Papa u ponču, znamenje pontifikata
Zadnje pojavljivanje u bazilici Svetoga Petra, koje je uznemirilo svijet, najnovije je, upečatljivo pokazivanje kako je papa Franjo živio pontifikat u službi vlastitih zamisli, posve suprotno od svoga prethodnika. Sustavna dekonstrukcija papinstva.
Slika Jorgea Marija Bergoglia u invalidskim kolicima, odjevena u bež potkošulju napola pokrivenu prugastim pončem, razbarušene kose i crnih hlača možda je najrječitiji izraz kako su on – i njegova svita – shvaćali pontifikat i tko zna po koji put, možda posljednji, jasna oprjeka s Benediktom XVI.
Ovaj posljednji bio je svjestan kako Joseph mora nestati, da bi Gospodin mogao čuvati svoju Crkvu preko Benedikta. Njegova je osoba morala biti potpuno zaokupljena njegovim služenjem, morao je služiti tomu zvanju. Ratzinger je znao da papa više nema privatan život, a i nakon odrjeke želio je ponoviti da se ne će vraćati privatnu životu. Onaj koji je izabran za nasljednika apostola Petra mora „nestati“ iza bijele halje; više se ne računaju njegove osobne misli, njegova posebna osjetljivost: on, više od bilo kojega drugoga krštenika, mora dopustiti da ga obuzme misao o Kristu.
Ratzinger je tako u konačnici shvaćao i svoje biskupstvo, kao i poziv da predsjeda Zborom za učenje vjere; više nije bio običan teolog – koji se mora staviti u službu Objave, a ne gospodariti njome – nego čuvar nauke koja nije bila njegova. A tako je shvaćao i svećeničku službu, osobito u njezinoj liturgijskoj sastavnici: svećenik je poslužitelj otajstva koje slavi; njegova je pojedinačnost pokopana pod svetim ruhom da bi se obred čuvao i prenosio u svoj svojoj svetosti i čistoći, bez ikakva onečišćenja osobnim ukusima. Njegov pogled, oboren tijekom slavlja, ispravnost njegovih pokreta, točnost rubrika, ozbiljnost u svemu, pokazivali su cijelom svijetu što znači biti Božji službenik.
Franjo je uvijek činio suprotno. Iskoristio je papinsku službu da unaprijedi vlastite zamisli i stavi izvan igre one koje je smatrao protivnicima svoga osobnoga programa. „Franjina Crkva“ ne izražava se drukčije: svećenička i biskupska služba uglavnom se doživljavaju kao modne piste za razmetanje samima sobom, kao uloge moći za nametanje vlastitih želja. Liturgijsko okruženje nije iznimka: kako je svaka crkva u koju se dođe drukčija, tako je drukčija i svaka Misa na koju se naiđe, sa svećenicima koji u sveti obred pretaču svoje frustracije i oblikuju sveta mjesta i obrede na svoju sliku i priliku.
Nije bilo mjeseca od 13. ožujka 2013. u kojem Franjo nije želio, ponekad izričito, ponekad uključivo, navrnuti pontifikat u službu svojoj osobi i svojim zamislima. Ne samo pontifikat: pravda, nauka, struktura Crkve, sve je prerađeno kako bi bilo svrhovito za pothvat i osobu Jorgea Marija Bergoglia. Ovo predstavljanje sebe kao jednostavna čovjeka u invalidskim kolicima u vatikanskoj bazilici – je li to njegova volja ili volja drugih, malo je važno – nije ništa drugo nego suvisli epilog najnarcisoidnijega pape u povijesti Crkve. Benedikt XVI. je, možda i pogrješno, želio zadržati bijelu reverendu do kraja života, čak i nakon što se odrekao petrovske službe, kako bi istaknuo da je njegova osoba i dalje potpuno u službi Crkve, u potpunom odnosu s njom; Franjo ju je želio napustiti dok je još papa, pokazujući na kraju koliko mu je malo ugodno nositi znak najpotpunije podložnosti Bogu i Crkvi.
Jer početak i kraj vlasti u Crkvi jest upravo to: potpuno podlaganje Bogu. A još više za Petrova nasljednika, koji uvijek mora imati na pameti da vjera koju je pozvan utvrđivati ne dolazi od puti i krvi, i da je upravo kada prevlada čovječnost Petar zavrjeđuje da ga Gospodin nazove čak i „Sotonom“ (usp. Matej 16, 13–23).
„Ako postoji suverenist na svijetu, onda je to papa“, tako je pronicljivo rekao Gian Franco Svidercoschi – poznati vatikanski stručnjak koji svakako nije osumnjičen za „natražnost“ – gost Giovannija Minolija u La Storia Siamo Noi 2. travnja ove godine. Pod krovom sinodne Crkve, izroda, pastorke saborske kolegijalnosti, Franjo je ostvario najapsolutističkiji pontifikat u povijesti, bacajući pod noge kardinale i biskupe, kao da će od njih napraviti naslon za noge. Svidercoschi ruši i još jedan mit, odgovorivši čvrstim „ne“ na pitanje hoće li iz Franjina papinstva nastati uključivija Crkva. I dodaje, samo da stavi točku na i, da je „Franjina Crkva izgubila puno, puno, puno moralnoga ugleda“. Crkva koja nije samo manje uključiva, nego je i više podijeljena:
„Postoje navodne reforme ili promjene koje je napravio, a koje su slomile Crkvu… Dok je prije bila podjela na vrhu, sada postoji podjela u Božjem narodu.“
Ali pravi nadgrobni spomenik Franji Svidercoschi postavlja kada izriče epigramsku presudu o papovanju koje je sada na zalasku:
„Za tri četvrtine pontifikata nedostajao je apsolut. Nedostajao je Bog.“
Nije to neka sitnica za Kristova namjesnika na zemlji. Jake riječi, ali istinite. Franjina vodeća uloga, želja da u središtu pozornosti uvijek bude on, završila je zasjenjivanjem Boga i ponižavanjem papinstva, a ovo novo iznašašće o javnom pojavljivanju gotovo u pidžami još je jedna potvrda toga, nakon raznih „dobrojutro“ i „dobravečer“, nakon pojavljivanja u zabavnim emisijama Fabija Fazija, nakon viceva o časnim sestrama usidjelicama i roditeljima koji proizvode djecu kao kunići.
Gospodi kardinalima upućujemo molbu: birajte osobu koja se stavlja u službu papinstva, a ne čovjeka koji papinstvo stavlja u službu vlastite osobe.
