Pjesnikov životni odnos s Gospom
Mariju, kao temu u hrvatskoj poeziji susrećemo već u XIV. st. u glasovitoj Šibenskoj molitvi ili Gospinoj pohvali i od tada sve do naše suvremenosti Gospa je česta nadahniteljica i veoma mila osoba mnogih hrvatskih pjesnika.
Ponizni redovnik, vrsni svećenik, k tome priznati pjesnik, tražitelj skladnoga i istinitoga te pomiritelj svijeta naravnoga i nadnaravnoga, Rajmund Kupareo, što je vidljivo i kroz njegovu pismenu ostavštinu, poglavito kroz pjesmokrug V. Marijanskih hvalospjeva[1] s Marijom često druguje, pred njezinim likom povjerljivo se osobno jada, u njezine crkve i svetišta rado navraća i na njezinu adresu ili izravno njoj, Gospi od Karitadi, dostavlja poštu i mnogih njemu znanih potrebnika, poglavito naroda hrvatskoga u cjelini, ali i širega svijeta.
U dosluhu s Gospom i po njezinu savjetu osobno potvrđuje životnu već iskustvenost kako je sudbina nevinosti i ljepote uvijek između drače, trnja i vatre, radi čega treba ostati miran, jer tvrdi kako isto – nevinost i ljepotu, jača miris naših muka.[2]
Iz bolnice, pred skorim ređenjem, Pjesnik se javlja kako se osjeća nedostojnim, u doslovnosti kô grmlje uz putove koje podjeda prašina, i u svoje ruke primiti Onoga koji je Gospi došao prije mnogo stoljeća tješeći se u svojoj ozbiljnoj bolesti kako će njemu biti dosta da jednom na ruke primi Gospodina, pa makar usnuo kao malovjeko proljetno cvijeće.[3]
I neki drugi pjesnici su se okušali izreći pozdrav iz anđeoskih usta Mariji al’ Kupareovi: Veliki, Slavonski, Večernji i Otočki angelusi su zacijelo posebni. U Velikome angelusu natječu se usta koja mole i zvona koja zvone i njemu se čini da su svi zvonici u jedan uzidani / I sva zvona u jedno salivena / I svi konopi u jedan povezani / A Gabrijel Božji da poteže konop (…) dok zemlja, ljudi i more pobožno mole Zdravomariju.[4] U Slavonskome angelusu, očito gledajući ispred sebe slavonsku ravnicu, u poniznosti ispovijeda kako smo skromno klasje, hrana ove doli i neka bude nama prema tvojoj riječi.[5] U Večernjem angelusu već iz progonstva žali za domajom i kako bi s Gospom htio tamo na svoje obale i žale ići i tamo umrijeti,[6] dok u Otočkom angelusu piše kako se od luke do luke šapat Pozdravljenja čuje i govori kako se to i borovi stari mole i sklapaju trudne iskrivljene ruke.[7]
Za Kuparea Marija je tako lijepa da se za njom jagme i pčele ( … ) na njene ruke one bi sjele, jer što su svijeće na oltaru do li rojevi usnulih pčela, piše u Baladi o Gospinim pčelama,[8] koju je uglazbio Ljubo Stipišić Delmata. A kroz pjesmu Majka bjegunaca[9] zavidi samoj Mariji na sreći što je u izgnanstvo ponijela i dijete svoje za razliku od tolikih njegove kobi koji isto nisu mogli učiniti.
Govori i hodočašću njoj, svojoj Majci, s torbom na leđima punom zavjetnih darova, oslonjen o štap od pređa baštinjenom, o tolikim uzetima koji su pred Njom štake ostavljali, o suzama muževa i žena, hrabrim vitezovima koji život položiše za slobodu oltara i hodočašća nova.[10]
U dosta potresnoj, možda i najpotresnijoj, pjesmi u Marijanskim hvalospjevima, s pjesmom pod naslovom Poziv bijeloj Gospođi Kupareo se javlja iz Madrida 1948. godine negdje s puta ili na prolazu jadajući se Gospi Fatimskoj o cijeloj izgnanoj Hrvatskoj, o tolikim ljudima okruženim žicom logora moleći ju da k njima, u naša svetišta stara, u Hrvatsku krene, i makar se na zvoniku posljednji čas broji, vidjeti će i pored smrti koja nam se kroji, kako smo još uvijek njezini i Božji.[11] U svemu tome, u tom za cijeli narod užasnom času, znakovite su i njegove grlice koje negdje s krova vire i gledajući ih prisjeća se kako ih je Gospa u zamjenu za Krista prinijela u Hramu i s njima napravila zamjenu staru i uskliče priželjkujući: o, grlice Božje, (…) samo da nam Vječni spasi domovinu.[12]
O blagdanu Svijećnice, očito negdje u poraću Drugoga rata, u krčiteljskom naletu novih bezbožnih ideološko-političkih strujanja, s ponosom ističe kako nas nisu zanijele lažne luči tame, niti njena blaga, niti ljudska mnijenja i kako svijeću, koja ukazuje na Krista, čvrsto zakriliti treba, jer vjetar je jak i svjetlo vara drugo sve do novoga Svjetla kada ove svijeće više trebat ne će.[13]
Sve u svemu u njegovom pjesmokrugu o Mariji, Pjesnikov uzajamni životni odnos s Gospom odiše blizinom, nenamještenošću, međusobnim razumijevanjem majke i djeteta. Zacijelo je ona produhovljeni lik naše brižne majke pri kojoj Pjesnik nalazi utjehu i zagovor u čestim općim nevoljama i svojim životnim razočaranjima. Uz Šopa, što sam već spomenuo, kada govori o Isusu, Kupareo se ovdje, u svome odnosu prema Mariji, približava pjesniku Vinku Nikoliću. On, kao i sam Nikolić, ne zanosi se i ne spominje Gospu u zlatu koja je ka gospoje ovoga svita (… ) u raskošju, blagu i svili, Gospu tolikih zavjetnih, kako kaže, od bogataša darovanih, mita. Ona je za njih obojicu isključivo zlamen dobri’ matera (… ) Marija dobra, ona je moćna Kraljica ‘Rvata.[14]
[1] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice: Golden Time; Zagreb: Izazov istine; 1994., Marijanski hvalospjevi, str. 89–108.
[2] Svjetloznak, 1994., Majka dobroga savjeta, str. 89.
[3] Svjetloznak, 1994., Gospa i ja dočekujemo proljeće, str. 90.
[4] Svjetloznak, 1994., Veliki angelus, str. 91.
[5] Svjetloznak, 1994., Slavonski angelus, str. 93.
[6] Svjetloznak, 1994., Večernji angelus, str. 94.
[7] Svjetloznak, 1994., Otočki angelus, str. 105.
[8] Svjetloznak, 1994., Balada o Gospinim pčelama, str. 95.
[9] Svjetloznak, 1994., Majka bjegunaca, str. 98.
[10] Svjetloznak, 1994., Tajni hodočasnik, str. 99.
[11] Svjetloznak, 1994., Poziv Bijeloj Gospođi, str. 101.
[12] Svjetloznak, 1994., Grlice, str. 103.
[13] Svjetloznak, 1994., Svijećnica, str. 106.
[14] Vinko Nikolić, Svijetli putovi, Zagreb, MCMXXXIX, Gospa Srimska, str. 88–89.
