O Božiću u hrvatskoj povijesti i kulturi
I današnji kršćani zacijelo znaju da riječ Advent ili Došašće označava vrijeme neposredne pripreme za svetkovinu Rođenja Isusa Krista, koju stvarnost slavimo na Božić. Adventsko vrijeme koje za kršćane znači početak nove crkvene godine, i očekivanje dolaska Gospodinova, sastoji se od četiri nedjelje ili tjedna, koja predstavljaju četiri tisućljeća čovječanstva u očekivanju Isusova Rođenja. Prepoznata su i u simbolu četiriju godišnjih doba, ili paljenja četiriju adventskih svijeća, ili pak dolaskom svakoga dana i noći. Stoga su kršćani, osobito u Adventu i o Božiću prožeti zahvalnošću i meditacijama o otajstvu Utjelovljenja Gospodinova, odnosno otajstvu Anđelova navještenja i Marijina odgovora, potom i otajstvom Isusova Rođenja u Betlehemu.
Od vremena Isusova rođenja cjelokupna kršćanska civilizacija, pa i nekršćanska računa svoje vrijeme – broji dane i godine. Stoga i u znanostima, također i povijesnoj, govorimo o razdoblju, ili pak razdobljima i događajima prije ili poslije Krista, odnosno prije ili poslije kršćanske ere. Dakako, u nekojim kulturama i civilizacijama postoje i drugi načini brojanja vremena, ili era. Tako imamo židovsku eru, carigradsku ili bizantsku eru, muhamedansku eru, i druge, a stari Rimljani brojali su godine od osnutka grada Rima (ab urbe condita – 753. godine prije Krista). I tako redom.
I nekršćanski povijesni izvori, s kojima se susreću i Hrvati, nakon doseljenja u današnju postojbinu, svjedoče Isusovu povijesnu egzistenciju. To su rimski povjesničari Kornelije Tacit i Gaj Trankvil Svetonije, zatim rimski političar i književnik Gaj Plinije Mlađi, ili poznati židovski pisac Josip Flavije. K tome, kršćani pa tako i Hrvati, koji su kršćani, ponizno i sa zahvalnošću vjeruju, da je Isus Spasitelj svijeta i svakoga od nas osobno.
Nakon doseljenja u današnju svoju postojbinu, Hrvati već tijekom VII. i VIII. st. primaju kršćanstvo, i tako se uz pripadnost Katoličkoj Crkvi uključuju i u europski kulturni krug. Svjedoče o tome brojni arheološki spomenici, kao i najstarije naše crkve i kapele, te pisani izvori, među kojima su i likovni. Iz obilja spomenute povijesne građe, ovdje ćemo se zadržati na odabranim primjerima, koji svjedoče o prisutnosti Božića, kao i slavljenja Božića u povijesnome hodu našega naroda.
Među nastarijim arheološkim spomenicima ističemo osobito i trokutni zabat oltarne ograde s reljefom Bogorodice iz XI. st., iz doba kralja Dmitra Zvonimira i njegove supruge Jelene. Pronašao ga je fra Lujo Marun godine 1892. u bazilici sv. Marije u Biskupiji na Crkvini kod Knina. Ta je crkva građena u IX. st. i služila je i kao mauzolej hrvatskim narodnim vladarima. A pronađeni Lik Bogorodice prikazan je u stavu adoratkinje koja drži ruke na prsima. Iznad glave, okrunjene aureolom, i iznad čela, urezan je križ. Na luku ispod poprsja Bogorodičina lika je napis SALV(e) (re)G(ina) S(alve) V(i)RGO. Dakle, Zdravo Kraljice Zdravo Djevice (…) koju su tim riječima slavili naši pređi već u najranijim stoljećima naše nacionalne povijesti.[1] A i mi je i danas pjevamo u Adventsko i Božićno vrijeme u našim crkvama. Kao što znamo, riječ je o Gospinu liku (Gospin pralik), kojega od 1975. godine častimo kao Gospa Velikoga Hrvatskoga Krsnoga Zavjeta. U naše vrijeme njezina se replika pod istim nazivom Gospa od Velikoga zavjeta štuje i kao zaštitnica Vojnoga ordnarijata u Republici Hrvatskoj.[2] Među ostalim kamenim ulomcima koji su pripadali istoj likovnoj tranzeni, ovdje ističem prekrasni lik Bogorodice s malim Isusom u krilu, a tu su još simboli četvorice evanđelista – Matej, Marko, Luka, Ivan.
I najstarije povijesne isprave europskih i hrvatskih „kancelarija“ datirane su uz oslon na kršćansku eru i na kršćanske blagdane, a zajedno s njima i na računanje vremena od Gospodinova Utjelovljenja i Rođenja. Tako je kralj Petar Krešimir IV. (vladao od 1058. do 1074. godine), a krunio se u Biogradu na Moru 1058., darovao uz više drugih darovnica i tamošnjem benediktinskom samostanu sv. Ivana Evanđelista, koji se upravo počeo graditi, za potrebe gradnje samostana, oprost od daća (poreza). Učinio je to „Godine 1059. od Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista“.[3] Isti je kralj Petar Krešimir IV. na sam Božić, 25. prosinca 1066. godine uzeo pod svoju zaštitu i novoosnovani benediktinski samostan sv. Marije u Zadru, kojemu je također poradi potreba gradnje samostana podijelio oprost od poreza (daća).[4] Taj je samostan osnovala udovica Čika nakon smrti svoga muža zajedno sa svojom kćerkom Većenegom.[5] Krešimirove povlastice samostanu potvrdio je i Krešimirov nasljednik kralj Dmitar Zvonimir.
Čikina kći Većenega izgradila je uza samostansku crkvu sv. Marije, kapitul, dakle prostor za konferencije, i dovršila zvonik, ali uz financijsku pomoć kasnijih hrvatskih kraljeva. Upravo na zvoniku iste crkve koji stoji i danas, nalaze se dva važna kamena natpisa. Jedan svjedoči o svečanom ulasku kralja Kolomana Arpadovića u Zadar, 1105. godine, i to nakon ranije krunidbe u Biogradu na Moru (1102.), i tada je u slavlju ušao u grad. Tim povodom Koloman je dao o svom trošku na samostanu Svete Marije u Zadru podići novi zvonik. Na poslije dovršenom zvoniku Koloman je kamenim natpisom ovjekovječio svoj dolazak u Zadar. Na zvoniku kralj je na četiri njegova stupa, ukrašena starohrvatskim pleterom, dao na latinskome jeziku uklesati riječi koje stoje i danas, doduše na rekonstruiranom zvoniku u XV. st. i koje u hrvatskome prijevodu glase: „Godine od rođenja Gospodina našega Isusa Krista 1105. (…).“ A drugi je poznati Većenegin epitaf, iz kojega čitamo da je ona, inače krjepostima urešena opatica umrla godine 1111. „otkad je Krist došavši u našem tijelu živio“.[6] Uz spomenutu činjenicu Kolomanove krunidbe, ističem da se Koloman okrunio za hrvatsko-dalmatinskoga kralja u Biogradu na Moru „godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista godine 1102.“ A tim je povodom također podijelio (potvrdio) kraljevsku slobodu samostanu redovnica Blažene Djevice Marije koji se nalazi u Zadru „da ondje mogu pobožno živjeti i sigurno Boga moliti (…) za njega i blagostanje države.“[7]
Međutim, vratimo se u doba hrvatskih narodnih vladara. Dakle vrijeme prije Kolomana Arpadovića. Tako slavna Zavjernica kralja Dmitra Zvonimira papi Grguru VII., počinje riječima: „U ime svetoga i nerazdjeljivoga Trojstva, godine od Gospodinova Utjelovljenja 1076.“ (ustvari 1075. jer je dokument datiran pisanskim stilom). Njome se Zvonimir svečano obvezao da će
„pomagati Crkvu, štititi siromahe, udovice i siročad, poništavati nedopuštene ženidbe, ustanoviti zakonito vjenčanje s prstenom i svećeničkim blagoslovom, i ne će dopustiti da se ustanovljeni brak izopači. Protivit će se prodaji ljudi, i uz pomoć Božju pokazati se pravedan u svemu“.[8]
Povijesna su vrela pomno zabilježila, da su i javna pomirenja među ljudima bila sklapana u povodu ili u čast Božića. Nije potrebno posebno dokazivati da su pojedini vladari, knezovi, pa i gradovi, nažalost i države, često ratovali i dolazili u sukobe. Tako su primjerice i Mlečani, premda kršćani, često napadali hrvatske otoke i gradove. Međutim, nastojanjem hrvatskih knezova dogovorena su i pomirenja upravo u čast otajstva Božića. Tako su primjerice, omiški knezovi sklopili s Mlečanima „mir i prijateljstvo“ o nenapadanju, u ime vječnoga Boga „godine Utjelovljenja našega Otkupitelja 1208. (…) u gradu Omišu.“ A grad Labin obnovio je ugovor s Rabom „u ime vječnoga Boga. Godine Njegova rođenja 1237.“ Riječ je o obnavljanju „čvrstoga mira“ pred crkvom sv. Marije u Labinu i u prisutnosti više svećenika.[9] U tim povijesnim vrelima zacijelo prepoznajemo otajstvo Božića u našoj svakidašnjici.
Nemoguće je ovdje navesti sva najvažnija hrvatska srednjovjekovna, kao i novovjekovna povijesna vrela, koja se izrijekom datiraju od godine Isusova rođenja ili Utjelovljenja, kao i svete kršćanske odluke brojnih vjernika u povodu Božića, i u kojima također prepoznajemo otajstvo Božića u našoj svakidašnjici. Ipak vrijedno je spomenuti, da je Stjepan II. Kotromanić (ban u Bosni od 1318. do 1353. godine), ustupio dubrovačkoj općini Pelješac sa Stonom „godine rođenja Kristova 1333., veljače mjeseca.[10] A ban bosanski Tvrtko I. Kotromanić (1353.–1377.) oslobodio je Dubrovčane od plaćanja carine u „svom posjedu“ pod mjestom „Bobovcem od rođenja Sina Božjega 1375. godine, mjeseca veljače“.[11] I značajni glagoljski spomenik „Istarski razvod“, koji je posvjedočio hrvatsko obilježje srednjovjekovne Istre, nastao u Pazinu sredinom XIII. stoljeća, i izrađen na osnovi starijih listina, a odnosi se na svečano utvrđivanje spornih međa između podložnika, te mjesnoga kneza i drugih uglednika, datiran je također „Let od rojstva našega Isukrsta 1325. (…).“[12] Tada se smatralo obvezom, da se međusobni sporovi bilo koje vrste rješavaju što prije, najkasnije u doba priprave za Božić, i bilo je gotovo nedozvoljeno da se blagdani Božića dočekaju u zavadi i sukobima.
U likovnoj umjetnosti
Poznata su također i najstarija likovna svjedočanstva o prisutnosti Adventa kao i Božića i njegovih poruka i kod nas. Ona su očuvana u kamenu, ali i vrijednim umjetničkim djelima, među kojima su na prvom mjestu likovno ukrašeni misali (bogoslužne i molitvene knjige) s motivima Navještenja Marijina i Isusovim Rođenjem, i koji se čuvaju u našim prvostolnicima i samostanima. Ovdje ističemo Časoslov već spomenute opatice Čike (oko 1070.), koji je svojevrstan pokazatelj kršćanskih kulturnih nastojanja i literarne tradicije u Hrvatskoj u XI. st. Danas se čuva u Oxfordu, u tamošnjoj knjižnici. Spomenimo i Evanđelistar opatice Većenege, također iz XI. st., koji je i pravo remek djelo hrvatske sitnoslikarske umjetnosti s rubnim ilustracijama i bogato ukrašenim beneventanskim inicijalima, također i s prizorima Navještenja i Rođenja Gospodinova… Spomenimo i Većenegin Časoslov s tjednim časoslovima u čast Bl. Djevice Marije s raznolikim čitanjima za određene dane u tjednu, i koji je jedan od najstarijih osobnih časoslova na kršćanskom Zapadu, Ali i on je otuđen i danas krasi vitrine budimpeštanske knjižnice Szécsény.[13] Svi su ti misali bili izrađeni u Skriptoriju benediktinskoga samostana sv. Krševana u Zadru, koji je imao bogatu knjižnicu, ali i vlastitu radionicu za izradu pergamena, kao i vlastiti arhiv. Mnogi očuvani primjerci toga hrvatskoga nacionalnoga blaga, ali i iz kasnijega vremena, danas su izloženi u stalnom Muzeju, kojega vode sestre benediktinke u Zadru.
Dobro znamo da i u najstarijoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti nalazimo prelijepe prizore o Marijinu Navještenju, pohodu Elizabeti, i dakako o otajstvima Navještenja, i Isusova rođenja, Poklonstvu Pastira, Prikazanju Isusovu u hramu, kad ga je prepoznao i primio u svoje ruke starac Šimun, zatim Bijegu u Egipat, kao i životu u Nazaretu. Urešene su tim svetim Otajstvima, ali i povijesnim događajima, gotovo sve hrvatske prvostolnice (katedrale), a jednako tako i brojne crkve i kapele. Ali i mnogi naši kršćanski domovi.
Među najstarijim i najvrjednijim likovnim djelima adventskoga i božićnoga sadržaja kao i porukama za svakodnevni kršćanski život ističe se poznati portal trogirske katedrale iz XIII. stoljeća. Riječ je o djelu poznatoga hrvatskoga majstora Radovana koji je godine 1240. uspio u jedinstvenu kompoziciju povezati Otajstvo Isusova Rođenja, Poklonstvo Pastira i Triju Kraljeva.
Istovremeno su majstori iz Radovanova kruga uspjeli izraditi velike reljefe Navještenja i Rođenja Isusova, u predvorju na pilotima zvonika splitske katedrale – te šestostranu propovjedaonicu u njezinoj unutrašnjosti. Još ranije, na početku 13. st., dakle i prije, nego što je Franjo Asiški izradio prve jaslice u Italiji, u Grecciju (1223.), poznati je hrvatski kipar Andrija Buvina već 1214. godine izrezbario – na drvenim vratima spomenute splitske katedrale u plitkom reljefu događaje iz Kristova života. Među njima Navještenje i Rođenje Isusovo, i to u stilu starohrvatske pletene dekoracije. Zacijelo su autori tih djela, koji su redom bili kršćanski laici, željeli i onima koji nisu znali čitati, predočiti otajstva iz Marijina Navještenja, Isusova Rođenja, kao i primjere života Sv. Obitelji, kako bismo svi skupa promatrali otajstva Adventa – i Božića, gledali primjere Isusa, Marije i Josipa, i poistovjetili se s njima, u svojoj svakidašnjici.
U hrvatskoj povijesti dobro je poznat Zadarski mir, što ga je godine 1358. s Mlečanima sklopio hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac. Bit je toga mira oslobađanje hrvatske obale od mletačke vlasti i to duž Istre i Dalmacije uključujući i grad Kotor. Upravo po sklapanju toga mira i u znak zahvalnosti Gospodinu za pravednu pobjedu, kraljeva supruga kraljica Elizabeta, rođena Kotromanić, kći bosanskoga bana Stjepana Kotromanića, naručila je izradbu pozlaćene srebrne škrinje (sarkofaga) Sv. Šimuna, koji je u hramu držao na svojim rukama Dijete Isusa. Škrinju s moćima sv. Šimuna, kraljica Elizabeta dala je nabaviti iz Svete Zemlje. Izradio je na kraljičin trošak zlatar Franjo iz Milana, zadarski građanin, koji je često boravio u Zadru i bio je oženjen Hrvaticom Margaritom. Srebrna škrinja s relikvijama Sv. Šimuna, bila je dogotovljena i svečano izložena 1380. godine.
A majstor Franjo je na poleđini škrinje lijepim gotičkim slovima urezao natpis na latinskom jeziku koji u hrvatskom prijevodu glasi:
„Ovdje, u ovoj škrinji, koju je, da izvrši svoj zavjet, darovala, slavna i uzvišena Elizabeta, kraljica počiva u miru Šimun Pravednik, koji je na svojim rukama držao Isusa, rođena od Djevice Marije. Ovo je djelo učinio Franjo iz Milana godine 1380. od kad se Krist rodio.“
Škrinju Sv. Šimuna u kojoj su svečano postavljene relikvije Sv. Šimuna, i koja je danas izložena u istoimenoj crkvi Sv. Šimuna u Zadru, i danas posjećuju brojni turisti, i ona osim iznime umjetničke vrijednosti ima i povijesno-dokumentarni značaj.[14] A Sv. Šimun koji je na svojim rukama u hramu držao Dijete Isusa, i prorekao Bl. Djevici Mariji, da će joj mač probosti dušu, danas je i zaštitnik grada Zadra.
Najstarijim prikazima rođenja Isusova pripada i reljef na bjelokosnom diptihu u riznici prvostolne crkve u Zagrebu. Taj se bjelokosni diptih sastoji od četiri pločice i na svakoj su izrezbarena po dva prizora iz života Isusova, jedan ispod drugog. Na prvoj je pločici prikazano Navještenje i Rođenje Isusovo, a na ostalima se isprepliću drugi prizori iz Isusova života. Međutim, rođenje Isusovo prikazano je tako da u sredini leži povit mali Isus, okružen volom i magarcem, lijevo je velika zvijezda, a ispod nje leži Isusova majka Marija. Desno od nje sjedi sv. Josip, koji je od Gospe odijeljen jednim drvetom.[15]
Iz obilja naše likovne baštine, kao i znamenitih slikara iz razdoblja ranoga i kasnoga srednjovjekovlja, pa i kasnije, na samom početku XVI. st. ističem Nikolu Božidarevića (?, oko 1460. – Dubrovnik, (1517./1518.). Između Božidarevićevih sjajnih likovnih djela, ovdje ističem da je godine 1513. naslikao i Navještenje Blažene Djevice Marije, koje je od njega naručio brodovlasnik i kapetan Marko Kolendić za dominikansku crkvu u Lopudu (danas u Muzeju dominikanaca u Dubrovniku). Na slici su Anđeo Navještenja i Djevica Marija u prvom planu, zbor anđela je u srednjemu planu, a pejzaž u zadnjem. Upravo ta slika smatra se najvažnijim djelom Nikole Božidarevića, i to iz razloga što je smjestio religiozni motiv u slobodan prirodni prostor. Iste godine 1513. Božidarević je u svojoj radionici u Lopudu izradio i poznati triptih: Bogorodica s Djetetom na srednjem polju, na bočnim su stranama sv. Juraj i sv. Ivan Krstitelj. Sliku je naručio za tamošnju franjevačku crkvu lopudski postolar Juraj Božidarevića. Izradba ovih slika o božićnom otajstvu, kao i mnoge druge slike koje nam je ostavio u baštinu, svjedoče o velikom talentu slikara Božidarevića, ali i također o kršćanskom duhu brodovlasnika i kapetana Marka Kolendića, ali i postolara Jurja Božidarevića.[16]
U novijemu vremenu, božićnim motivima obdareni su i ukrašeni i brojni hrvatski muzeji i galerije, među kojima se ističe Strossmayerova galerija starih majstora u Zagrebu, koja je zahvaljujući Strossmayerovim donacijama otvorena za javnost 1884. godine. Recimo također da je Strossmayer svojim donacijama podigao i današnju stolnu crkvu u Đakovu, koja je dovršena 1882. godine. Unutrašnjost crkve oslikana je freskama, a među njima ističe se i Rođenje Isusovo njemačkoga slikara Ludovika Seitza. Upravo ta freska kao i mnoge druge koje su tijekom brojnih stoljeća nastale širom Hrvatske, zbog svoje su ljepote već početkom XX. st. poslužile kao umjetničke podloge i poticaji za izradu brojnih reprodukcija, dakle čestitki u povodu Božića i božićnih blagdana. A takvom širenju proslave Božića i božićne poruke služe one još i danas.
U glazbenoj umjetnosti
O očekivanju Dolaska Gospodinova u doba Adventa, kao i o samome Božiću i njegovoj ukorijenjenosti u hrvatskome narodu svjedoče i prekrasne i božićne pjesme u liturgiji i izvan nje, također i na hrvatskome jeziku. Uz radost Isusova rođenja sve su te pjesme protkane porukama mira i opraštanja. Najstarije i nama danas najpoznatije božićne pjesme zabilježene su na početku XV. stoljeća, u jednom glagoljskom rukopisu. To su: Bog se rodi v Vitlioni, Va se vrime godišća i Proslavimo Boga Oca. Prema ocjeni stručnjaka, stara hrvatska božićna koleda Bog se rodi v Vitlioni, sastavljena je na temelju Lukina evanđelja o Rođenju Isusovu u sedam rukopisa (tri glagoljska i četiri latinična). Hrvatski lingvist Stjepan Ivšić (1884.–1962.), uspio je istom početkom XX. stoljeća datirati vrijeme nastanka te pjesme, približno za godinu 1400. te utvrdio da su odjeci te pjesme još uvijek živi u „kolendi“ iz Blata na Korčuli, te da ta pjesma ima dvije redakcije, od kojih se prva slabije, a druga jače, veže uz sadržaj Evanđelja.[17] Iz istoga vremena potječe i druga glagoljska starohrvatska pjesma, koja ima skraćeni naslov Ot rojstva (…). U tisku je objavljena 1905. godine, a počinje stihovima: Proslavimo Oca Boga / Što nam posla Sina svoga, itd. Druge su iz nešto kasnijih razdoblja.[18]
I struka knjižarstva, koja se i kod nas razvija od XV. st. (Kosinj, Senj i drugdje), pridonosila je širenju proslave Božića u sela i gradove. No zbog ratnih okolnosti, hrvatski autori većinu svojih istaknutih djela i dalje tiskaju u većim europskim gradovima, u Veneciji, Beču i drugdje, ali i na hrvatskome jeziku. Upravo struka knjižarstva, koju neki još u 19. st. rado nazivaju „umijećem“ pridonosi osobitoj prisutnosti proslave Božića kao i njegove poruke u svim područjima europske, i razumije se i hrvatske javnosti. Tiskaju se u tisuće primjeraka molitvenici, božićne pjesmarice, reproduciraju umjetnine božićnih sadržaja, prekrasni božićni običaji, božićni feljtoni, božićne čestitke, i drugi brojni sadržaji vezani uz tu svetkovinu.
Najstarije božićne pjesme tiskane su već krajem XVI. i tijekom XVII. st. Najpoznatije su u djelu „Molitvene knjižice“ dakle u molitveniku na hrvatskome jeziku, kojega je prvo izdanje tiskao godine 1630. isusovac Nikola Krajačević (Sisak, 1581. – Zagreb, 1653.). Prvo izdanje objavljeno je oko 1630. godine, drugo u Požunu (danas Bratislavi), 1640., a treće u Grazu, 1651. Sva tri izdanja tiskana su na hrvatskome jeziku, a troškove tiskanja, u Bratislavi i Grazu, podmirio je zagrebački kanonik, poslije i biskup Petar Petretić. Kako svjedoče očuvani zapisi, pobožne popijevke iz Krajačićeva molitvenika toliko su se svidjele pučanstvu, „da njima stadoše odjekivati njive, polja, šume, bregovi i naseljena mjesta, što se vrlo ugodno doimalo svih prolaznika.“[19]
U međuvremenu, odnosno godine 1593. tiskana je malo poznata Prekmurska pjesmarica, a pola stoljeća kasnije, godine 1644. vrlo popularna Pavlinska pjesmarica. U objema je zabilježena i popularna božićna pjesma: Narodi nam se kralj nebeski/ od Marije, čiste Djevice (…).[20] A na samom početku XVIII. st. tiskana je i vrlo zapažena Chitara octochorda, to jest osmerostruna, jer se prema crkvenoj godini dijeli na osam dijelova. Tiskana je u Beču, prvi put godine 1701., i to na trošak zagrebačkoga kanonika Ivana Znike (1630.–1706.), koji se zbog svoje dobrotvornosti može smatrati mecenom hrvatske književnosti i umjetnosti u XVII. i na početku XVIII. stoljeća. Drugo izdanje ove vrijedne knjige, objavljeno je 1723. također u Beču. I u ovoj knjizi ima i mnogo božićnih pjesama, i to u prekrasnom kajkavskom narječju, a među njima također i već spomenuta i svima nam dobro poznata pjesma Narodi nam se kralj nebeski/ od Marije, čiste Djevice. Ovoga puta na trošak Stolne crkve zagrebačke, jer kanonik Znika više nije bio živ. Prvo, a vjerojatno i drugo izdanje Chitare octochorde, toliko vrijedne za hrvatsku povijest i kulturu uopće, priredio je za tisak zagrebački kanonik i crkveni povjesničar Tomo Kovačević (1664.–1724.), dok je treće izdanje, tiskano godine 1757. u Zagrebu. Pripreme za tisak trećega izdanja Chitare octochorde pripisuju se župniku Mihalju Šilobodu Bolšiću, koji je napisao prvu Arithmetiku Horvazcku na hrvatskome jeziku u kajkavskom dijalektu. Bolšić se bavio i prikupljanjem narodne i crkvene glazbe koju je objavio u svojoj zbirci crkvenih pjesama pod naslovom Osnova gregorijanskog ili koralnog pjevanja. Župnik Mihalj Šilobod poznat je i po knjižici koju je u doba Adventa namijenio za popravak onima „koji vu vsagdanjem pajdaštvu vu zločestih i ogovorljiveh spomenkeh druge imenu blate.“[21]
Što se pak tiče svih triju svezaka Cithare octochorde, i njihova značenja, o njima je napisana brojna literatura, koju ovdje ne možemo navoditi. Tekstovi za svako izdanje dobrim su dijelom uzeti iz starijih liturgijskih knjiga i Pjesmarica, a možda dijelom i iz nekojih stranih zbornika. Ali je važno, da je Cithara octochorda očuvala svoju tradiciju i sadržajnu vrijednost do danas. Njezine su popijevke harmonizirane u XIX. stoljeću, a pjevaju se i danas.
Upravo u burnim vremenima XIX. st. kada ideologija liberalizma sve otvorenije ulazi i u Hrvatsku, nastajale su nove i vrlo lijepe, i u hrvatskome narodu veoma omiljene adventske i božićne pjesme. To su Poslan bi Anđel Gabrijel/ Od Boga u grad Nazaret.. Padaj s neba roso sveta, ili Visom leteć ptice male, i druge, te osobito prekrasne božićne pjesme, koje slobodno možemo reći, svojom ljepotom i melodijom, nadmašuju sve europske pjesme božićnoga sadržaja. Danas se misli da je njihov autor Adam Alojzije Baričević, župnik Sv. Marije u Zagrebu na Dolcu, kraj današnje tržnice. Kako nekoji stariji pisci ističu, Baričević se kao i mnogi drugi njegovi suvremenici, oduševljavao „za snagu i slatkoću domaćega jezika.“ Stoga je običavao svake godine ispjevati na materinskome jeziku nove adventske i božićne pjesme. To su, primjerice, pjesme: Svim na zemlji mir, veselje (…). Ili, Kyrie Eleison, zatim O Betleme grade slavni, i brojne druge.[22] Te su pjesme, nakon što ih je uglazbio Franjo Langer, orguljaš stolne crkve u Zagrebu, odmah postale popularne, i održale se također sve do danas.
Moderno XIX. kao i XX. stoljeće nije više imalo turskih provala, ali su nastala druga iskušenja uvjetovana dobro poznatim procesima industrijske revolucije, te modernim ideologijama, kao što su liberalizam i komunizam, i koje su licemjerno koristile težak socijalni položaj pučanstva, te uporno obećavale narodu „raj na zemlji“ koji kako znamo, ne postoji. U najnovije vrijeme započinju i druga svoja agresivna djelovanja uvozom pojmova kao što su „djed mraz“, „djed božićnjak“ također i nametanje „adventske buke“ na našim trgovima, kojima i danas pokušavaju u duši naroda razarati življenje kršćanskoga Adventa i Božića.
S druge strane, kršćani su uvijek nastojali i unatoč svakodnevnih iskušenja živjeti Advent i cjelinu Otajstva Isusova života – koje su nasljedovali, što znači živjeli u svojoj svakidašnjici. Već od sredine XIX. st. i javna su glasila pisala o Božiću, ali različito. Nekoja i o zalaganju vjernika, starijih i mlađih da jedni drugima olakšaju hod svakidašnjice. Ali i u radu i molitvi za liječenje javnih poroka i nepravda.
U doba vlade bana Khuen-Hedervaryja (1883.–1903.) poznati književni časopis Vijenac donio je krajem XIX. st. i članak pod naslovom Očekivanje Božića na hrvatskom Krasu. Zbog njegova višestrukoga značenja donosim ga ovdje gotovo u cijelosti.
„Uz obalu sinjega mora gdje tvrde stijene i klisure ponosno stoje nebu pod oblake, zaklonio se pastir sa svojim stadom, da slavi Badnju večer i dočeka Božićno Sunce. Dolje u selu sve je živo i radosno. A on sam ovdje u tamnoj noći klanja se novorođenom Božiću. Sjeo je na klisuru, vjernu gitaru položio na koljena, i ugrijavši ozeble ruke uhvatio sviraljku, da nečuvenom još pjesmom slavi Boga svoga. Oltar su mu divna nebesa osuta zvijezdama, a milo mu stado pažljivo sluša glasove pjesme, kano da i ono razabire svečane trenutke ove svete noći.“
Zanimljiv je i završetak toga napisa:
„Već se pokazuju na Istoku prvi traci Novorođenoga Sunca. A pastir, zagledao se u Svijetlo na Istoku, i zanio u duboke misli, i molitvu: da i našemu siromašnom i vrijednom hrvatskome narodu svane dan preporoda, slobode i mira“.[23]
Bilo je to vrijeme, kada je nakon ostavke bana Ladislava Pejačevića, novi nenarodni ban Khuen-Héderváry pristao na mađarizaciju Hrvatske, zbog koje je Pejačević i podnio ostavku, jer nije pristao raditi protiv prava hrvatskoga naroda u pogledu suverenosti i dostojanstva hrvatskoga jezika.
Naime, zbog dvoličnosti Beča i Budima ban Ladislav Pejačević nije mogao ukloniti noću postavljene nezakonite dvojezične grbove (ploče) s hrvatskim i mađarskim napisima, a prema Nagodbenom zakonu, natpisi su mogli biti samo hrvatski. Istovremeno je i poznati hrvatski književnik i političar, Rikard Katalinić Jeretov u refrenu svoje pjesme u povodu Božića, ovako pisao, ali i molio:
Spas se rodi
oči svraćam
sve put dvora nebeskog.
Molim Višnjeg da uskori
spasi i roda hrvatskoga![24]
Tako su, primjerice, u časopisu Prosvjeta koji je izlazio krajem XIX. i na početku XX. st. u Zagrebu, i koji je uređivao povjesničar Emilije Laszowski, promicane istinske vrijednosti Adventa i Božića u našoj svakidašnjici.
U časopisu Prosvjeta čitamo i priloge izrazito socijalnoga sadržaja. U prilogu s naslovom „Bez smotaka i duhana” čitamo kako se jedan mladić tijekom došašća dragovoljno odrekao smotka i duhana, a ušteđeni novac upotrijebio za nabavu božićnoga drvca i drugih darova za jednu siromašnu udovicu s dvoje male djece, koja su stanovala u podrumu jedne dvokatnice. Mladić je doznao da ova siromašna udovica ne će moći kupiti svojoj djeci bor i druge uobičajene darove.[25]
Na socijalne probleme baš uoči Božića podsjećali su u svojim djelima i hrvatski pisci. Među njima se u XX. st. ističe i Antun Gustav Matoš, koji je zorno opisao Božić naših radnika, kao i onih koji su bili primorani tražiti posao izvan domovine. Tako je primjerice u doba vlade bana Khuen-Héderváryja, odnosno između 1890.–1900. godine iselilo iz Hrvatske više od sto tisuća ljudi, a sljedećih deset godina sve do pred izbijanje Prvoga svjetskoga rata, još i više od sto tisuća, koji su tražili svoj opstanak osobito u prekooceanskim zemljama. O velikom demografskom gubitku zbog takova stanja da i ne govorimo. Kao niti onom u dva susljedna svjetska rata, ali i poraća, također i nakon 1945. godine, pa i u najnovije vrijeme nametnutoga nam Domovinskoga rata.
Tako primjerice Matoš u poznatom božićnom podlistku iz 1913. Amda vu morje, dakle prije stotinu i trinaest godina, opisuje polnoćku u crkvi Sv. Marka na Gornjem Gradu u Zagrebu, te među ostalim navodi, kako za vrijeme Mise
„sve pada na koljena, očekujući Spasitelja, Čovjeka Boga, Čovjeka Oslobodioca kojega objavljivahu Apostoli (…). Poslije i filozofi i političari… Ali ne, nema naš narod vjere filozofa i mudrih teologa. Njegov Krist je siromašak, prikovan na krst, siromašak što strada. On je njegov brat u stradanju, što ga viđa svaki dan na raskrižjima, na brdima i dolinama. Zato on živi za Krista i s Kristom, kao od kruha i sa kruhom pjevajući mu: Lepa moja ti ružica / Mili sinek moj.“[26]
Tijekom druge polovice XIX. i dakako na početku XX. st. objavljuju se i brojne reprodukcije s pomno odabranim adventskim i božićnim sadržajima i porukama, pretežno stranih majstora. Tako u već spomenutom časopisu Prosvjeta, nalazimo godine 1893. i reprodukciju s naslovom „Sveta noć“, kojoj je priložen i opširan opis slike, iz kojega čitamo i tumačenje: „Riječ je o slici koja nam prikazuje najuzvišeniji momenat u povijesti čovječanstva: Kristovo rođenje.“ Dalje se navodi:
„Nadošla je sveta noć u kojoj se svijetu rodio Spasitelj, a taj radostan čas pozdravili su anđeli veselim pjevanjem na nebesih, a dobri pastiri i Sv. Tri Kralja svojim smjernim poklonstvom na zemlji.“
Slijedi i još detaljniji opis slike: Siromašna štalica u kojoj se rodio Isus obasjana je svijetlom, a ispred nje su pastiri sa svojim ovcama: desno su Sveta tri kralja sa svojom pratnjom, a u visini su anđeli koji pjevaju: Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji.[27]
U istome časopisu nalazimo više reprodukcija o Navještenju Marijinu kao i rođenju Gospodinovu, koje se komentiraju ovim riječima:
„Naše slike prikazuju život sv. Obitelji, te probuđuju u nama sjećanje na dolazak i porod Spasa, koji nas je pred Bogom sve, bogate i siromašne, moćne i potlačene izjednačio u dostojanstvu i učinio nas sinovima Gospodara neba i zemlje.“[28]
Osim vrijednih reprodukcija božićnoga sadržaja, sve više i u koloru, kao i štiva poučnoga sadržaja u časopisu Prosvjeta opisani su običaji Senjana i Primoraca iz XVII. st. Tako je primjerice u gradiću Novom, domaćin na Badnjak prije večere, ovako započeo molitvu s ukućanima:
„Draga dico! Daj Bog da nam ovo sveto Rođenje Isusovo dođe na godinu u lijepom zdravlju, većem obilju, manjem grijehu, gospodina Boga milošću. Našim mrtvima Bog daj pokoj vječni, a nama živućim mir i zdravlje“.[29]
I na kraju, umjesto zaključka, ovdje navedene i odabrane činjenice svjedoče, da je i naš hrvatski narod već od vremena svoga pokrštenja o svetkovini Božića prepoznavao sebe i svoju sudbinu, odnosno svoj povijesni hod zajedno s Kristom. Svjedoče o tome i doprinosi hrvatskih književnika u čast Božića. Tako i poznati hrvatski književnik i političar, August Harambašić (1861.–1911.), koji je ispjevao u čast Božića više pjesama te ih objavio i u časopisu Prosvjeta. Ovdje ističemo njegovu pjesmu Sveta noć koja je tiskana 1895. godine[30] i koja u cijelosti glasi:
Nastupila je sveta noć,
Narodio se Spas
Božanska mu je sveta moć
Iz grieha digla nas.I sav je svijet preporođen,
Iz zla se trgo svog.
I zapjevao: Blagoslovljen
Na uvijek ISUS Bog.
dr. Agneza Szabo
[1] Pralik Gospe pronašao je hrvatski arheolog fra Stjepan Alojzije (Lujo) Marun, 14. svibnja 1892. godine. Godine 1893. osnovao je prvi arheološki muzej u Hrvatskoj. Više o fra Luji Marun (Skradin, 10. prosinca 1857. – Knin, 15. siječnja 1939.) vidjeti: Hrvatski leksikon II., Zagreb 1997., str. 73–74.
[2] Prije četrdeset godina, i to u prigodi proslave marijanske godine 1976. u Solinu, i kao dar hrvatskih vjernika, Pralik Gospe je odliven u srebru i zlatu te se čuva u solinskom Prasvetištu Gospe od Otoka – Crkvi svete Marije. Fra Kruno Vukušić (1913.-2008.) odlio je šest primjeraka i darovao ih: Domu za hrvatske hodočasnike bl. Ivan Merz u Rimu, samostanu sv. Franje u Imotskom, svetištu Naše Gospe u Biskupiji kraj Knina, stolnoj crkvi sv. Stošije u Zadru, Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu, i Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske. Nakon uspostave Vojnoga ordinarijata 1997. godine, Gospa Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta postala je zaštitnicom hrvatskih branitelja i Vojne biskupije u Republici Hrvatskoj. Vidjeti: PERIŠA, Ante Branko, mjesečnik MARIJA, br. 7-8-9/2011., str. 256–257.
[3] KLAIĆ, Nada, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 54–55. Autorica upozorava da se radi o 1060. godini, a ne 1059. godini, jer se pisac ovdje služio firentinskim načinom računanja početka nove crkvene godine.
[4] KLAIĆ, N., n. dj., str. 56.57.
[5] Čika (lat. Cicca, Cicha), opatica benediktinskoga samostana u Zadru. Nakon tragične muževe smrti odlučila je ostatak života posvetiti Bogu i rodnom gradu Zadru. Obnovila je i uredila samostan uz crkvu posvećenu rođenju Blažene Djevice Marije (1066). Njezin relikvijar (Čikin križ) pripada među najstarije i najljepše primjerke znamenitoga srebra i zlata grada Zadra. Njezina kći Većenega, nakon smrti svoga muža Dobroslava, naslijedila je majku u samostanu. I postala je druga opatica toga samostana. Uspjela je predobiti upravitelje grada Zadra da priznaju hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana kao suverena, te je tako ne samo spasila grad od razaranja i drugih nesreća nego je postigla da je grad Zadar, i samostan u kojem je bila glavarica, dobio brojne kraljevske povlastice i slobode. Vidjeti: BUTURAC, Josip – IVANDIJA, Antun, Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima, Zagreb, 1973., str. 36-40; ŠANJEK, Franjo. Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1993., str. 46-53.
[6] KLAIĆ, N. Vekenegin epitaf, n. dj., str. 87. Ističem da neki autori pišu Većenega (Vekenega).
[7] KLAIĆ, N., Kolomanov natpis, n. dj., str. 87-88
[8] KLAIĆ, N., n. dj. 68-69; ŠANJEK, F., n. dj., str.137–138; BUTURAC, Josip – IVANDIJA, Antun, n. dj. str. 49–50.
[9] KLAIĆ, N., Omiški knezovi sklapaju s Mlečanima „mir i prijateljstvo“ (1208. godine), n. dj. str.11–112; Ista, Labin sklapa i obnavlja ugovor s Rabom (1237. godine), n. dj. str. 126.–127. .
[10] KLAIĆ, N., Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić ustupa dubrovačkoj općini Pelješac sa Stonom (1333. godine), n. dj., str.193.
[11] KLAIĆ, N., Ban bosanski Tvrtko I. oslobađa Dubrovčane od plaćanja carine u „svom posjedu“ (1375. godine), n. dj., str. 351.
[12] KLAIĆ, N., Istarski razvod, n. dj., str. 291–296.
[13] ŠANJEK,, Franjo, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb 1996., str. 155–156.
[14] Više o Škrinji sv. Šimuna u Zadru, vidjeti: PETRICIOLI, Ivo, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Zagreb, 1983. Ističem da se kopija Škrinje sv. Šimuna nalazi danas u Atriju palače HAZU u Zagrebu. Kopiju je izradio Teodor Krivak-Klaužer (1900.–1980.), učenik Ive Kerdića, i jedan od naših prvorazrednih majstora graverskog zanata.
[15] Riječ je o odabranim primjerima iz područja likovne umjetnosti. Vidjeti. Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1942., Sv. V., str. 195-200.
[16] PRIJATELJ, Kruno, Božidarević Nikola, Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb, 1989., str. 243-245. (Dalje: HBL).
[17] IVŠIĆ, Stjepan. O tobožnjoj najstarijoj sačuvanoj hrvatskoj pjesmi prije godine 1320., Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, Knj. 14, Zagreb, 1939., str. 1–24. Autor pjesmu „Bog se rodi v Vitlioni“ stavlja na početak XV. st., to jest oko godine 1400., a nipošto u vrijeme oko 1320.
[18] Više o tome vidjeti također: DUDA, Bonaventura. Svijeta Razveseljitelj – Hrvatski Božić, Zagreb, 1980., str. 13–14. Na istome mjestu isti je autor već spomenutu pjesmu Bog se rodi v Vitlioni objavio u cijelosti, ali u jednoj od poznatih redakcija.
[19] VANINO, Miroslav. Isusovci i hrvatski narod I, Zagreb, 1969., str. 324–325. Premda Vanino donosi više zanimljivih pojedinosti iz života i djela Nikole Krajačevića, ipak upozoravam i na biografski člank: JEMBRIH, Alojz, KRAJAČEVIĆ, Nikola (Sartorius), vjerski pisac (Sisak, 29. XI. 1581 — Zagreb, 9. III. 1653), HBL, 8, Zagreb, 2013., str, 10-11.
[20] Vidjeti o tome, također DUDA, Bonaventura, n. dj., str. 52.
[21] Usp. također Šilobod-Bolšić Mijo Mihalj), matematičar i književnik, u: Hrvatski leksikon II., Zagreb 1997., str.518.
[22] Janko Barlè, O našim božićnim pjesmama, Sv. Cecilija, Zagreb, 1922. (16), str. 180-181; STROHAL, Rudolf, Rudolf. Adam Alojzij, Zbornik Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925., Zagreb, 1925., str. 19; PALANOVIĆ, Elizabeta- Baričević, Adam Alojzij (Zagreb, 12. IX 1756. — Brdovec, 21. III 1806.), HBL 1, Zagreb 1983., str. 460-462.
[23] Vienac zabavi i pouci, Zagreb 1882., Br. 51. Listak Božić na hrvatskom Krasu.
[24] Časopis Prosvjeta, Zagreb 1896., Br. 23., str. 737.
[25] MATIĆ, Tomo, Na badnju večer bez smotaka i duhana, Prosvjeta, Zagreb, 1901., br. 23., str. 774.
[26] DUDA, Bonaventura, n. dj., str. 61. Prema A.G. Matoš, Sabrana djela JAZU, Zagreb, 1973., str. 861.
[27] Prosvjeta, list za zabavu, znanost i umjetnost, Zagreb, 1893., br. 47; str. 18.
[28] Prosvjeta, list za zabavu, znanost i umjetnost, Zagreb, 1896., br. 24, str. 737.
[29] Prosvjeta, Zagreb, 1900., br. 23., str. 774-775.
[30] HARAMBAŠIĆ, August, Sveta noć. Prosvjeta, 1895., br. 24, str. 741 Pjesme u čast Božića objavljivao je Harambašić i u drugim časopisima svoga vremena.
