Doketi

Riječ dȍket hrvatska je posuđenica iz grčkoga δοκήτης/dokḗtēs (latinski doceta), a znači osoba koja prihvaća doketizam kao stajalište ili način razmišljanja. Hrvatska prevedenica bila bi ‘pričinjavac’.[1] Doketìzam je „krivovjerje po kojem Krist nije stvarno trpio, nego je samo izgledalo da trpi“;[2] učenje da je Isusova pojava, njegovo povijesno i tjelesno postojanje, a prije svega Isusov ljudski oblik, bio samo privid bez ikakve istinske stvarnosti; da je Krist samo izgledao kao čovjek, ali da zapravo nije bio stvaran, nego da je bio „hologram“; „da je Isus Krist imao samo prividno tijelo ili neko nebesko (etersko) tijelo, odnosno da je samo prividno trpio i umro, a da je križ trebao samo prevariti nevjernike“;[3] „da Isus Krist nije bio zbiljska ljudska osoba, nego je imao samo prividno tijelo, pa je njegov ljudski život bio prividan“;[4] „stajalište da je Krist bio nebesko biće koje nije moglo trpjeti, pa stoga nije mogao stvarno postati tijelom i umrijeti na križu“;[5] „vrsta grčkoga sinkretizma koji je na dualističkoj osnovi propovijedao spasenje na čisto duhovnoj osnovi, kao spasenje besmrtne duše, suprotno kršćanskomu nauku o uskrsnuću mrtvih koji podrazumijeva vjeru u uskrsnuće cjelovita čovjeka, a time i tijela, čemu je Kristovo uskrsnuće bilo zalog“.[6] Drugim riječima, promiče poimanje Kristova čovještva nespojivo s kršćanstvom. Riječ dolazi od grčkoga glagola δοκεῖν/dokeĩn ‘pričinjati se’; δοκεῖ/dokeĩ ‘čini se’ i od imenice δόκησις/dókēsis ‘prikaza’, ‘priviđenje’, ‘utvara’.

Alois Grillmeier (1910.–1998.) smatra:[7]

„Doketizam je pokušaj rješavanja problema utjelovljenja i patnje Sina Božjega na dualističko-spiritualističkoj osnovi. Isusova čovječnost i patnja postaju puka obmana.“

Ekkehard Mühlenberg (1938.) tumači:[8]

„Pojam doketizam uključuje niz značenja kroz povijest dogme, pokrivajući krivovjerne tvrdnje i nauke o Kristu. U korijenu svih njih leži poricanje istine i stvarnosti tvarnoga, zemaljskoga i tjelesnoga postojanja Krista, uz istodobnu pretpostavku kako je On među ljudima živio samo prividno, a naša opažanje Njega nije ništa drugo nego obmana osjetila… To nijekanje zbilje utjelovljenja vjerojatno je povezano s utjecajima, s jedne strane, židovske predaje koja ističe uzvišenu transcendenciju Boga i, s druge strane, helenističkih pogleda, prema kojima postoji snažna suprotnost između duha i tjelesnih stvari.“

Theresia Hainthaler (1947.) razlikuje:[9]

„Doketizam, kao moderna hereziološka oznaka odnosi se a) u užem smislu na kristologije prema kojima je Krist samo prividno (τὸ δοκεῖν / tò dokeĩn, δοκήσει/dokḗsei) bio čovjek (s obzirom na rođenje, tijelo i smrt); b) u širem smislu na kristologije koje niječu stvarno utjelovljenje Isusa Krista ili njegovu punu čovječnost i ljudsku patnju. Njih treba razlikovati od c) skupina koje se u ranoj Crkvi već nazivaju doketima (δοκηται/dokētai).“

Martin Kirigin (1908.–2001.) zaključuje:[10]

„Vjerojatno je doketizam i nastao zato što se suvremeni mentalitet nije nikako mogao miriti da bi Riječ Božja – koja je Bog – postala nešto što je u suštini svojoj nečisto: biti od mesa i krvi.“

Vincenzo Battaglia (1950.) ističe:[11]

„Doketizam je prvo ozbiljno osporavanje vjere mlade kršćanske zajednice koja je dolazila u dodir, a time i u sukob s izvanžidovskim kulturnim i religioznim svijetom. Ova heretička teorija u mnogim je pogledima povezana sa složenim i rascjepkanim misaonim pokretom koji se širio osobito u II. st. kao gnosticizam. Ta teorija u korijenu odbacuje Kristovo otajstvo, jer niječe istinu pa stoga i konkretnost ljudske naravi Sina Božjega. Zapravo ona isključuje mogućnost samoga utjelovljenja. Nijekanje je druga strana teorije koja traži da se Riječi prida samo privid ljudskoga postojanja; praktički mu ne priznaje povijesnost, pa tako Riječ nema utjecaja na objavu i spasenje koje je Krist izvršio.

Razlog takva stajališta je u ‘sablazni’ koju je naviještanje Krista raspetoga i uskrsnuloga izazivalo u poganskome svijetu. Smatralo se da je naprosto besmisleno i pomisliti da je Bog mogao preuzeti ljudsku sudbinu te u svemu postati sličan čovjeku; štoviše, sve do smrti na sramotnome drvu križa. Takva tvrdnja činila se naprosto svetogrdnom. Novomu shvaćanju Boga koje su širili kršćani, protivnici suprotstavljaju tradicionalno shvaćanje, kojim s jedne strane žele zadržati nedodirljivom božansku transcendenciju, nepromjenjivost božanstva i nemogućnost da ono trpi, dok s druge strane ostaju zatočenicima religiozne ideologije u konačnici nepovoljne za čovjeka, nesposobne da dopusti bilo kakvo Božje uplitanje u ljudsko zbivanje.“

Doketi, dakle, nisu mogli prihvatiti da je Isus istodobno pravi Bog i pravi čovjek. Zato su naučavali kako je Kristov život, osobito njegova Muka i Smrt, bio samo čisto priviđenje. Utjelovljenje su smatrali nedostojnim Boga, jer su tijelo držali zlim. Nisu tvorili posebnu sljedbu, nego su bili rasijani po različitim gnostičkim sljedbama.[12] Stoga je doketizam zapravo „u prvotnoj Crkvi više bila sklonost, nego uobličena i ujedinjena nauka koja je čovječnost i patnje zemaljskoga Krista držala prividnima, a ne stvarnima“.[13]

Katekizam Katoličke Crkve iz 1992. spominje doketizam u broju 465:

„Prva su krivovjerja više nijekala Kristovo boštvo nego njegovo pravo čovještvo (gnostički doketizam). Već od apostolskoga vremena kršćanska je vjera uporno isticala istinsko utjelovljenje Sina Božjega koji je došao u tijelu.“

Doketi niječu temeljne istine Evanđelja: Kristovo utjelovljenje, rođenje, smrt, uskrsnuće i uzašašće. Ako Isus nije imao stvarno tijelo, onda nije ni začet, ni rođen, niti je stvarno umro (doketi uče da je Njegova patnja na križu bila samo iluzija). Ako nije imao fizičko tijelo, ne bi mogao tjelesno uskrsnuti od mrtvih, a bez zbiljske smrti i uskrsnuća Isusa Krista, nema spasenja, jer

„ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima“ (Prva Korinćanima 15, 17).

Doketi niječu i Kristovo uzašašće, jer, da nije imao stvarno tijelo kojim bi uzašao na nebo.

Suvremenim poimanjem, doketizam je oznaka za različita shvaćanja Kristova čovještva koja su se počela očitovati u drugoj polovici I. stoljeća, a koja su nusproizvod helenističkoga okruženja ranoga kršćanstva. U filozofskom smislu, doketizam je napravilo korjenitu razliku između tvarnoga i duhovnoga i tako nijekao da je duhovni Krist zapravo poprimio ljudski oblik.

Polazno im je stajalište bilo, da je tvar u sebi zlo, te stoga da nije mogla doći u vezu s Božjim Sinom. Potkraj II. stoljeća postojala su četiri oblika te zablude: 1. Čovjek Isus bio je Kristov stan samo prolazno, od krštenja do prije raspinjanja; 2. Krist je imao samo prividno tijelo; 3. Krist je imao vidljivo tijelo, ali nije ga uzeo od Gospe, nego ga je sa sobom donio s neba, a kroz Gospu je prošlo kao kroz kanal; imao je samo prividno tijelo, pa prema tome nije ni rođen kao čovjek; 4. Krist nije bio raspet, nego Šimun Cirenac, komu je Krist dao svoje obličje.

Doketizam je uz judaizam najstarije krivovjerje. Izričito ga odbacuje sv. Ivan:

Ivan 1, 14a: „I Riječ pȕt pòsta i nastani se u nas.“

Prva Ivanova 4, 2: „svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u pȕti, od Boga je.“

Druga Ivanova 1, 7: „Jer iziđoše na svijet mnogi zavodnici koji ne ispovijedaju Isusa Krista koji dolazi u pȕti.“

Na tim mjestima Ljubljeni učenik upozorava kako svatko tko tvrdi da Isus nije „uzeo pȕt“, tj. da nije „došao u pȕti“ – ne propovijeda pravoga, stvarnoga Isusa.

Čini se da je zbog toga razloga u svojem Evanđelju istaknuo:

„jedan Mu od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo“ (Ivan 19, 34–35),

jer voda koja se bila nakupila u plućima i koja je zagušila Isusovo srce jest dokaz njegove stvarne fizičke smrti; spominjanje svjedoka – očevidca ukazuje na povijesnost činjenice, a isticanje istinitosti svjedočanstva odjek je suprotstavljanja tvrdnji da je Muka bila samo privid.

Protudoketski zapisi u Ivanovim poslanicama vrlo su slični načinu na koji Pavao upozorava da postoje „drugi“ Isusi koje se propovijeda:

„Ali se bojim da se – kao što zmija zavede Evu svojom lukavštinom – misli vaše ne pokvare i odmetnu od iskrenosti prema Kristu. Uistinu, ako tko dođe i propovijeda drugog Isusa, kojega mi nismo propovijedali – ili ako drugoga Duha primate, kojega niste primili; ili drugo evanđelje, koje niste prigrlili – takva lijepo pòdnosîte“ (Druga Korinćanima 11, 3–4).

Problem je to koji je Pavao spominjao i nekoliko godina prije:

„Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet“ (Galaćanima 1, 6–9).

Na nekoliko mjesta Pavao izlaže kršćansko učenje protiv doketizma:

„Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu“ (Kološanima 1, 19).

„Jer u Njemu [Kristu] tjelesno prebiva sva punina božanstva“ (Kološanima 2, 9).

„o Sinu svome [Božjemu], potomku [u izvorniku: σπέρματος/spérmatos, sjemenu] Davidovu po tijelu“ (Rimljanima 1, 3);

„A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen“ (Galaćanima 4, 4).

Protiv prividnosti ovozemaljskoga Isusa prvi i drugi evanđelist bilježe:

„A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: ‘Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!’“ (Matej 14, 26–27);

„A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: ‘Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!’“ (Marko 6, 49–50).

Protiv prividnosti uskrsloga Isusa treći je evanđelist zabilježio riječi samoga Krista:

„Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam“ (Luka 24, 39).

A protiv prividnosti Kristove tjelesnosti apostol Ivan piše:

„što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo“ (Prva Ivanova 1, 1–2).

Dakle, osjetilima sluha, vida i opipa Apostol dokazuje da Krist nije bio varka, privid, pričin.

Apostolski prvak Petar ističe kako uskrsli Isus nije samo duh, nego da ima uskrslo tijelo, i da je on osobno očevidac toga:

„Bog ga uskrisi treći dan i dade Mu da se očituje… nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“ (Djela apostolska 10, 40–41).

Predstavnici doketstkoga rasuđivanja bili su: Šimun Vrač/Čaralac/Čarobnjak, Cerint, Saturnin, Bazilid, Valentin, Marcion i Manes.

U udžbeniku crkvene povijesti ističe se:[14]

„Iz vrhovnoga, u nedostupnom svjetlu nastanjenog boga nastali su svjetovi emanacijom brojnih duhova (to su eoni, ima ih do 365) koji su iz toga boga potekli, a od svoga se božanskoga podrijetla sve to više udaljuju. Što je udaljenost veća, to su oni u svojem bivstvu manji, to manje svjetla imaju. Na posljednjoj, najnižoj stepenici oni se konačno miješaju s materijom, koja pripada carstvu tame i zla. Na toj najnižoj stepenici nastala je naša Zemlja; ona je djelo najmanjeg od svih eona, demijurga. Taj demijurg ili ‘tvorac svijeta’ izjednačuje se s Bogom Staroga Zavjeta. ‘Spasenje’ se sastoji u tom da se božanska iskra oslobodi iz tamne materije i da se vrati k punoći svjetla (pleromi) najvećega boga. Tu sad počinje miješanje s kršćanskim elementima. Krist se javlja samo kao duhovno biće (eon); njegov je zadatak bio da ljudima objavi do tada nepoznatoga vrhovnoga boga i da ih pouči kako se materija može izdvojiti, tama svladati i vratiti u svjetlosni svijet boga. U Isusu iz Nazareta taj bog je uzeo samo prividno tijelo.

Isus je djelovao i trpio samo prividno (doketizam), on u stvarnosti i nije mogao trpjeti, a nije mogao ni na križu umrijeti. Neki gnostici su učili da je Krist-Logos uopće tek prilikom krštenja u rijeci Jordanu sišao na čovjeka Isusa i time ga učinio Mesijom. Prije muke Gospodinove ponovno ga je ostavio, tako da je na križu umro samo Isus Nazarećanin, i to kao običan čovjek. Smrt na križu nema nipošto neko spasiteljsko značenje; samo je nauka značajna i samo će oni biti oslobođeni koji tajnu nauku Krista-Logosa razumiju i slijede. A ta nauka sadrži zahtjev da se materija svlada. To razumiju samo pravi ‘gnostici’ ili ‘pneumatici’. Većina ljudi, pogani, odlaze kao ‘ljudi tvari’ (hilici) zajedno s materijom u vječnu tamu. Prosječnoga kršćanina gnostici su smatrali ‘psihikom’, koji nije sposoban za višu spoznaju, i priznavali mu samo smanjeno spasenje i ograničeno blaženstvo. Krist je ostavio dvostruku objavu, jednu nižu, objavljenu u svetim spisima opće Crkve, i višu, skrovitu, koju je objavio samo nekolicini odabranih; tu skrovitu objavu posjeduju sada gnostici.“

Doketizam uči i druge zablude; poriče utjelovljenje i otkupljenje, stvaranje vidljivoga svijeta, uskrsnuće tijela, svetootajstva kao vidljiva sredstva milosti, dopustivost ženidbe itd. Doketizam su pobijali sv. Irenej, Tertulijan, sv. Augustin, sv. Epifanij Salaminski i Teodoret Cirski.

Pseudo-Atanazije u izlaganju sažetka vjerovanja (Hermēneía) zbog doketskih zabluda ističe:

„On je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao, utjelovio se i postao čovjekom, tj. u potpunosti je rođen od uvijek djevice Marije po Duhu Svetom; imao je istinito a ne prividno tijelo, dušu i duh i sve što je ljudima vlastito, osim grijeha; trpio je, tj. bio je razapet, pokopan i uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo u istom tijelu“ (Denzinger, 47).

Veliki sažetak vjerovanja Armenske Crkve čini isto i kaže:

„On je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom u potpunosti od svete Djevice Marije po Duhu Svetom; od nje je istinito, ne prividno, uzeo tijelo, duh i dušu i sve što je u čovjeku; trpio je, bio raspet i pokopan, uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo u istom tijelu; sjedi zdesna Otcu i u istom će tijelu u Očevoj slavi doći suditi žive i mrtve“ (Denzinger, 49).

Toledsko vjerovanje iz 400. ispovijeda:

„Vjerujemo stoga da je Sin Božji, Bog, rođen od Otca prije svakoga početka, posvetio krilo blažene Djevice Marije, iz kojega je uzeo pravoga čovjeka i da je rođen bez muževa sjemena. Sjedinivši naime dvije naravi, tj. božansku i ljudsku, u jedincatoj osobi, tj. u našem Gospodinu Isusu Kristu. Nije to bilo prividno tijelo, niti je ono bilo sastavljeno samo od [vanjskoga] oblika, niti je u njemu bio samo privid, nego čvrsto vjerujemo da se je On i umarao, žeđao, osjećao bol i plakao te osjećao sve potrebe tijela“ (Denzinger, 189).

„Vjerujemo u [buduće] uskrsnuće ljudskoga tijela. A ljudska duša nije božanske bȋti, niti je dio Boga, nego je zovemo stvorenje koje je iz Božje volje stvoreno“ (Denzinger, 190).

„Ako tko kaže ili vjeruje da ovaj svijet i sva njegova sredstva nisu stvorena od Boga svemogućega, proklet bio“ (Denzinger, 191).

„Ako bi tko vjerovao da je Sin Božji uzeo samo tijelo bez duše, proklet bio“ (Denzinger, 195).

„Ako bi tko vjerovao da Krist ne može biti rođen, proklet bio“ (Denzinger, 196).

„Ako bi tko vjerovao da čovjek Isus Krist nije mogao trpjeti, da se božanstvo Kristovo moglo mijenjati, proklet bio“ (Denzinger, 197).

„Ako bi tko vjerovao da je drugi Bog Prvotnoga Zakona, a drugi Evanđelja, proklet bio“ (Denzinger, 198).

„Ako bi tko vjerovao da je svijet stvorio drugi Bog, a ne Onaj o kojem je pisano: ‘Na početku stvori Bog nebo i zemlju’ [Postanak 1, 1], proklet bio“ (Denzinger, 199).

„Ako bi tko vjerovao da je ljudska duša dio Boga ili da je ona Božja bit [supstancija], proklet bio“ (Denzinger, 201).

Prikaz Johna Arenzdena

John Arendzen (1873.–1954.) u Katoličkoj enciklopediji (New York, 1909.) ovako izlaže tu pojavu.[15]

Doketizam uopće nije kršćansko krivovjerje, jer nije nastao u Crkvi iz zabludna shvaćanja dogme od strane vjernika, nego je došao izvana. Gnostici, polazeći od načela antagonizma između tvari i duha, i čineći da se sve spasenje sastoji u oslobađanju od okova tvari i povratku Vrhovnomu Duhu kao čistomu duhu, nisu mogli doslovno prihvatiti rečenicu „Riječ tijelom postade“. Kako bi iz kršćanstva posudili učenje o Spasitelju koji je bio Sin Dobroga Boga, bili su prisiljeni preinačiti učenje o Utjelovljenju.

Njihovo sramljenje zbog te dogme uzrokovalo je mnoga cijepanja i nedosljednosti. Neki su smatrali da Eon (istjecanja Boga) prebiva u tijelu koje je doista bilo stvarno tijelo ili čovještvo uopće. Drugi su nijekali stvarno objektivno postojanje bilo kojega tijela ili čovještva uopće. Treći su dopuštali „duševno“ (psihičko), ali ne i „hiličko“ (tvarno) ili stvarno tijelo. Četvrti su vjerovali u stvarno, ali ne i ljudsko „zvjezdano“ tijelo. Peti su opet prihvaćali tjelesnu prividnost, ali ne i stvarnost rođenja od žene, ili stvarnost Muke i smrti na križu. Krist je samo prividno patio, bilo zato što je domišljato i čudesno zamijenio nekoga drugoga da podnese bol, ili zato što je događaj na Kalvariji bio vidna obmana. Šimun Vrač prvi je govorio o

„navodnoj Kristovoj muci i bogohulno tvrdio da je zapravo on, sȃm Šimun, prošao te prividne patnje. Kako su anđeli loše upravljali ovim svijetom jer je svaki anđeo žudio za kneževstvom za sebe, on [Šimun] je došao poboljšati stvari i preobrazio se i učinio sličnim Moćima i Gospodstvima i Anđelima, tako da se među ljudima pojavio kao čovjek iako nije bio čovjek i vjerovalo se da je trpio u Judeji iako nije trpio“ (sv. Irenej Lionski, Adversus haereses, I, 23).

Gnostik Cerint učio je da Krist nije pravi čovjek, nego nebeski Eon, da je taj Eon sišao na čovjeka Isusa pri krštenju, a prije Muke Ga je napustio, tako da pravi Bog nije trpio i da božanski Krist nije stvarno umro.

Ubrzo nakon toga Saturnin (Saturnil), sirijski gnostik iz Antiohije, oko 125. učinio je Krista poglavarom Eona, ali je pokušao pokazati da je Spasitelj nerođen (agenneton) i bez tijela (asomaton) i bez oblika (aneideon) i samo prividno (phantasia) viđen kao čovjek (sv. Irenej, Adversus haereses, XXIV, 2).

Drugi sirijski gnostik, Cerdon, koji je došao u Rim pod papom Higinom (137.) i postao Marcionov učitelj, učio je da se

„Krist, Sin Najvišega Boga, pojavio bez rođenja od Djevice, da, bez ikakva rođenja na zemlji kao čovjek. Sve je to dovoljno prirodno, jer tvar nije stvorio Najviši Bog nego Demiurg, pa Krist nije mogao imati ništa od toga.“

To ističe Tertulijan u svojoj polemici protiv Marciona. Prema Cerdonu, Krist, bez prolaska kroz Marijinu utrobu i obdaren samo navodnim tijelom, iznenada je došao s neba u Kafarnaum petnaeste godine Tiberijeva carevanja. Tertulijan primjećuje:

„Sve te smicalice o prividnoj tjelesnosti Marcion je usvojio kako se istina o Kristovu rođenju ne bi dokazivala na temelju stvarnosti njegove ljudske naravi, te se tako Krist ne bi opravdao kao djelo Tvorca [Demiurga] i pokazalo da ima ljudsko tijelo kao što je imao i ljudsko rođenje“ (Adversus Marcionem, III, 11).

Tomislav Šagi-Bunić piše:[16]

„Bog (Otac), koji u stvari nema ništa s ovim Demijurgovim svijetom i koji mu je tuđ, poslao je Krista da spasi duše onih ljudi koje Demijurg progoni. Marcionova je kristologija strogo doketska. Krist nije bio pravi čovjek, nije imao ljudsko tijelo, nego se samo prividno ukazivao ljudima kao čovjek. Nije se rodio od Marije niti je rastao kao čovjek, nego se u 15. godini cara Tiberija odjednom pojavio u Kafarnaumu i propovijedao nepoznatoga Boga Oca, dobroga i miroljubiva (za razliku od ratničkoga Boga izraelskoga). Demijurg ga je u slijepoj zavisti progonio i tako je osuđen na smrt i raspet, ali je trpio samo prividno jer nije imao ljudsko tijelo. On je sišao u podzemlje i spasio sve starozavjetne grješnike (Kaina, Sodomce, Egipćane, sve pogane) odvevši ih k Ocu. Nije uspio spasiti starozavjetne pravednike (Abela, Nou, Abrahama, proroke), koji mu nisu povjerovali, jer su imali iskustvo da ih Bog iskušava, pa su mislili da je i to sad neka zamka njihova Boga-Demijurga. Poslije Kristova dolaska spašavaju se svi koji vjeruju u njega. Međutim, budući da vjernici i sada žive u svijetu Demijurgovu, nad kojim on vlada, zato ih on progoni. Marcion nije, čini se, nikako kušao protumačiti kako je Krist spasio ljude i kakav je smisao imala njegova smrt.“

Tertulijan nadalje navodi da je Marcionov glavni učenik Apeles malo izmijenio sustav svoga učitelja, prihvaćajući doduše istinu o Kristovu ulasku u tijelo, ali snažno niječući istinu o Njegovu rođenju. Tvrdio je da Krist nije uzeo tijelo od Marije, nego da ima zvjezdano tijelo napravljeno od više tvari i usporedio je Utjelovljenje s ukazanjem anđela Abrahamu. To je, sarkastično primjećuje Tertulijan, kao da se iz tave prelazi u vatru (de calcaria in carbonariam).

Valentin Egipćanin pokušao je još više prilagoditi svoj sustav kršćanskoj nauci priznajući ne samo stvarnost Spasiteljeva tijela, nego čak i prividno rođenje, govoreći da je Spasiteljevo tijelo prošlo kroz Mariju kao kroz cijev/kanal (ὡς διὰ σωλῆνος / hōs dià sōlē̃nos), iako On od nje ništa nije uzeo, nego je imao tijelo odozgo. Međutim, to približavanje pravovjernosti bilo je samo prividno, jer je Valentin razlikovao Krista i Isusa. Krist i Duh Sveti bili su emanacije iz Eona, zajedno su proizašli iz Isusa Spasitelja, koji se ujedinio s Mesijom Demiurga.

Na Istoku, Marin i Bardezanova škola, iako ne sam Bardezan, imali su slična stajališta u vezi s Kristovim zvjezdanim tijelom i prividnim rođenjem. Na Zapadu je Ptolomej sveo doketizam na minimum rekavši da je Krist doista bio pravi čovjek, ali Njegova podloga (supstancija) bila je spoj duhovnoga (pneumatičnoga[17]) i duševnoga (spiritualnoga[18] i eteričnoga[19]). Duhovno da je primio od Ahamota ili Mudrosti, duševno od Demiurga; Njegova duševna narav omogućila mu je da pati i osjeća bol, iako nije posjedovao ništa grubo tvarno (sv. Irenej, Adversus haereses, I, 12; II, 4).

Kako su se doketi protivili zbiljnosti Kristova rođenja, tako su se od početka posebno protivili zbiljnosti Kristove Muke. Otuda pokušaji Bazilida i drugih da Njega zamijene drugom žrtvom. Prema Bazilidu, Krist je ljudima izgledao čovjek i činilo im se da čini čuda. Međutim, Krist nije mučen, nego Šimun Cirenac koji je bio prisiljen nositi križ i pogrješkom je bio razapet namjesto Krista. Šimun je primio Isusov oblik, Isus je vratio Šimunov i tako stajao i smijao se. Šimun je bio razapet, a Isus se vratio svomu otcu (sv. Irenej, Adversus haereses, I, 24). Prema nekim apokrifima, Juda je bio taj koji je bio zamijenjen, a ne Šimun Cirenac. Hipolit opisuje gnostičku sljedbu koja je uzela ime docetae, iako nije jasno iz kojega razloga, pogotovo jer je njihova teorija privida bila manje izražena značajka u njihovu sustavu. Njihova su stajališta bila u bliskoj vezi sa stajalištima valentinovaca.

Prvobitno Biće je, tako reći, sjeme smokve, male veličine, ali beskonačne moći; iz njega proistječu tri Eona: drvo, lišće i plod, koji, pomnoženi sa savršenim brojem deset, postaju trideset. Tih trideset Eona zajedno oplođuju jednoga od sebe, iz kojega proistječe Djevica-Spasiteljica, savršeni prikaz Najvišega Boga. Spasiteljeva je zadaća spriječiti daljnji prijenos duše iz tijela u tijelo, što je djelo Velikoga Arhonta, Stvoritelja svijeta. Spasitelj ulazi u svijet neprimijećen, nepoznat, nevidljiv. Anđeo je objavio radosne vijesti Mariji. On je rođen i učinio sve što je o Njemu napisano u Evanđeljima. Ali na krštenju je primio lik i pečat drugoga tijela povrh onoga koje je Gospa rodila. Cilj toga bio je da, kada Arhont osudi vlastito neobično tjelesno djelo na smrt križa, Isusova duša – ta duša koja je bila hranjena u tijelu rođenom od Djevice – može skinuti to tijelo i pribiti ga na prokleto drvo. U duhovnom tijelu primljenu na krštenju Isus je mogao trijumfirati nad Arhontom, čiju je zlu nakanu izbjegao.

Protiv toga krivovjerja, koje je uništilo samo značenje i svrhu Utjelovljenja, borili su se čak i apostoli. Moguće je da izjava svetoga Pavla da u Kristu tjelesno prebiva sva punina božanstva (Kološanima 1, 19; 2, 9) ima veze s doketskim zabludama.

Izvan dvojbe je da sveti Ivan (Prva Ivanova 1, 1–3 ; 4, 1–3 ; Druga Ivanova 1, 7) upućuje na to krivovjerje; tako se barem činilo Dioniziju Aleksandrijskomu (Euzebije, Crkvena povijest, VII, 25) i Tertulijanu (O tijelu Kristovu, 24).

U poslijeapostolskim vremenima protiv te sljedbe snažno su se borili sv. Ignacije Antiohijski i sv. Polikarp. Prvi je u svojim poslanicama upozoravao na dokete; o njima govori kao o „čudovištima u ljudskom obliku“ (thēríon anthrōpómorphon) i poziva vjernike ne samo da ih ne primaju, nego i da izbjegavaju susret s njima. Uzvikuje:

„Ako, kao što neki bezbožnici [átheoi], mislim na nevjernike, kažu, On je patio samo izvana, oni sami nisu ništa drugo do izvana. Zašto sam u okovima? Zašto bih se molio da se borim s divljim zvijerima? Tada umirem uzalud, tada bih samo lagao protiv Gospodina“ (Tralcima 10; Efežanima 7 i 18).

„Sve je to pretrpio radi nas, da se spasimo. I uistinu je pretrpio, baš kao što je i uistinu sam sebe uskrsnuo, a ne, kako neki nevjernici kažu, da mu je muka sjena. Dȁ, oni su sjena. I kako misle, tako će im se i dogoditi, jer su mašta i sjeme demonsko“ (Smirnjanima, 2).[20]

U vrijeme svetoga Ignacija čini se da je doketizam bio usko povezan s judaizmom (usp. Magnežanima 8, 1 i 10, 3; Filadelfljanima 6 i 8).

Sv. Polikarp u svojoj Poslanici Filipljanima ponavlja Prvu Ivanovu 4, 2–4; u istu svrhu.

Sveti Justin nigdje se izričito ne suprotstavlja doketskim zabludama, ali spominje nekoliko gnostika koji su bili poznati po svojim doketskim zastranjenjima, poput baziliđana i valentinovaca, a u „Dijalogu sa Židovom Trifonom“ snažno ističe Kristovo rođenje od Djevice. Josip Blažević primjećuje:

„Isus Krist je, po gnosticima, imao pneumatsko tijelo, samo prividno, dakle nije bio pravi čovjek, stoga nije mogao ni trpjeti, pa on i ne može biti otkupitelj, u kršćanskome smislu riječi, nego samo učitelj, koji je propovijedao nepoznatoga Boga Oca, dobroga i miroljubivoga, i čovječanstvu predao više znanje (gnozu). Progonio ga je zli Bog, Demijurg, osuđen je na smrt i raspet, ali je samo prividno trpio, zbog nemanja ljudskoga tijela. Uloga spasitelja, zapravo objavitelja, u gnosticizmu nije istovjetna ulozi spasitelja u kršćanstvu. Božanske iskre, odvojene od božanske prelome, pale su i ostale za robljene u materiji, odnosno u ljudskim tijelima, gdje borave uspavane. Objavitelj dolazi u prividno ljudskome tijelu probuditi božansku iskru koja latentno drijema u dubini gnostika zbog njezina pad a u ovaj zli svijet. Pad u svijet materije služi kao objašnjenje pravoga središta gnostičke duhovnosti, zaborava na prvobitno božansko stanje koje čovjek posjeduje po svojoj naravi i pravu, i to od vječnosti. Taj objavitelj gnoze obično je Krist“.[21]

Tertulijan je napisao raspravu „O tijelu Kristovu“, i napao doketske zablude u djelu Protiv Marciona.

Hipolit Rimski u Pobijanju svih krivovjerja (Filozofumeni) opovrgava doketizam u različitim gnostičkim zabludama koji on nabraja i dva puta opisuje doketski sustav kao što je gore navedeno.

Drugi krug (manihejci)

Doketizam se činio osuđenim na nestanak smrću gnosticizma, kada je zadobio dugi najam života kao nametnička zabluda drugomu krivovjerju, maniheizmu. Manihejski gnostici započeli su s dvostrukim vječnim počelom, dobrom (duhom) i zlom (tvari). Kako bi iranskomu dualizmu dodali kršćansko spasenoslovlje, bili su prisiljeni, kao i gnostici, mijenjati istinu Utjelovljenja.

Maniheji su razlikovali trpećega Isusa (Iesus patibilis, sposoban patiti) i netrpećega Isusa ili Krista. Trpeći Isus bio im je svjetlo zarobljeno u tvari i tami, od čijega je svjetla svaka ljudska duša bila iskra. Netrpeći Isus bio im je svjetlo koje prebiva u Suncu, ili simbolizirano, ili uosobljeno Sunce. Trpeći Isus stoga je samo znak govora, apstrakcija Dobra, čisto svjetlo odozgo.

Za Tiberijeve vladavine Krist se pojavljuje u Judeji, Sin vječnoga svjetla, ali i Sin čovječji, samo što je u potonjem izrazu „čovjek“ manihejski tehnički izraz za Logos ili Dušu svijeta; i čovjek i duh su emanacije Boštva. Iako je Krist Sin čovječji, On ima samo prividno tijelo i samo prividno trpi, a Njegova se Muka naziva mistični izmišljaj križa. Očito je da je ta nauka od učenja o Utjelovljenju posudila samo nekoliko imena.

Raspršeni primjeri doketizma nalaze se i na Zapadu, u Španjolskoj, među priscilijancima od IV. do VI. stoljeća.

Sv. Lav Veliki u pismu Quam laudabiliter biskupu Turibiju iz Astorge 21. srpnja 447. piše:

„Bezbožnost priscilijanaca uronila je čak u mrak poganstva tako da oni religijsku vjeru i ćudoredni zakon zasnivaju na svjetovnim tajnama čarobnjačkih umijeća, na ispraznim prijevarama zvjezdoznalaca, na moći demona i na djelovanju zvijezda. Kada bi se to smjelo vjerovati i naučavati, ne bi bilo niti nagrade za krjeposti ni kazne za poroke, i nestalo bi svih odredbi ne samo ljudskih zakona nego i božanskih uredbi, jer ne bi moglo biti nikakva suda niti nad dobrim niti nad zlim djelima, ako sudbinska nužnost prisiljava pokrete duha na obje strane, i ako što god ljudi radili nije učinak ljudi nego zvijezda“ (Denzinger, 283).

„Oni kažu da đavao nikad nije bio dobar i da njegova narav nije djelo Božje, nego da je on proizašao iz kaosa i tame: jer da on nema svoga začetnika, nego da je sam začetnik i podloga zla; dok prava vjera ispovijeda … da je podloga svih stvorenja, bilo duhovnih bilo tjelesnih, dobra, i da ne postoji zla narav; jer Bog, koji je Stvoritelj svega, sve je učinio dobro. Tako bi i đavao bio dobar da je ostao u onom (stanju) u kojem je stvoren. Ali premda je zlorabio svoje darove ‘ne stajaše u istini’ [Ivan 8, 44] nije prešao u drugu podlogu [bit], nego je otpao od najvišega dobra uz koje je trebao ostati, kao i oni koji takvo što tvrde padaju iz istine u laž, te narav optužuju za ono u čemu sami griješe, i bivaju osuđeni zbog svoje vlastite pokvarenosti. Što će tako u njima biti zlo, kao i samo zlo, ne će biti podloga, nego je to kazna za podlogu“ (Denzinger, 286).

Papa Anastazij II. u pismu In prolixitate epistolae ohridskomu biskupu Lovri godine 497. piše:

„Ispovijedamo, dakle, jednoga te istoga Krista kao Sina Božjega i čovječjega, jedinorođena od Otca i prvorođena od mrtvih; znajući naime da se On, suvječan svom Ocu po boštvu, po kojem se stvoritelj svega, udostojao nakon pristanka svete Djevice, kad je ona rekla ‘Evo službenice Gospodinove, neka mi bude po tvojoj riječi’ [Luka 1, 38], na neizreciv način sam sebi od nje sagraditi hram, koji je sjedinio sa sobom; to tijelo nije kao suvječno donio s neba od svoje biti, nego je ono od tvari našega bivstva, to jest od Djevice. Primivši ga i sjedinivši ga sa sobom, nije se Bog, Riječ, pretvorila u tijelo, niti se pojavljivala kao priviđenje, nego je očuvavši svoju nepromjenjivu i neizmjenjivu bȋt, sa sobom sjedinila prvijenca naše naravi“ (Denzinger, 357).

U VI. st. doketizam se pojavljuje u obliku monofizitizma (učenja da u Kristu postoji samo jedna narav, i to božanska).

Protiv doketskih misli Prvi pokrajinski sabor u Bragi (Portugal) u svibnju 561. odredio je:

„Tko osim svetoga Trojstva uvodi druga, ne znam koja, imena božanstva govoreći da u samom božanstvu postoji trojstvo trojstva, kao što su govorili gnostici i Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 452).

„Tko uistinu ne štuje Kristovo rođenje po tijelu, nego se pravi da ga štuje posteći u taj dan i u nedjelju, jer ne vjeruje da je Krist rođen u pravoj ljudskoj naravi, kao što su govorili Cerdon, Marcion, Manihej i Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 454).

„Tko vjeruje da su ljudske duše ili anđeli nastali iz Božje biti, kao što su govorili Manihej i Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 455).

„Tko kaže da su ljudske duše prije sagriješile u nebeskom boravištu i da su zato bačene na zemlju u ljudska tijela, kao što kaže Priscilijan proklet bio“ (Denzinger, 456).

„Tko kaže da đavao prije nije bio dobar anđeo stvoren od Boga, te da njegova narav nije bila Božje djelo, nego kaže da je on proizišao iz kaosa i mraka te da nema nekoga svog začetnika, nego da je on počelo i supstancija zla, kao što su govorili Manihej i Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 457).

„Tko vjeruje da su ljudske duše i tijela vezane sudbinskim zvijezdama, kao što su govorili pogani i Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 459).

„Tko vjeruje da je dvanaest zvjezdanih znakova, koje običavaju promatrati astrolozi, raspoređeno prema pojedinim dijelovima duše ili tijela i da su oni pripisani imenima patrijarha, kao stoje govorio Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 460).

„Tko osuđuje ženidbu ljudi i zgraža se nad rađanjem djece, kao što su govorili Manihej i Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 461).

„Tko kaže da je oblikovanje ljudskoga tijela tvorevina đavla i da se začeća u utrobama majki oblikuju djelovanjem demona, zbog čega i ne vjeruje u uskrsnuće tijela, kao što su govorili Manihej i Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 462).

„Tko kaže da stvaranje čitava tijela nije djelo Božje nego zlih anđela, kao što su govorili Manihej i Priscilijan, proklet bio“ (Denzinger, 463).

Jedanaesti pokrajinski sabor u Toledu (Španjolska) u studenom 675. ispovijeda da se uskrsnuće ne sastoji u nekoj eteričnoj utvari, ni u utvari zamišljena pričina:

„Vjerujemo da ćemo uskrsnuti ne u tijelu sličnu zraku, niti u bilo kakvu drugom (kao što neki buncaju), nego u ovom u kojem živimo, postojimo i mičemo se“ (Denzinger, 540).

Šesnaesti pokrajinski sabor u Toledu (Španjolska) u svibnju 693. ispovijeda:

„Svojim uskrsnućem dao nam je [Krist] primjer; mi trajno vjerujemo da je On koji nas oživljava, treći dan uskrsnuo živ od mrtvih. Tako će i nas uskrisiti na kraju ovoga vremena. Ne u zračnom tijelu, ni u obliku prividne sjene, kao što to govori neko osude vrijedno mišljenje, nego u podlozi pravoga tijela, u kojem smo sada i u kojem živimo“ (Denzinger, 574).

Pavlićani u Armeniji i selicijanci u Carigradu poticali su doketske zablude. Pavlićani su postojali čak i u X. stoljeću, niječući stvarnost Kristova rođenja i pozivajući se na Luku 7, 20 („Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“). Bog je, prema njima, poslao anđela da podnese Muku. Stoga nisu štovali križ nego Evanđelje, Kristovu riječ.

Arijanizam i doketizam od XI. do XIV. stoljeća oživjeli su katari.

Među Slavenima, bogumili su obnovili stare zamišljaje da je Isus ušao u Marijino tijelo preko desnoga uha i primio od nje samo prividno tijelo.

Bizantski car Mihajlo Paleolog u Vjeroispovijesti od 6. srpnja 1274. ističe:

„vjerujemo da je on pravi Bog i pravi čovjek, samosvojan i savršen u obje naravi, ne posvojen niti prividan“ (Denzinger, 852).

Bonifacij VIII. u pečatnici Unam sanctam 18. studenoga 1302. ističe:

„ako netko zamišlja, kao Manihej, da postoje dva početka, to prosuđujemo kao lažno i krivovjerno, jer prema Mojsijevu svjedočanstvu, ne na početcima, nego ‘na početku stvori Bog nebo i zemlju’ [Postanak 1, 1]“ (Denzinger, 874).

Firentinski sabor u pečatnici Cantate Domino sjedinjenja s Koptima i Etiopljanima 4. veljače 1441. ističe da Sveta Rimska Crkva

„kažnjava anatemom manihejce koji su postavili dva prva počela, jedno vidljivo, drugo nevidljivo i koji su govorili da postoje dva boga, jedan Novoga, a drugi Staroga Zavjeta“ (Denzinger, 1336);

„Kažnjava anatemom i Maniheja s njegovim sljedbenicima, koji su potpuno zanijekali istinu čovještva u Kristu umišljajući da Božji Sin nije uzeo pravo tijelo nego prividno“ (Denzinger, 1340);

„I Valentina koji tvrdi, da Božji Sin nije ništa uzeo od Majke Djevice, nego da je uzeo nebesko tijelo, te da je kroz Djevičino krilo prošao kao što voda teče prolazeći kroz vodovod“ (Denzinger, 1341).

Treći krug – u islamu

U Kuranu, u 4. suri, 157. i 158. ajetu, čita se:

„I riječi njihovih: ‘Uistinu! Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjeminog [Mesiju, Isusa, sina Marijina], poslanika Allahovog.’ A nisu ga ubili i nisu ga raspeli, nego im se pričinilo; a uistinu, oni koji se o tome razilaze, u sumnji su o tom. Nemaju oni o tom nikakva znanja, samo slijede nagađanja. A sigurno ga nisu ubili! Naprotiv, uzvisio ga je Allah k Sebi! A Allah je Moćni, Mudri“ (preveo Mustafa Mlivo).

Ovisno o tumačenju tih kuranskih redaka, islamski učenjaci iznijeli su različita mišljenja i oprječne zaključke u vezi s Isusovom smrću:  Zamijenjen je kao Isus, a krvnici su mislili da je žrtva Isus, zbog čega su svi povjerovali da je Isus razapet. Sljedeće objašnjenje moglo bi biti da je Isus bio prikovan na križ, ali budući da je Njegova duša besmrtna, nije „umro“ niti je „razapet“ [na smrt], nego se samo tako činilo. Suprotno tim prijedlozima, drugi tvrde da se Bog ne služi prijevarom i stoga tvrde da se raspeće jednostavno nije dogodilo.

U prošlom vremenu se kaže da Židovi nisu ubili ni razapeli Isusa, nego da im se to samo činilo kao da jesu, jer je prema kuranskom propovijedanju Bog Isusa uskrisio. S obzirom na povijesnost Isusove smrti i islamsku teološku nauku o nezabludivosti Kurana, većina muslimana i islamskih učenjaka niječe Isusovo raspeće i Isusovu smrt, niječe povijesnu pouzdanost Evanđelja, tvrde da su kanonska Evanđelja iskrivljenja pravoga Isusova Evanđelja zbog prikaza Isusove smrti, a tvrde i da su izvanbiblijski dokazi o Isusovoj smrti krivotvorina kršćanā.

Gregory R. Lanier osvrće se na to i piše:[22]

„Razne kršćanske sljedbe s nepravovjernim kristološkim shvaćanjima bile su djelatne na Arapskom poluotoku tijekom Muhamedova vremena i vjerojatno su utjecale na njega, uključujući monofizite, julijaniste, gnostičke baziliđane, nestorijance i druge skupine. Utjecaj takve skupine ili skupina na prvotni islam mogao bi objasniti doketski/gnostički ton toga kuranskoga zapisa, prema kojem su Muhamed i njegovi sljedbenici možda vjerovali da je takvo prividno raspeće zapravo ‘savršeno u skladu s ranom i očito raširenom kršćanskom perspektivom’ s kojom su se susreli. Drugim riječima, Muhamed je smatrao da je i njegovo učenje o raspeću kršćansko učenje – nesvjestan da je to inačica ‘kršćanstva’ koja se smatra krivovjernom. Na prvi pogled to je tumačenje privlačno, ali doketizam i druge gnostičke struje isticale su Isusovo apsolutno božanstvo i poricale njegovu stvarnu ljudskost (Isus se samo ‘pričinjao’ čovjekom), a većina učenja Kurana i hadisa – čak i ako je Muhamed bio pod utjecajem takvih skupina – ističe upravo suprotno, naime, poriče Isusovo boštvo i potvrđuje njegovu čovječnost.

Isus se u Kuranu spominje u 15 sura i 93 ajeta (Abraham se spominje više od 240 puta, a Mojsije više od 500 puta). Kuran potvrđuje neke osnovne činjenice o Isusovu životu, poput njegova djevičanskoga rođenja, ćudoredne pravednosti, primanja Indžila (evanđelja) i raznih čuda. Međutim, čak i u prikazu nadnaravnih događaja koji okružuju Isusa, Kuran zauzima prilično suzdržano stajalište koje im pridaje malo ili nimalo teološke važnosti. Islam ne stavlja naglasak na posebnu Isusovu narav, nego na Božje djelovanje; Isusova se uloga u pokretanju i provođenju čuda umanjuje, a ističe Božja moć i dopuštenje. U tom okružju tvrdi se da su muslimanski tumači zadržali nijekanje raspeća zbog mješavine nezainteresiranosti za rekonstrukciju povijesnoga Isusa i snažne želje da daju teološku izjavu o Bogu. Izjava je jednostavno sljedeća: Bog ne će dopustiti da Njegovi neprijatelji pobijede njegova odabranoga Poslanika. Nijekanje raspeća nijekanje je moći čovječanstva da poništi Božju volju; Židovi ne mogu ubiti Isusa jer je Bog krajnji odgovorni čimbenik koji će odlučiti kada i hoće li njegov pomazani Poslanik umrijeti. Ukratko, ako će itko ubiti Isusa, to je Bog – ne Židovi – jer je obećao opravdati svoje proroke; ako bi Isus bio razapet, Bogu bi se proturječilo. Iako se to tumačenje oslanja na ključne teme koje se odnose na kuransko poimanje Isusa, ono teži umanjivanju visokoga položaja koji je dan Isusu i same činjenice da su mnogi poslanici, uključujući Muhameda, doista umrli – i često brutalno.

Treći pristup smješta islamsko nijekanje raspeća u njegov pokušaj potkopavanja tumačenja otkupljenja. Prema tom gledištu, dovodeći u pitanje je li Isus uopće umro na križu, islamski znanstvenici prekinuli su vezu između raspeća i otkupiteljske važnosti koju mu je pripisalo kršćanstvo. S obzirom na kuransko nijekanje Isusova boštva, kao i na njegov općenito negativan stav prema biblijskoj zamisli ljudske izopačenosti ili istočnoga grijeha, islam ne naučava pojam pomirenja, koji je za kršćane očito vezan uz događaj križa. Dakle, raspeće Božjega Poslanika (čak i posebnoga poput Isusa) ne samo da je soteriološki nepotrebno u islamu, nego bi zapravo proturječilo općemu učenju islama o naravi spasenja; budući da islam nema takvo učenje o otkupljenju, takva se smrt nikada ne bi dogodila. Drugim riječima, poricanje raspeća vrsta je naukovne Occamove britve[23]: ne služi bilo čemu, pa se odbacuje. Iako se čini da je to najuvjerljivija mogućnost, problem je što pretpostavlja da Kuran 4, 157 ima na umu spasenoslovlje, što možda zapravo i nije slučaj.“

Četvrti krug i apostolski naputci

Doketizam naučavaju i Jehovini svjedoci. U modernim teozofskim, antropozofskim i spiritističkim krugovima ovo prastaro krivovjerje obnavlja se zamislima koje su jedva manje bajne od najluđih hirova starih vremena. Nihil sub sole novum (Ecclesiastes 1, 10) – „nema ništa novo pod suncem“ (Propovjednik 1, 9), rekao bi Salomon.

Stoga se pokazuje itekako aktualnim što apostol Pavao na više mjesta upozorava kršćane da se ostave naklapanja i bapskih priča:

„Kao što sam te zamolio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efezu da zapovjediš nekima neka ne naučavaju drugih nauka i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri. Svrha je te zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne. To su neki promašili i zastranili u praznorječje; htjeli bi biti učitelji Zakona, a ne razumiju ni što govore ni što tvrde“ (Prva Timoteju 1, 3–7).

„Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti koji zabranjuju ženiti se i nameću suzdržavati se od jelâ što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. … To izlaži braći i bit ćeš dobar poslužitelj Krista Isusa, hranjen riječima vjere i dobroga nauka za kojim postojano ideš. Svjetovne pak i bablje priče odbijaj! “ (Prva Timoteju 4, 1–3.6–7a).

„doći će vrijeme kad ljudi ne će podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (Druga Timoteju 4, 3–4).

I sveti Petar svraća pozornost protiv vješto izmišljenih priča i izmišljotina:

„Ta nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevidci njegova veličanstva“ (Druga Petrova 1, 16). „Bilo je u narodu i lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na se brzu propast. I mnogi će se povesti za njihovim razvratnostima. Zbog njih će se kuditi put istine. U svojoj će vas lakomosti kupovati izmišljotinama. Njihova osuda već odavna nije dokona i propast im ne drijema“ (Druga Petrova 2, 1–3).

Sažetak

Katolička vjera, nasuprot doketima, uči: Isus Krist, Sin Božji, ujedno je i Bog i čovjek: kao Bog je rođen iz Očeve podloge prije vjekova, a čovjek je rođen iz majčine podloge u vremenu. Zato je Isus Krist i pravi čovjek. Njegovo tijelo, kojim je po Božjem djelovanju djevičanski začet, bilo je iste naravi s onom koja ga je začela. Rođen od Djevice Marije, On je uistinu postao jedan od nas. On je kao čovjek poslan ljudima. On je uzet od ljudi. On ima s ljudima zajedničku ljudsku narav. Uzeta narav nije bila nebesko bivstvo. Isus Krist savršeni je čovjek, potpuni čovjek, čitav čovjek, neumanjeni čovjek. On je uzeo čitava Adama. U Njemu je ljudska narav uzeta, a ne dokinuta. Zabluda je da Božji Sin nije ništa uzeo od Marije, nego da je prošao kroz nju s nebeskim tijelom. Zabluda je da Sin uzeo samo prividno tijelo. Protiv takvih zabluda tvrdi se: Krist je uistinu rođen, On je doista trpio. Sin Božji osjećao je bol u tijelu i u duši. Bio je raspet. Umro je. Bio je pokopan.

Doketizam može izgledati privlačan ili zavodljiv jer nudi duhovno idealiziranu i manje bolnu inačicu božanskoga od tradicionalnoga kršćanstva. No, on potkopava Utjelovljenje: ako Isus nije istinski uzeo ljudsko meso, krv i tijelo, onda Bog nije istinski postao čovjekom, a to poništava kršćansko učenje da je Bog postao pravi čovjek kako bi otkupio čovječanstvo.

Niječe Zadovoljštinu: doketi smatraju da Isus ima samo prividno ima tijelo i da zapravo nije trpio ni umro na križu, nego da je to bila samo predstava. A ako nije bilo fizičke smrti, nije bilo ni žrtve, okajavanja, zadovoljštine za grijehe, što poruku evanđelja čini besmislenom.

Poništava Uskrsnuće: da Isus nikada nije imao pravo tijelo, ne bi mogao fizički uskrsnuti od mrtvih, a tjelesno uskrsnuće središnje je za kršćansku nadu; njegovo poricanje čini vjeru uzaludnom.

Poništava spasenje: ako Krist nije uzeo punu ljudsku narav, nije ju izliječio, pa čovječanstvo ne može u potpunosti biti otkupljeno.

Niječe Isusovo ljudsko iskustvo: doketi odbacuju svetopisamska izvješća o Isusovom umoru, plaču, gladi, spavanju, krvarenju, tjelesnoj kušnji i Muci, pretvarajući Ga u prikazu ili duha. Apostol Ivan oštro osuđuje one koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu, nazivajući ih zavodnicima.

Doketizam je danas u sprezi s neoarijanizmom i očituje se kada se Isusu divi samo kao učitelju ili najvišem stvorenom biću, a ne kao istinskomu, vječnomu Bogu i pravomu čovjeku; ne smatra ga se Emanuelom.

Posljedično, Crkvu se doživljava bez kralježnice i okomice, bez božanske podloge i svrhe, sve više kao svjetovnu ustanovu, vodoravno. Ne kao majku i učiteljicu, nego kao samoposlugu. Kao centar za opuštanje (spa). Ili kao okruženje koje nema (pravo imati) zahtjeve prema ljudima u pogledu vjere, ćudoređa i naravnoga zakona, ni sredstva da rastu u krjepostima, nego kao vježbalište za nametanje ljudske volje i prohtjeva.

---

[1] Ratko Perić, Što je za nas katolike Kristov križ, Službeni vjesnik biskupijā Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 2/2007., str. 5.

[2] Antonin-Marcel Henry (1911.–1987.), u: Uvod u teologiju: Drugi stupanj, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1972., str. 208.

[3] Karl Rahner – Herbert Vorgrimler, Teološki rječnik, Đakovo, 1992., str. 124.

[4] Michael Glazier, Doketizam, Suvremena katolička enciklopedija, prir. Michael Glazier i Monika K. Hellwig, Split, 1998., str. 181.

[5] Donald Guthrie i Stephen Motyer, u: Enciklopedijski biblijski priručnik, ur. Pat i David Alexander, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2011., str. 679.

[6] Franz Xaver von Funk, u: Apostolski oci I., Split: Verbum, 2010., str. 28.

[7] Alois Grillmeier, Doketismus, Lexikon für Theologie und Kirche, 3. svezak, Freiburg: Herder, ²1959., stupac 470.

[8] Ekkehard Mühlenberg, Docetism, The Encyclopedia of Christianity, Volume 1, Cambridge: Eerdmans; Leiden: Brill, 1999., str. 862.

[9] Theresia Hainthaler, Doketismus, Lexikon für Theologie und Kirche, 3. svezak, Freiburg: Herder, ³1995., stupac 301.

[10] Martin Kirigin, u: Hilarije iz Poitiersa, Rasprava o starozavjetnim Otajstvima, Zadar, 1969., str. 52.

[11] Vincenzo Battaglia, Doketizam, u: Enciklopedijski teološki rječnik, ur. Aldo Starić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2009., str. 206–207.

[12] Stjepan Bakšić, Doketi, Hrvatska enciklopedija, svezak V, Zagreb, 1945., str. 156.

[13] The Oxford Dictionary of the Christian Church, ur. Frank Leslie Cross, London, 1957., str. 409.

[14] August Franzen, Pregled povijesti Crkve, Zagreb, 1970., str. 37–38.

[15] John Arendzen, Docetae, The Catholic Encyclopedia, 5. svezak, New York, 1909.

[16] Tomislav J. Šagi Bunić, Povijest kršćanske literature, Zagreb, 1976., str. 364.

[17] Pneumàtičān znači: koji se odnosi na pneumu (Duha Svetoga), duhovni; u stoicizmu: mješavina zraka i vatre koja se smatra božanskim ustrojnim počelom svemira; u antici: nevidljiva tekućina ili para za koju se smatra da putuje tijelom i da je potrebna za život i povezana s njim.

[18] Spȉrituālan znači: duhovan; koji se odnosi na duh, netvarno, bestjelesno; koji se sastoji od duha ili utječe na duh; koji se odnosi na svete stvari; koji se tiče vjerskoga, ćudorednoga i asketskoga područja; ono što je crkveno, a ne laičko ili svjetovno; bavi se religijskim vrjednotama; koji se odnose na nadnaravna bića ili pojave; koji je prožet duhovnošću, oduhovljen, produhovljen, nadosjetan, svet, vjerski, crkveni.

[19] Etèričan znači: koji pripada ili dolazi iz drugoga svijeta, onostran; koji se odnosi na nebo ili upućuje na nebesa; koji nema tvarnu podlogu, neopipljiv; koji je obilježen neobičnom nježnošću ili profinjenošću; koji se odnosi na nadzemaljski prostor.

[20] Izbor iz stare književnosti kršćanske, prir. Koloman Rac i Franjo Lasman, U Zagrebu 1917., str. 18.

[21] Josip Blažević, New Age i kršćanstvo, Split: Verbum, 2014., str. 150.

[22] Gregory R. Lanier, “It Was Made to Appear Like that to Them:” Islam’s Denial of Jesus’ Crucifixion, Reformed Faith & Practice (Jackson, Mississippi, SAD), 1/2016., br. 1.

[23] Occamova britva (latinski novacula Occami) jest filozofsko načelo koje kaže: Ne treba umnožavati pretpostavke bez potrebe (Entia non sunt multiplicanda sine necessitate). Najjednostavnije rješenje najbolje je rješenje. William Occam (Ockham) (oko 1288. – oko 1348.) bio je engleski franjevac i filozof kršćanske skolastike.