Dva kršćanstva
Nerijetko se može čuti isključivo negativan osvrt na ono što se kolokvijalno naziva karizmatskim. Taj negativan osvrt rezultira stavom kako sve što se događa unutar tog svijeta treba biti podvrgnuto ismijavanju.
Zašto vjernici idu na karizmatske susrete bez obzira o kakvom je susretu riječ? Zašto se o vjernicima koji takve susrete pohode govori i piše kao o psihički bolesnim ili neuravnoteženim osobama, a svećenicima, redovnicima i redovnicama kao o duhovnim šarlatanima i onima koji zloupotrebljavaju ljudsku slabost, bol, nemoć i patnju?
Je li objektivno istina kako je riječ isključivo o nekakvim psihološkim nestabilnostima koje postaju kolektivne kada je riječ o zajednici ili grupi? Jesu li u pitanju kolektivne paranoje, poremećaji i ludila kako se ponekad pregrubo sudi o takvim zajednicama, ljudima i njihovim voditeljima?
Možda bismo tom fenomenu i s njim povezanim iskustvima mogli pristupiti iz dva različita kuta. S jedne strane susrećemo kršćanstvo unutarnje ravnodušnosti. Na drugoj strani je kršćanstvo duhovne gladi.
Kršćanstvo unutarnje ravnodušnosti može se susresti među klerom koji previše zabavljen sam sobom ili sporednim problemima gubi svoj vjernički potencijal, svoju sposobnost naviještanja i svjedočenja pretvarajući se u ono što se negdje može opisati kao humanizirani kler.
U pitanju je stanje duha prema kojem je od svjedočenja i navještaja daleko važnije sudjelovati u raspravama i razgovorima o pitanjima koja su daleko od onoga što bi se odnosilo na navještaj i svjedočenje.
Tako se prema svjedočenju i navještaju razvija oblik nutarnje tuposti, odsutnost želje i entuzijazma da se svjedoči, živi i naviješta. Navještaj spasenja, navještaj Krista dolazi kao sporedni događaj u životu humaniziranog klera, tek na kraju kao nešto o čemu se može eventualno govoriti, ali nije obvezno i nije nužno.
Tako razvodnjeno shvaćanje navještaja i svjedočenja čini Krista i događaj Krista nevažnim i neobveznim pred pitanjima koje čovjek postavlja. Zašto je riječ o unutarnjoj ravnodušnosti? Iz jednostavnog razloga što navještaj i svjedočenje Krista više nemaju autentično i fundamentalno mjesto u životu, Krist je prestao biti temeljna opcija poziva i poslanja, pretvorio se u jednu od mogućnosti koju se može, ali i ne mora izabrati.
Neka pitanja uvijek mogu biti važnija, tako se humanizirani kler daleko više javno bori i bavi pitanjima od drugorazrednog značenja i važnosti u odnosu na temeljno poslanje: navještaj Krista.
U tom prostoru bez navještaja i svjedočenja, u tom prostoru gdje drugorazredna i beznačajna pitanja okupiraju teologiju i misao humaniziranog klera treba tražiti razloge za nastanak kršćanstva duhovne gladi i s njim povezanih karizmatskih iskustava i pokreta.
Na pitanje zašto toliko ljudi hrli na karizmatske susrete i gotovo bez pogovora sluša one koji takve pokrete, seminare i susrete vode odgovor treba tražiti i u nastanku humaniziranog klera.
Klera koji razvodnjen i ravnodušan i ne primjećuje gubitak vlastitih snaga i duhovne snage koja je iz njihovih ruku, moći i posjeda prešla u ruke i riječi njihovih kolega koji barem za neke ljude pokazuju izuzetnu duhovnu živost, snagu i odvažnost u naviještanju i svjedočenju za Krista i Krista.
Treba li razloge za ono što se naziva karizmatskim tražiti isključio izvan Crkve, ili je razlog tome i ono što se događa u samoj Crkvi? Naravno kako se ne može o tim i takvim pitanjima dati prebrze, površne i što je i najgore zlonamjerne odgovore.
Sljedeće pitanje i ne bi trebalo biti shvaćeno kao takvo, ali ono visi u zraku kod mnogih koji razmišljaju o svojoj osobnoj vjeri i načinima njezina učvršćenja: je li neki karizmatik i s njim povezan pokret, susreti, zajednica znak psihološkog poremećaja, kolektivne neuroze, podjela u Crkvi u značenju za ili protiv Crkve ili znak dublje krize koja se očituje u fenomenu kojega ovdje opisujemo kako kršćanstvo duhovne gladi?
Ako za trenutak ostavimo po strani utjecaj drugih kršćanskih zajednica na ono što se naziva karizmatskim u Crkvi, nisu li takve zajednice i pojedinci znak kršćanstva duhovne gladi, a ne samo kako se to često govori i piše nekakvo jeftino trčanje za spektaklom i čudesima.
Ono što je neobično u takvim fenomenima jest što se njih promatra isključivo negativno kao nešto samo po sebi loše i pogrešno, bez da se propita i pokuša iznaći odgovor na pitanje njihove privlačnosti kao i činjenice da ipak mnogi vjernici u takvim pokretima i zajednicama otkrivaju dublji smisao življenja vjere i susreta s Kristom.
Kršćanstvo duhovne gladi je unutar crkveni fenomen gdje humanizirani kler na sebi svojstven način nastoji obezvrijediti i ismijati sve takve pokrete, zajednice i susrete iako se neki od njih događaju unutar Crkve na njezino dobro i izgradnju.
U pitanju je unutarcrkveni prijepor između unutarnje ravnodušnosti humaniziranog klera i novih i svježih duhovnih i crkvenih strujanja koja svoju popularnost i brojnost stječu upravo zbog te unutarnje ravnodušnosti prema sadržaju i pravom smislu navještaja i svjedočenja Krista.
