Kršćanski i katolički identitet

Kanadski filozof Charles Taylor govoreći o sebstvu i njegovu identitetu ističe dvije temeljne oznake identiteta sebstva: konstitutivnost i snažne evaluacije. Pod termin konstitutivnost Taylor razumije sebstvo kao čovjeka čiji je identitet neodvojiv od onoga što je on kao čovjek. Kada Taylor kaže da je identitet ono čime sebstvo označavamo, identitet je temelj  onome što je sebstvo u svojoj biti i kako sebstvo sebe razumije i shvaća.

U tom smislu identitet spada u ontologijsku strukturu čovjeka, čovjek je duboko ukorijenjen u vlastiti identitet i neodvojiv je od njega. Kada Taylor govori o snažnim evaluacijama, on prije svega govori o moralnim sudovima koje osoba izriče ili moralnim pravilima kojih se osoba drži. U tom kontekstu identitet je način na koji čovjek izriče svoje moralne sudove i prihvaćanje moralnih pravila, odnosno identitet utemeljuje moralno razumijevanje svijeta i čovjeka.

U kontekstu gore kratkog uvoda o dvije oznake identiteta koje možemo pojednostaviti na konstitutivnost i moralnost, možemo probati promišljati dva međusobno povezana, ali ipak donekle različita identiteta, a to su kršćanski i katolički identitet. Ovo promišljanje ne ide za tim da stavi kraj svakoj raspravi o ovom pitanju, nego možda radije da izazove na promišljanje.

Kršćanski identitet u najširem kontekstu označava prije svega, čini se, kulturni identitet. Sudeći prema raspravama oko ustava Europske unije i izbacivanja bilo kakvog spominjanja kršćanstva u tom kontekstu, išlo se za tim da se kršćanski identitet koji je u kulturnom smislu konstitutivan za europsku kulturu zamijeni nekom inačicom „europskog“ identiteta koji još uvijek ne postoji.

Tražilo se i još se uvijek traži prije svega jedna kulturološka zamjena kršćanskog identiteta nekim drugim „hibridnim“ identitetom koji bi uključivao i ono o čemu kršćanstvo već govori. To su recimo govor o osobi, pojedincu, slobodi, ali bez govora o kršćanstvu. U tom kontekstu postoji sukob unutar samog kršćanskog identiteta između zastupnika ideje kako je kršćanski identitet nužan za razumijevanje europskog čovjeka i onih koji smatraju kako je kršćanski identitet samo jedna od pojava kulture koja treba biti nadomještena nekom novom kulturom.

Kršćanski identitet zahvaća sve kršćanske zajednice, bez obzira na njihovo nazivlje, prije svega kao jedinstveni kulturni identitet iz kojega su se razvile kroz prenošenje kršćanske poruke u različitim krajevima svijeta. U tom kontekstu možemo govoriti i o Katoličkoj Crkvi, pravoslavnim Crkvama, protestantskim kršćanskim zajednicama kao zajednicima istog kulturnog identiteta jer proizlaze iz kršćanskog identiteta.

U kršćanskom identitetu kao kulturi pojavljuju se obje oznake Taylorovog razumijevanja identiteta: konstitutivnost i moralnost. Konstitutivnost kršćanskog kulturnog identiteta očituje se u zajedničkom nastupu općenito Zapada prema drugima kroz zahtjeve za demokracijom, poštivanjem ljudskih prava, napose prava pojedinca i njegove slobode, što svoje korijene ima kako u grčkoj kulturi tako i u kršćanstvu, koliko god se to nastojalno izbjeći ili otvoreno nijekati. Međutim, problem kršćanskog kulturnog identiteta je pitanje moralnosti, odnosno ono što Taylor opisuje kao snažne evaluacije.

Prema Tayloru, snažna moralna evaluacija posljedica je identiteta koji stoji u temelju moralnih odluka i poštivanja moralnih pravila. U tom smislu kršćanski identitet bi trebao biti izvor snažnih evaluacija unutar jedne kulture koju se naziva kršćanskom, kao što je to europska. Međutim, očito je da postoji veliki sukob unutar kršćanskog kulturnog identiteta prije svega upravo oko moralnih pitanja, koja se površno, krivo i ciljano nazivaju ideološkima, kako bi se sakrilo pravo stanje stvari.

Tako pitanja pobačaja, eutanazije, istospolnih zajednica, koje se i terminološki i pravno (iako ne biološki) žele izjednačiti s brakom između jednog muškarca i jedne žene, nisu ideološka pitanja nego pitanja snažnih evaluacija. To su moralna pitanja kršćanskog kulturnog identiteta koja se pod krinkom objektivnosti uzdižu na razinu objektivnih pitanja politike, ekonomije i planiranja. Međutim, to su moralna pitanja kršćanskog kulturnog identiteta. Zbog sukoba i otvorenog odbijanja kršćanskog kulturnog identiteta od strane onih koja je ta kršćanska kultura podigla, treba izbjegavati identifikaciju termina kršćanski s terminom katolički u kontekstu Taylorovog razumijevanja identiteta i to zbog pitanja snažnih evaluacija odnosno moralnosti.

Dok kršćanski identitet, ako ništa, zadržava donekle konstitutivnost svojih kršćanskih korijena djelomično kroz kulturu, iako se na sve strane i tu kulturu nastoji potpuno isključiti, kršćanski kulturni identitet isključuje u velikoj mjeri snažne evaluacije ili moralnost, koja je utemeljena upravo u tom kršćanskom identitetu. Takav primjer možemo vidjeti recimo u „katoličkoj“ Španjolskoj gdje se donosi zakone u duhu kršćanskog kulturnog identiteta u smislu poštivanja svih prava i slobode pojedinca, ali suprotno snažnim evaluacijama, odnosno moralnosti tog istog kršćanskog identiteta. Paradigmatski primjer je recimo ozakonjenje pobačaja ili istospolnih zajednica.

S druge strane, govoriti o katoličkom identitetu znači govoriti o specifičnom spoju konstitutivnosti i snažnih evaluacija, odnosno moralnosti. Katolički identitet ima svoje specifičnosti u odnosu na druge kršćanske zajednice kao što su recimo hijerarhija na čelu sa Svetim Ocem, Euharistija, sakramenti, teološki nauk. Ovdje pak želimo naznačiti specifičnost katoličkog identiteta kroz njegovo prihvaćanje snažnih evaluacija, odnosno moralnosti i konstitutivnosti, kao integralnih oznaka katoličkog identiteta.

I katolički identitet svoj izvor ima u kršćanskom kulturnom identitetu u kulturološkom smislu, zato je moguće i za katolika da se zauzima za ljudska prava, slobodu pojedinca, demokraciju itd. Differentia specifica katoličkog identiteta međutim leži u njegovom prihvaćanju ne samo kršćanske konstitutivnosti vlastitog postojanja, nego i u prihvaćanju i promicanju snažnih evaluacija, odnosno moralnosti koja je specifično kršćanska i katolička.

Katolički identitet ne poznaje sukob između kulture i moralnosti kao što je to slučaj s kršćanskim identitetom, nego kulturu i moralnost smatra međusobno povezanima i nadopunjujućima. Pojednostavljeno rečeno, bilo koji kršćanin ponekad priznaje svoj kršćanski identitet kao kulturni, ali u isto vrijeme odbacuje sve ili većinu njegovih snažnih evaluacija, odnosno moralnost. S druge strane katolik koji je također u kulturološkom smislu i kršćanin, ne odbacuje snažne evaluacije odnosno moralnost koja proizlazi iz kršćanstva, nego ju promiče i živi. Primjera iz javnog i političkog života ne manjka.

Glasovanje u parlamentu o recimo pobačaju ili istospolnim zajednicama je pokazatelj sukoba koji postoji između dva identiteta. Kršćanskog koji je kulturni, ali odbacuje snažne evaluacije odnosno moralnost, i katoličkog koji je također kulturni, ali ne isključuje snažne evaluacije, odnosno moralnost smatra integralnim dijelom kulture.

Vraćajući se na početak Tayloru i identitetu kao konstitutivnosti i izvoru moralnosti, trebalo bi biti moguće razlikovati dva načina shvaćanja identiteta. Kršćanski identitet koji je kulturološki i katolički koji je i kulturološki i moralni.

Već sada, a vjerojatno i u budućnosti, kršćanski i katolički identitet će biti u određenim prijeporima i sukobima, prije svega oko pitanja snažnih evaluacija, odnosno moralnosti kao temelja kulturnog identiteta, i ako postoji u ovom trenutku određena differentia specifica katoličkog identiteta u odnosu na kršćanski, to je prije svega prihvaćanje i življenje snažnih evaluacija, odnosno moralnosti, kako ju razumije i naučava Katolička Crkva, koja je u hijerahijskom, sakramentalnom, teološkom i kulturološkom smislu temelj katoličkog identiteta.

Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 38, 27. rujna 2017., str. 10-11.