Život u Duhu prema svetom Pavlu

Rim 6,3-4:

Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni.

Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.

Putem krštenja kršćanin se identificira sa Kristovom smrću i uskrsnućem tako da njegovo biće biva transformirano. Uslijed te promjene, u njemu više nema mjesta za grijeh i njegov plod – smrt. Pavao ide još i dalje: onaj tko je sjedinjen s Kristom, mrtav je za grijeh i od sada živi Bogu!

Apostol ovdje podsjeća da je krštenje zapravo umiranje grijehu skupa s Kristom, i stoga definitivna separacija, odvajanje od temelja na kojemu je funkcioniralo čovjekovo prijašnje biće, kao što je Kristova smrt označila da više nema zemaljskog Isusa, onoga kojega oči vide.

Krštenik, napustivši jedan život postaje osposobljen živjeti životom samog Krista (usp. Gal 2,20) – on je novo stvorenje. Hoditi u smislu oznake za svjesno etičko ponašanje, Pavao posuđuje od SZ (Izr 8,20; 2 Kr 20,3) – Krist čovjeka osposobljuje da može voditi novi život hodeći bez grijeha!

---

Rim 8,1-9

Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti.

Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu

da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu.

Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je Duhovo:

težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir.

Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može.

Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti.

A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov.

Nakon što je u Kristu nastupilo oslobođenje od grijeha, smrti i Zakona, kršćanin je osposobljen živjeti životom za Boga, čija ljubav je izlivena po samom Duhu Svetom kako bi postala dinamički princip novog kršćaninovog života!

U Starom zavjetu Duh je način na koji se opisuje Božje djelovanje u stvaranju (Post 1,2; Ps 104,30), oživljavanju (Ez 37,5) te odabiranju ljudi da provode Božji plan (Iz 11,2; Jl 3,1 [2,28]). To djelovanje ne dolazi od ljudi, ali djeluje u ljudima. U dualizmu kumranskih monaha spominje se veliki duh istine, što je vrsta anđeoske sile koja upravlja ljudima odozgor, no koja istodobno stanuje među njima i vodi njihove živote.

8,4 da se pravednost Zakona ispuni u nama, koji ne živimo po tijelu nego po Duhu:

Negacija mē, koja inače dolazi s konjunktivima, grčkom participu prezenta peripatousin, onima koji hode daje notu kondicionalnosti tako da drugi dio rečenice možemo prevesti ukoliko ne hodimo (živimo) po tijelu nego po Duhu.

Ovime Pavao jasno daje do znanja kako kršćanski život nije nešto što samo po sebi izvire iz krštenja nego da ovisi o kontinuiranoj suradnji sa milošću Božjom – „koračanjem“ u Duhu. Dakle, identitet kršćanin ne stječe činom krštenja nego življenjem krštenja.

Ako je spontan, čovjek je orijentiran sam na sebe, ako i čini dobro, onda čini zato što to njemu odgovara. A sve dok ostajem u kriterijima moga JA, još nisam izišao iz svoje „tjelesnosti“ i nisam otvoren Duhu. Oni koji žive pod vlašću tijela, svoje misli i stremljenja upravljaju naravnim težnjama; njih Pavao opisuje u Gal 5,19: A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično.

Na što se odnosi život po Duhu, vidimo u Gal 5,22 on ih nabraja plodove Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.

Osjetimo koliko se ovdje radi o nečem drugačijem – to je dašak novoga svijeta, novog života koji je nadomak ruke. Kojega možemo usvajati u sebe. Kojeg nam Bog daruje upravo zato.

Što bi to značilo u praksi:

Npr. Pavlova preporuka zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! (Rim 12,9).

– zazirati od zla – znači ne misliti na bludnost, neprijateljstva, svađu, ljubomoru, razdore ni svoje a ni tuđe; ne stavljati ih pred oči; ne misliti da su normalno ponašanje i rješenje za bilo koji problem;

– prianjati uz dobro – imati u mislima npr. uslužnost, dobrota, vjernost, blagost; njih i druge vrijednosti Duha; u granicama svoje ograničenosti njih učiniti mjerilom svoga razmišljanja, djelovanja i života uopće; uskoro čovjek osjeti kako mu u srce ulazi ljubav, radost i mir. On u svoj život unosi Božji svijet i ovaj svijet u kojem živi mijenja u onaj Božji.

Tu onda može nastati nešto novo – tu čovjek postaje sposoban za svako dobro djelo, za povjerenje, za solidarnost – da s drugima može graditi novi svijet. Tako se postaje novi čovjek – koji nije sitničav na mrvice tuđeg zla ili zluradosti a širokogrudan je u dobru – u razmišljanju dobrim mislima i činjenju dobra.

Novo – to je ključna riječ! Ne kakav sam bio do ovog momenta, nego ono novo što mi Bog nudi – to pustiti u svoje misli, u svoju pamet. Zar ne kako bi bilo lijepo da u mojoj kući bude ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost… Ona bi procvala. Osjećamo taj dašak novog svijeta – ali, kako će to ući u moju kuću. Preko koga? Pa preko mene! Neću li ispasti budala ako se tome posvetim i riskiram? Evo, ključnog pitanja! I što ljudi obično naprave? Odustanu. I time skačemo sami sebi u usta – maloprije smo rekli kako bi ovi Božji darovi bili blagoslov za moju kuću a sada okrećemo glavu od njih! I nije čudo da su nam kuće takve kakve jesu, da su nam sela i gradovi takvi i da nam je domovina takva. Tu se vidi koliko smo podijeljeni u sebi i onda je i naš svijet rascijepljen, shizofren kao i naša visoka razmišljanja koja se razliku od djela koja malo toga novog zidaju.

Evo što je život po Duhu: kazati Bože, ja to ne mogu i ne znam, ali ići ću kako me ti budeš vodio. Tu počinje, ako čovjek to može reći, onda ulazi u područje Duha Svetoga. Onda u njemu i oko njega počinje Božji svijet. Koliki su ljudi to doživjeli – da su mogli i ono što ne mogu. Njima više ne treba dokaz da postoji Bog. Žive od njega. Pavao je to rekao – u meni živi Krist (Gal 2,20).

Takav korak u novinu počinje ozbiljno mijenjati svijet u smjeru dobra. Pavao, nakon što je osjetio Božji poziv i krstio se – a svi mi smo kršteni – otvorio se djelovanju Duha Božjeg u sebi. Osluškivao je njegov glas i onda krenuo. Bog je trebao nekoga tko će uraditi herojske stvari i Pavao se spremno odazvao. Za njega je to značilo strašne sukobe sa okolinom, pa i u najvoljenijoj mu Crkvi, a osim toga i progone izvana: U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. 24Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. 25Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. 26Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; 27u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! (2 Kor 11,23b-27). Rezultat: slomljeni obziri u ondašnjoj Crkvi – iako su Židovi bili osjećajno navezani na starozavjetni Zakon, Pavlovim zauzimanjem priznalo se da nas spašava Kristova žrtva na križu i da se u Crkvu mogu puštati ljudi iz poganstva – a tu su i naši pradjedovi – bez da prije moraju postati židovi i vršiti Zakon! Kolike je desetke tisuća kilometara Pavao prohodao i preplovio da ovu vijest pronese po ondašnjoj Evropi.

Da nije njega i naši bi se pradjedovi i očevi vjerojatno i dalje klanjali drveću i kamenju jer ne bi čuli za pravog Boga, Boga koji ljubi čovjeka toliko da umire za njega. Dakako, na koncu Pavao je i ubijen, no on je čovjek kojemu to nije bio neki veliki problem – družeći se sa Duhom Božjim iznutra je nadilazio granice ovog života i znao da je bolje otići, jedino zbog onih koje je vodio bolje je da još neko vrijeme ostane (usp. Fil 1,23-26).

A gdje smo mi? Bog od nas ne traži takve silne stvari kao od njega. Ali upravo zato smo u opasnosti ostati sitne račundžije koji će reći – neću ni probati da me netko ne bi krivo pogledao; neći da mi se netko ne smije! Ako činim dobro i to ozbiljno, neće mi se smijati pametan čovjek nego budala. Eto što mnogi kršćani čine – zbog eventualnog podsmijeha neke budale odbijaju poziv Duha Svetoga i kršćanstvo ne žive ozbiljno! Jesmo li mogli gore uvrijediti Božju mudrost i ljubav? I onda još dođemo i čekamo da nam oprosti!?

Oprostit će on, uvijek oprašta, ali kada ćemo mi Njemu dati šansu? Kad ćemo dati šansu svom životu, svojoj obitelji? Nemojmo se zavaravati, naša djeca su zaslužila bolje obitelji, dom sa više razumijevanja i blagosti nego što ga imaju sada. A mogli su ga imati besplatno – da je njihov otac i majka ozbiljno shvatio što to znači – biti kršćanin, biti roditelj – svome djetetu prvi učitelj vjere i životne mudrosti. A većini roditelja ovo nije ni na kraj pameti. Oni se bore sa „važnijim“ stvarima. Znamo sa kojim…

Da, Bog je velik, prebogat u svom milosrđu i trajno, danonoćno nam nudi, čeka nas sa darom svoga Duha da nas povede u prostore nutarnje slobode, dubokog shvaćanja života u svjetlu Božje mudrosti, da nas okrijepi da i sami doživimo nešto od onoga što je proživljavao Apostol naroda-Pavao. Njemu, kada je to doživio, ni na kraj pameti ne bi palo vratiti se nazad. I ne samo njemu…

Ako i nama Bog pruža tu priliku, pružimo je i sami sebi.