Subota, 4 prosinca

Žena, muškarac, povjerenje


Određena iskustva u životu nikad ne završavaju i u njih se ne može biti apsolutno siguran. Povjerenje se doživljava kao pretpostavka. Kao stav koji smo dužni unaprijed formirati. Od čovjeka se unaprijed zahtjeva povjerenje. Međutim, povjerenje je iskustvo koje se razvija i sazrijeva sa znanjem i spoznajmo o karakteru i navikama drugog, kroz spoznaju osobe drugog. Povjerenje od drugog zahtjeva se otvori. Ako smo mi taj drugi povjerenje traži da se otvorimo drugom.

Zbog straha od zloupotrebe naše intime i mogućih emotivnih rana s vremena na vrijeme nije moguće uspostaviti povjerenje. Nemamo motiva. Nemamo volje. Nemamo snage. Takav stav može biti razumljiv. S druge strane nemamo utemeljenja tražiti da nam se drugi otvori i da nam vjeruje ako nema spremnosti s naše strane. Povjerenje između muškarca i žene nije pretpostavka koja se uzima zdravo za gotovo. Pogrešno je unaprijed predviđati savršeno povjerenje prije nego se susrelo s stvarnostima i situacijama života.

Postoji povjerenje koje je reducirano na seksualnost. Ono se koncentrira na misao kako muškarac ili žena neće prevariti jedno drugo s nekom drugom osobom. Povjerenje je daleko šire i zahvaća dublje. Uključuje ne samo seksualnost, nego i zaštitu, brigu, sigurnost, komunikaciju, zajedničko vrijeme, zajedničke odluke i planove. Između muškarca i žene povjerenje ne može doći kao stabilna i čvrsta pretpostavka, zahtjev, odluka kao da se i prije nego su zajedno tvrdi ja njemu/njoj apsolutno vjerujem. Takvo povjerenje može biti izričaj zaljubljenosti, emotivne povezanosti, ljubavnog „ludila“ i nesposobnosti da se i sebe i drugog razumije kao osobe koje povjerenje zajedno izgrađuju, a ne kao osobe koje povjerenje pretpostavljaju kao gotov dar kojega ne treba zaslužiti.

U odnosu između muškarca i žene povjerenje ne treba biti nezaslužen dar. Ne treba biti pretpostavka koju se mora prihvatiti bez pogovora i propitivanja. Razlog za to treba tražiti u naravi samog povjerenja. Prije nego povjerenje postane čvrst i stabilan stav, ono nastaje i traje kao događaj između muškarca i žene. Događaj koji se „testira“ nasuprot stvarnosti koja svojim teškoćama i privlačnostima izaziva muškarca i ženu da se zajednički bore oko povjerenja jednog prema drugom. Ako je povjerenje događaj ono traži i zahtjeva vrijeme kako bi sazrilo i postalo ozbiljno i čvrsto uporište zajedničkog življenja braka. I muškarac i žena voljeli bi jer bi tako bilo za njih dvoje najlakše da postoji neka konačna i krajnja vremenska instanca za koju mogu reći da kad je dosegnu time će doseći i konačni i krajnji stupanj međusobnog povjerenja.

Međutim, nema posljednje vremenske mjere kada je povjernje formirano i kada se treba prestati boriti oko međusobnog povjerenja. Povjerenje ne poznaje vrijeme i ne pripada vremenu. Ono je događaj između muškarca i žene i pripada njima dvoma. Iz tog razloga različiti muškarci i žene do stabilnog povjerenja dolaze u različito vrijeme svog braka. Neki ranije. Neki kasnije. Neki čak na početku. Neki nikada. Ako je brak događaj i susret povjerenja koji traje kroz cijeli brak, onda se zapravo u braku nikada ne dostiže onaj žuđeni cilj: apsolutno povjerenje koje se prestaje zajedno izgrađivati. Povjerenje koje je događaj i susret muškarca i žene doseže stabilnost i čvrstoću, ali nikada ne doseže apsolut. Ne dosegnuti aposlutno povjerenje nije novost ili tajna o kojoj muškarac i žena prethodno ništa ne znaju ili nisu znali. Svijest o tome da apsolutno povjerenje stalno izbjegava doseg njihovih zajedničkih nastojanja drži ih u nekoj dobroj ili korisnoj napetosti. Ne napetost u kojoj se stalno propituje tuđe odluke, zahtjeve, riječi, djela. Nego napetost koja od njih uporno traži da konstantno izgrađuju povjerenje kao temelj zajedničkog života i braka.

Nedohvaćanje apsolutnog međusobnog povjerenja zahtjeva od njih stalnu budnost i brigu, ali ne i nadzor i apsolutnu kontrolu na drugim. Ta napetost više ih upućuje na to da što više budu izgrađivali međusobno povjerenje to će se više jedno drugom približiti i bolje upoznati u onim životnim okolnostima i situacijama koje su za njih oboje iznenađenje i novost.

U kršćanskoj vjerničkoj svijesti postoji vjera o stvaranju svijeta koje uvijek traje kroz Božje milosno i stvoriteljsko djelovanje. Bog nije stvorio svijet i onda se povukao nezainteresiran za nas i našu stvarnost. Takav Bog bio bi zatvoren u sebe bez ikakve potrebe da stupi s nama u komunikaciju što bi i nama samima otežalo sve pokušaje da stupimo s njim u kontakt. Želimo Boga koji je osoba i koji je otvoren i spreman komunicirati, govoriti i čuti. Povjerenje između muškarca i žene slično je događaju stvaranja.

Nije povjerenje reći muškarcu ili ženi ja ti vjerujem i onda se potpuno zatvoriti u sebe i odbijati svaku komunikaciju i kontakt, i blizinu i nježnost i susret i razgovor. Takav muškarac ili žena samo bi otežali drugom pokušaje da uspostavi s njim/s njom relaciju koja uključuje povjerenje. Kao što stvaranje traje i ima smisla ako iza stvaranja kao događaja postoji Bog koji s nama želi komunicirati i stupati u kontakt tako i povjerenje kao događaj i susret traje i ima smisla samo ako iza događaja povjerenja stoje muškarac i žena koji se nikad ne zatvaraju u sebe nego stalno i uporno ostaju jedno drugom otvoreni za međusobni susret. U njihovom susretu, u njihovoj strasti i želji da uvijek komuniciraju  povjerenje se rađa kao iskustvo koje je u apsolutnom smislu uvijek krhko i teško ostvarivo, ali koje ipak iako nikada savršeno i do kraja dosegnuto stvara između muškarca i žene onaj tako potreban prostor gdje se jedno drugom povjeravaju, razgovaraju, ljube, susreću.

Tek kad se susretnu muškarac i žena otkrivaju da povjerenje nije pretpostavka, unaprijed ispunjeni zahtjev, unaprijed čvrsto i stabilno formirani stav nego događaj koji ih kroz vrijeme što su više zajedno zbližava i povezuje i o kojem spoznaju da ga htjeli ili ne moraju do kraja života graditi uvijek svjesni da građevina povjerenja koja se nalazi u temelju njihovog odnosa i braka nikada neće biti apsolutno završena i dati im priliku da odmore i prestanu vjerovati jedno drugom jer su dosegli apsolutni stupanj povjerenja. Otkrivaju povjerenje kao susret napetosti koji s vremenom popusti svoj pritisak kako vrijeme odmiče, ali nikad apsolutno do kraja da bi mogli reći sad više nema što izgrađivati oko međusobnog povjerenja. Kao što ni Bog ne prestaje sudjelovati u stvaranju svijeta, muškarac i žena ne mogu prestati izgrađivati događaj i susret povjerenja jednom kad se odluče na zajednički život i brak.