Sveti Dionizije Pariški i drugovi


Tradicija Crkve spominje 14 svetih pomoćnika u nevolji, odnosno 3 svetice i 11 svetaca kojima se vjernici posebno obraćaju moleći zaštitu od bolesti ili neke druge nevolje. Činjenica je da to nije općeprihvaćeno, nego njihov broj i njihova imena variraju od kraja do kraja, ali se ipak najčešće među njima spominju ovi: sv. Margareta, sv. Barbara, sv. Katarina Aleksandrijskasv. Egidije, sv. Akacije, sv. Blaž, sv. Kristofor, sv. Cirijak, sv. Dionizije, sv. Erazmo, sv. Eustahije, sv. Vid, sv. Juraj i sv. Pantaleon.

Sveti Dionizije, prvi pariški biskup i mučenik, časti se 9. listopada.

Prema predaji, papa Fabijan (236.-250.) je, htijući proširiti misijsko djelovanje Crkve i učvrstiti kršćane u pravovjerju, poslao šestoricu biskupa iz Rima kako bi naviještali Božju riječ u rimskoj provinciji Galiji (zauzimala je otprilike područje današnje Francuske),  a među njima je bio i sveti Dionizije (franc. saint Denis). On je svoje misijsko djelovanje vršio u Luteciji (Lutetia Parisiorum), mjestu na temelju kojeg će se kasnije razviti glavni grad Francuske – Pariz.

Kako je to bilo vrijeme progona kršćana, tamošnje su ga vlasti prisiljavale na odreknuće od vjere u Isusa Krista i priznavanje poganskih rimskih božanstava, no kako na to nije nikako pristajao, osuđen je i ubijen, u vrijeme progona cara Decija (250./251.), ili još vjerojatnije – cara Valerijana (258.), zajedno s još dva člana svoga klera – svećenikom Rustikom i đakonom Eleuterijem. Odrubljene su im glave, a tijela bačena u Seinu. Svetog su Dionizija noću kršćani izvukli iz rijeke i pokopali kojih šest kilometara dalje, u predgrađu Pariza koje je po njemu dobilo naziv Saint-Denis.

Kasnija je predaja na te šture podatke iz života svetoga Dionizija dodala elemente legende, a prema kojima bi sveti Dionizije netom nakon svoga smaknuća, na mjestu današnjega Montmartrea (sjeverni i najviši dio Pariza), uzeo u ruke svoju glavu, oprao se i otišao na spomenuto mjesto Saint-Denis, gdje je i pokopan. Kao i kod ostalih sličnih srednjovjekovnih legendi, i ove su imale za cilj još više naglasiti važnost i ulogu svetaca, a po nevjerojatnim okolnostima i čudesima potaknuti vjeru u Božju svemogućnost.

Stoga je razumljivo što je na njegovu grobu niknulo svetište, a u vrijeme franačkoga kralja Dagoberta I. (628.-637.) utemeljena je i poznata benediktinska opatija Saint-Denis. U njezinoj su bazilici od 10. do 18. st. redovito bili pokapani francuski kraljevi, pa se zbog toga naziva i kraljevska nekropola Francuske, a koliko je bila značajna svjedoči i podatak da su se ondje zbivala i krunjenja francuskih kraljica.

Sa širenjem Pariza prošireno je i štovanje svetoga Dionizija, pa je razumljivo što je postao i zaštitnik Franačkoga carstva, a kako je riječ o vremenima u kojima se naročito tražila svetačka zaštita, razumljivo je i što je uvršten među 14 svetih pomoćnika u nevolji. Papa Pio V. uvrstio ga je 1568. god. u Rimski kalendar.

U ikonografiji se obično prikazuje kako drži u rukama svoju glavu, a kao spomen na mučeničku smrt i kao aluzija na navedenu legendu prema kojoj je takav prevalio put od mjesta gdje su mu odrubili glavu do mjesta gdje je ukopan. Stoga se i štuje kao zaštitnik kod glavobolja, a štuje se i kao zaštitnik od bjesnila, jer je prema drugoj legendi za vrijeme svoga mučeništva bio bačen divljim zvijerima, ali mu one nisu naudile. S obzirom da je bio prvi biskup Pariza, štuje se i kao zaštitnik toga grada i cijele Francuske.

Život svetoga Dionizija Pariškoga, kao i život njegovih drugova Rustika i Eleuterija, priziva nam u pamet važnost i vrijednost takvoga svjedočanstva vjere i nasljedovanja Krista koje ide, ako je Božja volja, sve do smrti. Stoga su nam oni i danas poticaj da svoju vjeru svjedočimo u svim segmentima, kojim god nas putovima vodila Božja Providnost.