Velikosvećenička molitva
Sedamnaesto Ivanovo poglavlje sadrži tri Isusove molitve upućene Ocu s Posljednje večere: jednu izgovara za sebe (Iv 17,1-9). Drugu za učenike (17,9-19). Treću za one koji će na njihovu riječ povjerovati, tj. za sve ostale (17,20-21). Obično se ove nazivaju Isusova velikosvećenička molitva. Ovdje ćemo o prvoj i tek nešto o drugoj molitvi koliko nam nalaže Evanđelje Sedme vazmene nedjelje godine A (Iv 17,1-11b).
Proslava Oca i Sina
»To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao« (Iv 17,1-2).
Zemaljski život odsijeva u smrti. Kao što se vrijedan liječnik proslavlja u svome pacijentu koji je ozdravio, učitelj u svome učeniku koji je primio nagradu, tako se i Gospodin Isus proslavlja u svome sljedbeniku koji očituje vrhunsku ljubav polažući život svoj za Boga. Nekima trenutak smrti pokazuje kakvi su bili u duši svega vijeka svoga. Primjer: Prije deset godina u Puli je uzdignut na čast oltara don Miroslav Bulešić, rođen 1920., a ljeti 1947. kao 27-godišnji podravnatelj Pazinskoga sjemeništa i tajnik Svećeničkoga zbora prati po krizmama u Istri msgr. Jakoba Ukmara, delegata tršćansko-koparskoga biskupa Santina. Dok neki svećenici s don Miroslavom u župi Lanišću u nedjelju 24. kolovoza 1947. pripremaju krizmeno slavlje, staljinistički komunisti priređuju ubojito nasilje. Nakon uredno podijeljene sv. krizme, svećenici ulaze u župnu kuću. Skupina nasilnika provaljuje u kuću i nalazi don Miroslava u sobičku koji je danas župni ured. Nasilnici na njega sasiplju tuču udaraca: u glavu, u lice, po leđima, po cijelome tijelu. Neki svjedoci iza željeznih rešetaka izvana zaprepašteno prate to nemilosrdno udaranje. Don Mirino je lice raskrvavljeno, iz usta mu teče krv. Dok zlostavljači nezaustavljivo premlaćuju „vatikanskog agenta“, mladoga svećenika, svjedoci čuju njegove posljednje riječi: „Isuse, primi dušu moju!“ Jedan mu od ubojica zabode nož u grlo, dva puta. Ubojice izlaze iz kuće okrvavljenih ruku, a jedan od njih, perući ruke sarkastično ponavlja: „’Isuse, primi dušu moju!’ Ma sam mu je ja primija!“ – Na savjest primio! Nakon dijecezanskoga postupka (1956.-2004.) i svetostoličkoga (2004.-2011.) don Miroslav je u Puli 28. rujna 2013. proglašen blaženikom i mučenikom. Na beatifikaciji: 2 kardinala, 34 biskupa, 700 svećenika i 17.000 vjernika.[1] Sve je to privuklo don Miroslavovo mučeništvo za vjeru, za Boga. Iz njegove svjedočke smrti izraslo je slavlje njegove beatifikacije. Proslavio Isusa učitelja!
Ispod Isusova križa. Na Kalvariji rimski satnik, koji predvodi vojnike zadužene za Isusovo raspinjanje, u trenutku Kristove smrti povika: „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj!“ (Mt 27,54). Neobičan usklik poganskoga satnika!
»A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista« (Iv 17,3).
Život vječni. Krist nam kazuje definiciju vječnoga života, koji on daje svima koje mu je Otac dao, a to je spoznaja Oca nebeskoga i spoznaja Sina njegova, Gospodina Isusa, kojega je Otac poslao na zemlju radi nas ljudi i radi našega spasenja. Ključna riječ nije toliko vječno trajanje, pa ni sama spoznaja nego život. Jer i đavao ima neku spoznaju o Bogu, veću od čovjekove, i on traje od svoga nastanka dovijeka, ali nema nikakva života u sebi, samo bolna egzistencija, svjesna izgubljenosti i praznine. Naša je spoznaja vječnoga života razumna, intelektualna, uključuje veličanstvo osobne ljubavi prema Ocu, njegov sjaj istine, radost i mir, intimnu sreću i zadovoljstvo srca. Spoznaja Oca, Sina, Duha Svetoga, koliko može stati u naš ograničeni intelekt, ad modum recipientis – prema vlastitoj posudi, rekli bi skolastici.
»Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti« (Iv 17,4).
Križ. Isus govori o djelu koje je primio od Oca, a to je pod/nošenje križa. Iako traje Posljednja večera, i pred Isusom je krvavi križ i smrt na Kalvariji, on u savršenu posluhu Ocu unaprijed navješćuje pred apostolima da u duši prihvaća Očevu volju i da će je doista te iste noći u Getsemaniju potvrditi (Lk 22,42) i sutradan na Veliki petak na križu izvršiti do kraja, potpuno. Kao da Otac kaže nama ljudima: Vidite li što ste učinili od moga Sina, najveći zločin koji ste mogli počiniti! Ali nije tu točka, nego dvotočka.
»A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo« (Iv 17,5).
Uskrsnuće. Isus moli svoga Oca da ga proslavi u tijelu, u čovještvu, onom slavom kakvu je imao prije negoli je svijeta uopće bilo, u vječnosti. Kao da Otac kaže: Sada je potez na meni nakon ove molitve predanja moga Sina. Pogledajte što ću učiniti svomu Sinu za svu vječnost! Veličanstveno uskrsnuće kao savršena novost života! I Otac ga poziva u uskrsnuće i proslavlja: mučeno mu tijelo čovječje postaje vječno preobraženo, ulazi u blažen i besmrtan život Presvetoga Trojstva: jedne božanske naravi a triju božanskih Osoba, a Sin – Bogočovjek: jedne božanske Osobe a dviju naravi, božanske i ljudske. Eto kako Otac nagrađuje poslušnost Sina, tj. njegovu ljubav.
Isus moli za apostole i za sve svoje sljedbenike
»Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao« (Iv 17,6-8).
Objava Imena. Isus je objavio Ime Očevo ljudima. U ovom obraćanju Ocu Isus čak šest puta vapi: Oče! Od toga jednom: Oče sveti!, drugi put: Oče pravedni! Prvi zaziv u Očenašu, kako nas je Gospodin poučio moliti, odnosi se na to da Ime Očevo bude sveto u nama. Ime u Bibliji nije samo naziv osobe, nego njezina bit, karakteristika, uloga. Psalmist kontrastno pjeva: Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima, a mi se ponosimo Imenom Gospodina, Boga našega (Ps 20,8). Ime Božje znači svetost, pravednost, sigurnost, čvrstoću, snagu, pobjedu.
»Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti! Sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi« (Iv 17,9-11).
Čuvanje u Imenu. Isus moli Oca svoga za one koje mu je dao, jer su njegovi, a što je Očevo, to je i Sinovo. Isus ne moli „za svijet“. Malo čudna rečenica, a nije. Jer Otac je poslao Sina na svijet da spasi svijet. Isus se Samarijancima, „neprijateljima“, objavljuje kao „Spasitelj svijeta“ (Iv 4,42). Ovdje se pod „svijetom“ misli na ljudsku zajednicu koja se želi uspostaviti i urediti bez Boga. Isus moli za svoje učenike koje šalje u taj „svijet“ da oni privlače sav svijet Bogu, da svijet postane svjestan potrebe Božjega zakona i spasenja. Isus odlazi s ovoga svijeta, a njegovi ostaju u svijetu. On moli Oca da njih u svijetu čuva u svome Imenu, u svojoj providnosti, jakosti, svetosti, da i oni budu sigurni u istini, pouzdani u ljubavi, da budu međusobno jedno kao što su Otac i Sin jedno. Na dan Uzašašća on šalje svoje apostole u svijet: Pođite i učinite mojim učenicima sve narode poučavajući ih sve što sam zapovjedio, i ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,19-20).
Dvije poruke
Prva: Isus svojim sljedbenicima obećava kudikamo veću spoznaju u vječnosti nego što je ljudi imaju na ovome svijetu. Spoznati, u biblijskom smislu, znači ući u zajedništvo, u osoban odnos s drugima. Ovdje na zemlji doživljavamo Boga, Očevu ljubav više nesvjesno, polusvjesno. Kao što dijete doživljava ljubav roditelja prije spoznaje njihova imena i njihova života, a pravo spoznajno tek tijekom života, tako i mi doživljavamo ljubav Očevu na ovome svijetu u darovima duše i tijela, u darima njegova svjetla i života, njegove dobrote i istine, svetosti i milosti, njegove pravde, ljubavi i mira, sve „kroza zrcalo“ i „u zagonetki“, a u nebesima: „licem u lice“. Sada spoznajemo „djelomično“, a tada ćemo „savršeno“ (1 Kor 13,12).
Druga: Kao što dolazimo na ovaj svijet s patnjama kojih nismo svjesni, niti ih se sjećamo, tako kao odrasli osobno proživljavamo vlastite križeve i nevolje kojih smo svjesni, protiv kojih se nerijetko buni naša ljudska narav, ali koje moramo prihvatiti da bismo dospjeli u svjetlost vječnu: per crucem ad lucem – po križu k svjetlu. Uostalom sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama (Rim 8,18), uvjerava nas patnik apostol Pavao.
