clive Staples Lewis jednom rekao, na području koje je zauzeo neprijatelj, gdje tama još uvijek vreba unatoč odlučujućoj pobjedi koju je Krist već izvojevao na Kalvariji.
Pa ipak, ta duhovna borba mnogima se čini neugodna ili nestvarna. U našem modernom, prosvijećenom dobu, govor o vragovima i anđelima zvuči zastarjelo. Zlo se objašnjava kao psihologija ili sociologija, bez ikakva nadnaravnoga djelovanja posrijedi. Ali možda je upravo ta sumnjičavost ono što sotona hoće. Možemo upasti u dvije suprotne zamke u vezi s đavlom: ili potpuno poričemo njegovo postojanje ili postajemo nezdravo opsjednuti njime. Kao što je Lewis primijetio u Pismima starijega đavla mlađemu, vrag je podjednako zadovoljan s obje krajnosti. Mudar kršćanin ostaje budan bez histerije: priznaje zlo trjezveno, bez paranoje.
Knez tmine nije Bogu jednaka suprotnost. On nije vječni antibog, nego pali anđeo – stvorenje nekoć dobro, a sada u pobuni. Ograničen je. Jest pametan i opasan u usporedbi s nama, ali je ograničen i u konačnici podložan Božjoj moći. U svemiru doista postoji rat, ali ne između dva jednaka boga. To je pobuna stvorenja protiv svoga Stvoritelja. Takvo gledanje sprječava i precjenjivanje i podcjenjivanje neprijatelja.
Pavao upozorava na „lukavstva đavlova“ (Efežanima 6, 11). Lukavstva, zasjede, spletke, stupice upućuju na obmanu i tankoćutnost. Vrag se obično ne pojavljuje u rogovima i crvenim tajicama. Njegov je cilj odvući nas od Boga, a to čini lažima i napastima prikrivenima u obične misli i raspoloženja.
Jeste li primijetili koliko se brzo vaše raspoloženje može promijeniti iz vjere i radosti u dvojbu ili obeshrabrenost, ponekad bez jasnoga razloga? Možda postoji mračnija umnost željna iskoristiti te slabe trenutke. Vrag zna naše ranjivosti. On šapuće: „Tvoja molitva ne mijenja ništa; odustani od nje.“ On izvlači staru krivnju kako bi nas obeshrabrio. Njegova taktika obično nije izravno nijekanje Boga, nego postupno narušavanje povjerenja u Božju dobrotu.
Razmotrite nesuglasice u crkvi. Na površini izgleda kao ljudsko neslaganje. Ali ubrzo se uvuče taština ili ogorčenost. Druga osoba počinje izgledati kao neprijatelj. Pavlove riječi podsjećaju nas: ta osoba nije pravi neprijatelj. Pravi neprijatelj se smije kada se kršćani okreću jedni protiv drugih.
Ili uzmimo moderna iskušenja. Vrag nas često uopće ne treba prepadati – on nas radije uspavljuje. Utapa nas u zabavljanju, odvraćanju pozornosti i udobnosti dok Bog ne izblijedi u beznačajnost. Bogu hvala, On nas nije ostavio bespomoćnima. Pavao propisuje Božji oklop (Efežanima 6, 13–17). Slika je ona rimskoga vojnika, ali oružje su duhovne krjeposti, a ne kaljeno željezo. Ispitajmo ih:
- Pojas istine: Vojnikov pojas držao je sve na okupu. Tako nas istina sprječava da se ne srušimo u zbunjenost. U svijetu relativizma i lažljivosti, iskrenost i ljubav prema istini naša su prva obrana.
- Oklop pravednosti: Oklop čuva srce. Pravednost znači i Kristov dar opravdanja i našu čestitost, neporočnost.
- Noge obuvene spremnošću za naviještanje Evanđelja mira: Obuća daju postojanost i pokret. Naša spremnost da živimo i dijelimo Evanđelje čini nas čvrstima na nogama.
- Štit vjere: Vjerom gasimo „ognjene strijele Zloga“. Vjera je povjerenje u Božja obećanja.
- Kaciga spasenja: Kaciga štiti glavu. Spasenje je obećanje našega pripadanja Kristu i naša nada u vječni život.
- Mač Duha, koji je Riječ Božja: Jedino napadačko oružje. „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje“ (Luka 12, 51).
- Pavao zatim dodaje ono što udahnjuje život svemu: molitvu. Molitva je veza s našim Zapovjednikom. Ona nas održava povezane sa stožerom. Bez molitve, čak nas i najbolji oklop ostavlja nas izdvojene.
Imajte hrabrosti ići protiv struje. Ne sramite se pravovjernosti ili „staromodnih“ vrjednota. Upravo su one ono što daje vjerodostojnost.
Izgrađujte zajednicu pravih katolika. Župa ili obitelj u kojoj je Krist istinski kralj snažan je odgovor na krizu besmisla. Združite svoje.
Borba još nije dobivena. Ali nije ni izgubljena. Povijest pokazuje kako se Istina, iako potisnuta ili zaboravljena, uvijek iznova uzdiže. A u našem najmračnijem dobu Kristovo svjetlo može sjati najjače.
Svijet je pun budala koji kažu da su vremena sumorna. Ali ja kažem: upravo u mrklini jedna jedina svijeća – mali ostatak – najjače bliješti.“
Zato držimo visoko svijeću vjere. Ne s gorčinom, nego s radošću; ne kao da se predajemo, nego s nadom. Jer jedino je Krist odgovor koji može preokrenuti krizu. On je „isti jučer, danas i uvijeke“ (Hebrejima 13, 8).
Neke se dane oklop čini težak. Neke se dane osjećamo iznureno. Pa ipak, bitka je Gospodinova. Naša je uloga ostati vjeran, moliti se, stajati. Zapamtite: najslabiji svetac, obučen u Božji oklop jači je od pakla. Ti teži postati svetac! Ako ti to nije cilj u životu, potpuno si ga potratio.
Hvala vam što ne zadrijemaste, na na ljubaznoj pažnji. Viva Christo Re! [Živio Krist Kralj!]
Izlaganje održano 5. listopada 2025. na Skupu o katoličkom identitetu u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD).
