“Suotkupiteljica” i “Posrednica”
U marijanskom i mariološkom području uvijek je bilo tzv. minimalista i maksimalista. Minimalisti bi bili oni koji pridaju Blaženoj Djevici Mariji onaj minimum bez kojega se takvi vjernici ne bi mogli zvali katolicima: radije oduzeti nego dodati. A maksimalisti su oni koji ne štede pridavati Gospi razne naslove i privilegije pa čak i one koji nemaju ni biblijske potvrde ni prave teološke mjere: radije dodati nego oduzeti.
Suotkupiteljica
U Katoličkoj Crkvi i prije Drugoga vatikanskoga koncila i za Koncila i nakon Koncila, osobito u pučkoj pobožnosti, ali također i u određenim krugovima na teološkoj razini dolazilo je do izražaja nastojanje da se proglasi dogmom također Gospino sudjelovanje u Isusovoj spasonosnoj patnji pod naslovom Marija “suotkupiteljica“ ili “posrednica svih milosti”.
S obzirom na prve dvije marijanske dogme – Bogomaterinstvo (Efez, 431.) i Djevičanstvo (Lateran, 649. – III. Carigradski, 680.) – općenito susrećemo kršćansku složnost ili consensus, uz neke iznimke. O drugima dvjema marijanskim istinama, koje su definirali Rimski prvosvećenici – Bezgrješno začeće (1854.) i Uznesenje dušom i tijelom u nebesku diku (1950.) – postoje među kršćanima velike razlike i razilaženja.
A govor o Mariji “suotkupiteljici” izaziva oštre polemike i replike ne samo kod drugih kršćana nego i kod katoličkih teologa. U svakom slučaju i Drugi vatikanski koncil i službeno učiteljstvo Crkve izbjegavaju upotrebljavati i sadržajno i terminološki pojam “suotkupiteljice”.[1] Papa Ivan Pavao II. primio je posljednjih godina svoga života mnogo molbi da se Gospa proglasi suotkupiteljicom. Nakon takvih zahtjeva, Sveta je Stolica sazvala skupinu teologa, sastavljenu za vrijeme Mariološkoga kongresa u Czestochowi u kolovozu 1996., da ispitaju mogućnost proglašenja novih dogmi vezanih uz Gospu. Ta je teološka komisija jednodušno odbila prijedlog nove dogme (23-0).[2]
Posrednica
Još jedan sporan naslov, sličan „suotkupiteljici“, jest “posrednica” (lat. mediatrix), ženski oblik posrednika koji se pridaje isključivo Kristu otkupitelju.
Papa Ivan XXIII. najavio je održavanje Ekumenskoga koncila 25. siječnja 1959. godine. A koncilski su radovi otpočeli tek ujesen 1962. U tome razdoblju izvodile su se intenzivne pripreme. U lipnju 1959. godine iz Vatikana je poslan upitnik na sve biskupe, kongregacije, redovničke poglavare i katolička učilišta da podnesu svoje prijedloge, sugestije i ideje o čemu bi se trebalo raspravljati na Koncilu. Tajništvo komisije za sređivanje odgovora skupilo je 8.972 prijedloga. To je sve trebalo srediti u 74 skupine, to jest dokumenta. Znamo, međutim, da je tijekom koncilskih radova (1962.-1965.) sva građa svedena na 16 koncilskih dokumenata: konstitucije ili uredbe, dekreti ili odluke i deklaracije ili izjave.
U vezi s mariologijom stiglo je oko 2.000 odgovora. Oko 600 prijedloga odnosilo se na to da Koncil bude mariološki usmjeren, tj. da bude kruna svih dotadašnjih nastojanja, studija i prouka (barem u posljednjih stotinjak godina). Oko 400 odgovora nadalo se da će se na Koncilu proglasiti još koja dogma o Mariji. Mnogi su smatrali da je za to najzrelija istina o Gospi: “Majka Crkve” ili “Suotkupiteljica” ili “Posrednica”. Bilo je, međutim, više stotina prijedloga koji su se protivili bilo kakvu dogmatiziranju i raspravljanju o Mariji. Razlog je bio uglavnom ekumenske naravi. Na samom početku odlučeno je da se o Mariji raspravlja u sklopu nauke o Crkvi. Za sastavljanje mariološko-marijanskog teksta određen je naš poznati hrvatski mariolog, dr. Karlo Balić (1899.-1977.), franjevac, predsjednik Papinske Marijanske akademije u Rimu.[3]
Tri su naša hrvatska biskupa dala različite prijedloge. Dr. Petar Čule iz Mostara uputio je 21. srpnja 1959. godine pismo u kojem predlaže dvije stvari, prvo: da se definira Marijina suradnja u Kristovu djelu otkupljenja: “Budući da je osobito u posljednja vremena Blažena Bogorodica Djevica Marija očitovala tako silno prejasne znakove svoje dobrohotnosti i majčinske brige prema Crkvi, dapače i prema cijelom ljudskom rodu – o čemu među ostalim obilno svjedoče Lourdes i Fatima – bilo bi poželjno da Koncil iz zahvalnosti prema presvetoj Bogomajci katoličku nauku o suradnji Blažene Djevice s Kristom Gospodinom u djelu ljudskog otkupljenja definira, jasno izričući koji je udio ista Blažena Djevica kao Družica Utjelovljene Riječi u našem i objektivnom i subjektivnom pomirenju imala i ima.” Drugo: “Novi liturgijski blagdan koji tom prigodom valja ustanoviti za sveopću Crkvu u čast Blažene Djevice Marije, prikladno bi izrazio i potvrdio dogmatsku nauku o suradnji Blažene Djevice za naše spasenje”.[4]
Drugi je bio biskup skopsko-prizrenski dr. Smiljan Franjo Čekada, koji je na poziv Papinske komisije odgovorio 5. rujna 1959. On preporučuje da se Koncil “suzdrži od novih dogmatskih definicija, osim ako bi se te ticale vjerskih istina, u kršćanstvu općenito priznatih: jer dogmatska definicija neke relativno novije istine s obzirom na vanjski razvoj – na primjer da je Marija posrednica svih milosti – mogle bi donijeti nemale poteškoće pokušajima u postizanju kršćanskog jedinstva, što – kako je poznato – ulazi u prvotne svrhe ovoga Koncila”.[5]
Treći naš biskup, ondašnji splitsko-makarski apostolski upravitelj dr. Frane Franić odgovorio je 9. rujna 1959. On predlaže da se izda “enciklika o B. Djevici Mariji, u kojoj se B. Djevici pridaje naslov Suotkupiteljice, ako je moguće također u užem smislu”,[6] iako ne specificira što znači „u užem smislu“ niti navodi argumente za to.
Dakle, dva biskupa, Čule i Franić, smatraju da je dozrelo vrijeme za definiciju o Marijinoj ulozi u Kristovu otkupiteljskom djelu, dok treći biskup, Čekada, misli da bi definiranje Marijina posredništva svih milosti moglo biti preprjekom ekumenskom djelu koje je sebi Koncil zacrtao. Takve polarizacije među biskupima doći će osobito do izražaja u vrijeme teoloških rasprava na samome Koncilu.
Tako je Koncil naveo u dogmatskoj konstituciji o Crkvi da se Blažena Djevica u Crkvi naziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica.[7] Ipak se to shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika. Gospa nije Posrednica svih Božjih milosti, nego je to
„čovjek Isus Krist, jedini Posrednik između Boga i ljudi“ (1 Tim 2,5).
Ta Marijina imena ili naslovi, osobito izraz Posrednica, nema snagu afirmacije, nego samo informacije. U tekstu se veli: Blažena se Djevica u Crkvi – a ne od Crkve – zaziva, tj. ističe se vjernička činjenica, a ne dogmatska nauka.
Iako se u grčkim spisima termin “posrednica” (mesitria) nalazi još od V. stoljeća, i premda su neki biskupi na Drugom vatikanskom koncilu tražili da taj izraz uđe u marijanski tekst, Koncil ga je namjerno izostavio. Pojam se ipak spominje jednom, ali isključivo u nabrajanju navedenih tradicionalnih naslova Marijinih. A u istom kontekstu dva se puta spominje Krist kao “jedini Posrednik” i dva se puta kaže da je njegovo posredništvo jedino, te da Marija ni na koji način ništa ne oduzima i ništa ne dodaje jedinom Kristovu posredništvu.[8]
“Premda se u crkvenim himnima Bogorodica označuje kao ’posrednica’ (mesitria), naslov se ne smije nikada shvatiti u smislu neke su-posrednice i neke su-otkupiteljice, nego samo kao zagovornice”.[9]
Zagovornica
Crkva časti Bogorodicu i kao zagovornicu ljudi kod Boga. Ali nije jedan takav zagovornik ili zagovornica, jer su to svi sveci i svetice Božje. A između svih svetaca i blaženika, kojima dugujemo čašćenje (duliju), Gospi ipak dugujemo nadčašćenje (hiperduliju). Ta joj uloga pripada snagom njezina iznimna položaja u planu spasenja. Crkva međutim razlikuje zagovor Bogorodičin od jedinstvena i neponovljiva posredništva odnosno zagovorništva Isusa Krista:
„Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta“ (1 Iv 2,1-2).
Razmišljanje
Zašto se ovako lako upada u prigodu da i Gospu nazovemo su-spasiteljicom (pravoslavni je zovu: Spasiteljicom!) ili su-otkupiteljicom ili posrednicom svih milosti? U Vjerovanju molimo i ispovijedamo, s obzirom na misterij utjelovljenja:
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem.
Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.
Dva su dakle rađanja „jedinorođenog Sina Božjega“: prvo je rođenje od Oca prije svih vjekova; rođen, ne stvoren. A drugo je rođenje u povijesti: Utjelovio se po Duhu Svetom i postao čovjekom. U praktičnom životu vjerni puk lako izgubi iz vida ovo bitno otajstvo naše vjere: da je Jedinorođeni Sin Božji pravi Bog od pravoga Boga, nego ga smatra samo sinom Marijinim. I tako zaključuje: što ima sin, ima i majka, zaboravljajući opet da je Sin Božji pravi Bog pa i kada je postao čovjekom, a Marija je samo stvorenje. Na primjer, ako se za Mariju kaže da je „milosti puna“ (Lk 1,28), ne znači da su u njoj sve milosti Presvetoga Trojstva. Nego je „milosti puna“ koliko joj je potrebno da savršeno izvrši svoju zadaću od Bezgrješnoga začeća do Uznesenja dušom i tijelom u nebesku slavu. Ali kada čitamo za Isusa da je
„Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1,14),
to uključuje svu božansku milost i svu božansku istinu, jer je Jedinorođenac i istobitan s Ocem.
Ili kada u Litanijama Srca Isusova molimo: Srce Isusovo, u kojem prebiva „sva punina božanstva“, onda tako nešto ne možemo primijeniti na srce Marijino koliko god mi mislili da je nismo dovoljno počastili, pa radije pretjeramo nego li da nešto ispustimo. Tako onda smatramo da ćemo je bolje počastiti ako kažemo da je Suotkupiteljica, da je Posrednica svih milosti.
Primjer pučke pjesme: „Kraljice svete krunice, beskrajne sreće more. Puci se tebi klanjaju….“. Nije Kraljica svete krunice – beskrajne sreće more! Samo je Bog beskrajan u svome božanstvu, blaženstvu i sreći. I Gospodinu se klanjamo, a Gospu častimo. Ali pjesniku su trebale riječi da se složi prikladna rima pa makar malo nastradala i doktrina!
Pravi vjernik ne griješi ni per excessum – prepuno, ni per defectum – nepotpuno.
[1] M. I. Miravalle, Mary Coredemptrix, Mediatrix, Advocate. Theological Foundations. Towards a Papal Definition?, S. Barbara, 1995. Isti, Mary Coredemptrix, Mediatrix, Advocate. Theological Foundations II. Papal, Pneumatological, Ecumenical, S. Barbara, 1997. Usp. Izjavu kongresne ekumenske bogoslovne komisije, Marija, XXXV/1997., br. 7-8-9, str. 243. i XXXVI/1998., 2, str. 60-61.
[2] https://it.wikipedia.org/wiki/Corredentrice – L’ Osservatore Romano, tjedno izdanje na engleskom, 25. lipnja 1997., str. 10.
[3] Vidi D. Aračić, La dottrina mariologia negli scritti di Carlo Balić, Pontificia Academia Mariana Internationalis, Roma, 1980., str. 89-144.
[4] Acta et Documenta Concilio Oecumenico Vaticano II apparando, ser. I (antepraeparatoria), Vol. II, str. 540: “Cum ultimis praesertim temporibus Beatissima Dei Genitrix Virgo Maria tot ac tanta praeclarissima signa suae benevolentiae ac curae maternae erga Ecclesiam immo et totum genus humanum ostenderit – de quo inter caetera luculenter Lourdes et Fatima testantur – foret optandum ut Concilium ex gratitudine erga augustissimam Dei Matrem doctrinam catholicam de cooperatione B. Virginis cum Christo Domino in opere Redemptionis humanae definiat clare enuntiando quasnam partes eadem Beatissima Virgo ut Socia Verbi Incarnati in nostra reconciliatione tum obiectiva tum subiectiva habuerit habeatque.
Novum festum liturgicum pro universali Ecclesia ista occasione in honorem B. M. V. instituendum apte doctrinam dogmaticam de Cooperatione B. Virginis pro nostra salute exprimeret et confirmaret.” Vidi također T. Vukšić, “Biskup Čule i Drugi vatikanski sabor”, u: Za Kraljevstvo Božje, Zbornik nadbiskupa dra Petra Čule, Mostar, 1991., str. 202; izvornik: str. 239.
[5] Acta et Documenta…, str. 544-545: “Tamen abstineat a novis definitionibus dogmaticis, nisi hae veritates in christianitate communiter agnitas, spectaverint: quia definitio dogmatica alicuius veritatis quoad externam evolutionem relative recentis – e. g. Mariam esse mediatricem omnium gratiarum – poterit afferre haud exiguas difficultates conatibus unionis christianitatis in Ecclesia Christi assequendae, quod – ut notum est – pertinet ad fines primarios huius Concilii Oecumenici.”
[6] Ondje, str. 549: “1. Edere encyclicam de B. Maria Virgine, in qua titulus Corredemptricis, si possibile est etiam in sensu strictiori, B. Virgini tribuatur”.
[7] Lumen gentium, 62.
[8] Isto.
[9] „Izjava o nauku o Bogu“, Chambesy, 1977., u: Enchyridion Oecumenicum, 1, Bologna, 1986., Bogorodica: brojevi 2587-2591.
