Sakrament pomirenja (opet) na prekretnici?
Liturgijska je reforma poslije Drugog vatikanskog sabora u praksi polučila velike rezultate. Još nas ima dosta koji se toga sjećamo. Što god neki govorili, ipak je velika i sjajna promjena u euharistijskom slavlju to da sav puk može djelatno sudjelovati i to na narodnom jeziku. Ipak je velika i značajna promjena ponovno otkrivanje slavlja Božje riječi u bogoslužju općenito. Mnogi liturgijski tekstovi sadržajem i teološkim bogatstvom daleko nadmašuju prethodne liturgijske knjige. Međutim, kada je u pitanju sakrament pomirenja, stvar postaje kompleksna, gotovo dvojbena. Naime, novi Red pokore naglašava važnost pokorničkog bogoslužja, dakle, zajedničkog slavlja ovog sakramenta, kao što se to svuda u bogoslužju naglašava. Na, za uvod spomenimo samo ovaj paradoks. Tamo gdje ta slavlja baš i nisu zaživjela – kao što je slučaj u nas – u svijesti ljudi ispovijed je ostala ispovijed kao i prije Sabora i ljudi se uglavnom ispovijedaju. Tamo gdje su zaživjela prekrasna pokornička bogoslužja – kao na primjer, u zemljama njemačkog govornog područja – sakramentalnog pokorničkog bogoslužja danas uglavnom nema. Dopustite da se prisjetimo kako je u povijesti ovaj sakrament u nekim svojim pojavnostima bio paradoksalan. Tako ćemo – možda – malo bolje moći sagledati sadašnje prilike i – tko zna – možda nazrijeti neko rješenje. Jer, evo, kao da se upravo na ovom području očitovalo ono poznato razilaženje teorije i prakse: u teoriji – razboritoj, dobroj, razložnoj i plemenitoj – nešto je i dobro i pristalo, međutim, u praksi – koja je neumoljiva i koja uglavnom pojednostavljuje što se pojednostavniti dade – stvari krenu nekim drugim tijekom.
1. Teorija i praksa kanonske i tarifne pokore
U počecima se kao sakrament ne spominje. Pavao navodi slučaj javnog grešnika koji se isključuje iz zajednice i to bi isključenje trebalo biti privremeno, da bi se grešnik obratio i ponovno primio u zajednicu. Međutim, nakon što su kršćani dobili slobodu i nakon što su u 4. st. mnogi bili kršteni, među njima zasigurno je bio povelik broj onih koji nisu bili dostatno ni poučeni i koji svoje krštenje nisu shvaćali kao početak posvema novoga života. Ukratko, među kršćanima su se javili i oni koji su u teškim stvarima griješili (ubojstvo, idolopoklonstvo…). Crkva je prema njima veoma strogo postupala. Smatralo se, naime, da grijesi učinjeni poslije krštenja imaju osobitu težinu. Tako je nastala kanonska pokora. Biskupi su takvim grešnicima nametali stroge višegodišnje pokore, koje su nužno bile javne. Kad bi izvršili pokoru pokornici bi bili pomirivani na Veliki četvrtak. Nakon takvog pomirenja ostajale bi im trajno određene zabrane: nisu mogli obnašati određene službe, nisu mogli sklapati ženidbu, a ako su bili u braku bila im je određena trajna bračna uzdržljivost. Osim toga, takva se pokora nije mogla ponoviti. Tko bi nakon izvršene pokore ponovno upao u neki težak grijeh, bio bi trajno isključen iz Crkve. Veoma strogo. Pokazalo se da je to bilo i nerealno. Zato su se uskoro javile neke paralelne prakse uz ove uredbe, koje su praktički zaobilazile i neutralizirale ove stroge odredbe. Tako su i sami biskupi savjetovali mlađim kandidatima za pokoru da odgode ulazak među pokornike do staračke dobi, jer nije bilo realno očekivati da bi mlađi pokornik mogao ustrajati u već navedenim pokorničkim zabranama, odnosno da bi nakon izvršavanja kanonske pokore mogli – zbog svoje mladosti – ponovno pasti u kakav veliki grijeh, a tada za njih druga kanonska pokora više ne bi bila moguća. Drugi nadomjestak je bilo duhovno vodstvo. Pokornici bi odlazili nekom pustinjaku (koji uopće nije morao biti svećenik), ispovijedali mu svoje grijehe, a on bi im davao duhovne savjete i naputke. Time su pokornici olakšavali svoju savjest. Konačno, bilo je i onih koji su – iako bi počinili neki veliki grijeh koji zahtijeva kanonsku pokoru – jednostavno pristupali euharistiji bez izvršene pokore. Kao da se ništa nije dogodilo. Da paradoks bude još veći, uskoro se pojavila praksa da su mnogi pobožni vjernici u poznijim godinama počeli pristupati kanonskoj pokori – dakle oni za koje ona uopće nije bila predviđena – tako da je kanonska pokora praktički postala pripravom za svetu smrt. Ukratko, oni koji su trebali ući u kanonsku pokoru, nisu to činili (ili su barem to odgađali), a oni kojima ona nije bila potrebna, u nju su se uključivali. Zvuči poznato?
Onda se od 7. ili 8. st. – ne bez protivljenja nekih pokrajinskih crkvenih sabora – polako uvodi takozvana tarifna pokora, koja je bila ponovljiva. Svaki puta kad bi netko sagriješio, mogao je doći svećeniku koji bi mu nametao pokoru. Postojale su penitencijalne knjige gdje je bilo točno određeno koja pokora ima biti nametnuta za određeni grijeh. Nakon što bi pokornik izvršio pokoru (koji puta višegodišnju!) svećenik bi ga odriješio. Međutim, već se od 9. st. pojavio običaj da svećenik pokorniku odmah nakon ispovijedi podijeli odrješenje, a pokornik je kasnije imao izvršiti naloženu pokoru. U svakom slučaju, te su pokorničke odredbe bile veoma stroge, a k tome još i bile kumulativne: zbrajale su se za svaki pojedini grijeh, do te mjere, da je koji puta fizički bilo nemoguće izvršiti svu pokoru. I što onda? Opet se, naravno javlja određeni zaobilazni put. Bile su to zamjene i otkupljenja. Tako, npr. umjesto posta kroz određeni broj mjeseci ili godina, moglo se dati služiti određeni broj misa ili se moglo sagraditi neku crkvu. K tome moguće je bilo platiti nekom siromahu da umjesto grešnika izvrši pokoru. I opet se pokazalo da prevelika strogost pogađa u ništa, kako se to veli na sinjskoj alci.
Uskoro se odustalo od takvog oblika tarifne pokore. Počelo se, naime, naglašavati samo ispovijedanje grijeha. Odrješenje se davalo u sklopu ispovijedi, a pokora se trebala izvršiti poslije ispovijedi. Zadana pokora bila je znatno manja u odnosu na tarifnu pokoru (iako za naše poimanje dosta stroga) a ponajčešće se sastojala od određenih molitava. Kao zanimljivost spomenimo i to koliko se strogo shvaćala obveza godišnje ispovijedi (za Uskrs), te koliko su župnici u tome smislu “obdržavali red”. Naime, kad bi domaćin platio godišnja podavanja za župu i župnika, dobivao bi “ispovjedne cedulje” prema broju članova obitelji sposobnih za ispovijed i samo se s tim ceduljama moglo pristupiti ispovijedi. Neki stariji među nama sjećaju se te prakse. Zamislimo danas slučaj da netko želi doći na ispovijed, a župnik ga odbije, jer nije namirio lukno…
2. Sakrament pomirenja nakon
Drugog vatikanskog sabora
Liturgijska obnova poslije Drugog vatikanskog sabora zahvatila je slavljenje i ovoga sakramenta. Kao što je poznato, navode se tri moguća oblika slavljenja ovog sakramenta: 1. Red pomirenja pojedinih pokornika, 2. Red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem, 3. Red pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. Ovaj treći oblik uzima se samo kada je u pitanju životna opasnost, pa je ovdje nećemo posebno spominjati. Pri oblik u sebi uključuje i službu riječi, iako ona u praski redovito izostaje. Makar je u obredniku drugi po redu, Redu pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem daje se najviše prostora. Prethodne napomene[1] u br. 22. vele:
Kad se skupi više pokornika za sakramentalno pomirenje, prikladno je da se na nj priprave slavljenjem Božje riječi. U tome slavlju mogu sudjelovati i drugi vjernici koji će u koje drugo vrijeme pristupiti sakramentu. Zajedničko slavlje jasnije očituje eklezijalni značaj pokore. Jer, vjernici zajedno slušaju Božju riječ koja im obznanjuje Božje milosrđe te ih poziva na obraćenje. Ujedno, tu oni nastoje odvagnuti svoj život s obzirom na Božju riječ te se molitvom uzajamno potpomažu.
Naglašava se dvoje: prvo, ovo slavlje, kao i svako bogoslužje, nužno treba biti bogoslužje Crkve, što se osobito vidi u njegovom zajedničarskom značaju. Drugo, svaki grijeh ranjava i ostale vjernike, dakle, Crkvu, pa se po ovom sakramentu pokornik pomiruje i s Bogom i s Crkvom. Teološka je utemeljenost ovakvog oblika slavlja, dakle, neupitna. Razumljivo je, stoga, da se u dodatku II. istog obrednika donosi nekoliko uzoraka pokorničkih slavlja: u korizmeno vrijeme, u došašću, tri zajednička tematska slavlja, zatim za djecu, za mladež, te za bolesnike. Struktura ovakvih slavlje slijedi uglavnom ovu shemu: pozdrav, čitanje Božje riječi, homilija, ispit savjesti, pokajnički čin, kajanje i odluka, pojedinačno ispovijedanje i odrješenje, zajednička zahvala. Kao što se vidi, to je liturgijski besprijekorno i teološki utemeljeno.
I onda se opet javlja paradoks. Svi smo tomu svjedoci. U već spomenutim Crkvama njemačkog govornog područja, ovakva su slavlja posebno njegovana, pripravljana i pristupa im razmjerno velik broj vjernika (tamošnji župnici svjedoče da crkva bude ispunjena “kao na Božić”). Međutim, to u praksi bude isključivo pokorničko bogoslužje bez pojedinačne ispovijedi i odrješenja. U teoriji, vjernici bi trebali nakon takvog slavlja u dogledno vrijeme pristupiti pojedinačnoj ispovijedi, što čini izuzetno malen broj vjernika. To tako nije zamišljeno, ali tako jest.
Pokorničkih bogoslužja s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem u nas ima manje. Uglavnom se u tome uspijeva u većim samostanskim crkvama gdje se može sakupiti dovoljan broj ispovjednika, tako da cijelo slavlje ne bi predugo trajalo. Ostaje, naravno, pitanje, koliki broj vjernika iz te župe, koji se ispovijedaju za Božić i Uskrs budu na tome slavlju, a koliko dio njih se kasnije ili u drugoj crkvi “klasično” ispovijeda. Moramo priznati: od onih koji se ispovijedaju o Božiću i Uskrsu izuzetno je malen postotak onih koji pristupaju sakramentu pokore u sklopu pokorničkog bogoslužja.
3. Umjesto zaključka
Red pokore objavljen je koncem 1973., u nas početkom 1975., dakle prije 40 godina. S pokorničkim bogoslužjem stojimo kako stojimo. Što bi se moglo učiniti, što je u tome bitno?
Prvo. Naravno da bismo svi trebali nastojati oko pokorničkog bogoslužja gdje je god to izvedivo, s obzirom na broj ispovjednika. Pri tome treba insistirati da to svakako bude s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem. Ne samo zbog “tvrdog” katoličkog shvaćanja važnosti sakramenta, nego i zbog toga što općenito priznavanje krivnje i općenito kajanje i općenito “odrješenje” nisu i ne mogu biti ni pravo priznavanje krivnje, ni pravo kajanje, a usudio bih se reći, ni pravo pomirenje. Konačno, u tome je jasan stav Crkve. Ukoliko je to zbog manjka svećenika teže izvodivo, moglo bi se npr. organizirati pokornička bogoslužja s određenim skupinama, pogotovo s djecom i mladima, koji bi onda “rasli” uz takva slavlja. U tome bi smislu naša svetišta mogla biti oaze sakramenta pomirenja.[2]
Drugo. Čini mi se važnim naglašavati individualizirano priznavanje grijeha i odrješenje.[3] Pokornička bogoslužja bez sakramentalnog pomirenja i nisu prava pokornička bogoslužja. Čemu bogoslužje bez pomirenja s Bogom i Crkvom i to na način kako Crkva vjeruje da ga je od Gospodina primila?
Treće. I u liturgiji često susrećemo crno-bijelo gledanje kao u kaubojskim filmovima. Tako, prema nekim liturgičarima i pastoralnim djelatnicima jedna liturgijska praksa je dobra i samo dobra, dok je druga loša i samo loša (naravno da je njihova dobra!). Život nije crno-bijel. Oko zajedničkih pokorničkih bogoslužja valja nastojati, ne gubeći osnovni značaj takvih slavlja. Ne bismo htjeli nekim ishitrenim mjerama dopustiti da nam pokornička bogoslužja postanu nesakramentalna. Međutim, i pojedinačno ispovijedanje valja prihvaćati i cijeniti. Konačno, ono je predviđeno i sadašnjim obrednikom.
Četvrto. Čini mi se danas osobito važnim poučavati vjernike kakav sve grijeh pojedinac može učiniti protiv Boga i čovjeka i protiv sama sebe. Naime, ispovijedanje grijeha često se svodi na (ne)dolazak na misu na (ne)molitvu i na psovke. A što je sa strašnim grijesima protiv sebe (ovisnosti), protiv bližnjih (tolike nepravde), protiv Boga (obožavanje modernih idola)? Iskreno, kao župnik s dugogodišnjim iskustvom ovo mi se pitanje čini puno važnijim od pitanja oblika slavljenja sakramenta pomirenja. Da nam se ne dogodi kao u slučaju kanonske i tarifne pokore da službeno crkveno nastojanje (u ovom slučaju zajedničko slavlje) šumom, a život i ljudi drumom.
[1] Rimski obrednik. Red pokore, KS Zagreb, 1975.
[2] I sâm sam o tome u svoje vrijeme pisao opširne članke, ka npr.: Pokora od ispovijedi u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 1(1999)33-36.
[3] Po sebi, bilo bi sasvim u redu da oni koji su u sklopu pokorničkog bogoslužja pojedinačno priznali svoje grijehe svećeniku i koji imaju uobičajene uvjete da prime zajedničko odrješenje, tj. da zajedničkom molitvom budu pomireni. Međutim, nadležna crkvena vlast to izričito brani, bojeći se zloporaba.
