Rušilačko kršćanstvo
Rušilačko kršćanstvo je ideja kako Bog i Krist mogu biti zamijenjeni čovjekom. Nadkršćanin. Überkršćanin. U temelju rušilačkog kršćanstva leži volja za zauzimanjem božanskog prijestolja. Razorna volja da se bude božanstvo. Rušilačko kršćanstvo vodi se mišlju kako je potreban radikalni marš kroz crkvene institucije i crkvenu hijerahiju. Potrebno je srušiti „staru“ Crkvu i izgraditi „novu“. Mora se roditi jedna nova mlada Crkva bez ikakve svijesti o vlastitoj kulturi, prošlosti i tradiciji. Rušilačko kršćanstvo bi htjelo jednu novu Crkvu bez ikakvog pamćenja. Crkvu izbrisane memorije resetiranu na „tvorničke“ postavke koja svoju povijest i povijesno iskustvo počinje s trenutkom rađanja nadkršćanina.
Krist od krvi i mesa i kad bi se pojavio bio bi ponovo razapet ili ubijen na neki suvremen i bezbolan način. Ukoliko bi se taj Krist „pravio“ kako je on Sin Božji ili o sebi govorio kao o Sinu Božjem. Rušilačko kršćanstvo toleriralo bi bilo kakvog Krista pod uvjetom da taj Krist ne uzurpira božanske atribute. U koncepciji rušilačkog kršćanstva Krist i nadkršćanin ne mogu egzistirati. Jedan mora nestati. Mora biti uklonjen. Ako treba i ubijen. Kao i svaki rušilački fenomen, rušilačko kršćanstvo se zavodi mišlju kako može u kratkom periodu izgraditi cijelu „novu“ strukturu, kulturu, institucije, tradiciju, hijerarhiju. Za takav poduhvat nije dovoljno ukloniti kipove, slike, hramove, građevine. Nije dovoljno ukloniti institucije, tradiciju, teološko bogastvo i religiju. Na prvom mjestu u tom pohodu uklanja se Bog, uklanja se Krist. Dok god je jedan od njih dvojice prisutan, izgradnja „nove“ Crkve nije moguća.
Međutim, jer nije moguće odjednom ukloniti Boga iz „stare“ Crkve, postupak rušenja mora se odvijati postupno, ali silovito i neprekinuto. Za rušilačko kršćanstvo „stara“ Crkva sa svim njezinim sadržajem predstavlja Boga i sama tvrdi da se njezine strukture temelje na određenim božanskim zapovijedima i obećanjima. Rušenje „stare“ Crkve označit će početak rađanja „nove“ za koju još ne znamo kako će izgledati. Ona još nema svoj sadržaj, nema svoje dogme, hijerarhiju i institucije. Ali ima svoj temelj i to je najvažnije. Temelj, nadkršćanin čija volja zamjenjuje bilo što drugo što za sebe tvrdi da je božanskog porijekla. Nadkršćanin koji će u jednom trenutku uzviknuti nad ruševinama „stare“ Crkve: ja sam vaš stvoritelj i bog, mene slušajte!
Jer je „stara“ Crkva u mnogim svojim elementima prožeta Bogom i Kristom, nije jednostavno rušiti tu Crkvu. Mora se planirati pažljivo i birati one elemente koji ponajviše tvrde da svoju povezanost i utemeljenje imaju na božanskom. Rušilačko kršćanstvo ne vidi potrebu rušenja nečega u „staroj“ Crkvi što ima sekularni karakter i smisao. Ona cilja na privilegirana mjesta povezanosti „stare“ Crkve i božanskog, kao što su recimo sakramenti (napose euharistija, ispovijed i sveti red) ili neki dokumenti „stare“ Crkve koji svoj sadržaj crpe iz nauka o božanskom (dokumenti o ljudskom životu, naravi Crkve, o moralnim dilemama).
Da bi se nešto do kraja razorilo, potrebno je poznavati iznutra sustav koji se razara. Razarati neki sustav iz neznanja uvijek ostavlja prostor da će nešto od starog sustava preživjeti, pobjeći i sakriti se. Zato rušilačko kršćanstvo dolazi iz samog kršćanstva, iz onog znanja i spoznaje koje kršćanstvo ima o samom sebi. I rušilački kršćani dolaze iz vlastitih redova. Jer netko tko ne poznaje kršćanstvo ne bi išao na to da uništava temelj. Išao bi na možda fizičke likvidacije, progone, nasilje.
Ali ne i rušilačko kršćanstvo. Rušilačko kršćanstvo je nenasilan fenomen. Ne poziva na likvidacije neistomišljenika, na ubijanja protivnika, na nasilje nad kršćanima koji razmišljaju drugačije. Ono poziva na miran protest protiv Boga koji je bez našeg znanja uzurpirao mjesto božanskog. Mjesto koje pripada nadkršćaninu. Taj miran protest događa se raznoliko i u različitim okolnostima i u različitim situacijama. Rušilačko kršćanstvo ne poziva na nasilne proteste protiv Boga i „stare“ Crkve. Ono poziva na mirna okupljanja kako bi se uklonio „režim“ Boga i „režim“ Krista koji vladaju nad čovjekom. Ta mirna okupljanja su različita, ponekad međusobno nepovezana (kao i svi mirni protesti na početku) ali povezuje ih zajednička misaona paradigma. Srušiti „režim“ Krista koji predugo „despotski“ vlada nad čovjekovom savješću i umom i na njegovo mjesto postaviti novog „boga“, nadkršćanina.
Rušilačko kršćanstvo kao i svaki protest protiv „režima“ nije počeo organizirano. Počeo je spontano okupljajući nekoliko ljudi ili manjih grupica koji su se okupili oko zajedničke ideje. Rušilačko kršćanstvo je ideja koja pokreće ljude i grupe da djeluju na različite načine, u različitim institucijama, u hijerarhiji i u različitim okolnostima. Tek kad „teološka“ svijest ovih kršćana naraste do određene spoznaje događa se revolucija i onda će se mobilizirati „kršćanske“ mase koje će ne samo intelektualno, nego ako bude trebalo i fizički rušiti „staru“ Crkvu i uklanjati „stare“ kršćane. Tek kad se taj proces okonča na red će doći i uklanjanje „režimskog“ Krista „stare“ Crkve. Krista koji je „ugnjetavač“ siromašnih i obespravljenih, ali na poseban način Boga koji je „uzurpator“ prijestolja koje je rušilačko kršćanstvo predvidjelo za novog boga. Nadkršćanina koji će pravednije vladati nad ljudima nego što je vladao „krvoločni“ starozavjetni Bog i „u oblacima“ zaneseni Krist koji je odbio da ga se proglasi i postavi za nadkršćanina, za „despota“ čovječanstva.
Rušilačko kršćanstvo kao i svaki pohod mora jednom imati svoj kraj. Nema vječnih pohoda. Nema vječnih revolucija. Svi pohodi i revolucije jednom se moraju okončati. Nije važno kako, kada i na koji način. I rušilačko kršćanstvo je revolucionarni pokret koji tek počinje, još je potrebno „prosvjećivati“ neprosvijećene mase kršćana i razvijati u njima „teološku“ svijest kako su oni nadkršćani, novi bogovi. Hoće li rušilačko kršćanstvo na kraju doseći svoju mračnu želju da svi budu bogovi ili će se jedan među njima izdvojiti i posaditi samog sebe na božansko prijestolje? Jer ne mogu biti svi bogovi. Opet tamo gdje je jedan bog drugi nastoje da ga svrgnu jer ga mrze i jer ga se boje. Iako među budućim nadkršćanima, među budućim bogovima svi se potajno nadaju da će zauzeti prijestolje „starog“ Krista i nitko ne želi i ne pomišlja da poput „starog“ Krista umre na križu za ostale.
Rušiteljsko kršćanstvo u svojoj viziji budućnosti nema križ kao bilo kakav oblik, znak, podsjećanje, pamćenje. Ono pred sobom vidi „novog“ Krista bez križa koji vlada nad čovječanstvom. I čovjek se ne može ne bojati takvog budućeg boga, budućeg nadkršćanina koji bi mogao biti najgori i najopasniji „zatirač i ubojica“ čovjeka u usporedbi s kojim sve religije koje govore o bogu koji kažnjava grijeh zvuče kao spasenje i nada i jedina slamka spasenja od nadkršćanina i njegovog božanskog gnjeva kada uzme u svoje ruke kraljevsko žezlo da nad nama zavlada. Jer on će biti „novi“ bog „nove“ Crkve. Ubijajući i zatirući čovječanstvo govorit će: Evo sve činim novo!
