Treba li mi Krist?

Prema predmetima koje rijetko koristimo nemamo odnos. Oni nam nisu pred očima. Bez njih možemo. I prema ljudima možemo biti takvi – promatrati ih kao predmete, kao objekte, nemati nikakav odnos prema njima. U takvim okolnostima kažemo kako netko iskorištava ljude. A odgovor na pitanje zašto nam ljudi trebaju obično je sličan odgovoru koji dajemo kad koristimo predmete: jer ih trebamo iskoristiti za nešto.

Ipak, neki otac neće reći za svoje dijete ili svoju djecu kako ih jednostavno treba, kao što treba neki alat s kojim radi. Prije će reći kako mu djeca trebaju, ali to „treba“ ima dublje i smislenije značenje. Djeca su izvor njegova smisla, u njima pronalazi svrhu samoga sebe, djeca pružaju usmjerenost njegovu životu. On je otac zato jer ima djecu; bez njih on nije otac.

I u takvim bliskim odnosima može se dogoditi da oni koji su nam toliko bliski da sebe ne možemo zamisliti bez njih postanu predmeti, sredstva za korištenje i iskorištavanje.

U temelju našeg odnosa prema predmetima i ljudima leži pitanje: zašto mi treba nešto ili netko? Za ljude ćemo reći kako nam netko treba da nam nešto pomogne učiniti, reći ćemo da nekoga trebamo negdje poslati, reći ćemo da nekoga trebamo jer bez njega ili nje ne možemo zamisliti sebe ili svoje postojanje.

Među pitanja o predmetima i ljudima pronalazimo i pitanje o Bogu, pitanje o Kristu: zašto mi treba Bog, zašto mi treba Krist? Neki automatizmom i instinktom, bez razmišljanja, odgovaraju kako im Bog i Krist trebaju i kako ne mogu zamisliti svoj život bez njih.

Opet, na pitanja kada su zadnji put stupili u komunikaciju s Kristom, kada su zadnji put molili Kristu, kada su zadnji put sudjelovali u slavlju sakramenata, u njihovim pogledima primjetan je napor da se prisjete nečega kad su vjerovali da im je Krist trebao. I u tom naporu prisjećanja vidi se i nerazumijevanje postavljenog pitanja. Negdje prirodno shvaćamo da, kad nam neka stvar ili predmet hitno treba, učinit ćemo sve kako bismo ga pronašli ili do njega došli.

Neobično bi bilo kada bi netko tvrdio kako mu ne trebaju ključevi od auta dok ih istovremeno grozničavo traži po cijeloj kući. Jednako, ako ne i neobičnije, izgledalo bi kada bi muž rekao kako mu treba njegova supruga i obrnuto, ali pritom između njih nikakve komunikacije i susreta nema.

Ono što nam treba – za tim tragamo i pokušavamo pronaći. I što više osjećamo da nam nešto treba, to smo u traženju uporniji i ponekad strpljivi jer smo svjesni kako ono što tražimo treba znati i čekati.

Odgovor na pitanje treba li mi Krist negdje se pokazuje ili ne pokazuje u našem životu, čak i onda kada svoj unutarnji život uspijevamo vješto skrivati od drugih. Onaj komu Krist treba pokazat će nam na koji mu način treba i tvrdi li istinu kad to kaže. Njegov će nam život o njegovu traganju gotovo sve reći.

Ako se Krista traži tek kako bi se drugima dao odgovor da nas puste na miru, pokazat će se kako je naše traženje glumljeno. Jer nas gotovo nikada nema tamo gdje Krist prebiva – od osobne i zajedničke molitve do sakramenata i zajedničkih slavlja.

Kad je tako, glumljeni odgovor na pitanje treba li mi Krist, koji je lažno pozitivan, rađa cinizmom, preziranjem i općenito omalovažavanjem onih koji Krista istinski traže, pod optužbom kako oni ne znaju koga traže i kako je njihovo traganje prijetvorno. Ono što čovjek želi skriti od drugih na kraju predbacuje njima.

S druge strane, onaj koji istinski sebi odgovori na pitanje treba li mu Krist – pozitivno, s punom iskrenošću i ozbiljnošću – obično je blag i nježan prema drugima i njihovu traganju za Kristom. Svjestan je kako je i on zajedno s njima dio zajednice koja Krista traži i pronalazi ga, zbog čega ne skriva svoju nutarnju radost i nutarnji mir. Svjestan je i kako se može ponekad i odlutati od Krista, kako se ponekad na Krista može i zaboraviti. Ali na pitanje treba li mu Krist odgovara potvrdno, s puno kajanja i priznanja kako će ga bez milosti teško ponovno pronaći.

Zato onaj koji na pitanje treba li mu Krist odgovori ozbiljno i temeljito jest netko tko je uvijek u stanju molitve, ponaša se kao netko tko je zaljubljen i traži mogućnost i priliku da susretne ljubljenu osobu. On ili ona traži susret s Kristom u osobnoj molitvi, u čitanju Pisma, u sakramentima, u zajednici koja slavi i moli. I teško ga je odvratiti od tog traženja ili ga uvjeravati kako pitanje „treba li mi Krist“ nije baš toliko važno. Ne. Za njega ili nju odgovor na to pitanje je od životne važnosti jer vjeruje kako mu od odgovora na to pitanje ovisi i smisao i temelj života i življenja.

I zato nema mira. Radosno je nemiran; on ili ona stalno traži, moli i zapitkuje, kao i Isus koji je onomad, kao dijete, s učiteljima u Hramu sjedio i zapitkivao ih.

Za nekoga komu je pitanje treba li mi Krist nevažno i tko ne smatra shodnim sebi na njega ozbiljno odgovoriti također se može reći da u sebi nosi određeni nemir. I taj nemir uznemiruje i njega i sve druge, ali ni njemu ni drugima ne donosi radost i veselje. Njegov nemir u drugima stvara i izaziva osjećaj napetosti i neugode, i to zbog njegova upornog odbacivanja onih koji to pitanje vrlo ozbiljno shvaćaju, doživljavaju i proživljavaju.

Stajati pred pitanjem treba li mi Krist slično je kao stajati pred predmetom ili osobom. Netko kao odgovor bira Krista pretvoriti u puki predmet kojega ponekad treba upotrijebiti ako zatreba, a dotad Krist se ne razlikuje od drugih predmeta i stvari. Netko drugi bira Krista kao osobu, kao božansku osobu o kojoj ovisi sav njegov život, smisao i postojanje. I tek ovaj drugi shvaća što znače Kristove riječi: „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“

U Kristu uzdignutom na križ on vidi osobu koja pati i trpi i u tome pronalazi temelj i smisao vlastitog trpljenja. U Kristu uskrslom iz groba vidi i pronalazi svrhu svojih, možda za druge ljude ludih i nevjerojatnih, nadanja u život. Dok onaj koji Krista vidi kao predmet kojega povremeno koristi, kao da je riječ o stvari, ne vidi uzdignutog i uskrslog Krista. On vidi samo križ, ali ne vidi nikoga na križu – pa tako i ne vidi smisla zašto bi se nadati i zašto bi križ, na kojemu nikoga nema, trebao biti ikakav temelj i smisao za bilo što.