Svečano, znači dugo?

Svečano, znači dugo?

2


Većini (starijih) svećenika poznata anegdota koja pripovijeda kako je u jednoj osobito svečanoj misi višeglasni zbor jako dugo pjevao Credo. Tako su soprani, altovi, tenori i basovi s mnogostrukim polifonim ponavljanjima naizmjence pjevali non erit finis – (i njegovu kraljevstvu) “neće biti kraja”. Nato biskup, ozlovoljen što pjevanje tako dugo traje i što ta sekvenca nikako da završi, veli anegdota, udari snažno štapom o pod i zaviče: erit finis – “bit će kraj”! Međutim, štogod onaj biskup iz anegdote rekao ili mislio, u minulim su stoljećima bogoslužja puno dulje trajala. U tome smislu spomenimo svjedočanstvo hodočasnice Eterije koncem 4. st. o bogoslužju svetog trodnevlja u Jeruzalemu: u četvrtak navečer bi se vjernici sastajali u dvorani Posljednje večere, zatim u Maslinskom vrtu i tako bi cijelu noć proveli pjevajući himne i čitajući čitanja. U petak prije podne, nakon kraćeg odmora, puk bi se sabrao kod dvorane Posljednje večere (gdje se častio stup bičevanja) i zatim išao do Golgote. Tamo bi biskup izložio relikviju (moći) svetoga Križa, a vjernici su se klanjali i ljubili Križ. U svakoj od tih postaja bi se čitali odgovarajući odlomci iz Biblije i pjevali psalmi. I tako su cijeli Veliki petak proveli u bogoslužju i to nakon što su cijelu prethodnu noć proveli u zajedničkom bogoslužju! Složit ćemo se: prije su bogoslužja puno dulje trajala, a danas bismo najradije da sve skupa što prije završi, pa da idemo na ručak. Mora li lijepo i dostojanstveno bogoslužje nužno dugo trajati i – s druge strane – je li kratko bogoslužje samo po sebi bolje od dugoga?


Otajstvenost kršćanskog bogoslužja


Prisjetimo se samo ukratko same naravi liturgije. Kršćansko bogoslužje nije zbroj ceremonija. Ono nije neko slavlje koje bi vjernike trebalo podsjetiti na davni događaj spasenja ili koji bi poticao vjernike na pobožnost ili koji bi jednostavno slavio Boga. Kršćansko je bogoslužje uprisutnjenje i ostvarivanje Kristovog spasenja u zajednici vjernika. Po liturgiji se to spasenje ostvaruje i aktualizira u određenoj zajednici za sve članove Crkve koji u tome slavlju sudjeluju. Bez bogoslužja – po kojem se ostvaruje i ponazočuje Kristovo djelo spasenja – nema Crkve. Zato je bogoslužje, pogotovo euharistijsko slavlje, izvor i vrhunac života i životnosti Crkve. Crkva ne može živjeti niti biti Crkva bez slavlja za koje je i sam Gospodin rekao: “Ovo činite meni na spomen”. Dakle, prije govora o duljini bogoslužja valja imati na pameti ove temeljne stvari, tj. je li bogoslužje koje slavimo u sebi i po sebi ono što bi trebalo biti.


Bogoslužje kao kulturološka stvarnost
u donedavnoj povijesti


Da bismo bolje razumjeli problematiku (pre)duge liturgije, zavirimo na trenutak u (ne baš tako daleku) prošlost. Ne tako davno u nekim se sredinama – a tako je to bilo kroz duga stoljeća – svekolik se društveni i kulturni život odvijao u crkvi i oko crkve. Izvan tih okvira društveni život jednostavno nije postojao. Cjelokupan život ljudskoga društva bio je kristijaniziran, tj. stavljen u kršćanske okvire. Zato je opet u ne tako davna vremena bilo razumljivo da nedjeljna euharistija traje barem sat i pol, da se odvijaju duge procesije, klanjanja, čuvanje Isusova groba. Zato su cvale pobožnosti u različitim bratovštinama i pobožnim udrugama, kao i pobožnosti u crkvama. Prisjetimo se nedjeljnih večernjica te listopadskih i svibanjskih pobožnosti, četrdesetosatnih klanjanja, itd. Tematske propovijedi bile su za najveći dio puka jedini edukativni sadržaj njima dostupan. Zato su bile osobito popularne korizmene propovijedi, pučke misije. I, naravno, nitko nije postavljao pitanje koliko je to trajalo.

Nadalje, u prijašnjim stoljećima za većinu vjernika ljepota i raskoš bogoslužja bili su na neki način predokus nebeske liturgije. Zamislimo npr. jednu baroknu crkvu u njezinu punu sjaju prije tri stotine godina s bogatom i lepršavom liturgijom, sa svečanim i zlatom vezenim liturgijskim ruhom, s baroknom glazbom i zamislimo jednog običnog siromašnog vjernika koji je živio u vrlo, vrlo skromnim uvjetima. Za njega je crkva i sjajna liturgija bila raj na zemlji. A što onda reći o Mozartovoj ili Bethovenovoj misi ili Requiemu? Tko se tu mogao obazirati na trajanje takvih bogoslužja? To je bila svetkovina za sva ljudska osjetila!


Duljina bogoslužja danas


Iz dječjih je usta proizišla i sljedeća definicija ceremonijara: “Ceremonijar je čovjek koji dobro pazi da sve skupa dovoljno dugo traje”. Poteškoća je, očito, u tome kada ceremonije postanu same sebi svrhom. Naravno, neprimjereno je i nedostojno kada se bogoslužje slavi na brzinu, bez poštovanja tako da se (opravdano) može steći dojam da slavitelju nije ni veliko ni sveto ni važno ono što slavi. I toga, nažalost, ima. Ako nama nije sveto ono što slavimo, ako mi sami ne pristupamo s dubokim poštovanjem svetim tajnama, kako možemo očekivati da se drugi oduševe i da ih takva liturgija hrani? Sva sreća da i u takvim slučajevima “Duh puše gdje hoće”, pa svoje čini, ali zar se neće “više od nas iskati”, jer nam je više dano, a dano nam je predvoditi euharistiju u zajednici vjernika. Ako nam svetinje prestanu biti svete, onda smo doista “najamnici” kojima nije ni do svetinja ni do ovaca…

Međutim, valja upozoriti i na posve neopravdano pa i nedostojno produživanje bogoslužja i to upravo na račun svetinja koje bismo trebali slaviti. Svjesni smo da Crkva i kršćansko bogoslužje nipošto više nisu u središtu društvenih događanja, a pogotovo nisu jedini sadržaj društvenoga života. Ljudi Mozartovu glazbu ne moraju slušati u crkvi, sjajnu odjeću mogu vidjeti i na modnim revijama lijepe povorke mogu vidjeti i na mimohodima vatrogasaca i mažoretkinja, a za neka saznanja iz prirodnih i društvenih znanosti ne moraju slušati propovijedi, nego jednostavno idu u školu, studiraju ili jednostavno čitaju ono što ih zanima. Konačno, tu je i televizija, internet, cijela industrija zabave.

Tako bogoslužju (hvala Bogu!) preostaje isključivo njegova prvotna zadaća: ostvarivati, ponazočiti Kristovo vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća po kojem se mi sada i ovdje spašavamo i suobličujemo Kristu u Crkvi i po Crkvi snagom Duha Svetoga djelatnog u svim bogoslužnim činima. Zato je neprimjereno, pa i protivno osnovnoj svrsi bogoslužja samo slavlje opterećivati nečim što po sebi na nj ne spada. Neka bogoslužja dulje traju i to je razumljivo i na to nitko nema prigovora. Npr. Vazmeno bdijenje nužno traje dulje od redovite nedjeljne euharistije i tu ne može biti primjedbe. Problem je kada se naše bogoslužje produljuje zbog nekih stvari koje u bogoslužje po sebi ne spadaju ili ga nisu vrijedne. Evo samo nekoliko primjera.

Kašnjenje. Danas je općenito strašno nepristojno dopustiti da ljudi nepotrebno čekaju. Tako je s vlakovima i autobusima, tako je u različitim čekaonicama, tako je i u crkvi. Ružno je i neodgovorno da misa kasni (a time se i produljuje) zato što svećenik i suradnici nisu sve na vrijeme pripravili, pa onda traže note, čitače, ili neke druge potrepštine. A ako svećenik misli da nije bitno što misa nešto kasni, onda je to doista znak primitivizma i velikog nepoštovanja prema vjernicima. Još više iritira kada sve skupa kasni jer se čeka neko važno političko izaslanstvo ili neka osobita ličnost. Ne zaboravimo: najveća je ličnost Krist Gospodin kojega slavimo a vjernici su udovi njegova otajstvenoga Tijela.

“Predstava”. Dogodilo se jedanput da jedna čitačica nije čitala, jer nije bio njezin red. Kako je bila uvjerena da je baš tada bila “njezina” nedjelja, na koncu mise je razočarano rekla: “A baš je došao moj muž da vidi kako nastupam”. Eto to. Žena je izrijekom rekla ono što, nažalost, neki vrlo često i vrlo rado čine u euharistijskom slavlju: nastupaju. Predstavljaju sami sebe. Uzimaju liturgiju kao okvir i ambijent za svoj nastup. Zato uvodnom preludiju na početku mise nema kraja, zato zbor pjeva bez kraja i konca, zato svećenik pozdravlja i pozdravlja (pogotovo ako se nije pripravio), zato samodopadno pripovijeda ono što treba i ne treba, zato mu oglasi traju dulje od homilije, tako da vjernici kažu kako ima tri propovijedi (uvod, homiliju i oglase); zato uvijek odabire dulju verziju, zato onu uputu iz rubrika “ako je zgodno”, uzima da je uvijek zgodno, jer je njemu zgodno. Njemu je npr. na dan prve pričesti zgodno iznositi svu teologiju euharistije makar je u crkvi zagušljivo i vruće, makar mu prvopričesnici padaju u nesvijest kao snoplje… Ali ne, on je uhvatio mikrofon i propovijeda li propovijeda. Glumimo i glumatamo. Gledamo sebe i uživamo u sebi. A vjernike ostavljamo da pasivno p(r)ate.

Neuviđavnost. Koji puta smo doista neuviđavni. Mi jednostavno moramo uzeti u obzir ako većina vjernika nema sjedeća mjesta, ako se slavlje odvija na otvorenom, pod žarkim suncem, ako je prostorija tijesna i zagušljiva, ako su u pitanju djeca čija je pozornost puno kraća, ako je u crkvi veoma hladno…

Neliturgijski elementi. U euharistijskom slavlju ne bi trebali imati mjesta različiti pozdravi, recitacije, čitanja nekih pisama i poruka, dodatne molitve i pobožnosti u samom euharistijskom slavlju, beskrajni župni oglasi sa svim pojedinostima… Neki će rado prije završnog blagoslova dati riječ nekom govorniku ili pjevaču ili nekome tko reklamira svoje knjige, glazbene uratke, devocionalije i slično. Euharistijsko je slavlje zaokružena cjelina i ne treba ga kvariti bilo čime. U Mozartov Requiem nikad ne bismo ubacili neku pučku popijevku, jer je to Mozartovo djelo savršeno i unakazio bi ga bilo kakav dodatak. Ali zato u misu ubacujemo što nam padne napamet. A stvari su tako jednostavne. Kaže se npr. da će danas poslije mise ili poslije podne u župnoj dvorani biti promocija neke knjige, razgovor s misionarima, susret s bivšim ovisnicima i slično. Izvan liturgije. I suviše je sveto ono što slavimo da bismo ga razvodnjavali bilo čime.

Suprotan učinak. Događa se u većim crkvama da se “velika” misa posebno njeguje. Zbor pjeva, misni su poslužitelji uvježbani, liturgija pjevana i izuzetno svečana i – vjernika ima neusporedivo manje nego na “đačkoj misi”? Što bi sad bilo pravilnije: stavljati u pitanje ljude ili način slavljenja “velikih misa”?

Teška je zadaća pred nama. Valja nam sveta otajstva slaviti predano, s dušom, dostojanstveno i lijepo da bude bjelodano da su nam svetinje svete, da slavimo Gospodina a ne sebe ili neke ljudske autoritete. S druge strane, valja se prilagoditi i ovome vremenu gdje ljudi jednostavno imaju manje vremena nego prije i da će samo u izuzetnim prilikama biti na slavlju koje traj dulje od sat vremena. Pogotovo ako se sve skupa produljuje zbog naših tirada i nastupa. Uvjeren sam: budemo li tražili slavu Gospodnju a ne svoju, budemo li se za bogoslužje pripravljali, budemo li u molitvi tražili od Gospodina da nam svetinje budu svete, a vjernici s kojima slavimo važni, bit će nemoguće da se to ne opazi i na našem služenju.