Kršćanstvo oslobođenja
Mrzio sam te jer sam te volio. Mrzio sam te se jer sam te se plašio. Iz voljenja i straha u meni se rađala ona od svih najtežih i najpogubnijih mržnji. Ona kojom sam sebe doveo na rub propasti i osobnog pakla. Ona u kojoj nisam vjerovao da me itko može voljeti, pa i netko poput tebe, svikao na ljudsku mržnju. I nasilje. I zlo. Sati provedeni s tobom kada nitko nije gledao ni čuo. Dani i mjeseci. Dušu sam svoju napajao octom žuči i gorčine. Za sve si ti bio kriv. I bilo je najlakše na tebe baciti kamen.
Svako oslobođenje od očaja počinje prihvaćanjem stanja očaja. Priznanja da se u njemu nalazim. Priznanje kako mi treba pomoć. Ipak, kako tražiti pomoć od onoga kojega sam mrzio? Nekoga o kome sam, kao onomad nečiji Zaratustra, govorio kako ga više nema sa mnom i kako se trebam okrenuti sebi. I okrenuvši se sebi ugledao sam neizmjerni ponor koji me prizivao i dozivao. Nikoga i ništa u njemu nije bilo. Govorio mi je kako ću konačno biti slobodan, izvrtao je tvoje riječi s križa: Još danas ćeš biti u svom raju. Ali taj prazni raj bez igdje ikoga nije bio raj, nego pakao. Jedna beskrajna samoća sve dokle seže pogled moga uma, duha i nutrine. Beskonačna tišina mrtvila koje ispunjava sve oko mene. Vidio sam druge slične meni kako iz svojih ponora vape da, kao onomad bogataš moleći Lazara, umočim svoj prst u vodu i rashladim im jezike.
Ako se ne obratiš i ti ćeš tako propasti. Ali pitao sam se kako ću se obratiti tebi? Vratiti se k tebi? Pa ja te još uvijek mrzim! I ti si stojeći zajedno sa mnom nagnut nad mojim ponorom počeo pričati. Pripovijedati. Govoriti. Tvoj glas bio je čvrst. I jak. Nije bilo drhtanja u tvom glasu kad si vidio dubine i strahote moje mržnje. Za svaki slučaj uhvatio si me za ruku ili rame, više se i ne sjećam, i počeo govoriti. I slušao sam. Prvo ljut i srdit na tebe. Pobunjen protiv tebe. Još uvijek više ljubeći ponor svoje mržnje nego bilo što i bilo koga drugog. Ali ti si, praveći se da ništa ne vidiš i ne čuješ, mirnim glasom nastavio govoriti. O milosrdnom Samarijancu. O milosrdnom ocu. O radnicima u vinogradu. O vjernom i dobrom sluzi. O izgubljenim ovcama, drahmama, o izgubljenim ljudima, izgubljenoj vjeri.
Svaki od njih o kojem si govorio izgledao mi je tako kao da si bio tamo s njima. Pripovijedao si mi o milosrdnom ocu kao da si bio tamo kad je zagrlio sina. I kao da si ti bio onaj vlasnik gostionice kojemu je Samarijanac doveo izranjenog čovjeka da se o njemu pobrine. Ili kao da si ti bio onaj Samarijanac. Kao da si ti čuvao ovce kad se jedna izgubila i kao da si ti krenuo s novcima nešto kupiti kad se izgubila jedna drahma. Ne znam koliko si dugo govorio. Sjećam se kako sam na kraju samo dobacio kako je sve izgubljeno i kako su to pobožne priče koje ne pomažu. Ali, kako si ti samo bio uporan! Tek što bih odlučio da ti kažem: Dosta je, prestani ne želim te više slušati, ti bi rekao: Čekaj da ti ispričam još jednu. Ne znam što si htio postići s njima.
Tek u jednom trenutku sam ti rekao: Ali ja tebe mrzim, zar ima išta gore od toga. Rekao si mi kako je od mržnje gore samo ustrajanje u mržnji i odbijanje oproštenja. Pripovjedio si mi i jedan zanimljiv događaj iz svog života. Plakao si zbog Jude koji te izdao. Nije to pogodila izdaja, nju si već naslućivao, koliko te pogodila Judina ustrajnost i upornost u odbijanju susreta s tobom. Kažeš mi kako je Juda bio tako silno kategoričan u uvjerenju i vjerovanju da je za njega sve izgubljeno da mu nisi mogao pomoći. I rekao si mi kako je Juda počeo na isti način. Mrzio te jer te je volio i mrzio te jer te se plašio.
Nisam sam naučio da je ta mržnja toliko razorna da može strovaliti čovjeka u pakao. Ti si me na nju upozorio dok smo jednom razgovarali, kada si mi rekao: Vidjet ćeš da ćeš ozdraviti, ali poslije toga pazi da te što gore ne snađe. Bio sam uvjeren da od takve mržnje nema oslobođenja ni na ovom ni na onom svijetu, jer ona nije proizašla iz bilo čega što si ti meni učinio, nego iz moje nesposobnosti da prihvatim od tebe ljubav koja se hranila strahom od tebe i onoga što si bio spreman i htio za mene učiniti.
Kako isplatiti dug Bogu koji bi za mene umro? Zar ne mržnjom koja hrani moj strah od njega i njegove nepodnošljive dobrote? Mrzio sam te zbog tvoje dobrote, tvoje bezgranične strpljivosti sa mnom i tvog neobjašnjivog nastojanja da me razumiješ, prihvatiš i zavoliš. Strašno je to priznanje da je moje oslobođenje počelo priznanjem da te mrzim. Kao da pokušaš ubiti onoga koji ti je dao život i sam sebe predao za tebe. I nakon toliko vremena sad kad opasnost više i nije tako bliska i kad se mržnja udaljila od mene ne propuštaš priliku držati me za ruku ili ramena dok razgovaramo. Ja ti govorim da je u redu, ne moraš se plašiti za mene, neće se ponoviti, ali ti bolje poznaješ i moje srce i mržnju. Kažeš mi kako ona kao ričući lav obilazi oko mene tražeći da me proždre.
Još te nisam pitao kako se mržnja rodila u meni, i kako se u mene uselila? Ja sam po svim ljudskim standardima sebe smatrao prosječnim čovjekom, sposobnim za male i sitne gadosti protiv sebe i drugih, ali ne i sposobnim za takvu kolosalnu mržnju kakvu sam pokazivao protiv tebe. Ali, kao onomad ti si, znajući što mislim u svom srcu, jer ti gledaš drugačije od mene, poučavao me da ono što dolazi iz moga srca to me može uništiti i razoriti, da od mene ne ostane nijedan djelić moje ljudskosti i čovječnosti.
Znaš li samo kako je užasan osjećaj ući u svoju mržnju i izići s njom u noć svog postojanja i donekle razumijem one upozoravajuće riječi iz Pisma o Judinom izlasku iz zajedništva ljubavi između tebe i apostola, a vani bijaše noć. Živjeti u mržnji protiv tebe, mržnji koja ne nalazi u tebi ni svoje opravdanje ni uzrok istinski je ulazak u najgoru noć vlastite egzistencije jer se ta noć produži do nepodnošljivosti i mržnje prema samom sebi i čovjek joj ne vidi svršetak ni svjetlo na kraju tunela. Ne znam kako sam dospio u tu noć, ali kad sam izišao iz zajedništva s tobom sjećam se da je vani bila noć i da je bilo jako hladno. Nigdje se nije mogao čuti život, ni radost, ni zajedništvo, ni ljubav, ni milost, ni milosrđe. Bila je to noć oslobođenja za propast, kraj i očaj. Noć u kojoj sam, osim tame i tišine, bio potpuno sam sa svojom mržnjom protiv tebe i svega što si stvorio i učinio za mene. Tek kad sam se oslobodio Boga, tek donekle i na trenutak uspio sam vidjeti strahotu postojanja bez njega, kao da vječno padaš u ponor i nema ruke koja će te uhvatiti i zaštititi od pada.
Kako si uspio ostati sa mnom cijelo to vrijeme nepoznato mi je. Kako si uspio izdržati gledanje moje mržnje u oči? I to ne samo bez straha, nego bez osude i srdžbe. Kako si me nakon svega mogao pogledati u oči? Kako si mi se mogao bez gađenja i gnušanja približiti? Doći mi tako blizu, proći kroz mržnju i doprijeti do mene. Ne znam kako. I za to ne postoji racionalno objašnjenje. Od trenutka kad si do mene došao više se ne udaljavaš od mene. Pomislim, koliko si potrebnijih zanemario da bi ostao sa mnom? Onih koji te nisu mrzili, nego su te molili, hvalili te i slavili. Sve si ih zapostavio da bi bio sa mnom. Govorio si im da nisi došao zvati pravednike, nego grešnike i da ne želiš propustiti priliku da se nebo raduje zbog mog oslobođenja od mržnje. Iako me je bilo stid vratiti se i nisam vjerovao da te zaslužujem, stavio si me u sredinu pred sebe i pred druge i kao onda kad si bio Otac rekao i meni i njima: Treba se radovati, jer ovaj bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.
Oslobodio si me. Tek ponekad osjetim jezu misleći na strahotu mržnje kojom sam sebe zarobio i okovao i na ono što bi bilo da sam ustrajao u svojoj mržnji. Sebe bih uništio, tebe ražalostio i sve izgubio. I sebe. I tebe. I život. I vječnost. I sviđa mi se što i danas nakon toliko godina kad razgovaram s tobom držiš me za ruku ili svoje ruke položiš na moja ramena i uvijek mi, s puno očinske ljubavi i blagosti, ali i pravednosti i poštenja, napomeneš, ne kao usput ili u šali, nego ozbiljno onako kako samo Otac upozorava onoga koga istinski voli i nikad se ne umara ljubeći ga: Eto, ozdravio si od svoje mržnje, a sada idi i ne mrzi me više da te što gore ne snađe.
