Vjera
„U tome se sastoji vječni život:
da upoznaju Tebe, jedinoga pravoga Boga i
Isusa Krista, koga si poslao“ (Ivan 17, 3).
Presveto Trojstvo i Utjelovljenje dva su nerazdjeljiva temelja na kojima počiva zgrada vjere. Krist spaja zemlju i nebo, vrijeme i vječnost. Gledati u Kristu samo savršena čovjeka znači odcijepiti zemlju od neba, znači „kapitalizirati“ (da upotrijebim riječi Sinclaira Lewisa) Krista u vremenite svrhe, kao što se „kapitalizira“ etika i kultura. Tu kapitalizaciju religije i duhovnih vrjednota iznio je Sinclair Lewis u svom poznatom romanu Babbitt. Navodimo nekoliko primjera.
Sadržaj Babbittove teologije svodi se na ovo: postoji neko najviše biće koje je htjelo da nas učini sretnima, ali izgleda da mu to nije uspjelo. Ako je netko dobar čovjek, ići će u mjesto koje se zove Nebo (Babbitt ga je nesvjesno zamišljao nekim izvanrednim hotelom s posebničkim vrtom), ali ako je netko bio zao čovjek, to jest ako je krao ili uživao kokain ili imao ljubavnicu ili lažne posjede, taj će biti kažnjen. Babbitt ipak nije bio siguran kakva će biti ta kazna, jer mu nije bilo jasno „to pitanje o Paklu“.
Nebo se „kapitalizira“: Babbittu, modernomu kapitalistu, potrebna je suradnja religije da ga ne okradu i ne prevare. Etika postaje etiketom koja daje „jamstva“ da su kupoprodajni ugovori učinjeni po „savjesti“. Kako drukčije može i biti, kad Babbitt neprestano navodi etička načela?!
Kultura se također „kapitalizira“ jer je
„kultura postala dandanas ukras i oglas koji je potreban jednom modernom gradu slično kao popločenje cesta i bankovna bilanca. Kultura privlači tisuće stranaca da posjete njujorška kazališta, muzeje i slično… Ona čini da neki kapitalist otvori u takvim središtima tvornicu ili barem podružnicu“.
Sve se „kapitalizira“. Evelyn Waugh u romanu The Loved One (Voljeni pokojnik) opisuje kapitalizaciju osjećaja prema mrtvima u balzamiranju njihovih tjelesa…
Treba jednom biti na čistu da za kršćane ne postoji etika odijeljena od religije; da religija, ali ona proživljena i usvojena u cijelosti, daje konačni smisao etičkim vrjednotama. Ta vjera traži dobra djela i to ne samo ona koja iziskuje pravednost nego i milosrđe. Krist je preko žrtve spojio zemlju s nebom; kršćanin mora slijediti njegov put. Babbitt se oslanja na Lutherovu fides fiducialis (vjeru pouzdanja), vjeru bez dobrih dijela, zato je i njegova filantropija u srži egolatrija.
Kriza današnjega čovjeka (kao i svakoga u prošlosti) jest kriza vjere. Čovjek po naravi traži Apsolutno kao zadnji oslon života. Ne može se osloboditi te težnje, zato traži Apsolutno u materiji, krvi, rasi, kapitalu, umjetnosti i znanosti. Iskustvo nam pokazuje da svi ti pokušaji nisu drugo nego karikatura Apsolutnoga. Svi su ti pokušaji nastali na teritorijima odcjepljenima od Katoličke Crkve koja priznaje apsolutnim samo trojedinoga Boga. Od Njega treba početi; od Njega, silaznim putem, naći ljestvicu vrjednota. Krist je pokazao put: bio je dobar nacionalist, ispravan građanin, pošten obrtnik i vjeran vršitelj Zakona. Ali iznad svega, vjeran Ocu na Nebesima.
Babbitt je simbol kapitalizacije vrjednota. Kršćanin mora biti spreman žrtvovati sve vremenite vrijednosti radi one vječne.
„U tome se sastoji vječni život: da upoznaju Tebe, jedinoga pravoga Boga i Isusa Krista, koga si poslao“ (Ivan 17, 3).
Rajmund Kupareo
strojopis iz 1954.
