22. prosinca: O, Kralju naroda

Predpjev sa zazivnim O, za dan 22. prosinca u latinskom izvorniku i hrvatskom prepjevu glasi:

O Rex géntium, et desiderátus eárum, lapísque anguláris, qui fácis útraque únum: véni, et sálva hóminem, quem de límo formásti.	O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sȃm![1]

Njegov je doslovan hrvatski prijevod:

O, Kralju narodâ, i Željo njihova, i Kamene zaglavni, koji od dvoga činiš jedno: dođi i spasi čovjeka kojega si od gliba oblikovao.

Stariji hrvatski prijevod iz 1923.:

„O Kralju naroda, i od njih žuđeni, kamene ugaoni, koji oboje činiš jedno: dođi i spasi čovjeka, koga si od zemlje stvorio“.[2]

i iz 1934.:

„O Kralju narodâ i željo njihova, i ugaoni kamene, koji spajaš oboje u jedno: dođi i spasi čovjeka, koga si od zemlje stvorio.[3]

Latinski napjevi mogu se slušati ovdje i ovdje, a hrvatski ovdje.

Svetopisamski izvori

O Rex géntium: „Quis non timebit te, o Rex gentium?“ (Ieremias 10, 7) –

„Tko da se Tebe ne boji, Kralju narodâ?“ (Jeremija 10, 7);
„Tko Te se bojat ne će, o Kralju narodah?“ (Petar Katančić);
„Tko se Tebe ne ima bojati, kralju narodah?“ (Ivan Matij Skarić);
„Ko se ne bi Tebe bojao, Care nad narodima“ (Milan Rešetar);
„Ko se ne bi Tebe bojao, kralju nad narodima?“ (Lujo Bakotić);
„Tko da se Tebe ne boji, Kralju narodâ?“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Tko Ti strahopoštovanje ne bi iskazivao, Kralju narodâ!“ (Silvije Grubišić);
„Tko se ne bi Tebe bojao, Kralju narodâ“ (Rajko Telebar);

et desiderátus eárum: „et veniet desideratus cunctis gentibus“ (Aggaeus 2, 8) –

„i dojde Željni svima narodim’“ (Hagaj 2, 8 / Petar Katančić);
„doći će Oni, koj je želja svih narodah“ (Ivan Matij Skarić);
„tada će doći od svih naroda Žuđeni“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„i doći će ono što svi narodi žele“ (Rajko Telebar);

lapísque anguláris

„Super quo bases illius solidatae sunt? aut quis demisit lapidem angularem ejus“ (Iob 38, 6) –

„Varhu česa su podloge nje utvardjene? Ili tko je spustio kami od nugla nje?“ (Bartol Kašić);
„Tko stavi mire njene, ako znaš? Ili tko pruži sverhu nje trak?“ (Petar Katančić);
„Na što su utvrđeni njezini temelji? Tko je spustio njezin nuglasti kamen“ (Ivan Matij Skarić);
„Na čemu podnožja njezina [Zemljina] uglavljena? Ili ko joj je metnuo kamen ugaoni“ (Milan Rešetar);
„Znaš li ti osnove njezine, ili tko joj je kamen ugaoni postavio“ (Lujo Bakotić);
„Na čem su stupovi njezini uglavljeni? Tko joj je metnuo kamen ugaoni?“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Na što joj je postolje stavljeno? Ugaoni kamen tko joj položi“ (Silvije Grubišić);
„Na što su pričvršćeni temelji njezini? Ili tko je postavio njezin kamen ugaoni“ (Rajko Telebar);

„Lapidem quem reprobaverunt aedificantes, hic factus est in caput anguli“ (Psalmi 117, 22) –

„Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni“ (Psalam 118, 22).

„superaedificati super fundamentum apostolorum, et prophetarum, ipso summo angulari lapide Christo Jesu“ (Ephesios 2, 20) –

„nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus“ (Efežanima 2, 20);
„odzgara nadzidani svrhu temelja apostoličanskoga i proročanskoga, k onojzi višnjoj nuglenoj stijeni, Hristosu Jezusu“ (Ivan Drkoličić Ričić);
„varhu sgrađeni na temelju od apostolâ i od prorokâ, bivši najviši krajnji kami Isukars Iezus“ (Bartol Kašić, Vanghiellia, 1641.);
„sagrađeni varh temelja od apostolâ i prorokâ, istim najkrajnim nuglastim kamenom Isukarstom“ (Bartol Kašić, Biblija);
„sverhu sagrađeni sverhu temelja apostolah i prorokah u istomu višnjem nuglenom kamenu Kerstu Isusu“ (Petar Katančić);
„Zezidani zverhu temelja apostolov, i prorokov: Kojega vugleni kamen je sam Jezuš Kristuš“ (Ivan Rupert Gusić);
„Vi ste ugradjeni svrhu temelja Apostolah i Prorokah, buduć vrhni nuglasti kamen isti Krst Isus“ (Ivan Matij Skarić);
„Nazidani smo na temelju apostolah i prorokah, gdje je kamen od ugla sâm Ìsukrst“ (Bogoslav Šulek);
„Nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, gdje je kamen od ugla sâm Isukrst“ (Milan Rešetar);
„nadograđeni na temelju apostolâ i prorokâ, a glavni je kamen od ugla sâm Krist Isus“ (Petar Vlašić);
„nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a ugaoni kamen je sâm Krist Isus“ (Franjo Zagoda);
„Nazidani ste na temelju apostolâ i prorokâ, gdje je kamen od ugla sâm Isus Krist“ (Lujo Bakotić);
„Nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a ugaoni je kamen sâm Krist Isus“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sâm Krist Isus“ (Gracijan Raspudić);
„Nazidani ste na temelju, na apostolima i prorocima, a kamen ugaoni je sâm Krist Isus“ (Ljudevit Rupčić);

„Ecce ego mittam in fundamentis Sion lapidem, lapidem probatum, angularem, pretiosum, in fundamento fundatum; qui crediderit, non festinet“ (Isaias 28, 16) –

„Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u Nj vjeruje, ne će propasti“ (Izaija 28, 16);
„Evo ja ću stavit u temelje Siona kamen, kamen kušani, nugleni, skupi, u temelju temeljeni: koji uzviruje, nek ne hiti“ (Petar Katančić);
„evo ću ja staviti za temelj Sionu kamen izkušani, nuglasti, dragocini, dobro utemeljeni kamen; oni, koj bude virovao, ne će bižati“ (Ivan Matij Skarić);
„Evo metoh u Sionu kamen, kamen izabrani, kamen skupocjeni od ugla, temelj tvrdi; ko se na nj nasloni ne će žuriti da bježi“ (Lujo Bakotić);
„Evo ja mećem temeljni kamen u Sionu, prokušan kamen, skupocjen ugaoni kamen, što drži najčvršće. Tko vjeruje, ne će uzmaknuti“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Gledaj: Polažem kamen-temeljac na Sionu, kamen-živac, dragocjen, ugaoni kamen-temeljac, utemeljitelj vjere svoje u nj, ne će pokolebati“ (Silvije Grubišić);
„Evo, na Sion sam kao temelj položio kamen, kamen prokušani, dragocjeni, ugaoni kamen, čvrsti temelj. Onaj koji vjeruje žuriti ne će“ (Rajko Telebar);

„Propter quod continet Scriptura: Ecce pono in Sion lapidem summum angularem, electum, pretiosum: et qui crediderit in eum, non confundetur“ (Prima Petri 2, 6) –

„Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u Nj vjeruje, ne, ne će se postidjeti“ (Prva Petrova 2, 6);
„Toga radi sadrži Pismo: Ovo ću postaviti u Sionu kami veliki, kantunasti, izabrani, pridragi: i svaki, koji bude vjerovati u Njega, ne će biti osramoćen“ (Ivan Drkoličić Ričić);
„Radi česa uzdarži Pismo: Evo ću postaviti u Sionu kami najveći krajnji, izabrani, vrijedni: i koji bude u Njega vjerovati, ne će se zasramiti“ (Bartol Kašić, Vanghiellia, 1641.);
„Radi šta uzdarži Pismo: Evo stavljam u Sionu kami najviši, nuglasti, izabrani, vrijedni: i koji bude u Njega vjerovati, ne će se zasramiti“ (Bartol Kašić, Biblija);
„Radi šta uzderžaje Pismo: Evo stavljam u Sionu kamen najdublji nugleni, odabrani, skupi, a koji uzviruju u Njeg, ne će se smutit“ (Petar Katančić);
„Zato se nahodi u pismu: evo ja stavljam u Sion nuglasti, izabrani, dragocini kamen, i oni, koj bude u Njega virovati ne će se zastiditi“ (Ivan Matij Skarić);
„Zato zaderžava se vu Pismu: Ovo, postavljam na Sionu kamena velikoga, vuglenoga, odebranja, dragoga; Ter, koj veruval bude vu Njega, ne pomete se“ (Ivan Rupert Gusić);
„Jer u Pismu stoji napisano: Evo mećem u Sionu kamen od ugla izabrani i skupocjeni; i tko u Njega vjeruje ne će se postidjeti“ (Bogoslav Šulek);
„Jer u Pismu stoji napisano: Evo mećem u Sionu kamen krajeugalan, izbrani i skupocjeni; i ko Njega vjeruje ne će se postidjeti“ (Milan Rešetar);
„Radi čega stoji u Pismu: Evo stravljam na Sion kamen ugaoni odabrani, skupocjeni: i tko u Njega vjeruje, ne će se smesti“ (Petar Vlašić);
„Zato stoji u Pismu: Evo stavljam na Sionu kamen ugaoni, izabrani, dragocjeni, i koji vjeruje u Njega, ne će se posramiti“ (Franjo Zagoda);
„Jer u Pismu stoji napisano: Evo mećem u Sionu kamen ugaoni, izabrani, skupocjeni, i ko u Njega vjeruje ne će zbunjen biti“ (Lujo Bakotić);
„Zato stoji u Pismu: Evo stavljam na Sionu kamen ugaoni, izabrani, dragocjeni, i tko vjeruje u Njega, ne će se posramiti“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Zato stoji na jednom mjestu Pisma: Evo na Sionu postavljam ugaoni kamen, izabran i dragocjen; tko vjeruje u nj, ne će se posramiti“ (Gracijan Raspudić);
„Jer ima u Pismu: Evo na Sionu postavljam kamen izabran, ugaoni, dragocjen; tko vjeruje u Njega, doista ne će propasti“ (Ljudevit Rupčić);

qui fácis útraque únum: „fecit utraque unum“ (Ephesios 2, 14) –

„koji od dvoga učini jedno“ (Efežanima 2, 14);
„koji je oboja učinio jedno“ (Bartol Kašić);
„koji učini obadvoja jedno“ (Petar Katančić);
„koj obodvoje včinil je jedno“ (Ivan Rupert Gusić);
„koj je od dvajuh učinio jedno“ (Ivan Matij Skarić);
„koji oboje sastavi u jedno“ (Bogoslav Šulek, Milan Rešetar, Ivan Evanđelist Šarić);
„koji složi oba dijela u jedno“ (Franjo Zagoda);
„koji oboje (oboje: Hebreje i pogane) sastavi u jedno“ (Lujo Bakotić);
„koji sjedini oba naroda“ (Gracijan Raspudić);
„On sjedini oba dijela“ (Ljudevit Rupčić);

véni, et sálva hóminem: „Venit enim Filius hominis salvare quod perierat“ (Matthaeus 18, 11) –

„Došao je bo Sin človiečanski spasti što bieše poginulo“ (Matej 18, 11 / Bartol Kašić);
„Dojde bo sin čovika saranit što poginulo biše“ (Petar Katančić);
„Došao bo je sin čovičanski da shrani što bijaše poginulo“ (Ivan Matij Skarić);
„Jer je Sin čovječji došao da spasi, što je bilo izgubljeno“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Sin je čovječji došao spasiti, što je propalo“ (Gracijan Raspudić);
„Sin je Čovječji došao spasiti što je propalo“ (Ljudevit Rupčić);
„Jer je Sin čovječji došao spasiti ono što je izgubljeno“ (Rajko Telebar);

hóminem, quem de límo formásti

„Formavit igitur Dominus Deus hominem de limo terrae, et inspiravit in faciem ejus spiraculum vitae, et factus est homo in animam viventem“ (Genesis 2, 7) –

„Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“ (Postanak 2, 7);
„Napravi dakle Gospodin Bog čovika od gnjile zemlje, i nadahnu u lice njegovo dahnuće života, i učini se čovik u dušu živuću“ (Petar Katančić);
„I učini Gospodin Bog čovika od praha zemlje, udahnu u njegovo lice duh života, i tako čovik nastade duša živuća“ (Ivan Matij Skarić);
„A stvori Gospodin Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa“ (Milan Rešetar);
„I načini Gospod Bog čovjeka od gliba zemaljskoga, i nadahnu mu u lice duh životni, i posta čovjek duša živa“ (Valentin Čebušnik);
„Gospod, Bog, stvori čovjeka od praha zemaljskoga i puhnu mu u nos dah života; i čovjek posta živo biće“ (Lujo Bakotić);
„Tada načini Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek biće živo“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„tada Gospod Bog napravi čovjeka od zemaljskog praha, u nosnice mu udahne dah života i tako čovjek postane živim bićem“ (Silvije Grubišić);

„Tu fecisti Adam de limo terrae, dedistique ei adjutorium Hevam“ (Tobiae 8, 8) –

„Ti si učinio Adama od gnjile zemaljske i dao si mu pomoćnicu Hevu“ (Tobija 8, 8 / Bartol Kašić);
„Ti si učinio Adama od gnjile zemlje i dao si mu podpomoć Evu“ (Petar Katančić);
„Ti si učinio Adama od gliba zemlje, i dao si mu Evu za pomoćnicu“ (Ivan Matij Skarić);
„Ti si Adama stvorio od gliba zemaljskoga i dao mu Evu za pomoćnicu“ (Ivan Evanđelist Šarić).

Kralj

Kristovo Kraljevstvo pretkazano je u Starom Zavjetu:

„Ta ja kralja svog postavih nad Sionom, svojom svetom gorom. Obznanjujem odluku Gospodinovu: Gospodin mi reče: Ti si sin moj, danas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti pûke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske“ (Psalam 2, 6–8);

„Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva!“ (Psalam 45, 7);

„I vladat će od mora do mora i od Rijeke do granica svijeta“ (Psalam 72, 8).

Svjedočanstvo prorokâ još je obilatije:

„Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: Čudesni, Savjetnik, Bog, Silni, Otac vječni, Knez mira – da poraste vlast i mir bez kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu te se učvrsti i utvrdi u pravu i pravednosti od sada pa dovijeka (Izaija 9, 5–6);

„Evo dolaze dani – riječ je Gospodinova – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji“ (Jeremija 23, 5);

„Bog nebeski podići će kraljevstvo koje ne će nikada propasti i ne će prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka“ (Daniel 2, 44);

„Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k Njemu. Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da Mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast Njegova vlast je vječna i nikada ne će proći, kraljevstvo Njegovo ne će propasti“ (Daniel 7, 13–14);

„Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Zaharija 9, 9);

Kristovo Kraljevstvo potvrđeno je u Novom Zavjetu:

Arkanđeo Gabriel Gospi: „On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, otca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i Njegovu kraljevstvu ne će biti kraja“ (Luka 1, 32–33);

Sveta Elizabeta Gospi: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Luka 1, 43);

Mudraci: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda Njegova pa Mu se dođosmo pokloniti“ (Matej 2, 2);

Sâm Krist govori o svojoj kraljevskoj vlasti u odgovoru Ponciju Pilatu, koji Ga je javno pitao je li kralj ili nije. Židovi su ga doveli pred Pilata s optužbom: „Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj“ (Luka 23, 2). Pilat je na to pitao Isusa: „Ti li si židovski kralj?“ (Ivan 18, 33).

„Odgovori Isus: ‘Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde. Nato mu reče Pilat: ‘Ti si dakle kralj?’ Isus odgovori: ‘Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas’.“ (Ivan 18, 36–37).

Pilat Židovima:

„Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?“ (Ivan 189, 39).

Vojnici Isusu:

„Zdravo, kralju židovski!“ (Ivan 19, 3).

Pilat Židovima:

„Evo kralja vašega!“ (Ivan 19, 14).

„A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: ‘Isus Nazarećanin, kralj židovski.’ Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.’ Pilat odgovori: ‘Što napisah, napisah!’“ (Ivan 19, 19–22).

Na križu je dakle na tri jezika napisan Isusov naslov, ujedno Njegova krivnja i razlog pogubljenja:

ישוע הנצרתי מלך היהודים / Ješua ha Natzarti Melek Heihudim

IESUS NAZARENUS, REX IUDÆORUM

ΙΗΣΟΥΣ Ο ΝΑΖΩΡΑΙΟΣ Ο ΒΑΣΙΛΕΥΣ ΤΩΝ ΙΟΥΔΑΙΩΝ / Iēsūs ho Nazōraĩos ho basileùs tōn Iūdaíōn.

Dizma, raskajani razbojnik, rekao je s križa:

„Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo Svoje“ (Luka 23, 42).

Kako je Krist kralj? Krist je kralj stvaranjem i osvajanjem. Kad nešto stvorimo, to je naše: primjerice, gradimo kuću, izrađujemo stol, slikamo sliku, pišemo knjigu itd. Bog je stvorio čovjeka. Čovjek pripada Bogu. Nema slobode bez Boga ni neovisnosti od Boga.

„Bez Mene ne možete učiniti ništa“ (Ivan 15, 5).

Čovjekova neovisnost o Bogu dovela je do toga da ga je vrag zgrabio. To je rezultat izvornoga grijeha i naših vlastitih smrtnih grijeha. Krist nas je ponovo stekao Svojom Mukom i Smrću.

Prava sloboda nije odvojenost, nego nalaženje slobode u ovisnosti o Bogu, jer je neovisnost od Njega put u ropstvo (grijeh/sebe), iako se ljudskoj slobodnoj volji priznaje pravo da izabere taj put ili pobunu. Oslanjanje na Njega vodi do istinskoga oslobađanja, svrhe i procvata.

Kralj svih naroda

Starim Rimljanima gentes znači strani narodi, stranci. Kao oprjeku židovima i kršćanima crkveni otci rabe izraz gentes za poganske narode, (neznabožačke) narode, pogane. Stoga Rex gentium znači Kralj narodâ, ne samo bogobojaznih, nego i svih drugih. Izraz se pojavljuje u proroka Jeremije, u hebrejskom izvorniku Meleḵ hag gōuyim, u Vulgati sv. Jeronima Rex gentium, u perikopi koja glasi:

„Nitko nije kao Ti, Gospodine, Ti si velik i silno je ime tvoje. Tko da se Tebe ne boji, Kralju naroda? Zaista, Tebi to pripada, jer među svim mudracima naroda i u svim njihovim kraljevstvima Tebi nema ravna!“ (Jeremija 10, 6–7).

Stoga izraz Kralj poganâ izražava Božje sveopće vrhovništvo, za razliku od misli da je On Bog samo židova, ili u kršćanskom kontekstu da je On Bog samo kršćana. To je isticao još sv. Pavao:

„Ili je Bog samo Bog Židovâ? Nije li i poganâ? Da, i poganâ“ (Rimljanima 3, 29).

Sveto Pismo za Boga rabi još nekoliko vrhovničkih naslova. On je:

Rex magnus – „Kralj velik“ (Psalam 47, 3; Malahija 1, 14),
Rex regum – „Kralj kraljevâ“ (Daniel 2, 37; Prva Timoteju 6, 15; Otkrivenje 17, 4; 19, 16) i
Rex saeculorum – „Kralj vjekovâ“ (Otkrivenje 15, 3).

Među starozavjetnim svetim piscima dozrijevala je svijest kako Bog, koji se sâm objavljuje, nije samo Kralj Izraela, nego i cijeloga svijeta:

„Spomenut će se i Gospodinu se vratit’ svi krajevi zemlje; pred njim će nicê pasti sve obitelji pogana“ (Psalam 22, 28);

„Jer On je kralj nad zemljom svom, pjevajte Bogu, pjevači vrsni! Bog kraljuje nad narodima, stoluje Bog na svetom prijestolju. Prvaci se pribiru poganski k narodu Boga Abrahamova. Božji su svi vlastodršci zemlje, nad svima on je uzvišen“ (Psalam 47, 8–10);

„Nek’ se govori među poganima: ‘Gospodin kraljuje!’ Svijet On učvrsti da se ne pomakne, narodima pravedno upravlja“ (Psalam 96, 10);

„Gospodin obznani spasenje svoje, pred poganima pravednost objavi. Spomenu se dobrote i vjernosti prema domu Izraelovu. Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. Sva zemljo, poklikni Gospodinu, raduj se, kliči i pjevaj! Zapjevajte Gospodinu uz citaru, uz citaru i uza zvuke harfe; uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!“ (Psalam 98, 2–6);

„Gospodine, Gospodine, Kralju svemogući, sve je u vlasti Tvojoj i nitko Ti se ne može oprijeti“ (Estera 13, 9).

Narav toga kralja i Njegova kraljevanja u VIII. stoljeću prije Krista opisao je prorok Izaija:

„On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Ne će više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju“ (Izaija 2, 4)

„Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru ne će biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti“ (Izaija 9, 6).

Žuđenik

Prorok Hagaj 2, 8 kaže: „i doći će Žuđenik svih naroda“, „i doći će Željeni svih naroda“, „i doći će Želja svih naroda“, „Onaj kojega žele svi narodi“, „Onaj koga žude svi narodi“; hebrejski hemda, latinski desideratus:

וּבָ֖אוּ חֶמְדַּ֣ת כָּל־הַגֹּויִ֑ם / ūba’ū ḥemdaṯ kāl hag gōuyim

et veniet desideratus cunctis gentibus.

On je Živa želja, Velika želja, Onaj koga se jako želi ili očekuje, za kojim se čezne, kojemu se nada i veseli. On je Žuđenik, onaj za kojim žude svi puci i jezici. On je središnja čežnja svih naroda. On je čeznuće, žudnja i žuđenje.

Exspectans exspectavi Dominum – Čekajući čekah Gospodina (Psalam 40, 2).

„Doći će Željeni svih naroda“. To je prijevod drevnih židovskih tumača, Kaldejskoga Targuma (aramejski) i Vulgate (latinski). Riječi u tom slučaju upućuju na osobu, a ta osoba ne može biti nitko drugi nego Mesija za kojim svi narodi svjesno ili nesvjesno čeznu, u kojem jedinom sve čežnje ljudskoga srca nalaze ispunjenje.

On će doći, kao Želja svih naroda; poželjan svim narodima, jer će u Njemu cijela zemlja biti blagoslovljena najboljim blagoslovima; koga su svi pravedni dugo očekivali i željeli, Onaj za kojim su čeznuli, bilo kroz znanje o Njemu koje su širili Židovi u svom rasuću, bilo nijemom bolnom željom ljudskoga srca, koje je čeznulo za obnovom iz svoga propadanja.

Pavao piše:

„stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih… Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela“ (Rimljanima 8, 19.23).

Isus je bio „želja narodâ“ prije nego što je došao, nečujno čeznuće potrebe za onim što im treba, kao što suha zemlja žeđa za kišom, a koliko još više poslije, kad je iskusi.

„Potražiše me koji ne pitahu za me, nađoše me koji me ne tražahu; rekoh: ‘Evo me! Evo me!’ narodu koji ne prizivaše ime moje“ (Izaija 65, 1).

„Da, na stazi tvojih sudova željno Te, Gospodine, čekamo; ime Tvoje i spomen Tvoj duša nam žudi. Dušom svojom žudim Tebe noću i duhom svojim u sebi Te tražim“ (Izaija 26, 8–9).

Kamen zaglavni

Hebrejski אֶ֣בֶן פִּנַּ֤ת / ’eḇen pinnāṯ, grčki ἀκρογωνιαῖος/akrogōniaĩos, latinski lăpis angŭlāris, znači kamen ugaoni, zaglavni, temeljni, kutni, krajnji. To je jedan od naslova za Krista (Izaija 28, 16; Job 38, 6; Psalam 118, 22; Efežanima 2, 20; Prva Petrova 2, 6).

Taj je kamen isklesan iz planine (Marije).

On je Kamen:

• stánac (tvrd, čvrst kamen; ljutac),
• žìvac (kamen čvrsto usađen u zemlju, živi kamen),
• teméljac (prvi, najvažniji, osnova) i
• zàglava (svoda, završni kamen u obliku ugla koji zauzima središnji dio svoda i, posljednji ugrađen, drži sve ostalo kamenje u njihovu položaju).

Spajatelj božanskoga i ljudskoga

Pavlovu rečenicu o Isusu „koji od dvoje učini jedno“ (Efežanima 2, 14) bogoslužje preuzima i njome se obraća Bogočovjeku koji je u jednoj osobi sjedinio dvije potpune i različite naravi, ljudsku i božansku; njih obje je sastavio u jednoj osobi, te je i pravi Bog i pravi čovjek. Pjesnik Milan Pavelić (1878.‒1939.) to opjeva:

„što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš“.

Dođi!

Ponavljalica svih došašćnih predpjeva jest poziv: „Dođi!“ To je ključni pojam vjerničkoga stava u došašću; dozivanje Onoga koji ima doći.

„Dođi, budi nam kraljem!“ (Sudci 9, 10.12.14);

„Probudi se! Dođi mi u pomoć i pogledaj, Gospodine, Bože nad vojskama, Bože Izraelov!“ (Psalam 59, 5–6);

„Dođi Kraljevstvo Tvoje!“ (Matej 6, 10; Luka 11, 2);

„Dođi k nama, ne oklijevaj!“ (Djela apostolska 9, 38);

„Dođi!“ (Otkrivenje 6, 1.3.5.7);

„I Duh i Zaručnica govore: ‘Dođi!’ I tko ovo čuje, neka rekne: ‘Dođi!’ Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ (Otkrivenje 22, 17);

„Svjedok za sve ovo govori: ‘Da, dolazim ubrzo!’ Amen! Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otkrivenje 22, 20).

Spasi!

Svrha je Njegovih dolazaka i u tijelu i u milosti – spasiti čovjeka. Tȁ sam je rekao:

„Sin je Čovječji došao spasiti što je propalo“ (Matej 18, 11).

Stvorenje od praha ili gliba

Hebrejska imenica koja označava tvorbenu tvar za Božje stvaranje čovjeka, ono od čega je sazdano ljudsko tijelo, jest עָפָר/afar (Postanak 2, 7; Tobija 8, 8): prah, prašina, gnjila zemlja, blato, glib, kal, glina, zemlja, tlo.

Sedamdesetorica su u Aleksandriji to na grčki prevela kao χοῦς/khū͂s: prah, prašina, prosuta ili nasuta zemlja, gruda, grȕh (stučeno kamenje).

Sv. Jeronim u Vulgati rabi za to riječ līmus: mulj, blato, glib, kal, kaljuža, kaljuga, talog, prljavština, što se hvata dna u vodi, gnjȉla.

Prah određuje ljudski početak i kraj:

„iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti“ (Postanak 3, 19).

Job ponavlja:

„Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše… Sjeti se, k’o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti“ (Job 10, 8–9).

Ipak, izvješće o prahu ne završava raspadanjem. Proroci predviđaju buđenje, ustajanje, i posljednje stvari čovjekove:

„Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati“ (Izaija 26, 19).

„Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost“ (Daniel 12, 2).

Prah tako uokviruje cijeli luk ljudskoga postojanja – stvaranje, pad i konačnu obnovu. Pavao poučava o novosti koji donosi Žuđeni:

„Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga“ (Prva Korinćanima 15, 47–49).

---

Odlomak Kralj priređen prema Antiphon No. 6 for December 22nd.

---

[1] Milan Pavelić, Crkveni himni, Zagreb, 1945., str. 42.

[2] Petar Vlašić, Hrvatski bogoslužbenik, Dubrovnik, 1923., str. 445.

[3] Život s Crkvom (Split), ur. Josip Kirigin, I/1934., br. 3 / 16. XII., str. 30.