Unosna šala
U konačne svoje odluke svejednako je slabo vjerovao,
pa kad je kucnuo čas, dogodilo se sasvim drukčije,
nekako nenadano, čak gotovo neočekivano.
F. M. Dostojevski, Zločin i kazna
Da je neki posao unosan, to svi znamo, ali da jedna šala može biti i te kako unosna, to sam doživio tek u Čileu.
Jednoga je jutra predstojnik odjela (jefe del Departamento) za fiziku i matematiku Filozofskoga fakulteta došao u moj ured čestitati mi na izboru. Priznajem: bila je to prva, ali gorka „čestitka“.
– Došao sam, señor Decano,[1] da vam predam ostavku na svoj položaj. Dalje ne mogu. Fizika bez modernoga laboratorija je kao žena bez muža.
– Nisam oženjen, pa ne mogu ocijeniti Vašu usporedbu – kazao sam smijući se.
– Nije mi do šale – prekine me dosta ozbiljno i nastavi: – Prošlo je više mjeseci da smo iz Engleske naručili novi laboratorij za sve grane fizike, ali on spokojno čeka na carinarnici. Ekonom Sveučilišta kaže da je njemu lakše platiti ležarinu nego sprave.
– Zašto to niste rekli momu prethodniku?
– Ni on nije ništa mogao protiv birokracije ekonomata. Ispričavaju se „oni gore“ ne samo da nemaju novaca, nego da mi nemamo prostorija koje bi odgovarale takvu suvremenu laboratoriju.
– Lijepe li „čestitke“, zar ne, señor jefe? – rekao sam dosta ogorčen. Potpuno shvaćam Vas, ali shvatite i Vi mene. Ne mogu ni ja riješiti taj problem u dva dana.
– Koliko vremena trebate? – zapitao me je dosta lukavo.
– Najmanje tri mjeseca.
– Dobro, ali ni dana više! Ne želim gubiti živce!
– Ali poštedite i moje, molim Vas!
Stari je predstojnik (jefe) izišao dosta smiren, ali mene je spopala čudna smjesa straha i prkosa. Moram se suočiti s „onima gore“ koji nikada nemaju novca kada je riječ o potrebama ovoga siromašnoga fakulteta. „Što da radim?“ – pitao sam se šetajući po uredu.
Možda je moj tajnik u susjednoj sobi čuo naš razgovor, jer je predstojnik (jefe) govorio povišenim glasom, pa je potiho ušao i zapitao treba li mi što.
– Treba? – rekoh dosta uznemiren. – Treba mi čudo. Treba da neki čudotvorac pronađe nekoliko milijuna pesosa i otkupi laboratorij koji leži na carinarnici. Inače ću i ja morati dati ostavku.
Tajnik se od srca nasmijao:
– Vidi se da ste gringo (stranac). Kod nas se problemi rješavaju uz šalu. A vi sve shvaćate previše ozbiljno. Eto, na primjer, naši izbori za zastupnike, senatore ili za Predsjednika Republike. Nikada nema ni pobjednika, ni pobijeđenoga. Ili bolje: svi su pobjednici. Mi nemamo karnevala kao Brazilijanci, gdje svaki put pogine lijepi broj ljudi. Nama su predizborni mitinzi pravi demokratski karneval. Čak i protivna stranka pošalje veliki broj svojih pristaša na skup svoga protivnika da umnoži njihov broj i tako mu pobrka računicu.
– Ne vidim veze s mojim problemom – prekinuh njegovo pričanje.
– I te kako – nastavi on mirno. – Upriličimo i mi miting da pobrkamo račune ekonomu.
– Ništa ne razumijem – odgovorih već dosta smireno. – O kakvom se mitingu radi?
– Vi imate najjaču „stranku“ na Sveučilištu. Najveći broj studenata u FEUC-u (Federación de Estudiantes de la Universidad Católica). A predsjednik studentskoga zbora (Consejo Estudiantil) na našem Filozofskom fakultetu je onaj snažni i krupni Carlos F. Dopustite da mu iznesem Vaš problem pa ćemo pronaći čudotvorca bez čuda. Idem ga potražiti. Do viđenja!
Otišao je pjevajući. Mnogo sam puta čuo, a i doživio, lukavu prepredenost Čileanaca (picardía chilena), pa me je zanimalo što će taj „Studentski zbor“ ovaj put učiniti.
Sutradan ujutro došao je Carlos s velikom grupom studenata i studentica da me zapita jesam li dobro spavao.
– Kako ću dobro spavati s tolikim problemima? – rekoh da vidim njihovo reagiranje.
– Tajnik nam je sve objasnio – započe Carlos.
– Ne radi se tu samo o novcu.
– Nego i o prostorijama, zar ne? – upadne Carlos – Ne brinite se! Stotine mladih ruku najprije će očistiti četiri podrumske prostorije koje su nekada služile kao spremište ugljena za centralno grijanje, a onda ćemo ih obojiti te će izgledati ljepše nego ovaj vaš ured. Zatim ćemo u prostorije uvesti vodu, plin i električnu rasvjetu. To je prva etapa – govorio je Carlos držeći pred sobom papir s razrađenim programom. – Sve smo predvidjeli. Vi se pravite kao da ništa ne znate i ne vidite.
– A smijem li znati koja je druga etapa? – zapitao sam Carlosa.
– Stolovi i ormari za sprave. Sve će biti napravljeno po nacrtima naših kolega iz Odjela za fiziku.
– Dakle, sve ste predvidjeli. Samo jedno mi niste rekli: odakle vam novac za tako skupu preobrazbu podruma i nabavku namještaja?
– Sva članarina Studentskoga zbora bit će namijenjena u tu svrhu.
Ove ćemo godine imati samo jednu priredbu – zabavu: blagoslov novoga laboratorija fizike.
Svi su počeli gledati jedan drugoga i smijati se. Bilo mi je jasno da su plan do u tančine razradili.
– I nemojte više pitati za novac! – upadne Anamarija, tajnica Studentskoga zbora, studentica fizike i matematike. – Kad bi se naš Predsjednik Republike brinuo toliko za novac, morao bi Monedu (predsjedničku palaču) prodati i otići. Doduše, ne će biti naodmet ako i vi odnekuda namaknete koji pesos ili, bolje, koji dolar.
Još mi nije bilo jasno kako će ova pícara gente ostvariti svoj naum. Pogotovo mi nije bilo jasno što su mislili pod „blagoslovom laboratorija“, jer to bi značilo uplesti u njihovu igru i rektora, naslovnog nadbiskupa. Nisam ih htio dalje ispitivati da mi ne kažu gringo. Valjda će njihov zanos splasnuti s radom u podrumu.
No oni su izišli iz mog ureda nasmijani, gurajući laktima jedan drugoga kao da su htjeli reći: „Ala smo ga nasamarili!“
Za vrijeme praznika doista su očistili i obojili četiri podrumske prostorije. Čak su i rešetke postavili na male prozorčiće da ne bi netko prodro u prostorije. Kad sam jednoga jutra opazio studentice kako vesele izlaze iz podruma, crne kao Ciganke, požalio sam ih i ponudio se da ću i ja s njima u podrum.
– Vi s vašim bijelim habitom možete u katedralu, ali ne u ugljenokop – rekle su odbivši moju ponudu.
No najveće iznenađenje čekalo me jednoga jutra kad je Carlos sa svojim „stožerom“ došao da me izvijesti o njihovom posjetu nunciju:
– Gospodin nuncij vas lijepo pozdravlja. Bez okolišanja je prihvatio poziv da dođe na našu „akademiju“ i blagoslovi nove prostorije za laboratorij fizike.
– A tako? – rekoh nemalo začuđen. – Opet me stavljate pred gotov čin!
– Ne pred gotov čin, nego pred gotovu pobjedu nad birokracijom. Gospodin nuncij je već mnogo puta pokazao naklonost prema našem fakultetu. On je po rangu iznad rektora i iznad ekonoma. Kako vidite, ne će biti nikakva diplomatskoga sukoba.
– Mogu li znati što još imate u vašem programu?
– Tiskat ćemo lijepe pozivnice i razaslati ih rektoru, ekonomu i svim ostalim dekanima i upraviteljima sveučilišnih zavoda i centara.
– Vi niste svjesni u koju me nepriliku dovodite. Morali smo najprije obavijestiti rektora, a onda pozvati gospodina nuncija.
Carlosu je moje kolebanje bilo već dosadno pa me prekine:
– Želite li imati novi laboratorij ili ne?
– Svakako!
– Onda odgovornost prepustite nama! Valjda znate da se rektori i sveučilišna vijeća boje studentskih pokreta. Vremena se mijenjaju. I mi danas nešto značimo.
Pozivnice su doista bile tiskane i razaslane. Jednoga me jutra telefonski nazvao ekonom sveučilišta. Glas mu je drhtao:
– Zar ste poludjeli? Što će gospodin nuncij blagosloviti? Ta vi znate da su sprave laboratorija na carinarnici i da mi nemamo novca da ih otkupimo.
– Ne uznemirujte se gospodin ekonome! – odgovorio sam mirno. – Gospodin nuncij će blagosloviti nove prostorije za budući laboratorij.
– A sprave?
– Umjesto njih, ako ne stignu na vrijeme, stavit ćemo vaze sa svježim cvijećem.
– Es una broma muy pesada, señor Decano! (To je veoma neugodna šala) – rekao je ljutito i spustio slušalicu.
Ispričao sam taj razgovor svomu tajniku.
– Sad ste pravi roto chileno (čileanski pučanin, veseljak – obješenjak). Brišemo vas s liste gringosa – govorio je sav razdragan.
Tri dana prije blagoslova laboratorija počeli su stizati drveni kovčezi, dobro zakovani, sa spravama za laboratorij. Cijeli Odjel za fiziku i matematiku, sa svojim „šefom“ užurbano je radio do kasno u noć. Trebalo je na vrijeme namjestiti sprave i provjeriti njihovu ispravnost. Budući da je laboratorij bio ispod moga ureda, nerijetko sam čuo i pjevuckanje lijepih čileanskih popijevaka.
Napokon je stigao „programirani“ dan. Nuncij se u pratnji uzvanika spustio u podrumske prostorije, koje više nisu sličile ugljenokopu nego lijepim, prozračnim i dobro rasvijetljenim dvoranama. Prije blagoslova rekao je nekoliko pohvalnih riječi u čast rektora i ekonoma, koji su „mnogo žrtvovali za napredak Fakulteta“ i zaželio uspjeh svima koji budu radili u laboratoriju. Carlos mi prišapne u uho:
– Zar ovaj gringo ne zna koliko smo se mi izmučili dok smo ovo postigli?
– Šuti! – rekoh – To ti je „diplomatski“ jezik!
– Baš me briga! Ja znam samo španjolski.
Za vrijeme domjenka za uzvanike, ekonom se neprestano vrzmao oko nuncija i govorio mu nešto što nisam mogao čuti. Nuncij se samo blaženo smiješio. Rektor mi se približi i povuče me na stranu.
– Vidim da dobro prihvaćate čileanske običaje.
– Ne razumijem, Preuzvišeni!
– Prevezli ste me preko vode, ali ne žedna (ovu je riječ dobro naglasio). Želio sam ostvariti što ste Vi učinili. Morate znati da ja ovisim o mnogim okolnostima i osobama. Bili smo prisiljeni podići zajam da isplatimo laboratorij. Dugovi će se isplatiti, ali laboratorij ostaje, zar ne? Čestitam! Samo naprijed!
Bio sam iznenađen. U tom starom gospodinu još je uvijek kolala krv njegova oca, koji je bio general u jednom od pobjedonosnih ratova u čileanskoj povijesti.
Sutradan sam pošao u Nuncijaturu zahvaliti gospodinu nunciju što je prihvatio poziv studenata.
– Divni su to momci i djevojke – započe on svoj razgovor.
Mislio sam da ne zna kako su se događaji odvijali, ali na moje iznenađenje, uvjerio sam se da zna više potankosti nego ja. Tko mu je to ispričao? U studentskom „izaslanstvu“ bilo je i pripadnika talijanske narodnosti, a on je bio čest posjetilac njihovih obitelji, jer je i sâm bio Talijan.
Pozdravite svoje studente i studentice i recite da im čestitam! – rekao mi je na odlasku.
Rajmund Kupareo
Marulić (Zagreb), XVIII (1985.), br. 3, str. 330–334;
Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 31–37.
[1] Prirediteljska napomena: Fr. Rajmund Kupareo bio je dekan Filozofskoga fakulteta Papinskoga čileanskoga katoličkoga sveučilišta od 1956. od 1969. i od 1964. do 1967.
