Otkuda bol

Otkuda bol četvrta je od šest propovijedi iz knjige prof. dr. Jordana Kuničića, OP, Propovijedi, Svezak I., Zagreb, 1957., str. 17–23 (umnoženo ciklostilom).

To je pitanje bolno, kao što je bolna bol. Tražio sam i ja odgovor na njega, priča neka pjesnička duša, pa me neki seraf ponio na krilima visoko put nebeskih visina. U tim visinama začusmo dalek i podmukao žamor. Pričini mi se da je plač, jecaj, kao neko bolno izdisanje. To mi dirne srce. Zar ne čuješ? – upitah anđela. – Čujem, odvrati anđeo, to su patnje smrtnika što se penju do Boga. Da sam ja Bog, zaključio sam, veli taj umišljeni pjesnik — rastopio bih se u suzama na tako jezovit prizor. Još više, nadoda isti, radi samo jedne predviđene suze dojenčeta, ne bih bio stvorio svijet. Bol me uvijek tako rastužuje da sam spreman vratiti Bogu ulaznicu u raj, jer se veoma skupo plaća.

Gdje je izvor čovječjih boli i patnja? Ako nađemo izvor, hoćemo li naći i lijek?! U toj su nadi smrtnici neprestano tražili odgovor na to potresno pitanje. Nijesu li se, međutim, o taj „kamen smutnje“ razbile tolike glave filozofa? Nije li se mnogo lađica ljudskoga srca razbilo o hridi toga tvrda i oštra pitanja? Hoćemo li mi izvući zdravu glavu? Ne ćemo li se izgubiti u tom labirintu pameti i srca?

Nije uputno zatvoriti oči pameti i ne misliti. I kršćanska duša osjeća teškoću pitanja, jer je preveć bolno primiti mržnju za ljubav, doživjeti osvetu za uslugu, preveć je bolno trpjeti bolesti, stati do uzglavlja drage osobe, koja se od nas dijeli, otrti njezinu zadnju suzu!

Legendarni se dosjetljivac izvukao iz labirinta držeći se konca. Mi ćemo se držati skuta Kristove haljine. Držala ga se ona žena iz evanđelja i ozdravila je (Marko 5, 25–29). Uvjeren sam da ne ćemo zalutati. Krist posjeduje i ona sredstva, koja pomažu snositi bol, zato nas obuzima i neka sveta nada da smo jedino tako na pravom putu prema rješenju toga zamršena pitanja.

Neka od nas odstupe nestvarni optimisti, stoički umišljenici, kojima je bol iluzija, i koji se usuđuju reći: Ugasi sve želje, utrnuo si i bol. Ne zanimaj se za bol, prezri je, kao što prezireš magarčevu sjenu. Uostalom, ako trpiš, promisli da će na tvojim patničkim kostima rasti cvijeće sretne budućnosti. Iz tvoga će praha izniknuti viši ljudi budućnosti, nadljudi, kojima je potrebita tvoja bol, kao što je lozi potreban gnoj.

Neka nam se ne približe ni zloguke ptice iz tamne noći pesimizma. Ovi nariču, kako je svijet bolnica s primarijem smrti, mračni Tartar, mučilište. Život je za njih trajna bolna čežnja, lanac boli, blesavi san idiota, gangrena u zadnjem stadiju, klupko besmislica. Čovjek je za njih vječni Hamlet, miljenik grobova, Prometej, vječni patnik bez svrhe i nagrade. 

Optimisti zaboravljaju da su ljudi. Mi toga ne zaboravljamo, zato nam se njihove riječi pričinjaju kule u zraku, nestvarne tlapnje, koje ranama ne mogu pružiti ni najmanji melem. – Optimisti pretjeruju. Ako njihove riječi nijesu plod nezdrava ustrojstva ili mode ili momentalna neraspoloženja, onda mogu biti odraz nepodložnosti Bogu, pa ih odbijamo, jer tko će se boriti sa Svemogućim?!

Čovječja krivnja

Prvi odgovor na pitanje: otkuda bol, glasi: moj grijeh. Onaj lupež s desne strane Kristove priznaje: „Pravedno trpimo, jer primamo što smo zaslužili svojim djelima“ (Luka 25, 41). Iz učiteljskih usana Kristovih potekla je ista pouka. Tridesetosmogodišnji uzeti bolesnik ozdravio je od uzetosti, a Krist mu reče: „Eto si ozdravio, ne griješi više da ti se što gore ne dogodi“ (Ivan 5, 14). Dakle naša djela ili bolje zlodjela izvori su mnogih naših boli i nevolja, a grijesi su izvori i najgore boli, vječne osude.

Okrutni je tiranin Falaris zamolio umjetnika Perila da pronađe način polagana ubijanja. Ovaj izmisli brončanoga, šupljega bika. Pod njega bi se podmetnula vatra, a jadnik bi unutra umirao u neopisivim mukama. Tiranin odobri izum, ali najprije na nj osudi pronalazača tih paklenih muka. Ljudi su o pronalazaču govorili: pravo mu je, upao je u jamu, koju je za drugoga iskopao. Izvor je dakle njegovoj boli i opet bio vlastita krivnja, jer je popustio zlu.

Ljudi najmanje misle na svoje krivnje, kao izvor boli. Rado prihvaćaju advokaturu samih sebe, pa uspjelo ili ne uspjelo. A da bi čovjek bio barem sam sa sobom iskren! Čovjek se današnjice tuži da je patnik, Prometej, a nije li možda pokušao oteti vatru znanja Bogu? Nije li se uzoholio svojim izumima, pa sada ispašta svoju oholost? – Tuži se da je Tantal, gladan, a oko njega hrane na pretek, a nije li možda ubio i on sina ili okrvario ruke ili nanio nesreću bližnjemu?

Malo toga treba da otvorimo izvor boli. Iz jedne zle misli razvije se zla želja, pa namjera, slijedi djelo te se za časak radosti plaća godinama žalosti. Jedan pogled, jedan osmijeh, jedna nepromišljenost, naglost, pretjeranost, strast – i eto nam lanca boli kroz godine i desetljeća. Nije potrebito ni to, dosta je propust, i olovni zakon stupa na snagu: „ Nevolja i tjeskoba doći će na svakoga, koji čini zlo“ (Rimljanima 2, 9).

Veza s roditeljima

Otkuda dakle bol? Iz naše krivnje. Krivnja je pak zarazna. Lako postajemo krivi za boli drugih ljudi.

Grijeh je roditelja često izvor boli za djecu, za bližnje i dalje potomstvo. Čitao sam kod staroga Aristotela kako je neki okrutni sin povlačio svoga oca po dvorištu. Nazočni su se zgražali nad okrutnosti sina i sažalijevali patničkoga oca, ali ovaj im je odgovorio: Ne krivite njega što tako sa mnom postupa, jer sam i ja tako činio svomu pokojnomu ocu. Prestat će kada me dovuče do praga kuće, jer sam i ja do kućnoga praga potezao svoga vlastitoga oca (Ethicorum, br. 1392). Zato je razumljiva potresna oporuka, koju je napisao neki otac svojoj jedinici kćeri: „Ako poživiš, nevina dušo, za svoje boli krivi samo svoga oca, koji je u mladosti svojim neurednim životom unesrećio sebe, tebe i tvoju majku“.

Eto nam dakle zakona solidarnosti, moćnoga izvora boli. Taj zakon solidarnosti najprije crpi svoju snagu iz veze s roditeljima. Obvezuje po naravi i prirodi, počinje sa zametnom stanicom, svršava samo smrću. Kakvo stablo, takav rod; kakav rod, takav plod. Jabuka ne pada daleko od stabla. „Po rodovima njihovim poznat ćete ih“ (Matej 7, 16). Taj je zakon nasljedstva mnogo jači od svih zakona koje izdaje ljudska vlast. Proglasio ga je Tvorac naravi i prirode. Po njemu razumijemo zašto neki jadnici pred očima svijeta samom svojom pojavom propovijedaju zločinstva svojih roditelja. Snagom istoga toga zakona neke obitelji postaju mučilište, skupina degeneriranih tipova; rasadnici trajnih boli i patnja. Taj nam zakon tumači, zašto mnogih obitelji nestaje s lica zemlje.

O kad bi mladi naraštaj ozbiljno shvatio zamašitost dužnosti oca i majke! Slatka je to dužnost, ali je to i velik teret. Očinstvo i materinstvo znače odgovornost pred djecom, pred narodom, pred čovječanstvom i pred Bogom. Na neurednu životu roditelja niknu zakržljala i opterećena djeca, koja će biti i sebi i drugima na teret. Tko želi spriječiti mnogo suza, očaja i boli smrti, neka nastoji da obiteljsko stablo bude moralno, zdravo, jer jedino će tada rađati dobre plodove, koji će biti na ukras svijeta.

Veza s društvom

Zakon se solidarnosti proteže i dalje. Nije čovjek čovjeku vuk ni Bog, ali mu je brat koji čini da on trpi. Ni geografski položaj ni vremenske neprilike ne donose čovjeku toliko boli, koliko mu ih prouzrokuje njegov suputnik na zemlji, drugi čovjek. Bračni je drug često izvor boli drugomu bračnomu drugu, oci djeci, gospodari slugama, jaki slabima, bogati siromasima, učeni neznalicama. Kada je neki pisac romana ušao u jedan zatvor da kupi podatke za još jedan roman, saletješe ga dva utamničenika s povikom: „Ti si kriv našim nevoljama, jer si nas naučio ubijati, ali ti se šetaš, a mi, zavedeni, ispaštamo tvoje zločinstvo“.

Vi ste, roditelji, svjedoci težine toga zakona solidarnosti s društvom. Osjećali ste sreću u osmijehu vašega čeda. Njegovo se tepanje činilo kao šaptanje anđela, ali se vedrina i čistoća pogleda zamaglila. Tko je oteo taj anđeoski pogled? Tko je uprljao čistoću te duše? Dijete je izlazilo među svoje drugove, u društvo, i možda je upravo to drugovanje postalo za nj izvorom preokreta, duhovne smrti. Kao što putnici uzimaju lijek protiv morske bolesti i to prije nego što se ukrcaju, tako bi bilo potrebito da svojoj djeci date preventivni lijek, prije nego idu u društvo da ih ne zavede zlo. Upućujte ih, svjetujte ih, naređujte im, jer bolje je da dijete malko zaplače radi uskrate onoga čega bi mu se bez potrebe prohtjelo, nego da i vi i dijete budete plakali radi zla i boli, koje bi dijete moglo prouzročiti svojim opakim životom. A na povratku kući, neka vaša djeca pred kućnim vratima otresu svako zlo, što su ga čuli ili vidjeli.

Radius je društvene solidarnosti veoma širok. Prošlost je izvor mnogim patnjama koje podnosi sadašnjost. Sadašnjost pak sije sjeme, koje će dati gorke plodove budućnosti. Sve je uzročno povezano. Posljedice uzroka postaju uzroci posljedica. Netom se je čovjek u renesansi uspravio pred Bogom, zatim se digao protiv Boga, napokon stao na mjesto Boga, počele su epohe zadovoljene bestijalnosti, pokolja na veliko, postupna ludila (Papini).

Mnogih je naroda nestalo i nestaje, jer ih izjedaju patnje koje su im naprtili preci. Toga nijesu svjesni naraštaji koji pate, niti su dovoljno svjesni, kako su oni uzrok nesreći potomstva. U starom se Rimu igralo i uživalo, a približavao se osvetnički bič. Salvijan je upozoravao: „Roma moritur et ridet“ – Rim umire, a ipak se smije i zabavlja. Što je vrijedilo za Rim, vrijedi i za mnoge druge narode. Historia docet!

Veza s praroditeljima

Ne budimo ipak naivni! Nemojmo misliti da je moguće zatvoriti sve izvore boli na zemlji. Preveliki bi nas optimizam tukao po prstima. Kada bi svi ljudi bili ukrašeni krjepostima i kada bi ih resila aureola svetosti, ipak bi bilo na zemlji boli i patnja. To je neki paradoks, ali je istina. Razum tu činjenicu otkriva, ali taj isti razum nekako naslućuje da to nije bilo tako u prvotnoj osnovi Providnosti. Zar nijesu i poganski pisci naslućivali neko doba, koje su zvali „aurea aetas”, u kojemu nije bilo boli ni patnja? Nije li to jeka onoga stanja, koje nam prikazuje Sveto Pismo na prvim svojim stranicama?

Dok je prvi predstavnik ljudskoga roda bio podložan Bogu uživao je u gaju vječnoga proljeća. Osjećao se mladim, trajno mladim i sretnim. Šetao je po svijetu kao kralj svemira, sva su mu bića iskazivala čast i posluh. Osjećao je da je privilegirani posinak Božji, s pravima sina i prijatelja.

Posjedovao je svet, ali pogibeljan dar; slobodu samoodređenja, slobodnu volju. O svete moći, o nesretne moći! Misterij je ljudske zloće zaigrao svoje kolo. Taj je predstavnik ljudskoga roda, prvi čovjek, otkazao Bogu posluh. Uslijed toga neposluha nastao je razdor u čovjeku i poremećen je red u prirodi. Osjetila su otkazala posluh razumu, tijelo se pobunilo protiv duše, stvorovi su postali zaprjeka na putu k Bogu. Posve je razumljivo da se, kada se ukloni temelj, zgrada ruši. Temelj je svih dobara bio upravo u milosnoj podređenosti čovjeka Bogu. Tijelo ne bi bilo osjećalo trnje boli ni užas smrti. Kada se uklonio temelj tih privilegija tijelo se, posve prirodno, vratilo svomu bijednomu stanju.

Koliko taj bijedni čovjek trpi u potrazi za istinom! Kako mu je težak put krjeposti! Tijelo, pozvano da mu bude vjeran drug, postaje mu često nesnošljivim teretom na putu prema idealima i prema sreći. Braća, drugi ljudi, mjesto da mu pruže bratsku ruku pomoćnicu u dobru, pružaju mu često drač, trnje i otrov. Odasvuda vreba zavidna bol, ljubomorna i okrutna, da pomuti čovjeku boravak na ovoj zemlji. Ona je postala osvetnicom povrijeđena prvenstva Svevišnjega.

Kada bismo čovjeka promatrali samo u perspektivi istočnoga grijeha, onda bi to doista bio predmet očajavanja. Moglo bi se reći da je ovaj život kao neka kaznionica, a da je konačna osuda za svakoga jedna: kruta smrt. Da je čovjek ostavljen pod razvalinama naravi, bol bi imala samo svrhu kazne i besplodna ispaštanja. Prijestup je prvoga čovjeka kažnjen. „Zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti, dokle živiš; trnje i korov će ti rađati; u znoju ćeš svoga lica jesti kruh, dok se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet, jer si prah i u prah ćeš se vratiti“ (Genesis 3, 17–19).

Kršćanstvo se ne zaustavlja na toj konstataciji. Ono zna da se svako odmetništvo od Boga skupo plaća. Ono zna da je odmetništvo od Boga postalo izvorom svih boli i patnja. Zna da je bol postala čovječja pratilica do groba. Hvali i blagoslivlja sve one, koji nastoje drugima olakotiti patnje i boli života, ali se ne zanosi ludom idejom da bi boli moglo ikada nestati s lica zemlje. Ono dakle ne dopušta pretjerani optimizam, jer je bol preveć glasna da je ne bi čuli, preveć tvarna i stvarna da je ne bi osjetili. Tuđ mu je i pesimizam, jer je bol križa na leđima Kristovim postala novim izvorom sreće. 

S onoga stabla u Edenu bacimo pogled na drugo stablo! Stablo u Edenu postalo je izvorom boli i smrti. Njegove su žile zatrovale zemlju, uštrcale otrov u žile ljudske naravi. Žile i sok drugoga stabla, onoga na Golgoti, paraliziraju tu razornu moć stabla odmetništva iz Edena. Na stablu na Golgoti visi nevini Patnik, koga nije zapljusnuo val iskonske krivice. On je dragovoljno uzeo križ boli i patnja. To znači, da je dezinficirao vodu ljudske naravi, da je boli oduzeo otrov.

Krist umire na križu. Umire Pravednik, dragovoljni Patnik. Dok on umire čitava se priroda bori s bolju. Vjetar zavija, gusta se tama nadvija, kamenje puca, grobovi vraćaju mrtvace. Ta je lomljava prirode obračun s prošlošću, sa zlom. To je operacija, kojom se boli i smrti oduzima žalac, otima pobjeda da se ucijepe na stablo novoga, sretnoga života (Prva Korinćanima 15, 55). Taj je datum najvažniji u povijesti čovječanstva i zato što bol i smrt poprimaju sasvim drugo značenje.

„Felix, qui rerum potuit cognoscere causas“ – sretan je onaj, koji dođe do spoznaje uzroka. Našli smo uzrok boli. Glavni joj je uzrok ljudska volja. U njoj je i lijek. Pozvana je da pati ne kao osuđenik, ne kao onaj koji se buni i psuje, nego kao onaj, koji uviđa krivicu to zaslužuje riječi utjehe: „Danas ćeš sa mnom biti u raju“ (Luka 23, 45).

Muči li nas fenomen boli? Sablažnjuje li nas? Recimo najprije:. „Mea culpa“! Promislimo zatim na ono novo nebo, novu zemlju, gdje ne će biti ni suze, ni boli (Apokalipsa 21, 4). Pođimo do Golgote. Umire najveći Patnik među svetcima, najveći Svetac među patnicima. Počuj što ti šapće: prirodno je da ti, čovječe, grješniče, patiš, ako ja, bez grijeha, patim. Ako si dakle grješnik, pati za grijehe, ako si pravednik, združi svoje boli s mojim bolima, i one će postati izvorom sreće tebi i čitavom svijetu!

Jordan Kuničić