Učiniti hodanje prije braka opet sjajnim
Crkva je u najboljem položaju učiniti da mladima brak bude ono čemu treba dati prednost.
Čuveno je kako je Albert Einstein odredio ludilo – kao neprestano ponavljanje iste stvari uz očekivanje drukčijega rezultata. Posljednjih nekoliko desetljeća stopa sklapanja brakova naglo je pala. Oni koji se vjenčaju to čine puno kasnije u životu. Cijeli zapadni svijet suočava se s neviđenom nestašicom djece. Pa ipak, mnogi kršćani i vjerničke zajednice, uključujući one koji vjeruju da je ženidba dar koji je Bog stvorio i da je stup uljudbe ne čine ništa drukčije kako bi uzdigli brak i obitelj u srcima i umovima mladih ljudi. To je primjer onoga što je Einstein nazvao „ludilom“.
Možda bismo mogli učiti od skupine kineskih umirovljenika o kojima je nedavno pisao The Wall Street Journal. Svaki vikend, u stalnom nastojanju da budi posrednici za svoju stariju djecu, ti se roditelji sastaju u parku, poznatom kao „tržište brakova“, s fotografijama i podatcima o postignućima svoje djece. Cilj je pomoći im da pronađu supruga, odnosno suprugu.
Djeca se ne čine toliko zabrinuta kao njihovi roditelji. Kao što je rekao 33-godišnji samac: „Moji su roditelji zabrinutiji od mene.“ I trebaju biti. Prema članku, u toj zemlji s više od milijardu stanovnika, samo je šest milijuna parova upisano u matice vjenčanih godine 2024. Rekordno nizak broj, 21% manji nego godinu prije, još je jedna posljedica politike jednoga djeteta koju je Kina utjerivala desetljećima.
Zapad vjerojatno nije spreman za dogovorene brakove. Većina se ne će ženiti, odnosno udavati da bi spašavala gospodarstvo dovoljno sanjarskim pojmom. Međutim, i mladima na Zapadu potrebna je pomoć u području odnosa.
Prije i najviše od svega potrebna im je pomoć da razumiju što je ženidba i bračno stanje. Sveto Pismo to opisuje kao ugaoni kamen odraslosti i društva, ali mnogi mladi smatraju ga više „završnim kamenom“, osobnom stvari o kojoj se treba brinuti nakon što se sve ostalo postigne. Krist Crkvu naziva svojom zaručnicom, prikazujući brak kao metaforu vječne istine, ali Hollywood i časopisi o stilu življenja često ga predočavaju kao teret, preprjeku istinskomu osobnomu ispunjenju. Bog nas je stvorio za obitelj:
„Napuštene okućit će Gospodin,
sužnjima pružit’ sretnu slobodu:
buntovnici samo ostaše u sažganoj pustinji“ (Psalam 68, 7).
Ali mladim ženama uvelike se govori kako je neograničena seksualna sloboda pravi put do ispunjenja.
Drugi je izazov taj što se mladi koji razmišljaju o braku često ne obraćaju roditeljima ili svećenicima za smjernice. Namjesto toga, oslanjaju se na aplikacije. Prema istraživanju Pew Researcha iz 2023. godine, 30 % odraslih reklo je da je koristilo aplikaciju za upoznavanje. Pedeset i tri posto tih odraslih bilo je u dobi od 18 do 29 godina, a 50 % studenata reklo je da je koristilo aplikaciju za pronalaženje mladića/djevojke. To je na fakultetu… mjestu gdje se mladi nalaze licem u lice s više istomišljenika i vršnjaka slične dobi nego u bilo kojem drugom razdoblju u životu. A, barem prema jednome članku koji pokriva sklonosti upoznavanja među studentima, aplikacije za upoznavanje uništavaju zanos.
Iako postoji potencijal za brak zbog slavljenoga vraćanja mladih u crkvu, čini se da se mladići i djevojke ne vraćaju jedni drugima. Jedan je korisnik nedavno na X-u objavio:
„Jedna od najtežih stvari na kršćanskoj poprištu upoznavanja jest ta što su žene posvuda u crkvi, a muškarci su na najtradicionalnijim mjestima koja mogu pronaći. Stalno slušam kršćanske muškarce kako govore da ne mogu naći bogobojaznu ženu, ali sjedim u crkvi svake nedjelje i cijeli moj red pun je takvih.“
S obzirom na sve te preprjeke, mogu li kršćani ponovo učiniti hodanje prije braka sjajnim?
Na konferenciji Wilberforce Weekend godine 2012., američka spisateljica Maggie Gallagher izazvala nas je sve da ozbiljno shvatimo zadaću spajanja parova, pretvarajući naše domove i crkve u mjesta gdje se mladi kršćanski muškarci i žene mogu upoznati. Ovo bi mogao biti pravi čas da Crkva spasi brak. Ali to će od nas zahtijevati da se presudno odvojimo od društvenih pravila, da prihvatimo neugodnost svojstvenu takvim stvarima, da odbacimo govor o usredištenosti na sebe i da budemo upravo „čudni“.
Mnogim mladima nedostaju kategorije svjetonazora kako bi shvatilo što znači da je brak „dobar“. Preplavljeni su na svakom koraku da zure u sebe, pa im pojmovi kao „požrtvovna ljubav“ ili izjave kao „središnja svrha braka jest imati djecu“ zvuče otkačeno. Moramo ih ponovo uskladiti s naravi. Muškarci isto tako trebaju znati da je u redu gajiti romantične zamisli, pokušati pridobiti djevojčinu naklonost, posebice obasipanjem osobnom pažnjom, darovima ili gugutanjem, a djevojke trebaju znati da nisu razočaranje za ženski rod ako dopuste muškarcu da to čini.
Iako bi mlade muškarce trebalo poticati da se žene, isto tako trebaju čuti, osobito od starijih muškaraca, kako to zahtijeva da on bude spreman položiti svoj život za nju:
„Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te Sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelju vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako trebaju i muževi ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti otca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao sama sebe, a žena neka poštuje svoga muža“ (Efežanima 5, 25–33).
Mlade žene treba potaknuti da promisle o tome kako ih je seksualna revolucija prevarila. I treba ih poticati neka tomu mladiću kažu „da“ sada, a ne kasnije.
Ukratko, mladi trebaju čuti da su brak i djeca dobri Božji darovi! Crkva je u najboljem položaju da stane uz roditelje i ponovo im učini brak i obitelj prihvatljivima, uvjerljivima, poštenima, razumnima, vrijednima, ugodnima i vrijednima vjerovanja. Možda ćemo morati smisliti kako da „tradicionalni“ muškarci i žene koje nisu redovite u crkvi dođu na ista mjesta, ali ako uspijemo, mladi će možda biti skloniji povezati se jedni s drugima više nego što mislimo.
John Stonestreet i Hayley Wilson
