Skip to content

Služba čitača

Već samo pitanje čita li se ili navješćuje riječ Božja u Crkvi upućuje na važnost službe čitača. Naviještanje Božje riječi (recimo odmah da je to primjereniji izraz) sastavni je dio svakog bogoslužja. Valja stoga ispravno vrjednovati i samu Riječ i njezin navještaj. Podsjetimo se kako Židovi s velikim štovanjem čuvaju svitke Knjige, te kako su mnogi kršćani postali mučenicima upravo stoga jer nisu htjeli predati poganima knjige Svetoga pisma. U ovom bismo članku htjeli istaknuti i jedno i drugo: Riječ i njezino naviještanje.


1


1. Važnost Božje riječi u Svetom pismu


Poznato je da se Božja riječ prvenstveno naviještala, a tek kasnije zapisivala. Već zbog toga što skupi rukopisi nisu bili svakome dostupni, Božja se riječ naviještala zajednici vjernika. Bila je to živa riječ: Božji govor i odgovor naroda. Evo lijepog primjera iz Knjige Izlaska:

Izl 19,3-8a: (Jahve reče Mojsiju): “Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima, kako sam vas nosio na orlovskim krilima i sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet. Tim riječima oslovi Izraelce.” Mojsije se vrati i sazove starješine te im izloži sve što mu je Jahve naredio. A sav narod uzvrati jednoglasno: “Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.” 

Ovdje vidimo prastrukturu službe riječi: Bog govori narodu (preko Mojsija), a narod odgovara. Bogoslužje riječi je dakle po sebi nužno dijalog. Dulji opis jednog takvog bogoslužja nalazimo u Nehemijinoj knjizi (8,1-10,40): Nehemija sabranom narodu čitavih tjedan dana čita Zakon, tj. Božju riječ. Na koncu pjevači odgovaraju zahvalnom pjesmom, a narodne se starješine u ime svega naroda pismeno obvezuju da će obdržavati Zakon. Sličan izvještaj nalazimo i u knjizi Jošuinoj (24,1-28).


2. Bogoslužje sinagoge


U vrijeme kralja Jošije (622. pr. Kr.) uveden je kultni centralizam: postojao je samo jedan hram – onaj u Jeruzalemu gdje su se mogle prinositi žrtve. Stoga su Židovi u dijaspori (pa i u samoj Palestini) osnivali sinagoge – zbornice, gdje bi slavili službu riječi. Evo osnovne strukture:

a) Šem’a (Pnz 6,4-9)

b) Čitanja (Tora i Proroci)

c) Midraš (tumačenje)

d) Psalmi

e) Blagoslov (Br 6,22-26)

I u sinagogalnoj liturgiji vidimo istu strukturu: Božji govor (čitanja) i odgovor naroda (psalmi).


3. Božja riječ u apostolskoj crkvi


Nije potrebno posebno naglašavati kako je u apostolskoj Crkvi bilo na cijeni Sveto pismo. Kršćanski su navjestitelji redovito “polazeći od svih proroka” navješćivali Krista Uskrsloga. Tako je i apostolska liturgija bila obilježena riječju Božjom:

Dj 20,7.12: U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše… Pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore.


4. Biblijska čitanja u bogoslužju


U biblijskom odlomku koji se u zajednici navješćuje, Bog govori svome narodu, Bog se objavljuje, Krist biva na poseban način nazočan među svojim vjernicima. Evo kako Drugi vatikanski sabor u SC 24 govori o vrijednosti Božje riječi:

Od najveće je važnosti u liturgijskoj službi Sveto pismo. Iz njega se uzimaju čitanja i tumače u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega čini i znakovi primaju svoje značenje. Stoga za obnovu, napredak i prilagođavanje svete liturgije treba njegovati onaj slatki i živi osjećaj Svetoga pisma o kojemu svjedoči časna predaja istočnih i zapadnih obreda. 

SC 7: Krist je u svojoj crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima (…). Prisutan je u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo.

Nezamislivo je bilo koje bogoslužje bez naviještanja Božje riječi, koja osvjetljava i daje smisao svakom bogoslužnom činu. Navještaj Božje riječi je duša svakog bogoslužja, bez nje bi liturgija nalikovala magiji.

Nadalje, u misnim se čitanjima ostvaruje toliko važni dijalog: Bog govori po Kristu, a narod sluša i odgovara i hvali Boga:

SC 33: Iako je liturgija u prvom redu štovanje božanskog veličanstva, ipak sadrži i mnoge pouke za vjerni puk. Doista, u liturgiji Bog govori svome puku, a Krist sveudilj navješćuje evanđelje. Sa svoje pak strane puk Bogu odgovara pjevanjem i molitvom.

Sabor uočava važnost čitanja u bogoslužju. Prisjetimo se da je za mnoge vjernike jedini susret sa Svetim pismom upravo u bogoslužju. K tome, možemo reći da je Sveto pismo i nastalo upravo zbog toga da bude navješćivano, a ne toliko da se privatno čita. Zato Sabor nadalje kaže: 

SC 51: Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice, tako da se kroz utvrđeni broj godina narodu pročita istaknutiji dio Svetog pisma.

Sabor konačno ističe bitnu ulogu službe riječi u bogoslužju:

Sc 56: Dva su dijela od kojih se na neki način misa sastoji, to jest bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje, tako su usko među sobom povezana da tvore jedan bogoštovni čin. 

Pokoncilska je obnova slijedeći ove saborske smjernice u različita liturgijska slavlja uvela oko 90% Svetoga pisma!


5. Služba čitača kroz povijest


Već se u apostolsko doba razlikuju pojedine službe: apostoli, proroci, učitelji, đakoni; a kasnije episkopoi, presbyteroi i diakonoi. Možemo sažeti kako u prvoj Crkvi postoje određene službe za naviještanje riječi, poučavanje i općenito brigu za zajednicu. Međutim od vršenja ovih službi nije bio isključen nitko od vjernika. Uskoro se javljaju i čitači koji su u vrijeme progona imali važnu ulogu: bili su to ljudi od povjerenja koji su čuvali Bibliju i ostale kršćanske knjige. Uz svoju čitačku službu u bogoslužju oni su i poučavali vjernike u Svetom pismu.

Tijekom povijesti ova se služba klerikalizirala: postala je jedan od nižih redova koji su praktički bili tek redovita stepenica svećeničkim kandidatima do ređenja.


6. Pokoncilsko uređenje


Lektorat više nije niži red nego služba koja se podjeljuje i laicima, ne samo kandidatima za svećeništvo. U apostolskom pismu Ministeria quaedam iz 1972. Pavao VI. ovako progovara o čitačima:

Vlastita služba čitača za koju se on postavlja jest služba čitanja riječi Božje na liturgijskom skupu. Stoga je u misi i ostalim svetim činima njegova dužnost čitati iz Svetoga pisma, ali ne Evanđelje; ako nema psalmista, recitira psalam između čitanja; ako nema đakona ili pjevača, najavljuje nakane sveopće molitve; ravna pjevanjem i usmjeruje sudjelovanje vjernog puka; poučava vjernike za dostojno primanje sakramenata. Ako je potrebno, može se brinuti i za pripravu drugih vjernika koji će po privremenom ovlaštenju čitati Sveto pismo u liturgijskim činima. A da bi što prikladnije i savršenije obavljao ove službe, neka marljivo razmišlja o Svetom pismu. Svjestan važnosti primljene službe, neka čitač svim silama nastoji, uz upotrebu svih prikladnih sredstava, da iz dana u dan sve to više stječe onaj slatki osjećaj Svetoga pisma kao i njegovo poznavanje, te postane što savršenijim učenikom Gospodinovim.

Opća uredba 2. izdanja Misala u br. 66 govorila je na sličan način o čitačima dodajući kako je potrebno da čitači određeni za tu službu budu zaista sposobni i brižno pripravljeni.


7. Neke nedorečenosti


Već spomenuto apostolsko pismo Pavla VI. Ministeria qaedam tvrdi kako službe čitača i akolite nisu redovi, nego da se temelje na općem svećeništvu vjernika kojeg oni imaju po sakramentu krštenja. U isto vrijeme ovaj dokument u br. 7 kaže kako prema časnoj predaji Crkve, ustanova čitača i akolita pridržana je za muškarce. Tako je danas općenita praksa da se za izvanredne službenike mogu imenovati i muževi i žene, a za stalne (“službene”) službenike samo muškarci. Tako danas laici koji nisu službeno uvedeni, vrše službe lektora i akolite i u tome se slučaju ne pravi razlika između muškaraca i žena. Kada su u pitanju čitači, čak i u zajednicama gdje su laici muževi uvedeni u tu službu, čitaju i ostali laici. Tako pomalo – čini mi se – gubi smisao lektorat kao stalna služba. Jer, kojeg smisla ima određena institucionalna služba (lektorat), kad njezinu ulogu gotovo uvijek vrše izvanredni službenici (čitači).


8. Vrijednost lektorske službe


Već smo naglasili silni značaj naviještanja Božje riječi. Kad se ona čita u zajednici vjernika, sâm Gospodin govori svome narodu. Prelijepa je to spoznaja: Gospodin nam govori živom riječju! U tome smislu onda izuzetno veliku važnost ima služba čitača. Na određeni je način čitač “oruđe izabrano” po kojemu Bog govori svome narodu. To je osnovni razlog zašto ovu službu smatramo izvanredno važnom.


9. Što činiti?


Zbog izvanredne važnosti ove službe potrebno je posebnu pozornost posvetiti izboru i formaciji čitača, bili oni službeni lektori, bili oni odabrani laici (muževi i žene) koje crkveni dokumenti nazivaju izvanrednim službenicima. Ako na najvišoj razini i nije posve riješeno pitanje ove službe, koja bi po naravi stvari ipak trebala u načelu biti dostupna svim vjernicima, čitačima valja pokloniti osobitu pozornost. Oni bi po našem mišljenju trebali imati u isto vrijeme tri osnovne osobine:

(1) da su prokušani vjernici;

(2) da imaju i određeno znanje i ljubav prema Svetom pismu;

(3) da znaju lijepo i dostojanstveno čitati.

Ad (1): Čitanje Svetoga pisma treba povjeriti prokušanim vjernicima. Časna je to i odgovorna služba koju može dobro obavljati samo vjernik čiji je vjerski život na određenoj razini. To redovito trebaju biti odrasle osobe a tek se izrijetka, samo u posebnim prigodama, može povjeriti djeci.

Ad (2) Naši će laici, nadamo se, imati sve više prigoda pohađati teološke institute i biblijske tečajeve. Naime, tek ako čovjek Božju riječ u određenoj mjeri poznaje i razumije, može je i naviještati. Od čitača se očekuje da doista imaju ljubavi prema Riječi, da je čitaju i o njoj razmišljaju. To je imperativ koji se sve više nameće.

Ad (3) Čitati pred ljudima nije lako, pogotovo je zahtjevno navješćivati Božju riječ. Stoga su nužni različiti tečajevi za pravilno i izražajno čitanje Svetoga pisma. Čak i oni koji tvrde da ne znaju dobro čitati redovito to mogu naučiti, kao što može postati dobar pjevač netko tko u počecima misli da ne zna pjevati. Učenjem i vježbom može se i ovdje puno postići. S druge strane čak i oni koji dobro čitaju trebaju redovito učiti i vježbati. Valja svagda imati na umu: mi kao “oruđe izabrano” naviještamo živu Božju riječ.

Naglasimo da bi sve ove tri osobine čitač trebao imati podjednako zastupljene. Npr. ne može dobro navijestiti riječ Božju netko tko je dobar glumac, a nije vjernik, niti može biti dobar čitač samo onaj tko je dobar vjernik a ne zna javno nastupati. Lijepo, pravilno i dostojanstveno čitanje zadaća je svih nas. Trebat će proći još određeno vrijeme dok se takve laičke službe u nas učvrste i dok čitači budu prave osobe. U ovome trenutku ima zasigurno puno dobre volje i entuzijazma, ali – čini mi se – dolazi vrijeme kad i na ovome trebamo valjano poraditi.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

U početku bijaše Riječ Poznato je kako je Drugi vatikanski sabor ponovno otkrio važnost Božje riječi u bogoslužju. Tako je na primjer naloženo da se vjernicima u određenom v...
Božja riječ u bogoslužju Uvijek se iznova treba vraćati na Božju riječ, osobito na Božju riječ u bogoslužju, jer je to njezino prirodno okružje. Naime, prvenstvena svrha i smi...
Krunjenje slike Blažene Djevice Marije Slika Gospe Sinjske – jedna od poznatijih u Hrvatskoj – karakteristična je po zlatnoj kruni koja je stavljena na njezinu glavu. Možda nekima i...
Blagoslov opata i opatica Predstavljamo opet jednu jedva poznatu liturgijsku knjigu za koju nemamo službeni hrvatski prijevod. Radi se o Redu blagoslova opata i opatice...
Posveta djevica Možda je manje poznato da se cjelovit obred redovničkog zavjetovanja sve do Drugog vatikanskog sabora uopće nije nalazio u rimskim pontifika...