Proroštvo u Starom zavjetu i proročki fenomen u karizmatskim pokretima

1.  Proročki fenomen u karizmatskim pokretima

Osim glosolalije i iscjeljenja, u karizmatskim pokretima posebnu ulogu ima karizma prorokovanja. Tvrde da dar prorokovanja djeluje u njima. Proročanstva shvaćaju kao danas ostvarivu Božju objavu. Prema njihovu shvaćanju Bog i danas govori po svojim prorocima kao u vrijeme apostola. Pentekostalno-karizmatski pokret smatra se od samoga početka obdaren darom prorokovanja, što ih čini posebno „izdignutima“ u kršćanstvu. Učinilo ih je atraktivnima i privlačnima za „tražitelje“ življene vjere. Kršćani su očarani svjedočanstvima koja dolaze iz tih pokreta, o začuđujućemu Božjem vodstvu koje se očituje u viđenjima, snovima, nutarnjim glasovima, odnosno proroštvima. Tako ih čujemo stalno govoriti: „Bog mi je rekao…“; ili „Pokazao mi je u viđenju…“! Dobije se dojam da su karizmatici stalno u dijalogu s Bogom koji ih osposobljava za posebnu službu. Da bismo dali odgovor na ovu pojavu, nužno je barem kratko osvrnuti se na pitanje i značenje proroštva u Starom i Novom zavjetu, u apostolsko vrijeme i na pitanje dokončanja Božjega objavljivanja, odnosno na koji način Bog danas govori.

2.  Pozadina proroštva u Starom zavjetu

Riječ prorok (grč. profêtês) znači „pretkazatelj“, „predgovornik“ i izvorno u antičkoj Grčkoj označuje prevoditelje nejasnih izreka proročice Pitije. U prijevodu Staroga zavjeta na grčki jezik, takozvanoj Septuaginti, hebrejska riječ nabi (navi) prevodi se s profêtês, u smislu: „vikač“, „pozivatelj“, „govornik“, „najavitelj“. Starozavjetni pojam nabi (navi) više od 400 puta susrećemo u obliku imenice, a više od 100 puta u obliku glagola. Izraz potječe od glagola naba, što znači: vikati, zvati, navješćivati. Glagol po svojem obliku može biti aktivan i pasivan. Ako je aktivan, onda je prorok čovjek koji viče, zove ili naviješta. Ako je posrijedi pasivan oblik, onda je prorok Božji čovjek koji je od Boga pozvan za posebno poslanje. Dakle, aktivno značenje izražava ono što prorok radi, a pasivno ono što Bog na njemu i po njemu radi. Za proroka se može reći da je u nekom smislu „Božja usta“, Bog ga zahvaća i šalje da u njegovo ime govori. Važno je da su se imenom nabi (u singularu) nazivali istaknuti likovi ranoga doba Izraelove povijesti: Mojsije (Pnz 18; 34), Mirjam kao proročica (Izl 15, 6), Debora (Suci 4 – 5), Samuel (1 Sam), Ilija (1 Kr 17 – 21; 2 Kr 1 – 2); zatim utjecajni dvorski proroci: Natan (2 Sam 7, 12; 1 Kr 1) i Gad, i kasniji pisamski proroci: Habakuk, Ezekiel, Hagaj, Zaharija. Nebiim (u množini) nazivane su ekstatične skupine oko Samuela i Ezekiela; proroci u negativnom smislu, protivnici pisamskih proroka najčešće u sintagmi „svećenici i proroci“, kao i Baalovi proroci (1 Kr 22; Zah 13, 2; Tuž 2, 15; 1 Kr 18, 19 sl.).

U Bibliji se proročka djelatnost opisuje još glagolima: govoriti, reći, poručiti (hebr. amar i dibber), zatim vidjeti (hebr. ra’ah) i gledati, motriti (hebr. hazah). Tako se prorok još zove vidjelac (hebr. ro’eh) i gledalac (hebr. hozeh). Među „vidioce“ se ubrajaju Samuel: Ja sam vidjelac … i sve ću ti kazati što ti je na srcu (1 Sam 9, 19); Bileam (Br 24); Gad: Kad je David ujutro ustao, već je Gospodinova riječ bila došla proroku Gadu, Davidovu vidiocu (2 Sam 24, 11); Amos: … Njegova viđenja o Izraelu u doba judejskoga kralja Uzije i Jeroboama… (Am 1, 1); Amasja reče Amosu: „Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj!“ (Am 7, 12); Vidjeh Gospoda gdje stoji kraj žrtvenika i govori… (Am 9, 1); Izaija: Gospodin je izlio na vas duh obamrlosti, zatvorio je oči vaše – proroke, zastro glave vaše – vidioce (Iz 29, 10); Vidovitima oni govore: „Okanite se viđenja!“ a vidiocima: „Ne prorokujte istinu! Govorite nam što je ugodno, opsjene nam prorokujte!“ (Iz 30, 10). Susrećemo i pojmove: „tumač“, „sanjar“, „čarobnjak“: Ne slušajte, dakle, svojih proroka, gatalaca, sanjara, zvjezdara svojih i čarobnjaka koji vam govore: „Ne, vi nećete služiti kralju babilonskom! Jer vam on laž prorokuje samo da vas udalji iz vaše zemlje, da vas otjera pa da propadnete!“ (Jr 27, 10 sl.).

Za Samuela, Iliju i Elizeja, osim toga, upotrebljava se naziv Božji čovjek (usp. 1 Sam 2, 27; 1 Kr 13, 1). Taj se naziv rabi također za Mojsija (usp. Pnz 33, 1; Jš 14, 6) i Davida (usp. Neh 12, 24. 26). To ističe odnos proroka prema Bogu, posvemašnju pripadnost Bogu koji ga je pozvao, posvetio i poslao da govori narodu u njegovo ime.

Proroci su dakle „Božji glasnici“. Služba im je bila objava Božje riječi. Bog je upotrebljavao proroke, kako to poslanica Hebrejima svjedoči: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima (Heb 1, 1). U Bibliji vidimo da je bilo pisamskih proroka, kao i proroka usmene riječi. Bog se nije služio proročkom objavom u smislu samo da priopći njegovu riječ nego da upozori na putokaz svojega spasenjskoga djelovanja. Glasovi, vizije, sni i pojavljivanje anđela, o čemu nam svjedoče Pisma, stoje u uskoj, nutarnjoj suvislosti s proročkim objavama. U Knjizi Brojeva jako se dobro vidi kako je Bog govorio sa svojim prorocima: Slušajte riječi moje: Nađe li se među vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu mu progovaram. Ali nije tako sa slugom mojim Mojsijem. Od svih u kući mojoj najvjerniji je on. Iz usta u usta njemu govorim, očevidnošću, a ne zagonetkama, i lik Gospodinov on smije gledati. Kako se onda niste bojali govoriti protiv sluge moga Mojsija? (Br 12, 6).

3.  Vidioci, kritičari, tumači

U poimanju proroka postoje znatne razlike:

• židovstvo vidi proroke prije svega kao tumače Tore (Zakona), kao navjestitelje (Mojsijeva) Zakona, kao one koji pozivaju na obraćenje
• kršćanstvo proroke vidi prije svega kao preteče Mesije, kao vizionare kraljevstva Božjega, kao nosioce nade u sveopće otkupljenje
• suvremeni pristup gleda na proroke kao kritičke svjedoke vremena, sposobne „tumačiti“ znakove vremena, zauzete u politici, hrabre u borbi protiv svećenika i kraljeva u ono doba.

Zasebnost biblijskih proroka svakako je monoteizam. Proročanstvo je temeljni izričaj o Bogu po čovjeku kojega je Bog pozvao i za to osposobio.

Stari zavjet pozna različite vrste proroka:

• zemaljski proroci (npr. Ilija i Elizej), kao jedinke ili skupine: dušobrižnici, pomoćnici u životu, ozdravljenja, objavitelji
• hramski proroci (npr. Samuel): proročanstvo, ozdravljenja, pouke
• dvorski proroci (npr. Natan): savjetovanje, pouka, predviđanje
• pisamski proroci. Današnjom slikom prevladavaju svakako pisamski proroci koji, međutim, ne stoje na početku prorokovanja, i nisu bili bez suparništva.

Židovski kanon razlikuje:

• „rane proroke“: knjige od Jošue do 2. Knjige Kraljeva, tzv. Povijesne knjige, jer proroci se tamo pojavljuju kao začetnici zbivanja
• „kasni proroci“: knjige od Izaije do Malahije (tzv. pisamski proroci). Nazivaju se još „velikim“ i „malim prorocima“. Ovo se odnosi samo na „obujam“ knjiga, a ne na značenje proroka.

U židovstvu se među velike proroke ubrajaju: Izaija, Jeremija i Ezekiel; kršćanstvo tu ubraja još i Daniela. Mali proroci čine skupinu od dvanaest proroka: Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija.

4.  Proročki sinovi ili proročki učenici

Pojavljuju se u 11. st. pr. Krista, potkraj sudačkoga razdoblja. Okupljaju se oko učitelja Samuela (1 Sam 19, 18 – 24), Ilije (2 Kr 2, 3. 5. 7. 15) i Elizeja (2 Kr 4, 1. 38; 5, 22; 6, 1; 9, 1). Nalaze se oko svetišta Betel (2 Kr 2, 3), Jerihona (2 Kr 2, 5), Gilgal (2 Kr 4, 38) i Rame (1 Sam 19, 18 sl.). Glavna im je odlika da na molitvama uz glazbu padaju u ekstazu, u zanos do „ludila“. U takvome stanju, zahvaćeni duhom Božjim, prorokuju.

Dobar je primjer tomu Samuelovo izlijevanje ulja Šaulu na glavu riječima:

Tada Samuel uze uljanicu s uljem te je izli na glavu Šaulu; zatim ga poljubi i reče: „Ovim te Jahve pomazao za kneza nad svojim narodom Izraelom. Ti ćeš vladati nad narodom Gospodnjim, i izbavit ćeš ga iz ruke njegovih neprijatelja unaokolo. … Doći ćeš u Gibeu Božju.

… Kad uđeš u grad, namjerit ćeš se na povorku proroka koji će silaziti s uzvišice, a pred njima harfe, bubnjevi, frule i citre; oni će biti u proročkom zanosu. Tada će na te sići duh Gospodnji, te ćeš pasti u proročki zanos s njima, i promijenit ćeš se u drugog čovjeka.“ … Čim je Šaul okrenuo leđa da ode od Samuela, Bog mu promijeni srce, i svi se oni znakovi ispuniše u onaj dan. Kad su naime došli u Gibeu, gle, dođe mu u susret povorka proroka, i duh Božji siđe na njega, i on pade u proročki zanos usred njih. I kad su ga svi koji ga poznavahu otprije vidjeli gdje prorokuje s prorocima, počeše govoriti jedan drugome: „Što se to dogodilo sa sinom Kiševim? Zar je Šaul među prorocima?“ A jedan od njih odvrati i reče: „A tko je njihov otac?“ Otuda je nastala poslovica: „Zar je i Šaul među prorocima?“ Kad je prošao njegov zanos, Šaul se vrati kući (1 Sam 10, 1. 5. 9 – 13).

Ovaj tekst i njegovu poruku o Šaulovu pomazanju za kralja u Izraelu, treba gledati u kontekstu 1 Sam 9, 1 – 10, 16. Riječ je o zajedničkoj povijesti proroka Samuela i prije svega nepoznatom Šaulu iz plemena Benjaminova. Pripovijest opisuje odnos između spomenutih osoba i obrazlaže postavljanje Šaula za kralja izričito po volji i nalogu Jahvinu. Narod od Samuela traži da imenuje novoga kra- lja i Samuel moli Boga za pomoć. Jahve pokazuje Samuelu da Šaul treba biti pomazan za kralja. Prenošenje kraljevskoga dostojanstva događa se pomazanjem daleko od očiju javnosti. Šaulovo javno imenovanje slijedi tek naknadno ždrijebom (usp. 1 Sam 10, 17 – 27).

U Prvoj knjizi o Samuelu izvješćuje se o Šaulovoj vladavini kao kralju izraelskom i o Davidovu usponu. Okvirni tekst 1 Sam 9, 1 – 10, 16 ima bitnu ulogu za cijelu Prvu knjigu o Samuelu, jer je ovdje postavljen temelj za Šaulovo kraljevstvo. Naime, Šaulov izbor od Jahve objavljen je po sudcu i proroku Samuelu i ostvaren njegovim pomazanjem. Odvelo bi nas daleko zalaziti u širu analizu ovoga teksta, no samo ukratko o zasebnosti Šaulove osobe.

Šaul je od samoga početka prikazan kao „mlad i lijep“, visok (1 Sam 9, 2), ali i „od Benjaminova plemena, najmanjega plemena Izraelova“ (1 Sam 9, 21). U tekstu jasno dolazi do izražaja da Šaul nije samo izvanjski i po karakteru izvrstan, nego da je Gospodinov izabranik (1 Sam 9, 16). Njegovim pomazanjem za kneza nad svojim narodom (1 Sam 10, 1), i time za kralja izraelskoga, svoj vrhunac ima u izričaju: Božji duh promijeni Šaulovo nutarnje biće, njegovo srce (1 Sam 10, 9), i „duh Božji siđe na njega“ (1 Sam 10, 10). Ne samo da Šaul ima neobičnu ulogu nego također i Samuel. Na početku knjige čitamo da je Samuel bio „školovan“ za „svećenika“ (1 Sam 1, 21 – 28). U sljedećim je poglavljima predstavljen kao Božji čovjek (1 Sam 9, 6), kao vidjelac (1 Sam 9, 11 sl. 18), što vodi tome da je u 1 Sam 9, 9 nazvan prorokom. On preuzima vodeću ulogu u Izraelu jer je on taj koji prima Jahvinu objavu i ima zadaću pomazati novoga kralja (1 Sam 9, 16).

Konačno, o kralju kao pomazaniku može se reći da pomazanje na starom Istoku, a time također u Izraelu, uključuje promjene i pomazanjem se prenose snaga, moć i ugled. Židovsko pomazanje kraljeva opisano je u mnogim psalmima (Ps 2, 2; 18, 51; 20, 7; 45, 8) i također u drugim starozavjetnim pripovijestima (1 Sam 16, 13; 1 Kr 1, 39). Samuel je pomazao Šaula za kralja, sa zasebnošću da to čini prema Jahvinu nalogu. To znači da je Jahve potpora pomazaniku Šaulu.

5.  Prorok zahvaćen Duhom

U pripovijesti o Iliji i Elizeju govori se o proročkoj zahvaćenosti duhom:

A kad prijeđoše, (Jordan) Ilija će Elizeju: „Traži što da ti učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?“ A Elizej odgovori: „Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!“ Ilija odgovori: „Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.“ … Proročki su sinovi to sa strane vidjeli, pa rekoše: „Duh je Ilijin počinuo na Elizeju!“ I krenuše mu u susret, baciše se pred njim na zemlju (2 Kr 2, 9 sl. 15).

Proroka je zahvatila snaga koja u njemu stanuje, no ona nije njegovo vlasništvo, nego dolazi na njega izvana. Nastanak ovoga teksta može se smjestiti na kraj 9., odnosno početak 8. st. pr. Krista, što znači da ovaj izvještaj o pozivu proroka pokazuje jako magično shvaćanje prenošenja duha na Elizeja, i nije još tako jako teološki obilježeno kao primjerice pripovijesti o pozivu velikim prorocima Izaiji, Jeremiji i Ezekielu. Kod Elizeja se dakle nalazi stariji uzorak poziva. Osim toga, autor pripovijesti o nasljedovanju relativno se slobodnije odnosi prema tradiciji o Ilijinu uzašašću na nebo. Ovaj ulomak 2 Kr 2, 1 – 18 na prvi pogled ostavlja dojam sličnosti s pripoviješću o Mojsiju. Riječ je o razdvajanju vode i prolasku po suhom preko Jordana (r. 8. i 14.), što podsjeća na prolazak Izraela preko Crvenoga mora (usp. Izl 14, 12 sl.). Pripovijest se podudara sadržajno u detaljima: Ilija, odnosno Elizej, smotaju svoj ogrtač i razdvajaju vodu udarcem po vodi (usp. 2 Kr 2, 8. 14) i prolaze rijeku po suhom. Podudarnost se očituje također još u tome da pod Jošuom, Mojsijevim nasljednikom, slijedi još jedan prelazak preko Jordana (Jš 3, 14 – 17). Doduše, ovo se razdvajanje nije dogodilo izravnim Jošuinim zahvatom kao kod Elizeja, nego se rijeka sama razdvojila. Iliji je nakon prelaska preko Jordana posljednje mjesto njegova života bilo „Transjordanija“. Na tome je prostoru umro također Mojsije.

Duh Božji bio je taj koji je djelovao u Iliji i osposobio ga da može tako hrabro djelovati. On ga je oblikovao u osobu snažne vjere. Ilijin duh nije bio nešto što od njega potječe i što se razvilo u njemu, nego je to bio duh Božji. Kako zapravo djeluje duh Božji u čovjeku? Njegovo djelovanje možemo najbolje shvatiti na konkretnom primjeru.

Spomenuli smo već Gideona (Suci 6). Kad je Gospodin Gideonu poslao svoga anđela da ga pozove za sudca i osloboditelja, on je vršio pšenicu. Njegov razgovor s anđelom razotkriva da čezne za Božjom pomoći za svoj narod, ali da ima negativne misli i dvojbe o Bogu, svome narodu i samome sebi. Bio je uvjerenja da je Bog odbacio njegov narod i da on nije kadar ništa učiniti za njega. Osim toga, njegova je obitelj najmanja u Manašeovu plemenu, a on „posljednji u kući svoga oca“. Budući da je bio zarobljen ovim mislima, Gideon nije imao snage da bi svoje sposobnosti stavio Bogu na raspolaganje. No, kada je prihvatio Božji poziv i duh je Božji sišao na njega, postao je slobodan od svih okova i bio sposoban svoju snagu i sposobnosti uložiti za Božji narod i moćno je djelovao u njegovu spašavanju. Gideonov primjer jasno pokazuje da su ljudi koji su ispunjeni Božjim duhom, oslobođeni negativnih misli, beskorisnih osjećaja i straha, bezvoljnosti i osjećaja manje vrijednosti te suvišnih želja na koje su navezani, osposobljeni vlastitu snagu i sposobnosti staviti Bogu na raspolaganje.

Bog je stoljećima govorio svojemu narodu i otkrivao mu je korak po korak plan spasenja i svoje sudove nad narodom. Ovo neprestano djelovanje po prorocima i Božje objavljivanje služili su tomu da je Bog privremeno i sveobuhvatnije smjerao na Mesiju, Krista, na ispunjenje koje se trebalo dogoditi u budućnosti. To znači da je narod Božji trebalo poučavati i opominjati „izvana“, po prorocima nadahnutima Duhom.

6.  Istinski i krivi proroci

Pitanje istinskih i krivih proroka staro je koliko i prorokovanje. U središtu rasprave stajalo je pitanje proročanstva kao takvoga. Prema starozavjetnom i novozavjetnom shvaćanju, proroci su pozvani Božji glasnici. Istinski su se proroci morali stalno boriti protiv krivih, lažnih proroka, koji su se pozivali na svoju vjerodostojnost. Kad danas spomenemo riječ prorok, odmah pomislimo na četiri velika i dvanaest malih proroka, od Izaije do Malahije. No Amos je vjerojatno jedan od najstarijih proroka. Pojavljuje se oko 760. godine prije Krista u Sjevernome kraljevstvu Izraela, premda je podrijetlom iz Južnoga kraljevstva; nastupa protiv kralja Jeroboama II. i njegovih savjetnika, ali također protiv svećenika u svetištu Bet-El koje je oplemenjeno Jakovljevim snom o ljestvama koje dopiru do neba (usp. Post 28, 10 – 22). U knjizi proroka Amosa zapisan je ključan događa u razotkrivanju krivih proroka:

Amasja, svećenik betelski, poruči izraelskom kralju Jeroboamu: „Amos se urotio protiv tebe usred doma Izraelova; zemlja ne može više podnijeti njegovih riječi. Jer ovako on govori: ’Jeroboam će poginuti od mača, a Izrael će iz svoje zemlje u izgnanstvo.“ Amasja reče Amosu: „Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.“ „Nisam bio prorok ni proročki sin – odgovori Amos Amasji – bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Gospodin uze od stada i Gospodin mi reče: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.“ Sada čuj riječ Jahve. Ti veliš:

„Ne prorokuj protiv Izraela, ne proriči protiv doma Izraelova.“ Zato ovako govori Gospodin:

„Tvoja će žena bludničiti po gradu, sinovi tvoji i kćeri od mača će pasti, tvoja će se zemlja užetom razdijeliti, a ti ćeš umrijeti na nečistu tlu, i Izrael će otići u izgnanstvo iz svoje zemlje“ (Am 7, 10 – 17).

Svećenik Amasja uvjeren je da je on u pravu. Pred očima ima tradicionalni tip proroka koji boravi na kraljevu dvoru, kao politički savjetnik, ili u hramu kao vračar, životni savjetnik i učitelj. Takav prorok je dio političko-kultnoga sustava, Božji čovjek, svećenik, ali ovisan o kralju. Stari zavjet pozna takve likove: mudroga Samuela i pametnoga Natana. Nijedan od njih dvojice nije svećenicima i vladarima uvijek govorio po njihovoj volji; no izlagali su se opasnosti da su mogli svakoga trenutka prema želji kralja ili svećenika biti udaljeni s dvora.

Amos nije takav prorok i ne želi biti ovisan ni o kome. On odbija Amasjinu zabranu prorokovanja i naredbu da napusti Sjeverno kraljevstvo. Osjeća se obvezan slijediti Božji glas, izreći kritiku licemjerstva u Efraimu, napose u svetištu Bet-El. Tamo je, s jedne strane, prevladavala raskošna liturgija, a, s druge, socijalno nemilosrđe i nepravda. Amos svojim prorokovanjem nemilosrdno kritizira društveno stanje u kraljevstvu, izaziva sukob s dvorskim savjetnicima i svećenicima i duboko zadire u etičke probleme. Reagiranje hramskoga svećenika Amasje ne iznenađuje, jer on od istinskoga proroka očekuje da u svetištu Bet-El što ga je Bog izabrao kao mjesto njegove prisutnosti, govori u skladu s tradicijom, a ne da najavljuje progon, razaranje i propast.

Amos se našao u teškoj situaciji; nije poželjan sa svojom porukom, mora se povući sa Sjevera, nema oslonca ni u kojoj instituciji, nadahnuće mu je samo Gospodin. Nažalost, kriza je duboko zahvatila slavno Sjeverno kraljevstvo i došlo je do njegova raspada, što je potvrdilo da je Amos bio u pravu. Pokazalo se da je istinski prorok Amos, a ne Amasja koji je služio kao pokriće izopačenoj vladavini jer, umjesto da se borila protiv siromaštva i nepravde, ona ga je svojom politikom umnažala.

7.  Kriteriji prosuđivanja proročke vjerodostojnosti

Za prosuđivanje proročke vjerodostojnosti nužni se kriteriji nalaze u Starom zavjetu. No nema ih u proročkim knjigama, nego u Tori, Mojsijevu Zakonu. Budući da je Mojsije i sam slovio za proroka, pitanje proročke istinitosti treba tražiti u Petoknjižju, i to u Ponovljenom zakonu. Naime, tamo možemo slijediti kriterije koji su korak po korak razrađeni u tri ulomka teksta.

Prvi tekst je Ponovljeni zakon 13, 2 – 6:

Ako se u tvojoj sredini pojavi kakav prorok ili čovjek sa snoviđenjem, pa ti iznese kakvo znamenje ili čudo; i to se znamenje ili čudo o kojem ti je govorio ispuni, i onda ti on rekne: „Pođimo sad za drugim bogovima, kojih dosad ne poznaješ, i njima iskazujmo štovanje“, nemoj slušati riječi toga proroka ni sne toga sanjača: ta to vas iskušava Gospodin, Bog vaš; hoće da dozna ljubite li zbilja Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom. Idite samo za Gospodinom, Bogom svojim; njega se bojte; njegove zapovijedi vršite; njegov glas slušajte; njemu štovanje iskazujte; uz njega se priljubite. A onaj prorok ili sanjač neka se pogubi, jer je poticao na otpad od Gospodina, Boga vašega, koji vas je izveo iz zemlje egipatske i otkupio vas iz kuće ropstva. Onaj te htio zavesti s puta kojim ti je Gospodin, Bog tvoj, naredio da ideš. Tako treba da iskorijeniš zlo iz svoje sredine.

Kratak osvrt na pitanje motiva „pogubljenja“, smrtne kazne krivih proroka – koja, koliko je poznato, nije primjenjivana – ima više simboličko značenje: Izrael nije dovoljno jak podnijeti „nazoviproroke“ u vlastitim redovima. Želi se naglasiti dosljedan odmak od svega što ih ugrožava. Poruka teksta je jasna: čudesa ne dokazuju ništa, važan je sadržaj. Dojam o nekom „proroku“ može biti vrlo uvjerljiv, no, samo ako potiče ljubav prema Bogu, on je istinski prorok. Naslanjanje na glavnu zapovijed, šema Izrael, „čuj Izraele“ (Pnz 6, 4 sl.), nezaobila- zno je. Promatrano povijesnoreligijski, proroci su bili ti koji su u Izraelu stvorili prostor monoteizma. Proroci se upravo zato mjere po tome mjerilu: Svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom (Pnz 6, 5). Ako srce govori i osjećaji prevladaju, mora razum govoriti: postoji samo jedan Bog i zbog toga zaslužuje i očekuje da bude ljubljen. Dakle, odlučujući kriterij proročanstva jest konkretni monoteizam. Ono što vjeru potpomaže u poznavanju Boga jest proroštvo, a sve ono što to priječi i ometa, jest pseudoproroštvo.

Drugi tekst: Ponovljeni zakon 18, 9 – 16 otvara vidik i oblikuje daljnji kriterij što se tiče istinskoga proroštva:

Kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospo din, Bog tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer, tko god takvo što čini, gadi se Gospodinu; zbog takvih odvratnosti njih i goni ispred tebe Gospodin, Bog tvoj. Budi posve vjeran Gospodinu, Bogu svome. Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Gospodin, Bog tvoj, ne dopušta. Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će Gospodin, Bog tvoj: njega slušaj! Posve onako kako si i tražio od Gospodina, Boga svoga, na Horebu, na dan zbora, kad si govorio: „Neću više da slušam glas Jahve, Boga svoga, niti želim više gledati taj silan oganj, da ne poginem!“

Mojsije upozorava Izrael pred opasnošću od bavljenja gatanjem, čaranjem, vračanjem, čarobnjaštvom, zazivanjem duhova i astrologijom, kao što to rade narodi u njegovu okruženju, čime su Izraelci bili jako oduševljeni. No, na svršetku Knjige Ponovljenog zakona nema naznake obećanja novoga Mojsija, naprotiv: Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Gospodin poznavao licem u lice! (Pnz 34, 10). Ali pojavit će se prorok poput Mojsija, u liku Mesije koji će obnoviti Savez sa Sinaja; to je svojevrsno obećanje Novoga saveza koji će biti ljudima upisan u srce (usp. Jer 31, 31 – 34). Svaki drugi prorok između Mojsija i Mesije mora odgovarati kriteriju, djelovati „kao“ Mojsije. To znači sukladno cijeloj Tori (Zakonu), u zasebnosti s Deset zapovijedi (Izl 30; Pnz 5); s obiju ploča: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu.

Treći ulomak teksta neposredno se naslanja na prethodni: Ponovljeni zakon 18, 20 – 22:

A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori, i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi. Možda ćeš reći u svome srcu: „Kako ćemo raspoznati riječ koju Gospodin nije izrekao?“ Kad prorok govori u ime Gospodina, pa to ne bude i riječ se ne ispuni, onda je to riječ koje Gospodin nije kazao. U drskosti je taj prorok govorio. Nemoj od njega strahovati.

Riječ je jednostavno o točnosti prorokove prognoze. Slabost ovoga kriterija svakako je u tome što se ne može odmah utvrditi njegova istinitost, nego tek tijekom vremena. Nadolazeće generacije moći će utvrditi čije je proročanstvo bilo istinito, a čije nije. Gledajući unatrag očituje se plan Božjega spasenja, kao i riječi prijetnje s katastrofalnim posljedicama zbog nedostatka strahopoštovanja prema Bogu.

Ova tri kriterija odgovaraju temeljnoj crti starozavjetne teologije: priznavanju jednoga Boga, po etici pravednosti temeljenoj na Božjemu strahopoštovanju, te shvaćanju vremena kao prostora Božje objave. Amos nedvojbeno ispunjava ove kriterije: zastupa monoteizam razotkrivajući dvoličnosti; zahtijeva pravednost kao konkretnu Božju ljubav; svjestan je da je kraj sigurnim vremenima jer Izrael ne slijedi Božji Zakon i da ga očekuje propast. U svemu je bio u pravu.

I drugi su proroci prolazili istu sudbinu, posebno Jeremija koji je stotinama godina poslije na Jugu razotkrivao lažne proroke i njihova svjedočanstva, kao s prorokom Hananijom:

Ispunio Gospodin riječi koje si prorokovao, vratio ovamo sve posuđe iz Doma Gospodnjega i sve prognanike iz Babilona. Ali čujder i ovu riječ koju ću kazati na tvoje uši i na uši svega naroda. Proroci koji su bili prije mene i tebe, odiskona prorokovahu mnogim moćnim zemljama i velikim kraljevima rat, glad, kugu. Ali o proroku koji proriče mir možeš istom kad se ispuni njegova proročka riječ znati da ga je zaista Gospodin poslao. … I prorok Jeremija reče proroku Hananiji: „Čuj me dobro, Hananija! Tebe nije poslao Gospodin, a ti si u narodu pobudio varave nade. Zato ovako govori Gospodin: Gle, brišem te s lica zemlje! Umrijet ćeš još ove godine, jer si propovijedao pobunu protiv Gospodina!“ I umrije Hiskija te godine u sedmom mjesecu (Jr 28, 6 – 9. 15 -1 7).

Poput Amosa i Jeremija je bio u pravu jer se njegovo proročanstvo, nažalost, ostvarilo.

Kod proroka 8. i 7. st. prije Krista nedostaje pozivanja na ruah (duha). Kod njih je predmet objavljivanja Božja riječ.

Naprotiv, prorok Ezekiel (u progonstvu) govori o djelovanju duha (ruah) na njemu. Nakon vizije o „Gospodinovim kolima“ na njega silazi duh: I uđe u mene duh, kako mi progovori, te me podiže na noge, i ja čuh glas onog koji mi govoraše. I reče mi: „Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi griješili su protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca“ (Ez 2, 2 – 4; usp. 3, 4).

Podiže ga i premjesti na drugo mjesto: Uto me duh podiže, i ja za sobom čuh silnu tutnjavu. Slava se Jahvina podigla sa svojega mjesta. … Tada me duh prihvati i ponese. I ja iđah ogorčen i gnjevna srca, a ruka me Gospodnja čvrsto pritisla (Ez 3, 12. 14; usp. 8, 3; 11, 24). On ima viziju o Jeruzalemu (Ez 11, 1; 43, 5) i daje mu poruku: I duh Gospodinov siđe nada me i kaza mi: … „Ja poznajem misli vašega srca!“ (Ez 11, 5). Očito da se moć i proroštvo izvode iz djelovanja duha.

Kratak osvrt: u početcima izraelske povijesti u pojedinim je plemenima javni život uređivala sudačka vlast. No potkraj 11. st. prije Krista započinje kraljevsko doba, kada kraljevi imaju vlast nad cijelim narodom. Prije toga u osobi sudca bile su ujedinjene vlast i karizma, a sada su proroci u Božje ime kritički oponenti lošim kraljevskim vladavinama. Čak imaju presudnu ulogu oko postavljanja i svrgavanja kraljeva. Tako Samuel objavljuje Šaulu „riječ Božju“ da ga Bog određuje za kralja: „Ovim te Jahve pomazao za kneza nad svojim narodom Izraelom“ (1 Sam 10, 1), nekoliko godina poslije zbog njegovih prijestupa javlja mu: „Danas ti je Jahve otkinuo kraljevstvo nad Izraelom i dao ga tvome susjedu, koji je bolji od tebe“ (1 Sam 15, 28).

Prorok Natan nakon osvajanja Jeruzalema obećava kralju Davidu: „Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka“ (2 Sam 7, 16), a nakon preljuba s Urijinom ženom i umorstva njezina muža najavljuje mu: „Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma“ (2 Sam 12, 10).

Budući da je kralj Salomon „okrenuo srce svoje od Gospodina, Boga Izraelova“ (1 Kr 11, 9), prorok Ahija najavljuje da će Bog oduzeti od njega kraljevstvo i dati ga njegovu službeniku Jeroboamu: … Jeroboam ode iz Jeruzalema, i na putu ga susrete prorok Ahija iz Šila, ogrnut novim plaštem; bijahu sami njih dvojica na polju. Ahija uze novi plašt koji je imao na sebi i razdrije ga na dvanaest komada. I reče Jeroboamu: „Uzmi sebi deset komada, jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: Evo ću istrgnuti kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena“ (1 kr 11, 29 – 31).

Znakovito je da će mu isti taj prorok Ahija, koji je Jeroboamu prorekao da će biti kralj, najaviti da će Bog zbog njegova idolopoklonstva istrijebiti njegovu obitelj. Po njegovoj mu ženi poručuje: Idi, reci Jeroboamu: Ovako kaže Jahve, Bog Izraelov: podigao sam te isred naroda i učinio sam te knezom nad mojim narodom Izraelom, istrgnuo sam kraljevstvo iz kuće Davidove i dao ga tebi. … Ti si radio kudikamo gore od svojih prethodnika, otišao si i načinio druge bogove, salio si im likove da me dražiš, mene si bacio za leđa. Zato, evo, puštam zlo na kuću Jeroboamu, istrijebit ću iz obitelji Jeroboamove sve što mokri uza zid, robove i slobodnjake u Izraelu; ja ću netragom pomesti kuću Jeroboamovu kao što se mete nečist, da ništa ne ostane (1 Kr 14, 7. 9 – 10).

Dakle, uz tri prva kralja stoje tri važna proroka. Oni su im pomogli da dođu do kraljevskoga prijestolja, ali su također najavili njihovu propast. Proroci su često bili proganjani i u životnoj opasnosti kao Božji glasnici. Dovoljno je sjetiti se samo proroka Ilije kojega je progonila kraljica Izebela (usp. 1 Kr 19, 1 – 3). Nije ništa bolje prošao ni prorok Mihej kojega kralj Ahab baca u tamnicu jer mu je, za razliku njegovih lažnih proroka, prorekao da će poginuti u ratu protiv Amorejaca (usp. 1 Kr 22, 13 – 38).

Proroci protestiraju u Božje ime kada kraljevi sebi prisvajaju Božja prava. Bore se protiv idolopoklonstva i bdiju nad pravim štovanjem Boga. Smatrali su se pozvanima upozoravati na zlorabljenja državne vlasti na čelu s kraljem. Od 8. st. prije Krista kritiziraju i druge društvene slojeve: svećenike, službenike, sudce, kao i sav narod zbog njegove nevjernosti i odmaka od Boga.