Tri spisa na hebrejskom za Evanđelje po Mateju
Zanimljivo istraživanje don Antonija Baldassarija (1933.–2022.), svećenika Faenzeske biskupije, omogućuje nam rekonstruirati nastanak Matejeva evanđelja, koje bi se temeljilo na „Isusovim izrjekama“ koje je napisao sâm Matej i „Petrovu evanđelju“. Konačno sastavljanje prvoga sinoptičkoga evanđelja može se datirati u razdoblje od 40. do 45. godine.
„Nevidljiva duša bijaše semitska, ali vidljivo tijelo bješe grčko.“
Tako je don Jean Carmignac (1914.–1986.) sažeo svoje uvjerenje o izvornom jeziku sinoptičkih evanđelja, nakon svoga „pokusa“ – prevođenja Markova evanđelja s grčkoga na hebrejski (o čemu smo govorili ovdje).
„Kako je moj prijevod napredovao, moje uvjerenje postajalo je sve jače: čak ni Semit, koji je vrlo kasno naučio grčki, ne bi ostao toliko vezan uz svoj materinji jezik; s vremena na vrijeme uzimao bi nešto slobode, barem tu i tamo pribjegao bi izričaju koji je uobičajen u grčkom. Ali ne, to je stalno doslovno slijeđenje prevoditelja koji je nastojao što više poštovati hebrejski tekst koji je imao pred očima.“
Carmignacova knjiga La Naissance des évangiles synoptiques [„Nastanak sinoptičkih evanđelja“, 1984.], iz koje su uzeta dva prethodna navoda, i Patì sotto Ponzio Pilato? [„Mučen pod Poncijem Pilatom?“, 1992.] Vittorija Messorija (r. 1941.), bili su poticaj don Antoniju Baldassariju, svećeniku Faenzeske biskupije, stručnjaku na području liturgike i arheologije, da dublje istraži pitanje nastanka prvih triju evanđelja.
U svojoj knjizi Testimoni oculari. Quando e perché sono stati scritti i Vangeli sinottici [„Očevidci: Kada i zašto su napisana sinoptička evanđelja“] (2015.) on pretpostavlja tri spisa na hebrejskom jeziku, kasnije prevedena na grčki: početni Matejev spis, njegovo samo evanđelje i „Petrovo evanđelje“, koje je kasnije preveo Marko.
Autorova hipoteza vrlo je zanimljiva i počinje smještanjem nastanka Djela apostolskih u godinu 63., a Evanđelja po Luki u godine 49.–50., predlažući neke argumente koje smo već mogli upoznati. Međutim, najizvornija hipoteza odnosi se na tijek nastanka sinoptikâ. Baldassari tvrdi da je prvi spis, na hebrejskom, bila zbirka Gospodinovih izrjekâ koju je napisao Matej; zbirka koja je naknadno uključena u njegovo Evanđelje. Dva argumenta podupiru tu hipotezu. Prvi je pozivanje na vanjski izvor, naime Papiju, kojega navodi Euzebije Cezarejski:
„Ματθαῖος μὲν οὖν Ἑβραΐδι διαλέκτῳ τὰ λόγια συνετάξατο, ἡρμήνευσεν δ᾿ αὐτὰ ὡς ἦν δυνατὸς ἕκαστος. /
Matthaĩos mèn ū͂n Hebraḯdi dialéktōͅ tà lógia synetáxato, hērmḗneusen d autà hōs ē̃n dynatòs hékastos. /
Matej je stoga na hebrejskom jeziku poredao izrjeke, a svatko ih je tumačio/prevodio kako je mogao“ (Historia ecclesiastica, III, 39, 16; Crkvena povijest, 2004., str. 369).
Zanimljiva je usporedba s izrazom kojim se isti Papija služi u odnosu na Marka, koji je
„ἔγραψεν… τὰ ὑπὸ τοῦ Κυρίου ἢ λεχθέντα ἢ πραχθέντα. /
égrapsen… tà hypò tū͂ Kyríū ḕ lekhthénta ḕ prakhthénta. /
napisao… sve što je Gospodin kazao ili učinio“
(isto, III, 39, 15; hrvatski prijevod, str. 368).
Matej se stoga poglavito prepoznaje kao evanđelist Isusovih izrjeka.
Papijina vijest da je Matej zapisao (synetáxato, „poredao“, „uredio“) – barem u prvom času – samo zbirku (lógia) [Gospodinovih izrjeka], bila bi potkrijepljena strukturom glavâ 5.–7. Prvoga evanđelja, koja uključuje takozvani „Govor na Gori“. Jasno je piščeva nakana da skupi zbirku usmenih učenja Gospodina Isusa, bez prikazivanja njihove kontekstualizacije i vremenskoga smještaja. Ali ima još toga. Neki elementi omogućuju da se razumno tvrdi kako je to „mala knjiga cjelovita sama po sebi“ (Testimoni oculari, str. 48).
Te su tri glave zapravo složene tako da prenose poimanje Isusa kao, istodobno, samoga Boga i novoga Mojsija. Kao Mojsije, i On je na Gori (dok Luka namjesto toga spominje ravno mjesto). I On donosi novi Zakon, to jest osam blaženstava. Više od Mojsija, Isus se dokazuje kao tvorac novoga Zakona, s vlašću da usavrši prvi:
„Čuli ste da je rečeno… – A ja vam kažem…“ (Matej 5, 21–22.27–28.31–32.33–34.38–39.43–44)
Zanesenost mnoštva i njihovo prepoznavanje jedinstvene vlasti s kojom je Isus govorio (usp. Matej 7, 28–29) služe kao završetak ove „knjižice“. Prema Baldassariju taj prvi spis može se smjestiti u vremenski okvir koji seže od godine 30., koja se smatra godinom Isusove smrti i uskrsnuća, do godine 36.
Nešto kasnije (36.–40.) bilo bi pak „Petrovo evanđelje“. Prema autorovoj hipotezi, kako se udaljavamo od mjesta i vremena u kojima su se odvijali događaji Isusova života, nastajala je sve veća potreba za pisanim zapisom o tome radi uporabe u raznim zajednicama. Petar bi odgovorio na tu potrebu spisom na hebrejskom jeziku, koji bi potom Marko preveo i preuredio. Spisom koji bi namjerno izostavio učenja koja su već sadržana u prvom Matejevu spisu, onom s Govorom na Gori.
Baldassari doslovno shvaća svjedočanstvo Papije, koji Marka opisuje kao
„ἑρμηνευτὴς Πέτρου / hermēneutḕs Pétrū –
Petrova tumača/prevoditelja“ (Historia ecclesiastica, III, 39, 15).
Rad stvarnoga prevođenja bio bi uočljiv iz nekih pojedinosti koje se nalaze samo u Markovu evanđelju. Primjerice, u odluci da se zadrže neke hebrejske riječi, kao što su: boanerges (Marko 3, 17), korban (7, 11), geenna (9, 43.45.47), Golgota (15, 22), Paraskeva (15, 42) pa čak i cijelo Isusovo zazivanje na križu (15, 34), ali uz grčki prijevod svih tih pojmova. Marko je također jedini koji dugim rezom (7, 3–4) izvještava kako bi objasnio običaj Židova da ne jedu neopranim rukama. Prijevod bi se dogodio u godinama koje su prethodile Petrovu mučeništvu.
Matejevo hebrejsko evanđelje nastalo bi spajanjem Matejeva prvoga spisa s Isusovim učenjima i poznavanjem „Petrova evanđelja“, a prošireno je, međutim, nekim bitnim elementima kako bi se postigao cilj prvoga evanđelista, a to je pokazati kako su se mesijanska obećanja ispunila u Isusu. Otuda rodoslovlje i naglasak na Josipovu liku u prve dvije glave; ali i obilje starozavjetnih navoda, koje Matej često donosi iz upravo spomenuta razloga. Stoga bi hebrejsko Evanđelje po Mateju, čiji primjerak sveti Jeronim svjedoči da je vidio u knjižnici u Cezareji, bilo sastavljeno nakon „Petrova evanđelja“, ali prije Lukina. Pa stoga u godinama 40.–45.
„Pomno ispitivanje“ trećega evanđelista (Luka 1, 3) u konačnici bi, uz vlastite izvore, uključilo i Evanđelje po Mateju i ono Petrovo, oba još uvijek na hebrejskom. Zbog toga Luka ima 330 redaka zajedničkih s Markom i Matejem, a 230 samo s Matejem.
