Trajni sakrament
Nema naroda na zemlji koji ne bi proslavio obred sklapanja ženidbe nekim posebnim slavljem. Za bogataše to slavlje ne znači mnogo, jer im je svaki dan pir ili gozba. Jedu obilno i po izboru, slušaju glazbu i uživaju sve što im bogatstvo može pružiti. Zamislimo naprotiv svadbu ili pir siromaha. Siromah upravo štedi za taj dan sve što najbolje ima. Možda posti i gladuje prije toga dana, ali toga dana jede, pije, veseli se. Taj se dan mora zapamtiti. O njemu moraju govoriti svi prisutni i pričati potomstvu.
Moramo ipak konstatirati da je današnji svijet pomalo izgubio smisao i osjećaj za to slavlje. Što današnji čovjek ne zna? Ne zna se pravo, iskreno, nepatvoreno, na nevin način veseliti. Današnji čovjek radost pretvara u razuzdanost, dostatnost pića u pijanstvo, a dostatnost hrane u proždrljivost. Potrebno je vratiti čovjeku tu autentično ljudsku osobinu, naime, da se nauči radovati na čovjeku vlastiti način, krjeposno.
Ne znam kako bilo veliko veselje pri sklapanju ženidbe, ipak ono prođe. Ručak prođe. Rasvjeta se ugasi. Glazba utihne. Bijela koprena prijeđe na drugu glavu. Svatovske pjesme počnu odjekivati po drugim dvorovima. Nije li ta prolaznost svadbenoga slavlja svršetak jedne iluzije? Nije li ta bučnost uvod u novu tragediju? Nije li ta opojnost narkoza za dugu, mučeničku operaciju života u braku?
Nemojmo oponašati pesimiste. Ne bacajmo gorčinu gdje ne treba i onako će ta gorčina možda sama doći, ali nemojmo se ni nerazborito zanositi onim što po naravi brzo prolazi. Ne hvatajmo se sjene niti puštajmo zakonite radosti koje nam Bog daje na raspolaganje.
Nešto ostaje
Obred je sklapanja ženidbe svršio, ali sakramentni karakter ovoga čina traje do groba. Približili ste se oltaru više nego za primanje drugih sakramenata. Posvetili ste se. Od sada ste nositelji nebeskih vrjednota. Vi odsada imate pravo na posebne milosti, vlastite ovomu sakramentu.
Iako je dakle obred svršio, traje sakramentno obilježje. Traje osim toga dužnost ljubavi i vjernosti do groba. „Što je Bog vezao, čovjek neka ne rastavlja“ (Matej 19, 6). Ove riječi nekako zaodijevaju obred vjenčanja i život vjenčanih osoba u ruho vječnosti. Time ovaj prolazni, kratkotrajni život nosi u sebi nešto trajno. Vrijeme nas prenosi u vječnost. Ženidba je početak vječnosti. Ona nadilazi vrijeme i njegovu prolaznost.
Ostaje, nadalje, u vama pravo na pomoć s neba. Bog je obećao pomoć, a On se ne iznevjerava svojim obećanjima. Imate pravo da vam pomogne, ako morate jedno drugo razumjeti, a to vam je teško. Pomoći će vam da se podnosite kada je to teško, kada izgledate jedno drugomu nesnošljivi. Ojačat će vas da vas ne primami tuđa ljepota, da vas ne osvoji tuđa draž, da vam ne zaslijepi oči tuđe imanje ili bogatstvo. A koliko vam je potrebna milost Božja zato da vas tijelo ne odvuče u vrtlog nedozvoljenih naslada! Posebno je potrebno da vas pomogne Bog kako biste ostali vjerni u bolestima, u neimaštini, u starosti. Sva, dakle, ta prava, da vam Bog pomogne, ostaju kroz sav vaš život, poslije nego li je svršio obred sklapanja ženidbe.
Ostaje vam još i dužnost, velika, sveta dužnost. Vi izgovarate riječ: Hoću. To znači da vi izražavate svoju jaku volju i odlučnost. Ovaj „hoću“ znači: nastojat ću čuvati vjernost svomu drugu, ljubiti ga pravom bračnom ljubavlju, ispunjati zapovijedi Božje, ostati uza svoga bračnoga druga kao Krist uz Crkvu i biti spreman za bračnoga druga dati svoj život. Povedite se za Kristom o komu govori sv. Pavao „da nije bio ‘da’ i ‘ne’, nego je bio u Njemu – ‘da’!“ (Druga Korinćanima 1, 19). Tako isto i vi morate biti ljudi „da“. Ljudi karaktera, vjernosti, ljubavi, požrtvovnosti. Ne očekujte samo pomoć od Boga, nego nastojte i sami oko toga da tu pomoć zavrijedite. Geslo neka vam bude: raditi na izgradnji bračne sreće kao da sve ovisi o vama, a moliti Boga za nju, kao da samo o Bogu ovisi. Bog će, bez sumnje, pomoći da vaše nastojanje bude olakšano, plodno, korisno za nebo i za zemlju.
Proslijedite
Sva će vremena pričati ganutljivu povijest o Tobiji i Sari. Oni su početak bračnoga života tako posvetili Bogu, tako ga nadnaravno intonirali da su tri dana zajedno najprije proveli u molitvi kao da se spremaju na najveći, najsvečaniji liturgijski čin (Tobija 8, 4–9). Ta tri dana kao da su dani duhovnih vježbi koje se obavljaju prije prihvata teške i odgovorne službe. I Krist je prije nastupa u svijet bio u pustinji. Eto nam primjera Tobije. Kršćanski bi supruzi morali započeti bračni život nekim kratkim duhovnim vježbama.
Tako početi, tako proslijediti. Kako je oprječna i nezahvalna praksa onih bračnih drugova koji se više do smrti ne ispovijedaju niti pričešćuju! A dužnost je, sveta dužnost, da ovako, kako ste sada ovdje zajedno, češće dođete opet zajedno do oltara, da obnovite u duši bračni zavjet, da se sastanete u molitvi, da se ojačate „kruhom jakih“, da čujete riječ Božju, koja će razjasniti nejasnoće vašega života.
Proslijedite dakle vjerskim životom. I tako naučite djecu. Divan je to prizor kada roditelji drže na krilu djecu u crkvi ili ih vode do oltara, po crkvi, da se upoznaju i da se sprijatelje s crkvom. Sav se čar i milina, glazba i rječitost nalazi u onim djetinjim naivnim riječima, kojima dijete na odlasku pozdravlja: „Pa-pȃ, Isuse, pa-pȃ“. – Ovaj naivni pozdrav i poljubac rukom jest cvijet i miris nevinosti, odraz neba u baruštini grijeha, gromobran protiv strijela srdžbe Božje, jarbol spasa u oluji života njegovih roditelja.
Vi i vaša djeca zajedno u crkvi! Nije li to kao neka slika putujuće nazaretske obitelji? Tako proslijedite do groba. „Svojoj dragoj ženi do ponovna sastanka“ – tako je glasio natpis na grobnoj ploči koji je muž uklesao svojoj pokojnoj ženi. Eto: njihova vjera, ljubav i vjernost prelaze granice vremena, svladavaju granice groba. Ženidba po vjeri svladava prolaznost. Ona se opire zakonu smrti, ona pobjeđuje. – I vama želim da vaša vjerna ljubav pobijedi vrijeme i prostor, da se prebaci u vječnost, da budete vječno i potpuno sretni. Tako budi!
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 73–75.
