Vozač

Onda ćemo mi podzemni ljudi,
zapjevati iz zemljinih njedara himnu Bogu,
u koga je radost. Neka živi Bog i njegova radost!
F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi

Moj bivši đak, sada već poznati čileanski pisac, pozvao me na izlet. Valjda je htio dokazati da i njegov mali fiat, već dobrano raskliman, može još nečemu poslužiti. Unaprijed se opravdavao za moguće „panne“, zastoje na putu. Predložio je da pođemo u Valparaíso. Već sam, doduše, nekoliko puta boravio u tom lučkom gradu, ali nisam imao prilike zaviriti u njegove brežuljke („cerros“), a to je najlakše ako se putuje autom. Moj je prijatelj želio posjetiti neku svoju daljnju rodbinu koja je stanovala na jednom od tih brežuljaka.

– Objedovat ćemo kod moga strica Jurja („tío Jorge“). Osebujan je to tip. Budite spremni na njegove šale i zadirkivanja!

Ljeto je bilo na izmaku. Žurili smo se jer sam se istoga dana želio vratiti u Santiago. Obilazeći brežuljke Valparaísa, lako je bilo uočiti velike društvene razlike. Uz suvremene vile i ljetnikovce stajale su bijedne kućice, napravljene od dasaka i kojekakvih limenih ploča. Čudio sam se kako vjetar i kiša ne raznesu te siromašne nastambe. Govorio sam o tome momu suputniku:

– A što kad dođe potres, koji je ovdje „strah naš svagdašnji“?

– Nema bojazni! – tumačio mi je. – Voda brzo sklizne niz obronke, a potres i onako nema što prodrmati. Naš narod nije velikih, zahtjeva. Vidite, uz svaku kućicu ima nešto zemljišta s povrćem i cvijećem. Ne moraju plaćati porez. A djeca su im zdravija negoli ona u vilama i ljetnikovcima. Šteta što odrasli mnogo piju! Ali oni nisu krivi da Čile obiluje dobrim vinom kao malo koja zemlja na svijetu – smijao se moj prijatelj.

Nije me smirio svojim dosjetkama. Ostao sam uvjeren da tako velike društvene razlike vode opasnoj napetosti i obračunavanju. Napose me je zabrinula budućnost mnogobrojne djece.

– Ne gledajte tako crno na svijet! – tješio me. – Sva ta djeca idu u školu, inteligentna su, a mnoga će doprijeti i do sveučilišta.

Dakako, opet mu nisam povjerovao. Uostalom, nikad se ne zna kada jedan Čileanac govori ozbiljno, a kada se šali. Veselijega naroda nisam susreo u životu.

Približavali smo se kući strica Jurja.

– Evo nas. Upoznat ćete njegovu ženu, tíu Sofíu i djecu. Tío Jorge sigurno nije kod kuće. Vozi kamione. On sebe šaljivo naziva camionero de carga pesada (vozač teškoga tereta). I on je potekao od onakve djece koju ste vidjela na brežuljcima. Počeo je raditi kao gradski taksist, a onda je postao vozač teških kamiona jednoga od mnogobrojnih gradskih poduzeća. Kad je prikupio nešto novaca i otvorio svoj račun u gradskoj štedionici, stekao je pravo da mu dadu zajam kojim je kupio neki stari kamion. Sam ga je popravio i obnovio. Postao je gospodar i počeo raditi za svoj račun. Danas posjeduje tri vlastita kamiona i prevozi robu od Valparaísa do Arike. Ne puši i ne pije, što je rijetko među vozačima. Eto, to Vam je samo jedan slučaj onih odrpanaca (rotos) s brežuljaka.

– Jedan slučaj ne opravdava bijedu tisuće drugih! – prekinuh ga u izlaganju.

Ušli smo u kuću da pozdravimo tíu Sofíu. Bila je to gospođa u poodmaklim godinama, tiha, nasmijana. Moj mi je prijatelj već bio ispričao njezin život. Odgojena u zavodu časnih sestara, dijete imućnije obitelji, zaljubila se ludo u Jorgea i pobjegla s njime. Roditelji su je razbaštinili, ali nju za to nije, bilo briga, jer je Jorge već dobro zarađivao tako da su i ovu kuću mogli kupiti, popraviti i proširiti. Žive zajedno već tridesetak godina. Djece nemaju, ili bolje, imaju već četvero.

– Ali to je poseban slučaj – govorio mi je tiho dok smo sjedili u predsoblju i čekali da tía Sofía spremi ručak – Tío Jorge je pravi čudak. Ima svoje „mušice“ u glavi koje nikakve kemikalije ne bi mogle uništiti. Kad je uvidio da tía Sofía ne može imati djece, on je od godine do godine dovodio po koje još nejako dijete sa „Sjevera“, gdje je trgovao. Tako ih je „sabrao“ četvero. Djeca ga zovu tata, a nju mama. Najstariji, Juán, završava tehnički fakultet; prva djevojčica, Adriana, već je udana i ima troje djece; drugi sin, Miguelito, radi s ocem, a najmlađa, Isabel, pohađa osnovnu školu.

Pridružila nam se na čas gospođa Sofía. Moj se suputnik propitivao za svoje „rođake“, a ona je odgovarala tako prirodno kao da se doista radi o njezinoj vlastitoj djeci. Hvalila ih je da su dobra i da joj u svemu pomažu.

– A don Jorge? – upitah.
– On je uvijek na putovanju. Možda danas dođe na ručak, jer čeka istovar robe iz nekoga američkoga broda.

Upravo je u taj čas upala u sobu djevojčica.
– Mama! Tata je poručio da će doći na ručak.
– Hvala, dušo! – reče mirno doña Sofía i nastavi: – To je naše zadnje dijete. Nadam se da će biti zadnje, ali tko zna?! Vrag ne spava… – smijala se tužno doña Sofía.

Digli smo se i pošli za njom razgledati kuću. S malena balkona vidjela se luka i brodovi. Grad se rastezao kao uspavana zmija na suncu. U svakoj sobi visjela je uokvirena slika Gospe od Karmela. Moj je prijatelj opazio da se tomu čudim pa reče:

– Znate, kod našega starijega svijeta još nisu prodrle Gospe Lurdske ili Fatimske. Ima tome i povijesnih razloga. Kažu da se i „otac domovine“, Bernardo O’Higgins zavjetovao Karmelskoj Djevici. Ona je „generalisima“ naše vojske. Valjda ste prisustvovali ophodu na blagdan Gospe od Karmela, koji predvodi vojnički biskup („obispo castrense“) okružen najvišim predstavnicima svih rodova vojske. Za nas je ona najljepša Gospa, Virgen del Carmen bella, kako glasi njezina himna.

Malko ću se udaljiti od pripovijesti da potvrdim riječi moga prijatelja. Kad sam bio u Haifi, u Izraelu, opazio sam na trgu pred crkvom kip Karmelske Gospe. Postavila ga je posada čileanske mornarice s natpisom:

Virgen del Carmen, reina de Chile,
salva a tu pueblo que dama a ti,
Ave Maria, gratia plena,
da a los Chilenos que te veneren
amor de patria, amor de Dios.[1]

Malo poslije jednoga sata začuo se glas iz dvorišta:
– Hej, stara, je li gotov objed?
– To je on! – upozori me prijatelj.

Doña Sofía nadvila se nad prozor.
– A Miguelito? – zapitala je muža.
– Nadgleda istovar u luci.
– Jorge, imaš goste. Požuri!

Ušao je nasmijan, ali bez buke. Najprije je pozdravio mene:
– Baš mi je drago da i svećenik jedanput zaviri u moju kuću i da objeduje sa mnom. Kao na Posljednjoj večeri – govorio je rukujući se.
– A zašto ne kao u Kani Galilejskoj? – zapitao sam.
– Ne, ne! Mi u Čileu vino pretvaramo u vodu, a ne vodu u vino.
Zagrlio je zatim moga prijatelja i propitkivao se za njegovu majku, braću i sestre. Poslije ručka ponudio nas je kavom i konjakom. On nije pio. Započeo je naš „razgovor ugodni“ – Doña Sofía se je već bila povukla u kuhinju.

– Zacijelo su Vam već sve rekli o meni – obratio mi se i lukavim posmjehom namignuo svomu nećaku.
– Kad svi znaju, zašto ne bih i ja. Uostalom, znam čuvati tajne.
– Razrješujem Vas svih tajni. Ja ništa ne krijem. Djeca su mi zdrava i poštena.

– I dobri kršćani?
– A što znači biti dobar kršćanin? – počeo je mudrovati don Jorge. – Zar biti dobar znači da živiš kao naši kadeti i časnici koji su profinjeni u vladanju, a u svakoj luci ostave po koje dijete za koje se više ne brinu? Ja sam svoju djecu doveo u ovaj dom, a Sofía ih je odgojila. Govorim svoju, iako nisam u to potpuno  siguran, jer nisam bio ni prvi ni posljednji tim ženama koje sam sreo na putovanjima. Ako mi se neka zakleta da je to moje dijete, doveo sam ga kući i dao mu svoje prezime.

– Vaš postupak ipak nije bio ispravan ni prema tim ženama, a ni prema Vašoj gospođi – primijetih.

– A što biste Vi htjeli? – počeo se žestiti. – Zar da Sofiju vučem u kamionima tisuće kilometara po kiši, vjetru i svim drugim nepogodama? Ili biste valjda tražili da živim kao nekakav redovnik? Uostalom, ja sam tim ženama olakšao život, jer i onako svaka od njih ima i po nekoliko grla da hrani. Ja sam ih bogato nadario i darivam. Moja djeca nikada nisu pitala za svoje rođene majke. A Sofía je sretna da je netko zove majkom.

– Vidim da ste dobar odvjetnik. Pripremili ste mnogo dokaza da smirite svoju savjest.
– Savjest, savjest! Vi svećenici uvijek lupate po savjesti. To je jedino što znate, a i nagon je dio čovjeka.
– Jest, ali on mora biti u službi čovjeka, inače koja razlika između nas i životinja? Vi ste mogli pokćeriti i posiniti dvadesetero djece, a ipak ostati vjeran Sofiji.

– A Vi mislite da čovjek može savladati nagon?
– Vaša sumnja i mene pogađa.
– Vidi, vidi, još ćete se rasrditi, a ja sve ovo govorim u šali. Odgovorite mi: zašto Bog nije stvorio u isti mah Adama i Evu, nego je počekao i dobro promislio prije nego je stvorio ženu? – smijao se svojoj dosjetki.

– Don Jorge, eto još i Boga miješate u svoje šale!
– O ne, nikako! Ja poštujem njega i njegove svetce. U mojem kamionu uvijek stoji kipić svetoga Pankracija. Do sada mi je uvijek pomogao. Samo sam ga jedanput u životu okrenuo naopačke.
– Ne razumijem.
– To mi vozači Činimo kad nas neki svetac ne će da usliši.

– Lijepa li čašćenja svetaca! Pa to je praznovjerje!
– Za Vas bi bilo praznovjerje i kad bi čovjek zapalio svijeću almiti (osobi koja je poginula u prometnoj nesreći a ime joj je obilježeno na kamenoj ploči).
– Dakako, ako mislite da almita ne može naći pokoja bez te Vaše svijeće.
– Čudan ste mi Vi svećenik! Pa Vi uopće ne vjerujete u drugi život.

– Vi se zaista šalite, don Jorge! Nego, recite mi ipak zašto niste, kao vozač, izabrali za zaštitnika svetoga Kristofora, nego svetoga Pankracija?
– Sveti je Kristofor vozio ljude preko rijeke, a mi trebamo mladoga svetca koji će nas prevesti preko opasnih mostova.

Neobično je poimanje svetaca u obična puka. Toga sam se časa sjetio drugoga, sasvim obratna slučaja, koji, dakako, nisam rekao don Jorgeu. Došla neka pobožna gospođa prioru da mu se istuži jer se njezina kćerka želi pošto-poto rastaviti, a ona je molila svetoga Vinka da se to ne dogodi. Pitala je savjet u priora kojemu bi se svetcu obratila. On, da je se riješi, reče: Pa molite se svetomu Pankraciju!
– Ali, oče, ne budite naivni! Sveti je Pankracij bio dječak od trinaest godina kad su ga progonitelji vjere ubili. Što se jedno dijete razumije u ovakve probleme?

Don Jorge je mislio da sam se uvrijedio budući da sam šutio.

– To su sve šale, mi padre! – govorio je. – Nama Čileancima je šala (on je rekao tipičnu riječ chiste) jedina utjeha, kao i onomu našemu psu na granici, u Andama, kojemu si mogao sve kosti prebrojiti. Sreo on jednom dobro ugojena argentinskoga psa. „Hej, ché“, kaže mu argentinski pas, „zašto ne dođeš k nama? Imao bi mesa i kostiju na pretek“. – „Ne ću!“ – „A što te onda drži u Čileu?“ –  „Mogu barem slobodno lajati“, odgovori čileanski pas i zaputi se natrag svojoj domovini.

– Don Jorge, hvala na društvu i na objedu! Moramo požuriti u Santiago.
Oprostili smo se i od dobre doñe Sofíe.

– Što Vam se čini? – zapitao me je moj suputnik dok smo se vraćali u Santiago.
– Čudak i mudrijaš kao što ih ima dosta u ovoj, lijepoj zemlji. A sad promatrajmo ove divne krajolike! – rekoh i zašutjeh do Santiaga.

*

– Kad sam poslije nekoliko godina morao radi bolesti napustiti Čile, spomenuti prijatelj došao je da mi zaželi sretan put.
– Šteta što odlazite! Vi ste postali pravi Čileanac. Nedostajat ćete nam.
– Ne ću zaboraviti Chile lindo („lijepi Čile“, kako glasi jedna od raširenijih popijevaka). Svuda ću ga nositi u sjećanju i srcu. Ali ostavimo sada to! Recite mi radije kako Vaš „tío Jorge“?

– Umro je preklani.
– U prometnoj nesreći?
– Nije se radilo ni o kakvoj prometnoj nesreći. Uništio ga je rak na jetri.
– Siromah! Je li mu pomogao sveti Pankracij? Je li se na samrti ispovjedio?

– Jest, ali i toga je časa ostao stari „tío Jorge“. Ne znam što je razgovarao s bolničkim kapelanom; samo znam da je ovaj izišao iz njegove sobe smijući se:
– Qué tipo más original! (Čudna li osobenjaka!) – govorio je kapelan.

– Zacijelo je i s njime pravio šale dok se ispovijedao. I da znate: pokopali smo ga, po njegovoj želji, s kipićem svetoga Pankracija u rukama. Držao ga je dok je umirao. I to uspravno, ne naglavce.

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 65–76.

---

[1] Karmelska Djevice, kraljice Čilea,
spasi svoj narod koji Te zaziva.
Zdravo, Marijo, milosti puna,
daj Čileancima koji te štuju
da ljube domovinu, da ljube Boga.