Utorak, 26 listopada

Kršćanstvo odrastanja


U zreloj i odrasloj dobi čovjek nerijetko poželi biti ponovo dijete. Maglovito negdje u njemu žive osjećaji ljubavi, blizine, topline, sigurnosti, nježnosti i zaštite. Kad bi mogao želio bi zadržati svoju zrelost i znanje i iskustvo i vratiti se natrag. Ili ponekad razmišlja da bi najbolje bilo jednostavno biti ono bezbrižno ljudske biće o kojem su svi drugi brigu vodili i nad kim su svi strepili.

Odrastanjem se nešto izgubi i nešto se novo stekne. Gubi se znatiželja, osjećaj uzbuđenja, nije ama baš sve zanimljivo što nas okružuje. S odrastanjem i vremenom zrenja postajemo racionalniji, hladniji i ravnodušniji i bajke sada pričamo svojoj djeci i čudimo se kako ona u njih istinski vjeruju, jer mi više ne možemo vjerovati u takve priče. Ne odrastamo samo fizički. Sazrijevamo i psihološki i duhovno. Dječja vjera polako slabi, a njezino mjesto preuzima drugačije iskustvo i shvaćanje vjere. Manje ili više svi prolazimo kroz jedno bolno iskustvo oproštaja i rastanka od naše dječje vjere i ulazimo u jedno za nas teže i zahtjevnije razdoblje vjerovanja. Starca s bijelom bradom koji sjedi na oblaku zamjenjuje nevidljivi Bog s kojim nije uvijek jednostavno komunicirati.

Oproštaj i rastanak od djetinje vjere od vremena do vremena uzrokuje udaljenost i od mnoštva stvari koje su nam u životu vjere kao djeci bile izazovne i privlačne. Više ne ministriramo, ne pjevamo u zboru, ne čitamo na misi. Negdje u tom procesu odrastanja u tom odnosu prijelaza između vjere djeteta u vjeru odraslog čovjeka susrest ćemo se i s jednim za nas novim pitanjem. Vjerujem li još uvijek u Boga? Vjerujem li još uvijek u Krista? Moja udaljenost kao da mi govori da sam otišao predaleko i moja osobna vjera ili polako slabi i blijedi ili me udaljenost pretvara u ravnodušnog vjernika i kršćanina. Ovo stanje koje nas može pratiti mjesecima pa i godinama nazovimo kršćanstvo odrastanja.

Možda o njemu govori ona Pavlova rečenica koju možemo parafrazirati ovdje: Kad bijah nejače razmišljaš kao nejače, sad kao odrastao razmišljam kao odrasli čovjek. Ne odrastamo i ne sazrijevamo samo mi. Naša osobna vjera prolazi kroz isti proces, stanje i iskustvo. Kako se život s vremenom komplicira i postaje ozbiljniji i vjera i s njom povezan vjernički život također postaje i ozbiljniji i složeniji. Naša pitanja više nisu djetinja, sada su to već pitanja odraslog kršćanina o nečemu o čemu kao dijete nije pitao ni Boga ni Krista ni Crkvu. Pitanja o smislu života, o svrsi patnje, o smislu umiranja, o odnosu između zla i dobra, o Bogu koji pripušta da se događaju tragedije i nevolje.

Nitko od nas ne bi mogao točno pokazati datum na kalendaru i reći ovo je trenutak kad sam iz razdoblja nejakosti prešao u razdoblje odraslosti. Možda netko među nama tko je doživio i proživio nekakav događaj koji mu je obilježio život može potvrditi kako je taj događaj bio trenutak umiranja djetinje vjere i rađanja njegove odrasle vjere. Sve je ovo izgleda u suprotnosti s onim što Isus govori kada napominje da ako ne postanemo djeca nećemo ući u kraljevstvo Božje. Može li odrastao vjernik i zreo kršćanin vjerovati u Boga kao starca s bradom, u anđele kao one koji imaju fizička krila čije je perje slično perju ptice poput orla ili sokola, u đavla koji u ruci drži vile, ima rogove i rep?

Isusov dictum o djetinjstvu vjere odnosi se na povjerenje u Boga, na mogućnost koja nam je otvorena, da se predamo u Božje ruke i Kristovo krilo. Kršćanstvo odrastanja je proces koji se kreće između one Pavlove nejakosti i odraslosti i onog Kristova zahtjeva da se ostane djetetom. Kako pomiriti Pavla i Krista? Prestati vjerovati u starca s bradom i istovremeno vjerovati u Božje postojanje? Jedan od puteva i pokušaja je istovremeno odrastanje nas, naše vjere i našeg povjerenja kao jedinstvenog stanja kojim vjerujemo i uspostavljamo odnos s Bogom.

Kršćanstvo odrastanja je put kojim svlačimo sa sebe ono nejako, ali svlačimo sa sebe i djetinju vjeru i naivno povjerenje i naivnost. I negdje odrastajući kroz život kao vjernici i kršćani oblačimo neku novu i drugačiju odjeću na sebe. Presvlačimo se u odraslost i zajedno s njom oblačimo se u odraslu vjeru i zrelo povjerenje u Boga. U tom hodanju putem kršćanstva odrastanja gubimo ponekad mnogo od onoga početnog elana, entuzijazma i emotivnog intenziteta vjere i vjerničkog života. Nekako kao da mi i naša vjera s nama postajemo tiši, mirniji, manje emotivni i intenzivni.

Ipak, dok gubimo istovremeno otkrivamo i proživljavamo nova iskustva vjerničkog života koja se oslanjanju na zrelost, stabilnost, čvrstoću i jasnoću u stavovima i u mišljenjima. U razdoblju nejakosti bili smo bezazleni kao golubovi, a sada u razdoblju odrasle vjere lukavi smo kao zmije, oni smo koji sada racionalno, promišljeno, zrelo i stabilno vjeruju i žive život vjere. Teško nam je prihvatiti gubitak nejakosti i djetinje vjere jer zajedno s njima htjeli ili ne htjeli ostajemo bez one naše djetinje zaigranosti i znatiželje koju opisujemo mislima ili sjećanjem kako je bilo tako lako vjerovati dok smo bili djeca i nije nam bilo teško. Sada u odraslosti vjere možda ne pronalazimo uvijek dovoljno entuzijazma, snage i volje da vjerujemo.

Kršćanstvo odrastanja nas kao proces „mijenjanja vjerničke kože“ postavlja pred pitanje: vjerujem li dovoljno sada kao odrastao vjernik i kršćanin ili je moja osobna vjera postala mlaka, a ja udaljen i hladan prema Bogu, ravnodušan prema Kristu? U odgovoru na ovo i slična pitanja povjerenje i naše razumijevanje povjerenja igra određenu ulogu. Ima li u meni povjerenja u Božje planove sa mnom, u Božju volju s mojim postojanjem? Ovo pitanje je izrazito napeto i teško u onim okolnostima života kada ne možemo prihvatiti nešto kao Božji plan, volju i znak jer nije nimalo lako objasniti kako nečiju smrt ili patnju ili umiranje ili cjeloživotnu muku vrednovati kao Božji dar, kao ono što od Boga dolazi i što trebam šutke i bez protesta prihvatiti.

Kako zajedno s našom osobnom vjerom odrastamo, primjećujemo da povjerenje prema Bogu podsjeća na onu zgodu hrvanja između Jakova i anđela u Starom zavjetu. Mi se borimo s Bogom. U sukobu smo s njim. Tražimo odgovore i tražimo objašnjenja. Kršćanstvo odrastanja koje je cjeloživotni proces, nešto što se ne okončava osim našom osobnom smrću, je proces „hrvanja“ s Bogom. Cjeloživotno razdoblje jačanja i slabljenja naše vjere i povjerenja u Boga, cjeloživotni dijalog i razgovor s Bogom, ali i to uključuje i razdoblja naše i Božje šutnje, razdoblja naše udaljenosti od Boga, pa čak i nevjere uslijed teško objašnjivih i teško prihvatljivih životnih događaja.

Onu Pavlovu misao o nejakosti i odraslosti treba razumjeti kao neprekinut proces i neprekinuto iskustvo vjere i vjerničkog življenja. Cijeli svoj život proživljavamo, doživljavamo, susrećemo i iskusit ćemo kršćanstvo odrastanja. Zadržati čvrsto i stabilno povjerenje u Boga i u Krista pomiruje na prvi pogled Isusov zahtjev da budemo kao djeca i Pavlovu misao i pouku o odrasloj vjeri. Istovremeno čvrsti i stabilni u svom povjerenju prema Bogu istovremeno mi jesmo i odrasli vjernici, ali i djeca Boga kojemu se s povjerenjem predajemo da nas vodi i kroz život prati i usmjerava.