Proprij na Cvjetnicu
Nakon radosne liturgije ophoda s palmama i maslinama ton se mijenja i vodi nas u Kristovu borbu u njegovoj Muci. Sve su začinke (antifone) u prvoj osobi; sâm Krist moli, uzdiše, zaziva, nada se. Vapaj Psalma 22 i njegovo ispravno tumačenje.
Bogoslužje Cvjetnice iznimno je bogato i nemoguće ga je, čak ni sažeto, protumačiti u njegovoj cijelosti. Usredotočujemo se na neke vidove proprija Mise, ostavljajući po strani dio koji se odnosi na ophod. Pa ipak, treba barem imati na umu da su kajde ophodnoga bogoslužja Cvjetnice radosne i svečane: Krist, Kralj i Pomazanik slavi se u antifoni
Hosánna fílio Dávid: benedíctus qui venit in nómine Dómini. Rex Israël: Hosánna in excélsis. –
Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodinovo. Kralju Izraelov! Hosana u visinama (Matej 21, 9).
i u hvalospjevu
Glória, laus et honor, tibi sit, Rex Christe redémptor:
Cui pueríle decus prompsit Hosánna pium.
Glória, laus et honor…
Israël es tu Rex, Davídis et ínclyta proles:
Nómine qui in Dómini, Rex benedícte, venis.
Glória, laus et honor…
Coetus in excélsis te láudat coélicus omnis:
Et mortális homo, et cuncta creáta simul.
Glória, laus et honor…
Plebs Hebræa tibi cum palmis óbvia venit:
Cum prece, voto, hymnis, ádsumus ecce tibi.
Glória, laus et honor…
Hi tibi passúro solvébant múnia láudis:
Nos tibi regnánti pángimus ecce melos.
Glória, laus et honor…
Hi placuére tibi, pláceat devótio nostra:
Rex bone, Rex clémens, cui bona cúncta plácent.
Glória, laus et honor… –
Slava, čast i hvala Ti, Spasitelju, Králju Kriste,
Kom Hosana klicahu mala usta djece čiste.
Slava, čast i hvala Ti…
Izraelov Kralj si ti, Davidov o svijetli sine,
Što u ime Gospodnje dolaziš nam pun miline.
Slava, čast i hvala Ti…
Zborovi te hvale svi u nebeskim dvorovima,
Smrtan čovjek ujedno i stvorenja, što ih ima.
Slava, čast i hvala Ti…
Puk židòvski nekada s palmama je tebe sreto,
S pjesmom, željom, molitvom dolazimo mi ti eto.
Slava, čast i hvala Ti…
Oni te veličahu još u smrtnom tijelu tvomu,
Mi ti sada pjevamo kao Kralju preslavnomu.
Slava, čast i hvala Ti…
Milo njih si primio, i naš poklon primi tako,
Kralju dobar, milostiv, koji ljubiš dobro svako.
Slava, čast i hvala Ti…
da spomenemo samo poznatije.
Međutim, kada ophod završi, ton se mijenja i vodi nas u Kristovu borbu u njegovoj Muci, koja će naći posve osobito isticanje u pjevanju Muke. Kao što je već rečeno za prethodnu nedjelju, sve su začinke u prvoj osobi; sâm Krist moli, uzdiše, zaziva, nada se.
Dómine, ne longe fácias auxílium tuum a me, ad defensiónem meam áspice; líbera me de ore leónis, et a córnibus unicórnium humilitátem meam. Deus, Deus meus, réspice in me: quare me dereliquísti? Longe a salúte mea verba delictórum meórum. –
Gospodine, ne udaljuj pomoć svoju od mene, pogledaj na me i obrani me. Oslobodi me od ralja lavljih i od rogova bivoljih poniženje moje (Psalam 22, 20 i 22). Bože, Bože moj, obazri se na me. Zašto si me ostavio? Daleko su od spasenja moga riječi grijehâ mojih (Psalam 22, 2).
To su riječi sjajnoga ulaska, nažalost nepreuzeta iz drevnoga obreda (nego premještena na prethodnu subotu), koje izražavaju Gospodinovu prošnju na križu. Tekst je zapravo uzet iz Psalma 22 – „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” – što je posljednja Isusova molitva dok visi između neba i zemlje.
Bogoslužje primjenjuje jedno od glavnih načela pravilnoga tumačenja svetopisamskoga teksta, koje možemo izraziti ovako: svaki put kada Novi Zavjet navodi Stari, ne smije se zaustaviti na samom navedenom retku, nego se vratiti na cjelinu. I tako, kada evanđelja po Mateju (27, 46) i Marku (15, 34) izvješćuju o ovom Gospodinovu vapaju, koji se jasno odnosi na prvi redak Psalma 22, puno značenje tih riječi nalazimo vraćajući se na taj psalam u njegovoj cijelosti. To zapravo nije vapaj očaja koji dolazi iz usta Gospodina Isusa, nego borbe protiv očaja, Sotonine zadnjega pokušaja da navede Sina Božjega da padne; borba koja završava punim činom pouzdanja u Boga:
Koji se bojite Gospodina, hvalite Njega! Svi od sjemena Jakovljeva, slavite Njega! Svi potomci Izraelovi, Njega se bojte! Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo (Psalam 22, 24–25).
Bolno opažanje napuštenosti nije posljednja riječ Gospodinove Muke. Naprotiv, na vrhuncu nalazimo sigurnost Gospodinove pomoći i ispovijedanje neiscrpne plodnosti koju će strašna kušnja znati proizvesti:
I moja će duša za njega živjeti, Njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodinu će se pripovijedat’ sljedećem naraštaju, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućemu (Psalam 22, 30b–32a).
Središnjost ovoga psalma u nedjelju koja uvodi Veliki tjedan ističe se i njegovim ponavljanjem u zavlaci (u oba oblika rimskoga obreda), koja donosi četrnaest njegovih redaka:
Deus, Deus meus, réspice in me: quare me dereliquísti?
Longe a salúte mea verba delictórum meórum.
Deus meus, clamábo per diem, nec exáudies:
in nocte, et non ad insipiéntiam mihi.
Tu autem in sancto hábitas, laus Israel.
In te speravérunt patres nostri: speravérunt, et liberásti eos.
Ad te clamavérunt, et salvi facti sunt:
in te speravérunt, et non sunt confúsi.
Ego autem sum vermis, et non homo:
oppróbrium hóminum et abiéctio plebis.
Omnes, qui vidébant me, aspernabántur me:
locúti sunt lábiis et movérunt caput.
Sperávit in Dómino, erípiat eum:
salvum fáciat eum, quóniam vult eum.
Ipsi vero consideravérunt, et inspexérunt me:
divisérunt sibi vestiménta mea,
et super vestem meam misérunt sortem.
Líbera me de ore leónis:
et a córnibus unicórnium humilitátem meam.
Qui timétis Dóminum, laudáte eum:
univérsum semen Iacob, magnificáte eum.
Annuntiábitur Dómino generátio ventúra:
et annuntiábunt caeli iustítiam eius
pópulo, qui nascétur, quem fecit Dóminus. –
Bože, Bože moj, obazri se na me. Zašto si me ostavio?
Daleko su od spasenja moga riječi grijehâ mojih.
Bože moj, vapim danju, al’ ne odvraćaš;
i noću, ali nema mi počinka.
A ipak, u Svetištu prebivaš, diko Izraelova!
U Tebe se uzdahu otci naši,
uzdahu se, i Ti ih izbavljaše.
K Tebi su vapili i spašavali se,
u Tebe se uzdali, i nisu se postidjeli.
A ja, crv sam, a ne čovjek,
ljudima ruglo, puku prijezir.
Svi koji me vide rugaju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
Uzdao se u Gospodina, neka ga izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!
A oni me gledaju i zure u me.
Razdijeliše među se haljine moje,
i za odjeću moju baciše kocku.
Oslobodi me od ralja lavljih
i od rogova bivoljih poniženje moje.
Koji se bojite Gospodina, hvalite Njega!
Svi od sjemena Jakovljeva, slavite Njega!
O Gospodinu će se pripovijedati sljedećem naraštaju,
i naviještat će nebesa pravdu Njegovu
puku koji će se roditi, koji je načinio Gospodin
(Psalam 22, 2–9.18.19.22.24.32).
Drugi način iskazuje značajke ovoga tjedna (u drevnom obredu): kao i uvijek vrlo prikladan izbor, jer ga obilježavaju ozbiljnost i tuga, uvijek ublažena jasnim temeljnim smirenjem. To ne sprječava zavlaku da na slogu me retka Líbera me de ore leónis (Oslobodi me od ralja lavljih) izrazi dirljiv izričaj boli, koji postaje još prodorniji ponavljanjem najprije dviju istovjetnih pes subbipunctus (dvije uzlazne kajde – pes – s dvije silazne kajde) i kasnije dva climacusa (tri silazne kajde koje „vise“ na prvoj).
U drevnom obredu gradual je za ovu nedjelju
Tenuísti manum déxteram meam: et in voluntáte tua deduxísti me: et cum glória assumpsísti me. Quam bonus Israël Deus rectis corde! Mei autem paene moti sunt pédes: paene effúsi sunt gréssus mei: quia zelávi in peccatóribus, pacem peccatórum videns. –
Držao si me za desnu ruku i po htijenju svome doveo me, i s počastima me primio. Kako je dobar Bog Izraelov onima koji su prȁvā srca! A meni umalo ne posrnuše noge, zamalo pokliznuše koraci moji, jer zavidjeh nepravednima gledajući mir grješnikâ (Psalam 73, 24 i 1–3).
Preuzet je iz Psalma 72 i izražava povjerenje u Božju desnicu koja štiti i vodi svoga slugu, gotovo kao odgovor na vapaj ulazne pjesme. Ali taj psalam donosi i veliku kušnju s kojom se osuđeni Pravednik mora suočiti, to jest vidjeti pred sobom zle koji kao da imaju prednost i uživati u vlastitoj pobjedi, dok nepravda pobjeđuje. Mei autem paene moti sunt pédes: paene effúsi sunt gréssus mei – A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo pokliznuše koraci moji. U reformiranom obredu, međutim, ima mjesta za sjajni gradual
Chrístus fáctus est pro nóbis obédiens usque ad mortem, mortem autem crúcis. Propter quod et Deus exaltávit illum: et dedit illi nomen, quod est super omne nomen. –
Krist posta za nas poslušan sve do smrti, i to smrti na križu. Zato i Bog uzvisi Njega i dâ mu ime, ime nad svakim imenom (Filipljanima 2, 8–9).
koji se ponavlja na Veliki petak, u oba slučaja nepravilno smješten nakon drugoga čitanja, a ne nakon prvoga. Najupečatljivija značajka te skladbe nedvojbeno je njezino rastezanje (širenje) koje dostiže dubinu C (do) na –i- u crúcis (križa), kako bi ukazalo na kenozu božanske Riječi, da bi se zatim uzdiglo do visine G (so) (oktave iznad), upravo dok se potvrđuje da ga je, za to Njegovo poniženje, Bog uzvisio. Na -u u exaltávit illum (uzvisi Njega), odlomak ne samo da doseže vrhunac, nego i uzvišenost kićenoga stila koji se zadržava što je duže moguće na toj ushićenosti.
U drevnom se obredu taj gradual nalazi nakon poslanice u Misi Večere Gospodinove, kada se spominje Gospodinovo potpuno darivanje samoga sebe u svetoj Euharistiji. Sveto trodnevlje u Božanskom časoslovu obilježeno je „postupnim“ pjevanjem te antifone nakon pohvala (lauda), na kraju znakovitoga „časoslova tmina“ (officium tenebrarum): na Veliki četvrtak pjeva se samo do usque ad mortem, na Veliki petak nastavlja se do crúcis i, konačno, na Veliku subotu izvodi se u cijelosti. Svaki put klečeći.
Proprij Cvjetnice završava remek-djelom pričesne pjesme:
Pater, si non pótest hic cálix transíre, nisi bíbam illum: fiat volúntas tua. –
Oče! Ako nije moguće da me ova čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja! (Matej 26, 42).
Gotovo slogovno izvršenje zaustavlja se na odlučujućem fiat (neka bude!) prema Očevoj volji zahvaljujući torkulu (tri kajde, nisko-visoko-nisko), nakon čega slijedi porrectus (uvijek tri note, ali ovaj put visoko-nisko-visoko). Cijelo je otajstvo Velikoga tjedna zapravo sadržano u ovom savršenom prianjanju Otkupitelja uz Očevu volju. Ne spašavaju nas Njegove patnje ni Njegova smrt, nego ona poslušnost puna ljubavi koja popravlja prvotni neposluh i očituje puno jedinstvo između Krista i Otca:
Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja Jesam i da sâm od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac. Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sáma jer ja uvijek činim što je njemu milo (Ivan 8, 28–29).
