Nestašica rađanja stvar je kulture, a ne troškova
Mladi imaju manje djece nego ikada prije, ne zato što ne mogu imati hrane na stolu, nego zato što ne postoji obiteljski stol.
Bebe trenutačno nisu popularne.
Zapravo, u prosjeku, Amerikanci nikada nisu imali manje djece. Dobro, godina 2020. bila je i godina početka pandemije, nešto što, povijesno gledano, poput rata i recesije, obično prazni rodilišta.
Pad broja rađanja u Sjedinjenim Američkim Državama, međutim, nije započeo s COVID-om-19 i nema puno razloga vjerovati da se obrće. Trenutačni pad seže unatrag i nije se preokrenuo kada je gospodarstvo procvjetalo u drugoj polovici 2010-ih. Zapravo, pad rodnosti u SAD-u čini se čudno ravnodušnim prema onomu što se događa na burzi ili naslovnicama. Gotovo je kao da, bez obzira na financijsko ili političko stanje, Amerikanci iz godine u godinu jednostavno biraju imati sve manje djece. I to ne zato što si ih ne mogu priuštiti. Nego zato što ih ne žele.
To je zaključak studije objavljene u časopisu Journal of Economic Perspectives, koja je otkrila da gospodarski čimbenici poput rastućih troškova života ili studentskoga duga, čimbenici koji su povijesno igrali preveliku ulogu u stopama rodnosti, nisu važni kada je u pitanju pad stope rodnosti danas. Kako bi izolirali što uzrokuje današnji pad, autori su procijenili utjecaj političkih i gospodarskih promjena – stvari poput pokrića zdravstvenoga osiguranja, pristupa pobačaju, troškova skrbi za djecu i spolnoga odgoja. „Možda ključno objašnjenje za kontinuirani pad stope nataliteta u SAD-u nakon 2007.“, zaključuju autori, „nije… neka promjena politike ili čimbenika troškova, nego promjena prioriteta među naraštajima mladih punoljetnika.“ Ili kako je Patrick Brown iz Zavoda za proučavanje obitelji sažeo: „Nije stvar u gospodarstvu, glupane, nego u kulturi.“
Zapravo, američki prihodi dosegli su rekordne visine, a životni standard bolji je nego što je bio u prošlim desetljećima. Amerikanci, u prosjeku, imaju sredstva za rađanje i odgoj više djece nego što ih ima, po prilici za 5,8 milijuna više djece, prema podatcima Lyman Stone iz Zavoda za proučavanje obitelji.
Čimbenik koji je odskočio kao čvrst nagovjestitelj plodnosti bila je stopa bračnosti. Stope rodnosti među udanim ženama nije se puno promijenila od sredine 1990-ih. Ono što se promijenilo jest postotak žena koje se udaju. Taj se broj smanjio za gotovo polovicu od 1990. Prema Brownu „ne čini se da žene koje bi mogle imati više djece staju na jednom, nego prije odgađanje braka i rađanja sprječavaju sve više žena da uopće imaju djecu.“
Autori istraživanja navode kulturne sklonosti o odrasloj dobi kao uzrok i pada broja brakova i plodnosti. To nas ne bi trebalo iznenaditi. Kao što je pokazala anketa iz 2018. koju je objavio The New York Times, najčešće navođeni razlog za odluku mladića i djevojaka da nemaju djecu bila je želja za više slobodna vremena.
Patrick Brown iz Zavoda za proučavanje obitelji prikladno je oprezan u pogledu onoga što možemo naučiti iz toga istraživanja. Primjerice, to ne znači da politike osmišljene kako bi se mladim parovima olakšalo roditeljstvo nisu važne ili da se ne moramo pozabaviti krizom studentskoga duga. To znači da je vrijeme da preispitamo ustaljenu mudrost o tome zašto se ljudi odlučuju imati djecu. Nismo isključivo gospodarstvena stvorenja. Kulturna stajališta, pravila i sklonosti o tome što čini smislen život imaju daleko veći utjecaj na plodnost nego što se prije mislilo. Mladi ljudi danas imaju manje djece nego ikada prije, ne zato što ne mogu imati hrane na obiteljskom stolu, nego zato što za tolike ne postoji obiteljski stol.
Kršćani bi trebali imati drukčije prioritete. Kroz cijelo Sveto Pismo Bog daje prednost braku i djeci. U izvješću o stvaranju, u povijesti Izraela, u mudrosnoj književnosti i u novozavjetnim poslanicama, obitelj se smatra blagoslovom, kolijevkom vjere, mjestom gdje kultura počinje, središtem bogoštovlja i okruženjem za neke od najvećih radosti koje ljudska bića mogu iskusiti.
To ne znači da bezbračni život ne može vrijediti kao poziv ili da bi svaka mlada osoba trebala usmjeriti svu svoju snagu na pronalaženje životnoga druga. Samo ne bi štetilo da Crkva i kršćanske obitelji budu više posrednici, pomažući mladima da preispitaju kakav bi život trebao biti. Ne bismo trebali oponašati društvo koje, u svojoj gorljivosti da izvuče najviše iz života, njega zaboravlja prenijeti dalje.
John Stonestreet i Shane Morris
