Struktura i teologija Muke po Ivanu
Struktura izvještaja Isusove muke po Ivanu
Odigrava se na pet mjesta:
1. Započinje u vrtu (18,1–12)
2. Nastavlja se u dvoru bivšega velikoga svećenika Ane (18,13–27),
3. zatim u dvoru rimskoga upravitelja Poncija Pilata (18,28–19,16),
4. pa na Golgoti (19,17–37)
5. i završava ukopom u vrtu (19,38 –42).
Shematski izvještaj muke izgleda ovako:
A. Uvod: susret u vrtu (18,1–11)
B. Ispitivanje pred Anom (18,12–27)
C. Proces pred Pilatom (18,28–19,16)
B’. Golgota (19,16–37)
A’. Epilog: ukop u vrtu (19,38–42).
1. Susret u vrtu: uvod i dva razgovora (18,1–11)
Uvod: suprotstavljanje dviju skupina u vrtu (18,1–3)
Vrt
Crkveni Oci vide aluziju na vrt u raju zemaljskom.
U vrtu započela povijest zla u svijetu.
U vrtu, Isusovom mukom, započinje povijest spasenja.
U prvom vrtu sučeljenje između Adama i Sotone u liku zmije.
U drugom vrtu sučeljenje između novoga Adama, Isusa i predstavnika Sotone (Jude i njegovih); kontrast između svjetla i tame, između dobra i zla (Ivanov dualizam!).
Juda
„Poznavaše to mjesto i Juda… jer se Isus tu često sastajao sa svojim učenicima” (18,2)
Sinoptici o Judi: “jedan od Dvanaestorice” (Mt 26,47)
Ivan ga dvaput naziva “izdajicom” (18,2.5) – personifikacija sotone, moć tame.
Isus: „Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao“ (6,70–71).
Za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna iškariotskoga da ga izda (13,2).
Isus je znao tko će ga izdati, zato je rekao: „Niste svi čisti“ (13,11).
Potresen u duhu reče: „Zaista, zaista kažem vam: jedan će me od vas izdati!” (13,21).
Nakon zalogaja uđe u nj Sotona (13,27)…
„On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć“ (13,27–30).
Noć – simbolika njegova duhovnoga stanja.
„Onaj koji iziđe, bijaše noć, on osobno“ (Augustin).
Juda uze sa sobom:
četu
sluge od svećeničkih glavara i farizeja.
Dođe u vrt
sa zubljama,
svjetiljkama
i oružjem.
Isus
Drukčije prikazan nego u sinoptika.
On je sve prije nego skršen čovjek, osuđenik.
Naprotiv, on vlada situacijom,
preuzima inicijativu,
istupa pred svoje protivnike,
dvaput ih pita koga traže,
na njegovu riječ „Ja sam“ na zemlju, padaju
naređuje im da puste njegove učenike da odu.
Ne zapovijeda tu zapovjednik rimskih vojnika nego Isus.
Ivan ne poznaje Isusovu agoniju u vrtu.
Prizor završava zabranom uporabe sile
i dragovoljnim prihvaćanjem čaše koju mu pruža Otac (18,11).
Suprotstavljanje dviju skupina:
s jedne strane „Isus i njegovi učenici“
s druge strane „Juda i njegovi“ koji predstavljaju moć zla i tame.
To je glavna tema toga uvoda u muku.
Prisutne su još druge dvije teme:
Isusova pobjeda naznačena i najavljena u padu rimskih vojnika na Isusov odgovor „Ja sam“
i Isusovo dragovoljno prihvaćanje muke.
Prvi razgovor: Isus i njegovi protivnici (18,4–6)
Najvažnije su Isusove riječi: „Ja sam“.
Te riječi imaju kod Ivana dvostruko značenje:
formula identifikacije: Ja sam onaj koga vi tražite
i formula kojom se u Starom Zavjetu izriče božanska moć,
veličina, svetost, transcendencija (Iz 43,10).
To je ime za Boga, božansko veličanstvo.
Tom formulom Isus objavljuje svoje božanstvo
što se vidi i iz reakcije protivnika:
„ustuknuše i padoše na zemlju“.
Razgovor s protivnicima objavljuje:
Isusovu božansku moć,
slobodu i dragovoljno predanje (10,17–18),
zbunjenost i nemoć protivnika.
Teološko značenje:
riječ je o konačnoj borbi između dobra i zla,
o velikom sukobu dviju sila eshatološkoga dualizma:
o sukobu i pobjedi Sina Božjega nad knezom ovoga svijeta.
„Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska“ (1Iv 3,5–8).
Drugi razgovor (18,7–11)
Drugi razgovor (18,7–11) odnosi se:
na Isusove učenike općenito (18,7–9),
na Petra posebno (10–11).
Isus traži od vojnika da puste njegove učenike da odu,
da se ne bi izgubio nijedan od onih koje mu je Otac dao.
Učenici nisu još dorasli za mučeništvo.
Isus – „Dobri Pastir“
Petru nalaže da djene mač u korice;
zlo se ne pobjeđuje silom.
Isus slobodno ide u svoju smrt.
Početak Muke (18,12)
Prizor u vrtu je uvod u muku koja započinje 12. retkom:
„Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše.“
Isusa svezana odvedoše Ani.
Ana je bivši veliki svećenik (6.–15. god po Kr.),
punac velikoga svećenika Kajfe (18–36).
Politički „persona grata“ rimskoj vlasti.
Počasni predsjednik Sinedrija.
Siva eminencija, bez njega ne pada nijedna odluka
Za Isusom išli:
Šimun Petar i drugi učenik.
Drugi učenik (18,15; 20,3–10),
poznat s velikim svećenikom,
uđe s Isusom u dvorište (18,15).
Kao „znanac velikoga svećenika“ – istaknuto dvaput –
zauzima se kod vratarice te uvede Petra.
Tko je taj „drugi učenik“?
Ne znamo sa sigurnošću tko je taj „drugi učenik“.
Ljubljeni učenik? (13,23; 19,26; 20,3–10).
Ivan apostol?
Ivan prezbiter?
Nikodem?
Josip iz Arimateje?
Juda?
Kao da mu je glavna uloga bila uvesti Petra i nestati.
Nakon toga iščezava.
2.Ispitivanje pred Anom (18,13–27)
a. Ana ispituje Isusa (19)
b. Isus odgovara Ani (20–21)
c. Sluga daje Isusu pljusku (22)
b’. Isus odgovara sluzi (23)
a’. Ana šalje Isusa Kajfi (24).
Ispitivanje uokvireno trostrukom Petrovom zatajom:
Na posljednjoj večeri Petar tvrdi Isusu: „Život ću svoj položiti za tebe“ (13,37)
Isus mu proriče: „Pijetao ne će zapjevati dok me triput ne zatajiš“ (13,38).
Prva zataja (18,15–18)
Vratarica: „Da nisi i ti od učenika toga čovjeka?“
On odvrati: „Nisam“ (ouk eimi – kontrast– Ego eimi).
Petar poriče svoj identitet, svoju pripadnost Isusu.
Isus priznaje svoj identitet i ostaje uz svoje učenike.
Istražne radnje (18,19)
Ana ispituje Isusa
o njegovim učenicima
i njegovoj nauci.
Isusov odgovor
Isus ističe dvije stvari (20–21):
ništa nije govorio u tajnosti, nego javno svemu svijetu
naučavao je u sinagogi i u hramu,
na službenim mjestima javnoga bogoštovlja.
Prizor pred Anom sadržava dvije velike teološke teme:
Isus Objavitelj
neprihvaćanje objave.
Posljednje sukobljavanje Isusa Objavitelja
sa židovskim narodom
u osobi njihova velikoga svećenika.
Posljednja svečana potvrda da je njegovo poslanje Objavitelja Izraelu završeno.
On Izraelu nema ništa više reći:
„Zašto mene pitaš?
Pitaj one koji su slušali što sam im govorio.
Oni eto znaju što sam govorio” (18,21).
Isus će nastaviti objavu:
poganima u osobi Pilata
svim ljudima na križu.
„Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam” (8,28)
„A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (12,32).
Križ je vrhunac Objave, na njemu će se Krist objaviti kao Kralj istine.
Izrael se zatvorio Objavi što simbolički potvrđuje slugina pljuska.
Ne prihvaćanje objave odražava se na dva načina:
sluginom pljuskom
Petrovom zatajom.
Slugina pljuska (22)
Jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći:
„tako li odgovaraš velikom svećeniku?“ (18,22).
Slugina pljuska nalazi se u središtu ispitivanja,
uokvirena Isusovim odgovorom Ani
i odgovorom tome sluzi.
Pljuska nije gesta kojom se nanosi bol
nego prije svega izraz uvrjede, prijezira i sramote.
Sluga predstavlja sve one koji su odbili Isusovu objavu svijetu.
Isusov odgovor sluzi (23)
„Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo!
Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (18,23).
Isus nije pružio drugi obraz kako je učio u Govoru na gori (Mt 5,39).
Dužnost je poučiti brata kad krivo radi:
„Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo“ (Mt 18,15).
Na Isusov odgovor zašutjeli su i Ana i sluga.
Isusova riječ je posljednja.
Kajfa
Ana ga svezana posla Kajfi, velikomu svećeniku one godine (18,24).
Ivan za razliku od sinoptika ne donosi ni riječi o onom što se događalo kod Kajfe.
Kajfa je nakon Lazarova uskrsnuća s Vijećem donio odluku da Isusa pogubi:
„Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod,
nego da sav narod propadne!“
Ovdje je zasjala tajna zastupništva,
najdublji sadržaj Isusova poslanja.
Misao zastupništva opjevana je u pjesmi o Sluzi Gospodinovu (Iz 53)
„Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našega mira,
njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,5).
Isusov odgovor na zatvorenost Izraela jest zastupništvo,
preuzimanje na se onoga „hyper – za“, biti za druge.
Dok se mnoštvo i službeni Izrael vodi onim „protiv“,
Isus onim „za“.
Izraelova zatvorenost mijenja Isusovo stajalište prema Izraelu.
Ne može ga više dohvatiti putem izravnoga zova,
nego samo još putem zastupničke smrti.
Ivan tumači:
To ne reče sam od sebe,
nego kao veliki svećenik one godine prorokova
da Isus ima umrijeti za narod;
ali ne samo za narod nego i zato
da raspršene sinove Božje skupi u jedno.
Raspršeni sinovi nisu samo Židovi,
nego djeca Abrahamova,
novi narod Božji sastavljen od Židova i pogana (Iv 10,16).
Toga dana dakle odluče da ga ubiju (11,49–53).
Isus pred Kajfom prema Marku
Kajfa upita: „Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?“
Isus mu reče: „Ego eimi – Ja jesam!
I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim« (Mk 14,61–62).
Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: „Što nam još trebaju svjedoci!
Čuli ste hulu.
Što vam se čini?“
Oni svi presudiše da zalužuje smrt (Mk 14,53–64)
Isus pred Kajfom prema Mateju
„Zaklinjem te Bogom živim:
Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?“
Reče mu Isus: „Ti kaza!
Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega
gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“
Nato veliki svećenik razdrije haljine govoreći:
„Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci! Evo, sada ste čuli hulu!
Što vam se čini?«
Oni odgovoriše: „Smrt zaslužuje!“ (Mt 26,63–66)
Isus pred Kajfom prema Luki
Starješinstvo narodno, glavari svećenički i pismoznanci dovedoše ga pred svoje Vijeće i rekoše:
„Ako si ti Krist, reci nam!“
A on će im: „Ako vam reknem, ne ćete vjerovati;
ako vas zapitam, ne ćete odgovoriti.
No od sada će Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje.“
Nato svi rekoše: „Ti si, dakle, Sin Božji!“
On im reče: „Vi velite! Ja jesam!“
Nato će oni: „Što nam još svjedočanstvo treba?
Ta sami smo čuli iz njegovih usta!“ (Lk 22,66–71).
Prema Marku Isus je potvrdio da je Mesija.
Prema Mateju i Luki izbjegao je odgovor.
Svaki je put naziv Mesija nadopunio nazivom
Sin čovječji koji sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.
Kajfa vidi u tome bogohulstvo.
Razdire haljine što je dužnost sudca kad čuje da netko huli Boga.
Isus je okrivljen za hulu koja se smrću kažnjava.
Isus nije na se navukao smrtnu kaznu izdavanjem za Mesiju,
Druga i treća Petrova zataja (18,25–27)
Šimun Petar sa slugama i stražarima stajao kod žeravice i grijao se.
Dok je Isus unutra pred Anom svjedočio o svojim učenicima i svojoj nauci
dotle „jedan od njegovih učenika“ vani, Šimun Petar, dvaput niječe da ima bilo kakve veze s njime.
Što je pljuska simbolizirala to Petar ostvaruje.
„I Petar opet zanijeka, a pijetao odmah zapjeva” (8,27)
Pjev pijetla –
najavljuje kraj noći i svitanje dana.
I za Petra „završava noć duše u koju je bio utonuo“ (Benedikt XVI.).
Sjetio se Isusovih riječi:
„Pijetao ne će zapjevati dok me triput ne zatajiš“ (13,38).
Luka spominje: u tom su trenutku Isusa svezana vodili Pilatu.
Pogleda Petra.
Petar „iziđe te gorko zaplaka“ (Lk 22,62).
3. Isus pred Pilatom
Vjerski proces protiv Isusa završio je osudom na smrt.
Židovska vjerska vlast nije imala pravo mača („ius gladii“).
Predali su ga Pilatu kao zločinca.
Proces pred Pilatom – središnja tema u strukturi cijele muke.
Odvija se od „ranoga jutra“ (18,28) do podne (19,14)
u 7 prizora na izmjenice van i unutar Pilatova dvora.
Prikaz je koncentrično građen.
U središtu je krunjenje trnovom krunom,
uokvireno s tri prizora prije i tri nakon toga.
Nije određeno mjestom.
Prema logici strukture moralo se dogoditi unutra,
ali Ivan – po svoj prilici namjerno – prešućuje,
za njega taj događaj ima javno, sveopće značenje.
Upadljivo je Pilatovo hodanje amo-tamo (izraz njegove neodlučnosti).
Shematski izgleda to ovako:
a. Vani: Pilat i Židovi, prvi razgovor (18,28–32);
b. Unutra: Pilat i Isus, Isusovo kraljevstvo (18,33–38);
c. Vani: Pilat i Židovi, Baraba (18,38–40);
d (?) krunjenje (19,1–3);
c’. Vani: Pilat i Židovi, „Ecce Homo“ (19,4–7);
b’. Unutra: Pilat i Isus, Pilatova moć (19,8–12);
a’. Vani: Pilat i Židovi, „Evo kralja vašega“ (19,13–16).
„Bilo je rano ujutro“ obrnuta je formulacija od one u Judinu slučaju „A bijaše noć“ (13,30).
Kao što za Judu noć označuje njegovu sudbinu,
tako rano ujutro najavljuje Isusov dan pobjede i proslave,
na što nas upućuje drugi vremenski podatak „bilo je oko šeste ure“.
To je vrijeme, prema židovskoj predaji, početak liturgijskoga slavlja Pashe.
Prvi prizor: Pilat i Židovi vani – prvi razgovor (18,28–32)
Židovi ne ulaze unutra iz religioznih motiva da se ne bi okaljali i onesposobili za proslavu Pashe.
Pilat izlazi vani i pita ih:
„Kakvu tužbu iznosite protiv ovoga čovjeka?“ (18,29).
Skrivaju pravi razlog i tvrde kad ne bi bio zločinac da ga ne bi doveli k njemu.
Dovodeći ga k Pilatu odaju da su ga osudili na smrt,
po zakonu to ne mogu izvršiti dok im upravitelj ne odobri.
Drugi prizor, unutra: Pilat i Isus – Isusovo kraljevstvo (18,33–38)
Prvi susret i prvi razgovora između Pilata i Isusa.
„Židovi su ostali vani“, tj. izvan onoga što se sad događa.
Njima nije upućena više riječ objave.
Isusovi odgovori Pilatu riječi su objave.
Sluteći da su Židovi htjeli Isusa optužiti kao lažnoga Mesiju,
pita ga: „Ti li si židovski kralj?“ (18,33).
Time je dodirnuta glavna tema čitavoga suđenja: Isus kralj židovski.
Spominje se u procesu dvanaest puta (u Mk 6, Mt 4, Lk 4)
Pod pojmom kralja Pilat, Židovi i Isus ne misle isto.
Za Pilata je to političko pitanje uz cara nema i ne smije biti nikakva drugoga kralja.
Za Židove je obećani Mesiju, sina Davidova koji će ih osloboditi o tuđe vlasti.
Isus je bio suzdržan prema tom oslovu.
Kad su ga Galilejci, nakon umnažanja kruha, htjeli zakraljiti, pobjegao je (Iv 6,14–15).
Kad su ga drugi priznavali kraljem, odnosno Mesijom, nadopunjavao bi ga naslovom „Sin Čovječji“.
Isus u svom odgovoru priznaje da je kralj: „Ti kažeš: ja jesam kralj“ (18,37).
Tim odgovorom Isus se svečano proglasio kraljem.
To je vrhunac cijeloga suđenja.
Isus tumači narav svoga kraljevstva.
On nije kralj ni u rimskom ni u židovskom smislu.
Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta,
nije političke naravi,
ne oslanja na zakone moći, sile i vlasti ovoga svijeta.
Dvaput ističe što njegovo kraljevstvo nije.
U drugom dijelu odgovora Isus pokazuje što njegovo kraljevstvo jest:
Kraljevstvo istine:
„Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.
Tko je god od istine, sluša moj glas.“ (18,37)
Pilat je skeptik: „Što je istina?“ (18,38)
Filozofski: sklad između razuma i stvarnosti
Teološki: Bog je prva i vrhunska istina („summa et prima veritas“ – sv. Toma)
U apokaliptici i mudrosnoj literaturi istina je objava Božjega plana spasenja.
U Isusu je sveukupna Božja objava spasenja:
On je „pun milosti i istine“ (Iv 1,14)
stilski oblik „hendiadys“ kojim se izriče jedna stvar s dvije riječi, a naglasak je na drugoj riječi.
„Milost i Istina nasta po njemu“ (Iv 1,17).
On se određuje kao istina: „Ja sam istina“ (Iv 14,6).
Svjedočiti za istinu znači istaknuti Boga i njegov plan spasenja nasuprot interesima svijeta i njegovih moći.
Svijet je to istinitiji što se više približava Bogu u Isusu Kristu.
„U njemu je Bog ušao u svijet i time postavio mjerilo istine“ (Benedikt XVI.).
Koji su od istine slušaju njegov glas.
Pilat iz razgovora spoznao da Isus nije politički buntovnik i kao takav nije opasan za rimsku vlast.
Treći prizor, vani: Pilat i Židovi: Baraba (18,38–40)
Ne čekajući Isusov odgovor na pitanje: „Što je istina“,
Pilat izlazi van pred Židove
i kaže: „Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice“.
Pilat tri puta izjavljuje da je Isus nedužan (18,39; 19,4.6).
Kuša ga osloboditi praksom pomilovanja ne sluteći da ga to vodi u kobnu situaciju.
„A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim.
Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?“ (18,39).
„Koga se ponudi kao kandidata za pomilovanje, po sebi je već osuđen“ (Benedikt XVI.).
Nakon izjašnjavanja mnoštva, osuđen je onaj koga ono nije htjelo da se pomiluje.
„Glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu“ (Mk 15,11).
Povikaše:
„ne toga, nego Barabu!“ (18,40)
„A Baraba bijaše razbojnik“ (18,40).
Židovi odbacuju svoga Kralja, pravoga Mesiju i
biraju razbojnika, lažnoga mesiju, Barabu.
Isus umire za Barabu i namjesto Barabe.
Ostvarenje ideje zastupništva – zastupnička, proegzistentna smrt.
Četvrti prizor, bez oznake mjesta: Krunjenje trnovom krunom (19,1–3)
Prizor je koncentrično građen:
a. Pilat daje Isusa bičevati;
b. krunjenje, odijevanje u grimizni plašt
b.’ Zdravo, kralj židovski (izrugivanje)
a.’ pljuskali su ga.
Kraljevske počasti, insignia: krunjenje, i izrugivanje uokvirene su bičevanjem i pljuskama.
Tada Pilat dade Isusa izbičevati.
U rimskom kaznenom pravu popratna kazna osude na smrt.
Mučitelji bi osuđenika tako dugo udarali dok sa tijela žrtve ne bi visjeli krvavi komadići.
Činjenica da je Šimun Cirenac bio prisiljen nositi poprečnu gredu križa, govori o Isusovoj iznemoglosti
Ivanovska ironija koja izriče ono što ne vide:
ni vojnici, ni Pilat, ni Židovi.
Što je za vojnike ruganje to je za Ivana izraz kraljevskoga poštovanja.
Proslava u poniženju.
Isusu, okrunjenu i ustoličenu kralju, odaju trostruku lažnu počast:
trnovom krunom,
grimiznim plaštem
i podrugljivim pozdravom.
Pljuskanje pokazuje da se rugaju.
To je Isusovo kraljevstvo u očima svijeta.
Peti prizor, vani: Predstavljanje kralja i Aklamacija (19,4–7)
Pilat izvodi ustoličena Isusa sa znakovima njegova kraljevskoga dostojanstva:
s trnovim vijencem
u grimiznom plaštu,
i ponovo ga proglašava nedužnim:
„Ne nalazim na njemu nikakve krivice“.
I predstavlja im ga: „Evo čovjeka!“
Pilat je potresen Isusovim izgledom.
Računa, možda, na sućut.
Šesti prizor, unutra: Pilatova vlast (19,8–12)
Kad je Pilat čuo da se Isus pravio Sinom Božjim, još se više prestraši (19,8).
Uznemiren pita Isusa: „Odakle si ti?“
No Isus mu ne dade odgovora.
„Zar meni ne odgovaraš?
Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?“
Odgovori mu Isus:
„Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.
Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.“
Od tada ga je Pilat nastojao pustiti.
No Židovi vikahu:
„Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru.
Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.“ (19,9–12)
Pilat je u susretu s Isusom osjećao neku vrstu praznovjerna straha.
Možda ima nešto božansko u tom čovjeku, mislio je.
Možda će se suočiti sa srdžbom božanskih sila, ako ga osudi.
Tužitelji to primjećuju i tome strahu dodaju drugi strah, strah za karijeru.
„Strah za karijeru postaje jači od straha pred božanskim moćima“ (Benedikt XVI.).
Sedmi prizor, vani: Evo kralja vašega (19,13–16)
Od straha Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu:
na mjesto koje se zove Litostrotos, hebrejski Gabata (Pločnik) –
mjesto s kojega upravitelj obično donosi sudačke presude.
Ta činjenica ima teološku težinu:
Isus na sudačkoj stolici sjedi kao sudac!
A bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure –
i kaže Židovima: „Evo kralja vašega!“
Oni na to povikaše: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“
Kaže im: „Zar kralja vašega da razapnem?“
Odgovoriše glavari svećenički:
„Mi nemamo kralja osim cara.“
Upravitelj Palestine, carev namjesnik, proglašava židovskomu narodu Isusa kraljem:
Evo vašega kralja.
Isus na sudačkoj stolici pred sudnicom svečano proglašen kraljem.
Dvije stvari su jako važne:
proglašenje Isusova kraljevskoga mesijanstva
i Isusove sudačke službe
na koju nas upućuje sudačko mjesto pred sudnicom na kojem Isus sjedi.
Krivnja Židova, kako je Ivan prikazuje:
odbacili su Kralja židovskoga, Mesiju (18,40)
odbacili su Čovjeka, Sina Čovječjega (19,6)
odbacili su Sina Božjega (19,7)
postigli su da bude razapet.
Izgubili su puno:
morali su se priznati rimskim podanicima
i svoju mesijansku nadu verbalno napustiti.
4. Golgota (19,16–37)
Događaji na Golgoti mogu se promatrati u šest prizora:
Uvod: križni put i raspeće između druge dvojice (19,16–18)
Natpis na križu (19,19–22)
Donja haljina u komadu (19,23–24)
Marijino duhovno majčinstvo (19,25–27)
Isusova žeđ i smrt (19,28–30)
Krv i voda iz probodena boka (19,31–37).
Uvod (19,16–18)
Ivan promatra Isusovu muku u svjetlu njegove proslave.
„Tada im ga preda da se razapne“ (19,16).
Pilat nije Isusa osudio nego ga predao Židovima.
Ivan želi reći da su Židovi preuzeli odgovornost za sve što će se od toga časa dogoditi.
„Noseći svoj križ,
iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota“ (19,17).
Isus uzima inicijativu.
Svjesno i slobodno vlada događajem.
Nosi križ ne kao osuđenik
nego kao povlašteno sredstvo spasa,
znak svoje pobjede i gospodstva,
simbol svoga kraljevskoga dostojanstva.
Podudarnost u događajima na Gabati i Golgoti
kao između simbolike i stvarnosti
Što je Pilat učinio na Gabati – simboličko proglašenje Isusa kraljem –
na Golgoti je stvarnost:
|
Gabata (19,13–16) |
Golgota (19,16–22) |
|
Pilat izvede Isusa na mjesto Gabata |
Isus izađe na mjesto Golgota |
|
posadi na sudačku stolicu |
ondje ga razapeše u sredinu |
|
Pilat kaže Židovima |
Pilat napisa |
|
Evo kralj vaš |
Isus Nazarećanin, kralj židovski |
|
Oni na to povikaše |
Na to glavari svećenički rekoše |
|
Ukloni, ukloni, raspni ga |
Nemoj pisati |
Natpis na križu
Sinoptici spominju kratko i usput.
Ivan posvećuje četiri retka koncentrično strukturirana:
A. Pilat napisa (egrapsen)
B. čitali mnogi Židovi
C. napisano hebrejski, latinski, grčki
B‘. Židovi prosvjeduju
A‘. Pilat odgovori: „Što napisah, napisah!“ (gegrafa)
Pilat je napisao: „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ (19,19).
Svi su mogli čitati – posljednja ponuda spasenja, šansa za sve.
Službeni Izrael, glavari svećenički odbijaju tu ponudu.
Pilat ostaje pri svome.
Unatoč židovskom prosvjedu Isus ostaje kralj židovski.
Cijelomu je svijetu proglašeno da je Isus Kralj.
Njegovo kraljevstvo utemeljeno je i proglašeno na križu.
Isusove haljine
Sinoptici spominju kratko.
Ivan opširnije i pridaje im veću vrijednost.
Veću pozornost posvećuje donjoj haljini:
„Ne derimo je“
U Bibliji podijeljena haljina simbolizira podjelu kraljevstva, odnosno naroda (Ahija: podjela Davidova kraljevstva!).
Isusova haljina simbolizira Crkvu.
Njezina cjelovitost simbolizira jedinstvo Crkve.
Četiri dijela – simboliziraju četiri strane svijeta – univerzalnost!
Marijino duhovno majčinstvo (19,25–27)
„Ženo, evo ti sina“.
Ljubljeni učenik prvi je povjeren Mariji kao majci,
iako je, po svoj prilici, njegova rođena majka bila nazočna među ženama pod križem (Mt 27,56).
U ljubljenom učeniku Marija prima sve Isusove učenike za svoju djecu.
To majčinstvo osvjetljuju Evine riječi:
„Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin“ (Post 4,25).
„Evo ti majke.“
Isusova oporuka ljubljenomu učeniku.
„I od toga časa uze je učenik k sebi – eis ta idia“ (19,27),
Raspeti stvara neraskidivu vezu između svoje Majke i svojih učenika.
Marija je kći sionska – predstavlja Stari Zavjet.
Ljubljeni učenik –predstavlja Novi Zavjet.
Neraskidiva veza između SZ i NZ kao između majke i sina.
Isusova žeđ i smrt (19,28–30)
Nakon oporuke
Isus je znao da je sve dovršeno
i da se ispuni Pismo reče:
„Žedan sam“.
Nije riječ samo o naravnoj žeđi
nego o žeđi da preda Duha,
da probudi žeđ za sobom.
Koji traži piti, obećao je da će dati piti žive vode – Duha Svetoga (Iv 4,10).
„Sitio sitiri – Žedan sam da me se žeđa“ (sv. Augustin).
„Exprimit desiderium nostri salutis – izrazio je želju za našim spasenjem“ (sv. Bernard).
„Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene…“
„Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!“
To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega” (Iv 7,37¬39).
„I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima“ (19,29)
Ispunilo se Pismo:
„U mojoj me žeđi octom napojiše“ (Ps 69,22).
„Ne samo Izrael, nego i Crkva,
i mi,
na Božju brižnu ljubav uvijek iznova odgovaramo
octom – kiselim srcem“ (Benedikt XVI.)
Čim Isus uze ocat, reče:
„Dovršeno je“ –
Prignuvši glavu, preda duh.
Dovršeno je djelo spasenja!
Nastalo je vrijeme Crkve i Duha Svetoga.
Krv i voda iz probodena boka (19,31–37)
„Ne prebiše mu golijeni“ – Isus vazmeno janje Novoga saveza.
Vazmenomu janjetu nisu se smjele prelomiti kosti.
Isus umire u vrijeme kad su se u Hramu klali vazmeni jaganjci.
Prošlo je vrijeme starozavjetnih vazmenih jaganjaca.
Isus je novozavjetno vazmeno janje.
Tako ga je Ivan predstavio na početku evanđelja (inkluzija!).
„Probode bok i odmah potječe krv i voda“–
slika dvaju sakramenata: euharistije i krštenja.
„Gledat će onoga, koga su proboli“ (Zah 12,10).
Kao što je Izrael gledajući zmiju na stupu bio iscijeljen od ujeda zmije,
tako i svaki koji bude gledao u otvoreni bok, bit će spašen.
Otvoreni bok usnuloga Gospodina podsjeća na stvaranje Eve iz rebra usnuloga Adama – stvaranje Crkve.
5. Ukop u vrtu (19,38–42)
Muka je započela i završila u vrtu (Inkluzija!).
Isusovi protivnici koji su postigli da završi na križu, žele postići da ga se s križa na vrijeme skine i pokopa.
„Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo,
njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći,
nego ga pokopaj istoga dana,
jer je obješeni prokletstvo Božje.
Tako ne ćeš okaljati svoju zemlju, koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje u baštinu“ (Pnz 21,22–23).
Unatoč žurbi Isus će biti svečano sahranjen
Za to su se pobrinuli anonimni učenici Josip iz Arimateje i Nikodem.
Smrt Kristova djeluje!
Josip zamoli Pilata da smije skinuti Isusovo tijelo,
a Nikodem donosi oko sto libara (33 kg) smjese smirne i aloja.
Poviju Isusovo tijelo s miomirisima u povoje i polože ga u nov grob u koji još nitko nije bio položen.
Isus je pokopan na kraljevski način, znak njegove pobjede.
Tema Isusova kraljevstva proteže se sve do ukopa.
Izvještaj završava napomenom da je Isus raspet u vrtu,
da je grob u vrtu.
Prvoga dana u tjednu, rano ujutro na sam blagdan Pashe dogodit će se uskrsnuće i ukazanje u vrtu.
Povijest spasenja započinje i završava u vrtu.
