Ponedjeljak, 21 lipnja

Hodočašća

U ljetnom razdoblju, kada smo posve izvan jakih liturgijskih vremena, po sebi su prisutnija hodočašća, odnosno posjete nekim svetištima (sv. Ivan Krstitelj, sv. Petar i Pavao, sv. Ilija, zatim brojni marijanski blagdani). U svoje vrijeme to se osobito naglašavalo, međutim, zasigurno možemo reći da je u velikoj mjeri zastupljeno i danas, što može izazvati po koji podrugljiv osmijeh onih koji su izvan Katoličke Crkve i koji u tim izvanjskim manifestacijama ne vide baš puno toga kršćanskoga.


1


Stvarno, kojeg smisla mogu danas imati hodočašća? Povijesno govoreći hodočašća su uvijek bila vezana uz određeni vjerski centralizam. Naime, stari su Židovi uvijek iznova očijukali s mnogobožačkim religijama i kultovima i proroci su imali pune ruke posla opominjući da je Jahve jedini Bog i da se zabranjuje klanjanje bilo kakvim likovima i kipovima. Čak i u “Gospodnjim” hramovima se uvlačilo pogansko bogoštovlje i ponešto od religioznog sinkretizma, tj. prihvaćanja tuđinskih kultova. Jednostavno govoreći, nije bilo lako držati “pod kontrolom” različita svetišta. To je zasigurno bio jedan od osnovnih razloga da se uveo kultni centralizam. Naime oko 620. godine prije Krista judejski je kralj Jošija pokušao provesti religioznu reformu koja se prvenstveno sastojala od odbacivanja svih stranih kultnih oblika, ali i od kultnog centralizma u jeruzalemskom hramu. Prinošenje žrtava od tada je moglo biti samo u jeruzalemskom hramu, a jednako je tako bilo određeno da se više Pasha nije mogla slaviti u cijeloj zemlji, nego samo u Jeruzalemu, što je osobito došlo do izražaja u vremenu poslije progonstva. Tako su Židovi, bilo iz drugih dijelova Palestina, bilo iz dijaspore, nastojali doći u Jeruzalem o blagdanu Pashe. U tom se ozračju u molitvama, psalmima i u židovskoj vjerskoj svijesti počeo uzdizati grad Jeruzalem, jeruzalemski hram i brdo Sion na kojem je taj hram bio sagrađen. Valja pripomenuti da je i među Židovima – pogotovo u dijaspori – bilo onih “duhovnijih” kojima nisu bile toliko važne ni hramske žrtve ni hramski obredi, nego su smatrali puno važnijim vršenje Božjeg zakona, tako da su se pomalo podsmjehivali onima kojima su izvanjski kult i sveta mjesta bili osobito važni.

Za prve kršćane su “sveta” mjesta bila manje važna. Oni su se zvali svetima, a njihove su zajednice bile Crkva, živo Kristovo tijelo. Međutim, kad su kršćani dobili slobodu sveta su mjesta u Palestini zadobila osobitu važnost – pogotovo zalaganjem Konstantinove majke Jelene. Tako su kršćani počeli posjećivati i častiti sveta mjesta o čemu iscrpno svjedoči hodočasnica Eterija iz sredine 6. st. Hodočašća u Svetu zemlju nisu prestajala sve do arapskih osvajanja, a, kao što je poznato, jedan od povoda za pokretanje križarskih ratova bila je upravo želja da se ponovno omogući nesmetano hodočašćenje na Kristov grob. Tijekom srednjeg vijeka hodočastilo se još u Rim, na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla i u Campostelu u Španjolskoj, na grob sv. Jakova, pogotovo kad je bilo otežano ili nemoguće hodočašće u Svetu zemlju. Tijekom srednjeg vijeka hodočašća dolaze u kontekstu devocionalizma, tj. pučkih pobožnosti. Naime, dok je službena liturgija bila isključivo na latinskom, pobožnosti su, zahvaljujući narodnom jeziku, postale nešto pučko, blisko običnim vjernicima. Javljaju se bratovštine i treći redovi gdje se osobito njeguju određeni oblici pučke pobožnosti. Devocionalizam je bio duhovni pokret u kojem puk razmatra život Krista, Marije i svetaca. Ovaj se pokret rado utječe pomoći svetaca koji postaju „zaštitnici“. Naime, svecu se utječe ne toliko da nas izbavi od grijeha, nego da nas oslobodi od kazne i vječne propasti. Nastoji se nasljedovati sveca, ali još više se nastoji „udobrovoljiti ga“ nekim pobožnim činima, kao npr. hodočastiti u određene dane, izvršiti određeno pokorničko djelo i izmoliti određene molitve, što je koji puta graničilo s praznovjerjem. Od onih općepriznatih pa sve do onih legendarnih i onih na rubu kiča i praznovjerja. Nadalje, popularizaciji hodočašća doprinose i tzv. pokornička hodočašća. Naime, prema srednjovjekovnoj praksi za određene grijehe pokora je bila upravo hodočašće u Rim ili u Campostelu.

Danas su hodočašća izraz kršćanske tradicije i pučke pobožnosti kojih se Crkva ne odriče. Hodočašća, kao i liturgijski ophodi (npr. na Cvjetnicu) slika su Crkve koja putuje ovim svijetom i naviješta Kristovo evanđelje. Ona mogu biti znak žive vjere i spremnosti vršiti volju Božju. U tome smislu Crkva svakako iznosi na svoj stol „staro i novo“.

S druge strane, hodočašća i danas, nažalost, mogu biti opterećena različitim negativnostima. To se u prvom redu može očitovati u potrebi nekih vjernika za nečim što je posebno, neredovito i senzacionalno. Takvi vjernici onda rado žele biti svjedocima čudesa, ukazanja, pa onda rado odlaze upravo na takva mjesta, bez obzira na službeni stav Crkve.[1] Nadalje, iako privatne objave ne obvezuju na vjeru, koji puta se rado postavljaju temeljem kršćanskog života.[2] Nadalje, moguće je da se onda određeni broj vjernika udaljava od redovitog života župske zajednice i žive samo od tih „posebnih“ stvari. Što se tiče pastoralnih djelatnika, koji put je „napast“ da se osobito njeguje „hodočasnički“ pastoral. To može biti veoma primamljivo: mjerljivo je (pogotovo za novine!), zanimljivo je (upoznaje se svijet!), pogotovo za onoga tko voli putovanja. Osim toga, kad sam izvan kuće (tj. župe), brige su manje.

Zaključio bih da je prvenstveno važno njegovati ono što je redovito: život župske zajednice okupljene oko nedjeljne euharistije. Skladan ritam liturgijske godine dat će zdravu živost bogoslužju zajednice. Liturgijski će pastoral nastojati oko djelatnog sudjelovanja cijele zajednice u bogoslužju i to tijekom cijele liturgijske godine. To je ono što je u jednoj zajednici bitno, temeljno i osnovno. U tome trebaju ići naša nastojanja i naši napori, jer smo svjesni kako je to teško ostvarivo, ili bolje rečeno, nikada u dovoljnoj mjeri ostvareno. U tom kontekstu, naravno, mogu doći kao osvježenje tradicionalna hodočašća. Upravo zato je osobito važno da u našim svetištima bude pravi liturgijski duh koji će se čuvati svega ispraznoga, komercijalnoga i onoga što bi moglo imati praznovjerne i poganske primjese. Primjera radi spomenimo samo mogućnost da upravo svetišta budu mjesto gdje će zaživjeti prava pokornička slavlja. To je zasigurno velika “šansa” upravo takvih mjesta i takvih prigoda.

Tako ćemo i mi na svoj stol iznositi “staro i novo” i iz svega izvlačiti ono što je najkorisnije.


[1] Prisjetimo se jedne Isusove reakcije. Kad su mu jednom apostoli puni oduševljenja govorili kako su činili čudesa, da su im se čak i nečisti duhovi pokoravali, Isus ih poučava: „Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima“ (Lk 10,20).

[2] Tako je za neke npr. jasno da nije u redu primati pričest na ruku jer je tako „rekla“ Gospa u nekom svetištu.