Nazaret

Gdje se događa navještaj? I što je svijet? Mogu li moji ukućani biti svijet u koji sam poslan? Stan ili kuća moga poznanika? Može li se naviještati bez previše hodanja i putovanja, može li se naviještati tako da se za mene nikad ne čuje kao za onoga koji je navjestitelj? Kome sam ja zapravo poslan? Svima, cijelome svijetu ili možda onima u mjestu gdje sam rođen i odrastao? Jesam li poslan milijunima ili nekolicini?

Kažeš mi idi po svem svijetu. Ali, ja nemam želju niti volju za putovanjima po svijetu, nemam želju za upoznavanjem novih lica i novih ljudi, najradije bih ako mogu ostao navjestitelj u malom krugu poznanika. Onih koji me još ponajbolje poznaju i znaju i koji se najviše i opiru onome što radim i govorim, jer nisam li ja njihov, zar me ne poznaju od malih nogu?

Ako i imam nekakvog misionarskog poleta i žara, on ne teži za krajevima svijeta. Divim se onima koji tako mogu i idu kamo ih šalješ. Iskreno ne bih se micao dalje od svog malog nazareta negdje u mojoj blizini. Od njih nekoliko s kojima dugo živim i koji me jednako dobro poznaju kao i ja njih. Mogu li njima biti navjestitelj, nije li to dovoljno? Nemam volje ići svim narodima i svim pokoljenjima i propovijedati. Nemam taj dar, nemam taj žar.

Ne bih išao niti daleko, kamoli predaleko od njih. Možda sam tek oportunist, jedan od onih koji ne da svoj komfor i način života za tvoju stvar. Ali, što ako imam istinsku potrebu ostati među svojima i sa svojima? Ako ne želim otići nigdje drugo nego ostati sa svojim ukućanima, pokazujem li ti ime kukavičluk ili prijezir prema onima koji odlaze u daleke krajeve ostavljajući sve poradi tebe? Ja ih ne želim ostaviti. Ne želim napustiti taj svoj poznati i pitomi nazaret gdje svatko svakoga zna i gdje su već naviknuti na mene. Gdje me poslušaju i onda odu svatko za svojim poslom, a ja se povučem zadovoljan uvjeren da sam onaj sluga koji je učinio sve što bijaše dužan učiniti. Ili nisam? Jesam li trebao i mogao učiniti više?

Jesam li se trebao otisnuti od obala svog nazareta u nepoznato i dati se u potragu za onima koji te traže, a nema nikoga tko bi te donio njima i o tebi im progovorio i posvjedočio? Oprosti mom manjku žara i volje da idem u svijet. Oprosti mojoj ljubavi prema nazaretu u kojem sam ponikao i iz kojeg ne želim odlaziti, osim povremeno, a i to vrlo rijetko.

Svjestan kako moj navještaj neće doprijeti daleko i neće prijeći granice većini malog i nepoznatog mjesta gdje živim i djelujem. Svjestan kako sam negdje i odgovoran što se nisam više angažirao kao navjestitelj, što sam uporno idući linijom manjeg otpora ostao tu gdje jesam bez želje da se otisnem u veliki svijet u kojem sigurno ima puno onih koji te traže i koji su te gladni.

Ali, i ovi ovdje ova mala skupina mojih koji me znaju od malih nogu i oni te trebaju i oni su te gladni. S njima mi je malo teže jer me znaju i stalno mi govore da ne lupetam jer znaju čiji sam i tko su mi roditelji i rodbina. To je moj navještaj, tu malu grupicu tvrdoglavih i sebe zajedno s njima svaki dan podsjećati na tebe i tvoju radosnu vijest.

Godinama kao da nema skoro nikakvih plodova, barem ne onih koje bi zabilježili pedantni bilježnici broja onih koji su u tebe povjerovali i barem se nominalno zovu tvojim učenicima. Ovi su tvoji učenici već stoljećima i desetljećima. Tvrdi i opori i sumnjičavi puno su toga za tebe podnijeli i pretrpjeli i nisu baš otvoreni za mlade proroke mekanih ruku i lica koji se nisu napatili u znoju, suzama i patnji. Još kad sam jedan od njihovih stvari postaju kudikamo teže.

Opet, volim taj mali nazaret gdje se navještaj teško probija i utvrđuje, ali jednom kad se probije ne može ga se iskorijeniti i ubiti. Iza mene će možda ostati tek jedan koji će povjerovati u ono što govorim i kako živim to o čemu govorim. Ipak, ponekad kad se svi zajedno sastanemo na molitvu moleći od tebe ono što je najpotrebnije u tom trenutku sjetim se tvojih riječi gdje su dvojica ili trojica u moje ime i ja sam s njima.

U mom nazaretu nas je jedva toliko da nas možeš nazvati zajednicom, ali borimo se. Ja s njima da povjeruju, a oni sumnjičavi i oprezni jer ne živim onako kako im govorim. I tako mi prolazi život i godine. Maleni i beznačajni navjestitelj u malom nazaretu za kojega malo tko zna i malo tko čuje, ali kao i oni trudim se.

Oni ustrajavajući u svom čuđenju odakle sve to ovome, nisu li mu roditelji ovdje s nama, a ja u svom čuđenju i povremenom nezadovoljstvu kako je teško, neobično teško biti i ostati uporni navjestitelj u našim malim obiteljskim, župnim, seoskim i gradskim nazaretima, čije uspjehe nitko ne bilježi osim onoga koji je i sam neko vrijeme naviještao u jednom sličnom Nazaretu.