Portal katoličkih teologa
Kršćanstvo tajne

Kršćanstvo tajne


U romanu Prohujalo sa ženom Erlenda Loea susrećemo i motiv tajne. Dvaput se glavni lik (muškarac) susreće s tajnom. Na početku romana u njegov život ulazi ženski lik Marianne s kojom stupa u ljubavnu vezu. Kasnije na kraju romana Marianne se vraća ponovo u život glavnog lika bez adekvatnog objašnjenja. Loe svojim karakterstičnim stilom pisanja (kratke rečenice i humor) s puno detalja nastoji zahvatiti ono neobično i neobjašnjivo u odnosu muškarca i žene. Njihova međusobna komunikacija kako je Loe opisuje nije toliko prožeta smišljenim nesporazumima koliko različitim razumijevanjem njihovog odnosa, što u pitanje dovodi i samu mogućnost razumijevanja između muškarca i žene.

Čovjekov odnos prema tajni je slojevit. Tajne se možemo plašiti. Tajna nas može privlačiti. Tajna nam može biti i odbojna onda kada ne dopušta da bude razotkrivena. Odnos glavnog lika prema tajni koja se zove Marianne je uglavnom pasivan. Kao da ne zna čitati znakove, kao da ne razumije signale koje mu Marianne šalje, kao da je lijen i nezainteresiran za odnos s njom i ono što bi mogao otkriti kada bi pokušao radikalnije i aktivnije sudjelovati u njihovom međusobnom razotkrivanju onoga što se krije u njihovim različitim osobnostima i karakterima. Za Loea je odnos prema tajni loš ako smo prema tajni pasivni, nezainteresirani, prožeti određenim nihilizmom i ravnodušnošću.

Čini se da je i jedna od tema romana i odnos prema fenomenu tajne. Tamo gdje smo pred tajnom pasivni i ravnodušni i naš odnos prema stvarnosti postat će ravnodušan. U stvarnosti više nećemo pronalaziti razloge za pitanja i čuđenja i stvarnost će se pretvoriti u nešto prazno i monotono što će produbiti naš osjećaj nezainteresiranosti i udaljenosti od nje. Nije uvijek jednostavno dokučiti smisao i svrhu određenih životnih događaja, iskustava i trenutaka. Netko ih promatra kao dio sudbine kao dio sveopćeg fatalizma prema kojem je sve predodređeno i ono što činimo nije odluka naše slobode, nego nužnost koju ne možemo izbjeći. Nije moglo biti drugačije koliko god puta imali priliku učiniti ono što smo već učinili. Netko opet određene životne trenutke, ako ne i cijeli život promatra kao mjesto apsolutne slobode gdje ne vrijede nikakvi zakoni i pravila osim onoga što čovjek odluči i učini kao dio sveopćeg radikalnog individualizma prema kojem ništa ne stoji i ne može stajati na puti našoj slobodi.

Negdje između ova dva odnosa prema stvarnosti, između sudbinskog fatalizma i apsolutnog individualizma smješta se iskustvo tajne. Ako je sve predodređeno i ako smo fatalisti onda u našem postojanju nema ništa tajnovito. Sve što jesmo i što ćemo biti sve što činimo i što ćemo učiniti predodređeno je i tu nema ništa skriveno i nepoznato. Ako smo apsolutno slobodni onda i ono čudesno možemo pripisati sebi. Nema nikakve tajne. Sve čudesno i neobjašnjivo možemo pripisati isključivo čovjeku i njegovim sposobnostima.

Međutim, kako ćemo objasniti smrt djeteta nekoj mladoj obitelji? Hoće li ih usrećiti odgovor koji ih uvjerava da je bilo predodređeno da njihovo dijete umre i da su svi napori liječnika unaprijed bili osuđeni na neuspjeh? Hoće li biti zadovoljni tvrdnjom kako je smrt njihovog djeteta ništa drugo nego jedan radikalni individualni izbor koje je njihovo dijete napravilo jer prezire stvarnost i život? Možemo li im ponuditi odgovor koji je negdje na pola puta između ova dva pesimizma? Nešto poput da ni sami ne znamo, ali vjerujemo i nadamo se da će patnja njihovog djeteta i njegova smrt svoje konačno objašnjenje dobiti tek u vječnosti? U ovom zadnjem pitanju ulazimo u prostor tajne. Nečega pred čime stojimo i što ne uspijevamo do kraja protumačiti. Postoji jedno ogromno područje kršćanskog života koje je često zahvaćeno iskustvom tajne. Iskustvo smrti kao tajna koje se plašimo. Iskustvo milosti kao tajna za koju zahvaljujemo. Iskustvo pred kojim stojimo istovremeno duboko prožeti spoznajom da je Bog u nekom trenutku zaista bio s nama.

Naša egzistencija, naše življenje od vremena do vremena biva dio onoga što možemo nazvati kršćanstvom tajne. Kršćanstvo tajne pripada onim vremenima i događajima našeg postojanja, našeg života kada stojimo pred nečim što je kudikamo od nas veće. Pred nečim što nas nadilazi. Kada nešto ne možemo objasniti pukom sudbinom i fatalizmom, niti radikalnim optimizmom naše individualne slobode. Kao kada čovjek „za dlaku“ izbjegne smrt. Nismo zadovoljni objašnjenjem to je sudbina i treba biti zahvalan sudbini. Jer osjećamo da smo nemoćne lutke na koncu koje sudbina vuče bez našeg znanja i pristanka u kazalištu života. Nismo zadovoljni ni time da smo radikalno slobodni, jer nam ostaje nejasno ako smo radikalno slobodni onda nismo uspjeli spasiti sebe, nego nas je spasio netko drugi i shvaćamo da smo ovisni o tuđoj ili nečijoj slobodi i dobroti i milosti.

Ondje gdje ne uspijevamo objasniti kako, zbog čega i zašto, u naš život ulazi kršćanstvo tajne. Nije riječ o nekom organiziranom skupu vjerovanja pomoću kojih bez poteškoća možemo objasniti ono što zapravo ne umijemo objasniti. Kada „za dlaku“ izbjegnemo smrt u prometnoj nesreći i kažemo da nas je samo dragi Bog sačuvao time ne izričemo nužno neki skup racionalnih definicija i vjerovanja u Boga. Radije primjećujemo da smo zašli u područje kršćanstva tajne gdje smo zahvalni za Božje djelovanje, iako ga ne razumijemo i ne umijemo drugima objasniti.

Isto vrijedi i za događaje na koje ne pristajemo i protiv kojih se prirodno bunimo, kao što je zlo ili patnja. U trenutcima trpljenja ulazimo u sferu kršćanstva tajne kada trpimo, čak i prihvaćamo trpljenje, ali ga ne možemo racionalno objasniti. Evanđelja su puna trenutaka kada kršćanstvo tajne dolazi do izražaja. Apostoli koji ne razumiju Isusov govor o smrti i patnji i uskrsnuću. Farizeji koji ne razumiju Isusovo djelovanje. Sam Isus posebno zalazi u kršćanstvo tajne, u to granično područje odnosa između Boga i čovjeka onim svojim krikom s križa Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio. Međutim, u svim evanđeoskim ulascima čovjeka u kršćanstvo tajne primjećuje se da se pred tajnom ne ostaje pasivan i hladan. Farizeji su protiv tajne, oni je napadaju i nastoje razotkriti kao laž, prevaru i obmanu. Apostoli su preplašeni tajnom Isusovog poslanja jer ga do kraja ne shvaćaju. Sam Isus u kriku s križa stoji pred tajnom svoje smrti otvoren za potpuno razotkrivanje tajne što se događa u njegovom uskrsnuću.

Ukoliko kršćanin želi izgubiti vjeru najlakše će je izgubiti ako pred tajnom ostane pasivan, hladan, šutljiv i mučaljiv. Ako ga tajna ne zanima, ne privlači i ne izaziva strah u njemu. Tajna njegovog života, tajna života drugih s kojima živi, tajna Boga, tajna milosti, tajna zla, tajna uskrsnuća, tajna grijeha, tajna vječnosti. Sva ova kršćanska vjerovanja i uvjerenja prožeta su tajnom. Pred njima kršćanin može biti čak i onaj koji se protiv njih buni i protestira. Međutim, ukoliko pred njima ostane hladan i ravnodušan i njegova vjera će brzo pasti kao žrtva te iste ravnodušnosti i hladnoće.

Ono što nas također pokreće i potiče da vjerujemo nisu samo jasne i precizne definicije vjere i propisana uvjerenja, nego i iskustvo i osjećaj tajne kada promatramo sebe i naš život, neke događaje i iskustva koje smo proživjeli, kada promišljamo o tome što je grijeh, odakle zlo, što je milost, tko je Bog, kada čitamo Evanđelja i događaje Isusovog djelovanja i života. Najgore što možemo učiniti za osobnu vjeru jest biti i ostati ravnodušan i hladan pred ovim tajnama koje nam ne daju mira i ne dopuštaju da život gledamo i živimo kao nešto jasno, obično i svakodnevno.

Možda je to i jedna od poruka Loeova romana. U svijetu ravnodušnih, hladnih i nezainteresiranih imati osjećaja za tajnu i iskustvo tajne koja nas sada privlači, sada plaši, pred kojom ponekad stojimo bespomoćni i kojoj smo ponekad i zahvalni, iako je ne možemo do kraja razotkriti i učiniti apsolutno shvatljivom i razumljivom.