Vjera koja vodi prema neprolaznom blagu
Svetopisamski tekstovi koji se čitaju na 19. nedjelju kroz godinu C (iz Knjige Mudrosti, Poslanice Hebrejima i Evanđelja po Luki) postavljaju pred nas živu sliku vjere kao povjerenja i trajne nade u Božju vjernost. Ta vjera nije tek puki intelektualni pristanak na ideju Boga, nego duboko, osobno pouzdanje u Božju riječ i obećanja, koji nas vode kroz život, čak i kad je put nesiguran.
U Knjizi Mudrosti čitamo o Božjem djelovanju u povijesti njegovog naroda – o noći oslobođenja iz ropstva. Taj događaj nije samo povijesni trenutak, nego je slika otkupljenja, Božjeg spašavanja koje nadilazi vrijeme i prostor. Važno je primijetiti kako se Božje djelo spasenja očituje kroz „pravednike“ koji su prinosili žrtve i složno obdržavali Božji zakon. Time su sveti čini, liturgijska zajednica i predanje postali sredstvo u kojem Bog očituje svoju blagu moć i pravednost. Štoviše, Bog proslavlja svoj narod ne kroz kažnjavanje neprijatelja, nego kroz oslobođenje i poziv na zajedništvo s Njim. To je poziv i nama danas — ne zbog naše zasluge, nego milošću, biti pozvani u Božju zajednicu i biti s Njim.
Psalam koji prati to čitanje potvrđuje kako je Bog onaj koji bdije i milosrdan Otac koji hrani i štiti one koji Mu se pouzdaju. „Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!“ – te riječi podsjećaju na Božje osobno i trajno biranje čovjeka kao svojega, na ono dublje savezništvo koje nadilazi zemaljske uvjete i osjećaje sigurnosti.
Poslanica Hebrejima iznosi jedan od najuzvišenijih opisa vjere u Svetom pismu. Vjera je tu definirana kao “uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” – to nije slijepa vjera, nego pouzdanje u istinu Božjeg obećanja koje se ne može dokazati ljudskim očima. Abraham, otac vjere, svojim primjerom pokazuje da vjera zahtijeva pokret – da se po vjeri krećemo u nepoznato, kao pridošlice, prihvaćajući život u tuđini dok ne dođemo do Obećane zemlje. Time se vjera ne definira samo kao stanje duha, nego i kao konkretan hod života, puna pouzdanja u Boga kao graditelja i tvorca našega nebeskog doma.
Iznenađuje i dubina Abrahamova povjerenja u Božje obećanje, čak i kad mu je Bog tražio žrtvu njegova jedinog sina Izaka. Taj čin nije samo primjer pokornosti nego najdublji izraz vjere u Božju moć – Abraham vjeruje da Bog, koji je obećao potomstvo, može čak i uskrisiti mrtve. Tu nalazimo sliku vjere koja ne poznaje granice, koja se ne boji najvećih iskušenja i koja traži samo jedno: da se potpuno preda Božjoj volji.
U Evanđelju po Luki Isus upućuje poziv na budnost i pripravu. Riječ je o stalnoj pripravnosti srca koje je usmjereno prema neprolaznom, prema nebeskom blagu koje se ne može ukrasti niti uništiti. To blago, koje se naziva „kese koje ne stare“, podrazumijeva duhovne vrline i dobra djela utemeljena u ljubavi, milosrđu i pravednosti. Središnja misao jest da je mjesto našega srca ondje gdje je i naše blago – ako je ono usmjereno samo na zemaljsko, tada naše srce ostaje prazno i nemirno.
Isus nadalje upozorava da nema mjesta za lijenost i nebrigu u vjeri. Pripravnost se očituje u aktivnoj skrbi za vlastiti život i za druge, u poslušnosti i u ispunjenju poziva koje je Bog svakome povjerio. Prispodoba o vjernom i razumnom upravitelju koji bdije, ali i o onom koji je znao volju gospodara, ali je nije izvršio, jasno ističe odgovornost svakog čovjeka pred Bogom. Onaj koji je primio mnogo – a to se odnosi i na darove, pozive, prilike za dobro – od njega će se i mnogo tražiti. To nije težak teret, nego poziv na rast u svetosti i na aktivno življenje darova koje nam Bog daje.
U svemu tome jasno je da je vjera dinamičan odnos. Nije to mrtva sigurnost, nego pokretanje prema nebeskom Gradu, prema stvarnosti koju se ne vidi, ali se doživljava kroz povjerenje, pokornost i ljubav. Vjera je hod u neizvjesnosti ovoga svijeta, ali sa sigurnošću da nas Bog vodi i da nas želi dovesti u zajedništvo s Njim koje nadilazi svaku prolaznost.
Taj put vjere izgrađuje se u zajednici pravednika koji se ustrajno drže zakona Božjeg i prinose žrtve – ne one mrtve, nego žive: srca otvorena za Boga i za bližnjega. Tako se u nama ostvaruje istinska sloboda, proslava Božja i čisto zajedništvo s Njim.
