Proprij Nedjelje Muke
Nedjelja Muke (Gluha nedjelja, Glušnica) otkriva kako je Bog odlučio pobijediti svoje neprijatelje i čime se Crkva mora hraniti u vremenu posvemašnjega sraza s vlašću Tmina. I ovoga puta otkrivamo neke „tajne“ sadržane u grgurovskom propriju.
Proprij pete korizmene nedjelje, u starom rimskom i u reformiranom obredu, praktički je istovjetan, osim pričesne antifone. Liturgijskom reformom potisnuto je vrijeme Muke, koje te antifone u potpunosti izražavaju, s obrazloženjem da se
„korizmi vrati njezina cjelovitost, čak i izvanjska“ (Annibale Bugnini, La riforma liturgica, Rim, 1997., str. 318).
Ne zna se što znači ta rečenica; cjelovitost korizme zapravo stoljećima obilježavaju dva vrlo jasna naglaska: jedan, koji se pojavljuje u prvoj polovici svetoga vremena, jest pokora, a osobito post, nemrs i drugo suzdržavanje, koji Crkvu tijekom četrdeset dana sjedinjuju s Kristom u pustinji i njegovom borbom protiv napasnika; drugi, svojstven drugoj polovici ovoga vremena, u prvi plan stavlja sve dublje i korjenitije nerazumijevanje između Krista i Židova, sve do krajnjega čina razapinjanja izvan Svetoga grada Onoga prema kome je bio usmjeren cijeli stari Izrael i od koga je sva njegova dvotisućljetna povijest dobila smisao.
Sada, s liturgijskom obnovom, ta pretpostavljena nova cjelovitost korizme paradoksno je dovela do gotovo potpunoga uklanjanja upućivanja na post, nemrs i drugo suzdržavanje u molitvama, posebice zbornoj, dok je ta korjenita nespojivost između svjetla i tame, koja se jasno pojavljuje već nakon nedjelje Lætare, odlučno ublažena preinakom lekcionara.
Ali, Bogu hvala, grgurovski proprij je preživio. Stoga se vraćamo na svrhu ovih nedjeljnih članaka, naime na potragu za nekim „tajnama“ sadržanim u grgurovskom propriju nedjeljnom tekstu ovoga osobita bogoslužna razdoblja. Naime, prelazak između proprija koji je pratio prve četiri korizmene nedjelje i Nedjelje Muke snažno obilježava činjenica da sve antifone prikazuju Krista koji govori u prvoj osobi, u sklopu zaoštravanja borbe protiv nepravednika i bezbožna naroda (ulazak), protiv svojih neprijatelja i naroda puna gnjeva (gradual), protiv onih koji su od djetinjstva iskusili sve vrste napada i ostavili Mu znakove svojih spletki na leđima (zavlaka). Na te napade Gospodin odgovara punim pouzdanja u Otca (prikazna) i predajom vlastitoga tijela i krvi (pričesna).
Intoit (ulazak)
Iudica me, Deus, et discérne causam meam de gente non sancta: ab hómine iníquo, et dolóso éripe me: quia tu es Deus meus, et fortitúdo mea. Emítte lucem tuam, et veritátem tuam: ipsa me deduxérunt, et adduxérunt in montem sanctum tuum, et in tabernácula tua. –
Sudi me, Bože, i razluči parnicu moju od čeljadi bezbožne; od čovjeka zlobna i opaka izbavi me! Jer ti si Bog moj jakost moja (Psalam 43, 1–2a). Pošalji svjetlost svoju i istinu svoju: neka me vode i dovedu na brdo tvoje sveto i u šatore tvoje (Psalam 42, 3).
doseže pijevni vrhunac (u tonu re) na polukićenom slogu -pe riječi éripe (izbavi). Ulazeći u svoju Muku Krist se ne moli Otcu, nego Mu vapi da ga oslobodi od čovjeka nepravedna i varljiva, ab hómine iníquo et dolóso. Potankost je to koja podsjeća na veliku istinu iz Poslanice Hebrejima 5, 7:
„On je u dane svoga zemaljskoga života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti.“
Proprij nas želi staviti licem u lice s tim jecajem. Želi s Gospodinovim vapajem spojiti krik Crkve i svakoga kršćanina, koji trpi u ovoj suznoj dolini, u ovom svijetu neprestane borbe.
U drevnom se obredu može primijetiti još jedna osobitost: upravo u nedjelju u kojoj rubrike nalažu izostavljanje psalma Iudica me Deus, koji svećenik izgovara prije nego što se popne stubama do žrtvenika, bogoslužje ga „ponovo pokreće“, pjevajući ga u početnoj antifoni. Zašto? Ulazeći u vrijeme Muke, Crkva nas približava velikomu otajstvu Gospodinova Uskrsnuća, tjera nas da se penjemo stubama koje vode do žrtvovanja na žrtveniku križa, a svečanosti liturgijskoga vremena odgovara veličanstvo grgurovskoga pjevanja.
I gradual
Eripe me, Dómine, de inimícis meis: doce me fácere voluntátem tuam. Liberátor meus, Dómine, de géntibus iracúndis: ab insurgéntibus in me exaltábis me: a viro iníquo erípies me. –
Izbavi me, Gospodine, od dušmana mojih. Nauči me činiti volju tvoju (Psalam 143, 9a i 10). Izbavitelju moj, Gospodine, od neprijatelja ljutih. Ti ćeš me uzdići nad one koji ustaju na mene. Od čovjeka opaka izbavit ćeš me (Psalam 18, 48–49).
izvještava o molbi za oslobođenje de inimícis meis […] de géntibus iracúndis: ab insurgéntibus in me – od neprijatelja mojih […], od neprijatelja ljutih, od onih koji ustaju na mene: veza s Evanđeljem (drevni obred) sasvim je očita. Perikopa Evanđelja po Ivanu (8, 46–59), zapravo, završava time što Židovi uzimaju kamenje da ga bacaju na Isusa, krivoga zato što je sebi dao božansko ime: Ja jesam. Ali ovaj pokušaj uklanjanja Gospodina, koji će se dogoditi za nekoliko dana, samo je zadnji napad, u vremenskom redoslijedu, koji Isus trpi od sila zla. One su ga pokušavale ukloniti s lica zemlje od njegova dolaska na svijet, o čemu svjedoči i krvavi progon Heroda, koji je dao pobiti svu djecu mlađu od dvije godine. Zbog toga se u zavlaci
Saepe expugnavérunt me a iuventúte mea. Dicat nunc Israël: saepe expugnavérunt me a iuventúte mea. Etenim non potuérunt mihi: supra dorsum meum fabricavérunt peccatóres. Prolongavérunt iniquitátes suas: Dóminus iustus concídit cervíces peccatórum. –
Često su me napadali od mladosti moje. Neka reče sad Izrael. Često su me napadali od mladosti moje. Međutim me ne svladaše. Po leđima su mojim lupali grješnici. Oduljili su zloće svoje: Gospodin pravedni polomio je šije grješnicima (Psalam 129, 1–4).
spominju napadi pretrpljeni od mladosti. Već se naslućuju brazde koje su na plećima ostavili oni koji spletkare protiv Pravednika, ali i konačna pobjeda Gospodina koji lomi „šije grješnicima“. Napjev koji se koristi je osmi, svakako tipičan za zavlaku, ali koji uvijek ukazuje na savršenstvo: u ovom slučaju, savršenstvo Kristovih patnji, koje se ostvaruju u Njegovu slavodobiću predviđenu ne samo završnim riječima – Dóminus iustus concídit cervíces peccatórum (Gospodin pravedni polomio je šije grješnicima) – nego i melodijskim podsjećanjima na hvalospjeve uskrsnoga bdijenja.
Psalam 129 pokraćen je, upućuje na poniženje zlih, na njihove vratove koje Gospodinova noga lomi, što je slika pobjednikove premoći nad poraženim neprijateljem, koja uvodi druge znakovite slike u psalam: zbunjenost onih koji mrze Sion, koji postaju poput trave koja vene čim nikne, nesposobni ispuniti snopove onih koji žanju, znak udaljenosti od Božjega blagoslova. Ova nas nedjelja uvodi u tragično vrijeme čovjekova položaja pred krajnjim pokušajem Sina Božjega da ga pridobije za Sebe ljubavlju: s jedne strane sve žešće odbijanje, koje vodi do trenutačne i prividne pobjede, ali koje je umjesto toga najava jalovosti i zaborava, a s druge strane prihvaćanje pridruživanja Kristovim patnjama i sablazni, da se postane plodan i plodonosan.
Pričesna pjesma
Hoc corpus, quod pro vobis tradétur: hic calix novi testaménti est in meo sánguine, dicit Dóminus: hoc fácite, quotiescúmque súmitis, in meam commemoratiónem. –
Ovo je tijelo koje se za vas predaje. Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi, govori Gospodin. Ovo činite kad god budete pili, na moj spomen (Prva Korinćanima 11, 24–25).
koja je u reformiranom obredu prenesena u Misu Večere Gospodinove, nije samo Božji odgovor na tvrdoću čovjekova srca, u prinošenju i trajnom predavanju Njegova tijela i krvi u Euharistiji, nego je i ponuda za ulazak u zajedništvo s njegovom Mukom blagovanjem Njegova žrtvovana tijela i Njegove prolivene krvi. Nedjelja Muke, koja tradicionalno uključuje zastiranje raspela (i svetih slika), zapravo otkriva kako je Bog odlučio izboriti veliku pobjedu nad svojim neprijateljima te što Crkva neprestano mora nuditi i čime se hraniti u vremenu posvemašnjega sraza s vlašću Tmina.
