Preobraženje – Božje lice
Uvod
Svake druge korizmene nedjelje slušamo pod Misom evanđeoski izvještaj o Isusovu preobraženju. O tome događaju iz Isusova života govore, uz neke male razlike, sva trojica sinoptika: Matej (17,1–9), Marko (9,2–8) i Luka (9,28–36.) Ova 2024. liturgijska godina je Markova godina i zato je tekst uzet iz njegova evanđelja. Da shvatimo smisao i značenje toga događaja, nužno je osvrnuti se na okolnosti kad se je to u Isusovu životu dogodilo, što mu je prethodilo i gdje ga je sv. Marko smjestio u svoje evanđelje.
Daljnji kontekst Isusova preobraženja
Nakon kušnje u pustinji (Mk 1,12–13), o čemu je bilo govora prošle nedjelje, Isus započinje svoje javno djelovanje. Nastupa kao Navjestitelj i Stvaratelj zdravoga Božjega svijeta (1,15). Poziva prvu četvoricu učenika (Mk 1,16–20), kasnije će im pridružiti još osmoricu i stvoriti zbor Dvanaestorice (3,13–19). U Isusovu životu ništa se ne događa, ako učenici nisu prisutni (Mk 6,14–29). S njima putuje kroz godinu dana prema Jeruzalemu, obilazi sela i gradove diljem Galileje (Mk 1,14–7,23), zalazi povremeno na poganske krajeve (7, 24–9,50) i preko Judeje stiže u Jeruzalem (10,1–16,8). Putem naučava po sinagogama, propovijeda Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu, riječju i djelom pokazuje vlast i moć nad zlodusima i nad bolešću (Mk 1,21–45), nad grijehom i nad zakonom (2,1–3,5), nad silama prirode (4,35–41) i silama zla (5,1–20) i nad samom smrću (5,21–43). Glas o njemu ubrzo se proširio i izvan granica njegove domovine.
„Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona – silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu“ (Mk 3,7–8).
Bili su zaneseni njegovim naukom, potreseni njegovim djelima, čudom se čudili i govorili:
„Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se“ (Mk1,27).
Svi su slavili Boga govoreći:
„Takvo što nikad još ne vidjesmo“ (Mk 2,12).
„Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ (Mk 4,41)
pitaju čak sami njegovi učenici nakon što ih je spasio za vrijeme morske oluje.
Tko li je ovaj? Tko je Isus? To je glavno pitanje zgode Isusova preobraženja i Markova evanđelja u cjelini na koje svi sudionici u evanđelju daju svoj odgovor:
Za demone, koji ga znaju poimence i tvrde da je Svetac Božji (Mk1,24–25), Sin Božji (3,11), Sin Boga Svevišnjega (5,7) i da je došao da ih uništi. Isus im brani da ga prokazuju.
Za pismoznance iz Jeruzalema on je opsjednut:
„Belzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle“ (Mk 3,22).
Za svoju rodbinu iz Nazareta on je duševni bolesnik, dolaze k njemu da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘izvan sebe je’ (3,20). Propovijedajući jednom u svom zavičaju, njegovi su ga, piše Marko, iznenađeni slušali pitajući se:
„Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i … sablažnjavahu se o njega“ (Mk 6,2–3).
Isus gotovo žalostan im reče:
„Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu… i čudio se njihovoj nevjeri“ (Mk 6,4.6).
Razočaran otišao je od njih i nije se nikad više vratio u Nazaret.
Mnoštvo, gledajući čudesna djela koja je Isus izvodio, smatralo je da je
„Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih. A drugi govorahu : Ilija je! Treći opet: Prorok, kao jedan od proroka“ (Mk 6,14–15).
Kralj Herod čuvši za Isusova djela i mišljenje mnoštva govorio je:
„Uskrsnu Ivan, kojemu ja odrubih glavu“ (Mk 6,16).
I sami ga učenici ne shvaćaju i ne razumiju. Isus ih upozorava da se
„čuvaju kvasca farizejskoga i kvasca Herodova. Zar vam je srce stvrdnuto?“ (Mk 8,15.17).
Pita ih i tvrdi:
„Oči imate, a ne vidite, uši imate, a ne čujete“ (Mk 8,18).
Nerazumijevanje učenika dolazi do izražaja napose u osmom, devetom i desetom poglavlju Markova evanđelja.
To opće neshvaćanje i nerazumijevanje, tu sveopću sljepoću farizeja, pismoznanaca, herodovaca, Isusove rodbine i Isusovih učenika Marko sažima na kraju prvoga dijela svoga evanđelja u lik slijepca iz Betsaide (8,22–26), želeći time na simboličan način reći da Isusov pravi identitet ostaje svima skriven dok ga on, odnosno Bog sam ne objavi, a to se događa upravo u preobraženju (Mk 9,2–8).
Neposredni kontekst Isusova preobraženja
Putujući sa svojim učenicima u sela Cezareje Filipove, u pogranično područje između Židova i pogana, Isus upita svoje učenike: Što govore ljudi, tko sam ja? (Mk 8,27). Čuli smo mišljenja ljudi o Isusu (Mk (8,28). Njega ne zanima toliko što mnoštvo o njemu mili i govori, njega više zanima što njegovi učenici o njemu misle i stoga ih pita: A vi, što vi kažete tko sam ja? Petar u ime sviju reče: Ti si Krist – Mesija (8,29). Očito, Isus nije bio zadovoljan ni s tim odgovorom, jer je politički obojen i ne izriče cjelovitost njegove osobe i stoga učenicima naređuje da to nikome ne kazuju. Od tada Isus sam započinje objavljivati svoj identitet i poučavati svoje učenike služeći se nazivom Sin Čovječji. U Markovu evanđelju susrećemo taj naziv četrnaest puta, većinom nakon Petrove vjeroispovijesti, uvijek i samo u Isusovim ustima (2,10.28; 8,31.38; 9,9.12.31; 10,33.45; 13,26; 14,21 i 14,62). Njime se Isus služi da objavi svoj pravi identitet, svoju božansku i ljudsku stvarnost. Kad o sebi govori kao o Sinu čovječjem koji je vlastan na zemlji praštati grijehe (Mk 2,10.28), koji je gospodar subote (Mk 2,28), koji će na kraju vremena u slavi doći suditi žive i mrtve (Mk 8,38; 13,26; 14,62), tada ukazuje na svoju božansku moć, a kada pak tvrdi da kao Sin Čovječji nema gdje glavu nasloniti i kao takav treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane (Mk 8,31), upućuje na svoju ljudsku stvarnost.
Sin Čovječji, Mesija kao patnik – to je za Petra i ostale učenike neshvatljivo i neprihvatljivo, to se protivi židovskom poimanju Mesije i stoga ga Petar uze na stranu i stade odvraćati: Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi, ističe Matej u svojoj inačici (Mt 16,22). Ljudski rečeno, Petar je mislio najbolje, a ni slutio nije da se sotona njime poslužio da Isusa odvrati od Božjega nauma, od križa i otkupiteljske smrti. To Isus prepoznaje i okrenuvši se
„pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ (Mk 8,33).
Odbivši sotonu, koji se Prvakom apostola poslužio, Isus dozva narod i svoje učenike i poče ih poučavati otkrivajući im smisao i značenje muke i smrti Sina Čovječjega. Sve je to prethodilo preobraženju. (Mk 9,2–13).
Preobraženje
Šest dana nakon tih događaja, piše sv. Marko, Isus uze sa sobom trojicu svojih učenika: Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, da ih uvede u razumijevanje svoje muke i smrti. Muka nije posljednja stvar u Isusovu životu. Muka vodi k uskrsnuću koje preobraženje najavljuje. Uzima trojicu jer želi da preobraženje ostane tajna do uskrsnuća. Broj tri predstavlja cjelinu. To su privilegirani svjedoci nekih događaja u Isusovu životu. Oni su nazočni kod uskrsnuća Jairove kćeri (Mk 5,21–43), Isusove agonije na Maslinskoj gori (Mk 14,31–42). Isus želi da njegovi učenici u svjetlu uskrsnuća gledaju na njegovu muku i smrt. I to je razlog zašto ih vodi na brdo.
Zašto na brdo?
Brdo je mjesto Božje objave i Božje blizine. Na brdu su se u Starom i Novom Zavjetu događala velika djela Božja. Na brdu se Bog objavio Abrahamu kad je bio spreman žrtvovati svoga sina Izaka, što mu je Bog zabranio i mjesto toga žrtvovao ovna, a brdo nazvao Brdom Božjega proviđenja (Post 22,2.14). Na brdu Sinaj Bog razgovara s Mojsijem, daje mu Dekalog i s narodom sklapa savez (Izl 3,2–15; 19,2–25). Na brdu Horeb Ilija u kritičnoj situaciji svoga života susreće Boga i dobiva novo poslanje (1Kr 19,9–18). I sam Isus često uzlazi na brda: na brdu pobjeđuje sotonu u vrijeme kušnje (Mt 4,8 sl.), na brdu ustanovljuje Dvanaestoricu (Mk 3,13sl.), drži govor na gori (Mt 5–7), na brdu liječi mnoge bolesnike i umnaža kruh i hrani mnoštvo (Mt 15,29 sl.), na brdu umire i s brda uzlazi na nebo. Preobraženje spada u velike događaje Isusova života i normalno je da se događa na brdu Božje blizine.
Preobraženje i bijele haljine
Preobraženje se prema sv. Luki dogodilo u vrijeme Isusove molitve.
„I dok se molio, izgled mu se lica izmijenio, a odjeća sjajem zablista“ (Lk 9,29).
To je svojstveno Luki, evanđelistu molitve koji Isusa prikazuje kao velikoga molitelja: Isus moli kod krštenja (3,21), nakon ozdravljenja gubavca sklanja se da moli (5,16); prije izbora Dvanaestorice provodi cijelu noć u molitvi (6,12); prije Petrove vjeroispovijesti u osami se molio (9,18); prilikom preobraženja i dok se molio, izgled mu se lica izmijeni (9,28–9); nakon povratka apostola s misionarskoga putovanja (10,21–22); prije nego će učenike naučiti moliti Očenaš (11,1); poučava učenike kako valja svagda moliti i nikada ne sustati (18,1, usp. 11,5–13), na posljednjoj večeri moli za Petrovu vjeru (22,32); u Getsemanskom vrtu u dva navrata poziva učenike: Molite da ne padnete u napast (22,40.46), a sam se usrdno moli znojeći se krvavim znojem (22,41–44); na križu moli za mučitelje (23,32); umire s molitvom na usnama (23,46). Time je Luka htio istaknuti važnost molitve ne samo u Isusovu nego i u našem kršćanskom životu. Molitva mijenja i preobražava ljude. Ljudi koji dolaze iz Božje blizine zrače vedrinom, šire svjetlo oko sebe, a da nisu ni svjesni.
„Mojsije silazeći s brda nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Bogom, izbija svjetlost“ (Izl 35,29).
U času preobraženja
„Isusovo lice zasja kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“ (Mt 17,2).
Sveti Marko nema riječi da istakne sjaj Isusovih haljina:
„postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti“ (Mk 9,3).
Što znači taj sjaj i ta bjelina Isusovih haljina? Preobraženjem Isus dolazi u dodir s nebeskim svijetom. To potvrđuje bjelina njegovih haljina i pojavak Ilije i Mojsija. Sjaj, bjelina haljina, svojstvena je je nebesnicima, anđelima i otkupljenicima. Na uskrsno jutro na Isusovu grobu anđeli su se ženama ukazali u bijelim haljinama. Isus je najavio da će pravednici poput sunca zasjati u kraljevstvu Očevu i njegovu (Mt 13,43), a sv. Ivan u Knjizi otkrivenja vidi
„veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika! Stoje pred prijestoljem i Jaganjcem odjeveni u bijele haljine, palme im u rukama… Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 7,9.14).
Bijele haljine spašenih u nebu plod su Isusove muke i smrti i zalog buduće slave.
Nebesko ozračje
Da se Isusovo preobraženje odvija u nebeskom ozračju potvrđuje pojavak Ilije i Mojsija. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s njim, piše sv. Marko (9,4). Obojica su jedini starozavjetni likovi povezani s brdom Saveza i zakonodavstva. Mojsije posrednik Saveza, a Ilija čuvar toga Saveza. Njihova nazočnost sugerira sklapanje Novoga saveza, ostvarena u osobi Isusa Krista. Obojica dolaze iz nebeskoga svijeta, po predaji obojica su uznesena na nebo. Luka svjedoči da su se ukazali u slavi i s Isusom razgovarali o njegovu Izlasku, o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, što će se uskoro dogoditi u Jeruzalemu (Lk 9,31).
Petar je sav izvan sebe, htio bi taj prizor ovjekovječiti, učiniti ga neprolaznim i stoga Isusu predlaže:
„Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju i Iliji jednu“ (Mk 9,5).
Petar i ovdje želi izbjeći put križa. Druga pogrješka, koju Petar i ne znajući čini, jest izjednačenje Isusa s Mojsijem i Ilijom. Svojim prijedlogom on ih je sveo na istu razinu. Doista, primjećuje sv. Marko, nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni (Mk 9,5–6). Dok je Petar iznosio svoj plan, pojavi se oblak i zasjeni ih i ispravlja Petrovo mišljenje.
Božja objava Isusova identiteta
Oblak označava moćnu, ali skrivenu Božju prisutnost na putu kroz pustinju, ili još izričitije prisutnost Božje slave (Izl 24,15–18). Najvjerojatnije podsjeća na oblak koji ovija šator sastanka (Izl 40,35). Isti je izraz u navještenju Isusova rođenja: sila će te Svevišnjega osjeniti (Lk 1,35). Obavijajući Isusa zajedno s Mojsijem i Ilijom svojom sjenom, Bog pokazuje gdje se može naći njegovo prebivalište među ljudima. Mojsije i Ilija su ga pripremali, ali Isus, ostajući sam, biva objavljen kao jedino prebivalište Božje među ljudima. On je jedini šator u kojem boravi slava Božja. Iz oblaka se začu Božji glas:
„Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte Ga!“ (Mk 9,7).
Tim riječima Bog ispravlja Petrovo mišljenje i objavljuje pravi Isusov identitet. Isusa se ne može svesti na istu razinu na kojoj pred Bogom stoje Mojsije i Ilija. Oni su sluge Božje, a Isus je Sin Božji, velika razlika! To je već drugi put da Bog Isusa proglašava svojim Sinom. Prvi put kod krštenja, na početku javnoga djelovanja, obraća se, prema Marku, izravno samomu Isusu i izjavljuje: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Mk1,11). U tim riječima obuhvaćen je gotovo sav Stari Zavjet: ustoličenje Mesije (Ps 2,7), povijest Izaka (Post 2,2.16) i Sluge Božjega (Iz 42,1).
Slušajte Ga!
Tim riječima završilo je ne samo preobraženje, nego i javna objava, tim riječima je Bog izrekao svijetu sve što je imao reći, svoju posljednju riječ, u Isusu je sve rečeno. To Marko završnom napomenom posredno i potvrđuje.
„I odjednom, obazrevši se uokolo (učenici), nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama“ (Mk 9,8).
U Isusu Bog se potpunoma izrekao. On nema ljudima što više reći. Isus je posljednja njegova riječ, pred njim su svi drugi, pa i Mojsije i Ilija, sluge koji su samo trebali pripraviti njegov dolazak. Odsada su oni svjedoci njegove uzvišenosti i slave. Ni u proslavljenom stanju nisu na istoj razini s Isusom. Kao i na početku, Isus je sam s učenicima, ali ovaj njegov sam poprima sada novu dimenziju. Učenici su saznali od Oca nebeskoga tko je njihov Učitelj, on je Sin Božji, onakav kakvim se njima objavio, ali i onaj kojega čeka slava, koju prije njega nitko nije imao niti će imati.
Nalog šutnje
Nalog šutnje spada, prema Marku, u tzv. Mesijansku tajnu. Sve što se o Isusu rekne, ako u taj izričaj nije uključena muka, smrt i uskrsnuće, nije cjelovita istina o njemu. Nalog šutnje je privremena karaktera, traje do Isusova uskrsnuća. Tim nalogom Isus upozorava učenike da još nisu u stanju do kraja shvatiti njegov identitet. Tek kada dožive Isusa u potpunoj ljudskoj slabosti i patnji, moći će razumjeti njegovu osobnost koja ujedinjuje u sebi patnju i slavu ili, bolje rečeno, koja očituje patnju kao put do konačne Božje proslave. Nakon takva iskustva učenici će morati govoriti o Isusu, svjedočiti njegov identitet pred ljudima, nasljedujući ga u svemu, dajući i vlastiti život za to svjedočanstvo, svjesni da nakon smrti slijedi uskrsnuće. Doživljaj Isusova preobraženja obilježio je sav kasniji život Petra apostola, što se vidi iz njegove druge poslanice:
„Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj glas koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori“ (2 Petr 2,16–18).
Petar je prvi učenik koji se spominje u Markovu evanđelju (1,16), odmah nakon sažetka Isusova programa (1,14–15). Spominje se 25 puta. Uvijek je na vrhu liste bilo Dvanaestorice (3,16), trojice (5,37; 9,2) ili četvorice (13,3). Petar je posljednji učenik, kojem se Isus u Getsemanskom vrtu osobno obraća: Šimune, spavaš? (14,37). On je posljednji učenik koji je izdaleka išao za njim do u dvor velikoga svećenika (14,54). On je posljednji koji se spominje u evanđelju (16,7). Spominjući Petra na početku i na kraju svoga evanđelja, Marko je Petrovim likom i autoritetom uokvirio svoje evanđelje. Iza njegova evanđelja stoji najveći autoritet rane Crkve.
