»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Kršćanstvo nadoknade


U potrazi za nadoknadom čovjek je dospio daleko. Tehnologijom i istraživanjem nadoknađuje puno. Nadoknađuje srca, bubrege, ekstremitete. Tehnikom nadoknađuje udaljenost, zdravlje, bolest, siromaštvo. Sva čovjekova dostignuća nekakav su oblik traganja za nadoknadom. Za nečim što je čovjek izgubio. Čovjek toga ne mora biti niti svjestan. Možda traga za tim nesvjesno i impulzivno. Tolike bajke, legende i mitovi o otkrićima izvora života i eliksira mladosti ne pripovijedaju samo o čovjekovoj maštovitosti i sposobnosti da izmišlja priče. One pripovijedaju i o čovjekovom uvjerenju da je nešto izgubio. Nešto nenadoknadivo. Možda besmrtnost? Vječnost? Čini se da je tako.

Svojim dostignućima na raznim područjima života od medicine pa do životnog standarda čovjek se trudi otkinuti komadić besmrtnosti i vječnosti kako bi ga još ovdje na zemlji zadržao za sebe. Zato je čovjek sterilizirao javnost i sebe skrivajući smrt u zatvorena i teško dostupna područja vlastitog postojanja. Mislio je ako sakrijem smrt ona će nestati ili povući se sama od sebe. Ali smrt se ne povlači. Taj neumorni radnik koji žanje ljude nikada ne prestaje. Ne pravi predah. Ne ide na odmor. Bježeći od smrti čovjek je razvio cijeli sustav nadoknade kako bi joj umakao. Bolnice, umiranje bez boli, bezbroj lijekova za olakšanje patnje i straha od smrti. Sve je to čovjek izmislio kako bi sebi pokušao nadoknaditi nenadoknadivo. Besmrtnost i vječnost.

Ipak teško je i danas uz sve tehnologije i tehnike nadoknade besmrtnosti ne biti svjestan Isusovih riječi: Što koristi čovjeku ako cijeli svijet stekne, a životu svome naudi. Tako jednostavne riječi koje sažimaju svu našu ljudsku tragičnost, krhkost i ranjenost. Što znači bilo kome od nas biti gospodarom cijeloga svijeta ako ne mogu ni svoj vlastiti život zaustaviti od propadanja, raspadanja i smrti?

Negdje u ovom svijetu gdje pokušavamo nadoknaditi besmrtnost i vječnost koju smo jedanput izgubili svojom slobodnom odlukom smjestilo se stidljivo kršćanstvo nadoknade. Tom kršćanstvu ne dopuštaju da dođe do izražaja. Ne daju mu da javno govori niti nastupa. Optužuju ga za mitomaniju i bijeg od svijeta i ljudskih problema. Optužuju ga da truje ljudski napredak i koči čovjekov hod prema ovozemaljskoj besmrtnosti i vječnosti. Nemoćno kakvo je oduvijek bilo, bez mogućnosti da ga se čuje, kršćanstvo nadoknade samo tiho govori riječima svetog Pavla: Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je naša vjera.

Kršćanstvo nadoknade u Kristovu uskrsnuću ne gleda nikakvu materijalnu i kvantitativnu nadoknadu. Kao da bi Kristovo uskrsnuće svakom tko pati i umire nadoknadilo onoliko vječnosti i besmrtnosti koliko je bila jaka patnja i pretrpljeno zlo za života. A kad nadoknada istekne valja se ponovo roditi i proživjeti život čekajući opet svoje osobno umiranje i smrt. Kršćanstvo nadoknade u svojoj tvrdnji je daleko smionije gotovo ljudski nepojmljivo i nezamislivo. Ono tvrdi da je Kristovo uskrsnuće ispunjenje obećane nadoknade cijelom čovječanstvu još od stvaranja svijeta i čovjekovog pada u grijeh.

Kršćanstvo nadoknade tvrdi da tu nije riječ o nadoknadi koju primamo kada jedni drugima nadoknađujemo štetu zbog udarenog auta ili oštećenih dragocjenosti. To nije takva vrsta nadoknade. To je nadoknada koja je čovjeku nepojmljiva i sveti Pavao piše o toj nepojmljivosti kada kaže: Ono što ljudsko oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje nije ušlo, Bog je pripremio onima koji u njega vjeruju. Koji vjeruju u njegovo uskrsnuće od mrtvih.

Sve legende, bajke i priče o eliksirima mladosti i vječnoj ljepoti ništa su u odnosu na tvrdnju kršćanstva nadoknade. Kršćanstvo nadoknade tvrdi i vjeruje da je Krist povijesno i stvarno umro i povijesno i stvarno uskrsnuo. I teško je pojmljivo. Mnogima neprihvatljivo. Zašto? Jer je teško prihvatiti da je Isus povijesno i stvarno kao vječni izvor božanske besmrtnosti i vječnosti hodao zemljom, činio dobro, umro i uskrsnuo. Čak ni njegovi učenici nisu odmah mogli vjerovati. I njima je bilo neshvatljivo, nepojmljivo. Čak i neprihvatljivo jer ga je Petar nagovarao da odustane ili da neće dopustiti da se to Isusu dogodi.

U vremenu kada čovjek uspijeva kroz napredak, razvoj i tehnologiju nadoknaditi toliko toga samom sebi ostaje jedna stvar koju ne može nadoknaditi. Može ju produžiti. Učiniti zabavnom. Boljom. Smislenijom. Ali je ne može produžiti. Barem ne onoliko koliko želi. To je njegov život. Moj život. Ne život čovječanstva. Ne život drugih. Nego moj život. Njega ne mogu produžiti nikakvim nadoknadama da već ovdje ne zemlji sebe učinim besmrtnim i vječnim. I zato stalno uznemiruje ta Isusova rečenica: Što čovjeku koristi ako cijeli svijet stekne, a životu svome naudi, ili: Što bi čovjek dao za svoj život?

Od istinitosti ove rečenice bježimo. Skrivamo se. Pravimo se da je nikad nismo čuli pa zato stare ljude i smrt skrivamo od sebe da ne vidimo njezinu istinitost. Istinitost koja i nas čeka bez obzira na svu našu trenutačnu mladost, snagu, moć i napredak i tehnologiju. Svi ćemo jednog dana doći do bolne spoznaje kako je ta Isusova rečenica istinita. Možemo je zvati okrutnom. Nepravednom. Ali to neće umanjiti njenu istinitost da će doći trenutak kada nećemo moći spasiti ni svoj osobni bijedni život, makar stajali na krovu svijeta i bili njegovi gospodari.

Kršćanstvo nadoknade, iako teško dopire do javnosti, pokušava progovoriti čovjeku da postoji mogućnost koja se ostvarila. Više se ne treba bojati kada dođemo u trenutak da ne možemo spasiti svoj život. Kršćanstvo nadoknade kao izraz nade i vjere u vječnost i besmrtnost koja nam je ponuđena kao mogućnost i dar kroz Kristovo uskrsnuće. Neće svi vjerovati. I ne vjeruju. Mnogi još uvijek traže svoje eliksire mladosti i besmrtnosti i vječnosti. I neće nikada odustati. I neće prestati. Možda prestanu onda kada shvate da ni svoj osobni život ne mogu zaštiti od smrti koja im uskoro dolazi. Zato je Kristovo uskrsnuće mogućnost i dar. Zato ga kršćanstvo nadoknade nudi kao mogućnost i dar. Bogu i Kristu bilo bi lakše da su ga nametnuli kao obvezu i nužnost. Ali u konačnici ja sam onaj koji moram odgovoriti na poziv kršćanstva nadoknade. Ne može to za mene učiniti ni Bog ni Krist.

Vrata vječnosti i besmrtnosti Kristovim uskrsnućem su otvorena. Nadoknada koja je pobijedila smrt, svladala grijeh, konačno je tu. Božanski eliksir vječnog i neprekinutog života stoji preda mnom kao mogućnost i kao dar. Utihnuli su svi mitovi, legende i priče o vječnosti i besmrtnosti. Ali nisu propale kosti onih koji su u vječnost i besmrtnost vjerovali i koji su joj se nadali. Nadamo se i vjerujemo da ni naše kosti jednog dana kada nas sahrane neće propasti nego će se kako to vidi prorok Ezekiel obući u novo tijelo, novo meso. Novo tijelo koje ne propada. Novo meso koje se ne raspada. Moje uskrsnuće kao moje preobraženje u novo tijelo i novi život. Vječan i besmrtan.

Zato je kršćanstvo nadoknade mnogima danas tako neshvatljivo i neprihvatljivo. Jer govori o preobraženju. O potpuno novom životu za mene i za meni drage pokojne kojih više nema. Ipak čovjek će i dalje pokušavati pronaći nadoknadu. Tražit će i izvan svog planeta mogućnost novog života, tražit će mogućnost vječnosti i besmrtnosti. I nikada neće prestati. Makar je to traganje nekad loše i daje kataklizmičke rezultate (atomska bomba, oružje za masovno uništenje, zagađenje okoliša) čovjek neće prestati. Impulzivno i nesvjesno traga za svojim izgubljenim rajem. Za svojom vječnošću i besmrtnošću.

Kršćanstvo nadoknade tvrdi i vjeruje da je prilika za vječnost i besmrtnost nadohvat ruke. Dogodila se i otvorila u nezamislivom i neshvatljivom događaju Kristova uskrsnuća. Čovjek još uvijek ne vjeruje i zato se plaši Kristove rečenice: Što čovjeku vrijedi ako sve stekne, a životu svome naudi. Kršćanstvo nadoknade vjeruje i više se ne boji. Vjeruje da njegovom životu više ništa ne može nauditi jer je Kristovo uskrsnuće darovalo mogućnost da se čovjekov život u punini ostvari. I u vjeri u Kristovo uskrsnuće čovjek postaje svjestan da je to onaj događaj koji nesvjesno traži u svim svojim nadoknadama i napredovanjima.

U vječnosti i u besmrtnom životu s Kristom čovjek dolazi do pune svijesti i spoznaje da je uvijek bio tragač za vječnošću i da su sve njegove ljudske nadoknade bile tek nemoćan ljudski krik za tim životom. I Bog je čuo čovjekov krik. Čuo. Utjelovio se. Mučen. Umro. Uskrsnuo. Bez Kristova uskrsnuća naš bi krik još uvijek bio nemoćan i slabašan. Ali u Kristovu uskrsnuću krik je postao snažan glas koji sa svetim Pavlom zajedno kliče: Gdje je smrti sada žalac tvoj? Kršćanstvo nadoknade je nemoćan ljudski krik koji je s Kristovim uskrsnućem postao snažan zov na vjeru i nadu u našu vječnost i besmrtnost s Kristom.