Ekleziolog
Advokat je unajmljena savjest.
F. M. Dostojevski, Žutokljunac
Za vrijeme II. vatikanskoga koncila i poslije njega nastala je neka čudna neizvjesnost u svećenstvu i u narodu. Čileanski vjerski običaji počeli su se naglo mijenjati. Duge svećeničke haljine (talare) zamjenjivali su crni „klerđimeni“, obična odijela svjetovnjaka s bijelim ovratnikom. Zatim su se počela nositi siva odijela. Najzad se nije pazilo ni na boju ni na kroj.
Ovratnik je također nestao; svećenici su najprije nosili u zapučku male križeve kao znak svoga poziva, ali su i oni postali „preteški“ i nestali. Narod se je i na to privikao.
S misnom se odjećom događalo nešto slično: najprije je ušla moda „ponarodnjivanja kazule“ (odjeća što je svećenik nosi dok služi Misu) koja je poprimila oblik seljačkoga ogrtača (poncho), ali ni to nije dugo potrajalo jer „stilizatori“ nisu uspjeli stvoriti nešto novo i prikladno za svete obrede. Najjednostavnije je bilo odbaciti „kazulu“, a tome je pogodovala i „koncelebracija“, koja u svećenika-sudionika iziskuje samo bijelu haljinu (albu) i naramenicu (stolu)! A bilo je i onih koji su zagovarali da se potpuno dokine bilo kakva misna odjeća. Ne izmišljam jer sam sudjelovao u raspravama.
Najgore su prošli kipovi svetaca kojih je, po španjolskom običaju, bio priličan broj u svim crkvama. Sjećam se da sam u gradu Palencia (Španjolska) ušao u crkvu punu kipova i kipića. Župnik mi je kazao da se crkva, zove Iglesia de doce mil vírgenes (crkva dvanaest tisuća djevica). Nije ih doduše bilo dvanaest tisuća, ali je njihov broj bio ipak upadljiv. U Čileu su najprije „stradali“ kipovi svetaca koji su nestali iz kalendara po novoj liturgijskoj obnovi. Ali mladi reformatori nisu trpjeli nikakve kipove u crkvama. Kažu zli jezici da su nekoji od tih „čistunaca“ jedne noći pokupili nepoželjne kipove, strpali ih u vreće, natovarili na lađu i bacili u ocean. Nije im bilo mnogo stalo da provjere, ima li koji od tih kipova povijesnu ili umjetničku vrijednost. Bili su to većinom kipovi baroknoga i poslijebaroknoga doba, šteta što nisu bili dani nekomu muzeju kad što su bile darovane zlatom izvezene misnice.
Liturgijska je obnova tražila što veće sudjelovanje vjernika. Da se to postigne, trebalo je u što kraćem roku zamijeniti latinske tekstove prijevodima na narodnom jeziku. Najprije se pokušalo misama i himnama, ali bez uspjeha, jer latinski naglasak ne odgovara španjolskom. Slobodni pak prijevodi imali su malo ili ništa zajedničkoga s izvornikom, kao što se to npr. opazilo u prijevodu himne Tantum ergo (Divnoj dakle Tajni ovoj). Novatori su i tome našli lijeka: preuzeli su tekstove i napjeve raznih kršćanskih zajednica kojih u Čileu ima na pretek. Ti su napjevi naličili više šlagerima, nego ozbiljnom crkvenom pjevanju. Prosti puk ih nije prihvatio; on je nastavio pjevati stare pjesme o Isusu i Gospi i tako popunio prazninu koju su ostavili reformatori. Ipak je bilo i uspjelih pokušaja, napose kad je crkvena glazba bila nadahnuta pučkim melosom. Nastale su tako razne Mise criolle. Ostao mi je u sjećanju Agnus Dei iz jedne takve mise, uz pratnju pučkih glazbala iz pustinjskih predjela Atakame; ritam i melodija dočaravali su hod i predanje tih osamljenih seljaka koji su životom bili bliski Ivanu Krstitelju.
Trebalo je pronaći nove ljude za nove crkvene zborove. Budući da u Čileu prevladava uvelike ženski spol, pojavili su se odmah sastavi gitaristica po mnogim crkvama. One, u svojim minisuknjama, očaravahu omladinu ne samo lijepim glasovima, nego i anatomski savršenim nogama. Ali ni ti sastavi nisu dugo trajali, a običan je puk nastavio pjevati u svim crkvama. Jedino pametno i logično rješenje!
Zbrka na doktrinalnom (dogmatsko-moralnom) području bila je još veća. Ona, doduše, nije zadirala u pučke slojeve, nego je obuhvatila naobražene ljude. Jedan mi je crkveni prelat, na povratku iz Rima gdje je prisustvovao koncilskim raspravama, dao naslutiti da bi se i dogme „mogle preformulirati“ kako bi ih prihvatili i protestanti. On nije jasno razlikovao sadržaj od izričaja dogme. Bio je zanesen ekumenizmom, uz bilo koju cijenu. Pripadao je novomu valu episkopata koji se sastojao od dobrih „pastira“, ali ne i dobrih teologa. Opazio sam da na srebrnom lancu nosi križ bez Raspetoga. Kad sam mu to primijetio, odgovorio mi je:
– Složili smo se da je to ispravnije jer se time bolje naglašava uskrsno otajstvo.
– Onda Vi više ne propovijedate „Isusa, i to Raspetoga“, kako hoće sv. Pavao.
– I sveti bi Pavao danas drukčije propovijedao.
– Možda bi se poslužio tekovinama novoga načina općenja, ali ne bi ni u čemu promijenio sadržaj svojih govora. Dobro! Ako Vama više nije stalo da nosite križ s Raspetim, zašto se onda bunite da Vam mladi svećenici izbacuju kipove Gospe i svetaca iz crkve? Zar je lik Gospe i svetaca nešto uzvišenije i nama potrebnije od lika Kristova? Vi nesvjesno propagirate kipoborstvo.
– Vi me skoro vrijeđate.
– Ako je logika vrijeđanje.
Rastali smo se ipak kao stari, dobri prijatelji.
Da se donekle sredi ta doktrinalna zbrka, napose u odnosu na ispovijed, Misu, primat rimskoga biskupa, njegovu encikliku Humanae vitae, itd., bili su pozvani iz Europe, najviše iz Francuske i Italije, ponajbolji stručnjaci, naročito oni koji su bili savjetnici biskupâ na Koncilu. Održavali su učena predavanja o razvoju neke dogme ili sakramentne prakse. Ni sami nisu bili svjesni da njihovi slušatelji, željni novina i buntovno raspoloženi na sve što je prošlo, najpozornije prate i bilježe one kadikad nejasne i sporne točke u povijesti Crkve. Nije čudo da je velik broj svećenika na jednom takvom predavanju zanosno pljeskao Lutheru nazivajući ga „svetim“ (Viva Santo Padre Lutero!).
Među takovim učenim predavačima, pozvanim iz Europe, bio je i jedan[1] koji je napisao toliko članaka i knjiga iz one grane teologijske znanosti koja se zove ekleziologija[2] da bi ih običan smrtnik jedva dospio pročitati. Zacijelo ni on nije bio svjestan djelovanja svojih kritičnih zapažanja na mladi svećenički naraštaj. Danas je već ubrojen među „konzervativce“ jer „naprednima“ smeta njegovo oslanjanje na autoritet Tome Akvinskoga, iako je upravo on odgojio dobar dio „naprednih“ teologa u Europi.
Jednoga četvrtka naš je ekleziolog, naslonjen o zid samostanskoga dvorišta, tik do izlaznih vratiju, čekao kola koja je poslao nadbiskup da ga odvedu na mjesto predavanja. Stajao je i promatrao svijet koji se svakoga četvrtka slijevao kao rijeka sa svih strana Santiaga da pozdravi Gospu od Ružarija (ili kako oni kažu: Gospu od Pompeja). Taj nepregledni ljudski mravinjak miče se i šapće svoje molitve od rane zore do kasne noći; izmijeni se i do 80.000 osoba svakoga četvrtka; ima među njima bogatih i siromašnih, učenih i neukih, vjernih i praznovjernih, mladih i starih, muškaraca i žena; od ministra do poslušnika, od biskupa do sakristana, od generala do obična vojnika. Svakoga se sata slavi Euharistijska žrtva, a u pauzi moli krunica i pjevaju marijanske pjesme. Poklici Gospi čuju se od vremena do vremena. Strancima je neobično slušati poklike: Viva Maria! Viva la Reina de Chile! i slično. Nije to samo marijansko slavlje; to je ujedno i mjesto duhovne obnove jer nekoliko svećenika neprekidno ispovijeda. Tako to traje već godinama.
Naš je ekleziolog motrio taj zanos Božjega naroda i šutio. Gledao je i čudio se ženama i muškarcima koji su, puzeći na koljenima, obilazili dvorištem i zaustavljali se pred kipom Bogorodice. Približim mu se da mu ne bude dosadno i da mu rastumačim ako mu je što nejasno u vezi s tim neobičnim prizorom. Pažljivo je pratio kad mi se jedna žena s djetetom u naručju približila i zamolila da joj blagoslovim čedo koje je „nemirno po noći“. To čine mnoge majke, uvjerene da zli duhovi progone njihovu djecu. Uza sva moja uvjeravanja da se ne radi o zlim duhovima, ona je uporno tražila da molim nad djetetom. Sve sam to rastumačio našemu ekleziologu. On je još neko vrijeme gledao taj „metež“ i pratio pobožne pokrete darovatelja za obnovu izgorjele crkve, a onda mi naglo reče: „Idemo! To nije moja Crkva!“
Nisam zaboravio te riječi. „To nije moja Crkva!“ Naš je teolog zacijelo imao svoju Crkvu, pročišćenu od natruha pučkih običaja i praznovjerja; Crkvu koju je on zamislio prema svome uzorku.
Nije ni slutio da je ova „pučka“ vjera bila jedini oslon ispaćenu narodu čak i onda kad je bio izrabljivan u ime te iste Crkve koju on proučava i o kojoj je napisao mnogo knjiga i rasprava.
Ne mogu zanijekati da je svuda ostavio uspomenu ne samo učena nego i pobožna svećenika, ali smatram da je njegova izrjeka bila brzopleta osuda nečega što nije dovoljno poznavao.
Prije zadnjega predavanja naglo se razbolio. Ne sjećam se više je li se radilo o jetri ili bubrezima.
Njegova su ga subraća odmah smjestila u kliniku Medicinskoga fakulteta Katoličkoga sveučilišta. Kad sam ga zadnji put posjetio, osjećao se oporavljen, hvali liječnike i bolničarke, ali sam opazio da je zabrinut. Prije nego sam otišao, zaustavio me i Zapitao:
– Vi znate da ja nisam zdravstveno osiguran, a novaca nemam. Tko će platiti troškove liječenja? Sutra izlazim iz klinike.
– O, budite bez brige! – rekoh mu smijući se. – Ne uznemirujte se! Sve će to srediti naša Crkva – nadodao sam naglasivši, s malom primjesom zlobe, ono naša.
On se osmjehne i zaklima glavom.
Rajmund Kupareo
Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 77–85.
[1] Prirediteljska napomena: Yves fr. Marie-Joseph Congar (1904 .–1995)
[2] Ekleziologija je grana teologije koja proučava Crkvu kao organizirano društvo, njezino ustrojstvo i razvoj.
