Skip to content

Tiranija riječju ili kako je protestantizam iznjedrio borbeni sekularizam


Mnogi današnji pojmovi, gotovo na svim životnim područjima, gube ili oslabljuju stoljećima čvrsto uvriježena značenja i počinju se u javnom diskursu koristiti na drugoj, naoko dubljoj i snažnijoj razini, ali se češće u biti radi o leksičkoj i sadržajnoj devalvaciji. Tako se, primjerice, pojmovi poput tolerancije, ljudskih prava, dijaloga, razumijevanja, uvažavanja, prihvaćanja različitosti, humanosti, antirasizma, diskriminacije itd., teško više mogu iščitavati u donedavnom jasnom značenju, nego poprimaju maglovit sadržaj kojim se može vrlo lako manipulirati. I češće u praksi služe za čistu manipulaciju.

Redefiniranje tih i sličnih pojmova, tipičnih za borbeni sekularizam, svoje korijene ima u onim sjevernoameričkim i europskim zemljama u kojima stoljećima većinu čine protestanti, a posredstvom dobro razvijenih financijskih, medijskih, političkih i aktivističkih kanala sve više se prelijeva i ondje gdje većinu čine katolici, pravoslavci i pripadnici drugih religija. Čini se da je vrlo važno istaknuti taj fenomen s obzirom da su i u Hrvatskoj otvorena sva vrata protestantizaciji Katoličke Crkve, te da se malo tko zbog toga uopće uznemiruje.


Protestantizam je proizveo sekularizam


Valja spomenuti kako više autora svojim istraživanjima potvrđuje činjenicu da je sekularizam proistekao iz protestantizma (npr. David P. Goldman, Robert Wuthnow i drugi), prolazeći kroz tri temeljne faze: protestantizam – liberalizam – sekularizam, pa je stoga sasvim razumljivo što su i današnji sekularisti obično vrlo povezani s protestantima i zalažu se češće za iste ili slične vrijednosti. Kao nama blizak primjer možemo navesti rad portala Autograf.hr, za koji udruženo pišu borbeni sekularisti, protestantski teolozi, te nominalno katolički teolozi koji su davno odbacili temeljni nauk Katoličke Crkve i idejno se priklonili „protestantskoj teologiji“ i sekularističkoj ideologiji.

U tom smislu, zatvaranje očiju pred očitom protestantizacijom Katoličke Crkve nije nipošto bezazleno, i to ne samo zbog izravnog postupnog mijenjanja cjelokupne njezine teologije i smisla postojanja, nego i zbog činjenice kako protestantizacija nužno vodi prema borbenom sekularizmu, onom koji je prije svega usmjeren protiv same Katoličke Crkve i na takav bi ju način uništavao iznutra.

Također, takva protestantizacija koja vodi u liberalizaciju i svodi se na sekularizam najviše pogađa same protestantske zajednice, jer im u potpunosti mijenja identitet i religiozni karakter, te im prijeti opstanku, odnosno nužno je da sami protestanti, ako im je stalo da ostanu protestanti i kršćani, uoče vlastite stranputice i napuste taj srozavajući smjer.


Europsko istraživanje vrjednota potvrđuje odumiranje izvornog protestantizma i njegovo transformiranje u praktični ateizam i sekularizam


Na to izvrsno upućuju rezultati jednog međunarodnog istraživanja koje je provedeno još 1999. god., a kod nas je objavljeno 2005. god. Riječ je o projektu pod nazivom Europsko istraživanje vrjednota (European Values Study – EVS), koje se kao komparativna studija provodi u velikom broju europskih zemalja, a do sada su ostvarena četiri takva istraživanja: 1981., 1990., 1999. i 2008. U posljednja dva su obuhvaćena i istraživanja u Hrvatskoj, a nas posebno zanima ono iz 1999. god., koje je, za naše područje, provedeno pod vodstvom profesora pastoralne teologije dr. Josipa Balobana, a rezultati cijelog istraživanja predstavljeni su u knjizi koju je isti autor priredio, i objavljena je pod naslovom U potrazi za identitetom – Komparativna studija vrednota: Hrvatska i Europa (Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.)

Iako vjerojatno ti podatci danas nisu u potpunosti relevantni, jer je opravdano pretpostaviti da se situacija za proteklih godina mogla i dosta promijeniti, ipak nam oni jasno pokazuju kako protestantizam vodi prema nereligioznosti i liberalizmu, a onda i posljedično prema borbenom sekularizmu.

Tako, između ostaloga, ondje pronalazimo statističke podatke koji nam govore kako u sjevernoeuropskim zemljama ima najviše onih koji se izjašnjavaju protestantima (preko 82%), kako ondje ima oko 13% ateista, dok katolika ili nekih drugih religija, gledano pojedinačno, nema ni po 1%. Na prvi pogled to se može činiti pozitivno, jer se stječe dojam da najveći broj tamošnjeg stanovništva pripada vjerničkoj populaciji. Međutim, ti su isti na pitanje o vlastitoj religioznosti ipak odgovorili neusklađeno s prvim navedenim podatkom, odnosno svega je njih nešto preko 60% reklo da su religiozne osobe, dok se nereligioznim osobama i uvjerenim ateistima izjasnilo njih preko 34%. Dakle, iz podatka da je više od ¼ protestanata izgubilo ili napustilo svoj religiozni identitet možemo zaključiti kako je izjašnjavanje protestantima nerealno i neusklađeno sa stvarnim stanjem.

Štoviše, iz rezultata koji se odnose na učestalost pohađanja vjerskih obreda možemo vidjeti još znatno poraznije stanje za protestantizam, odnosno istraživanje pokazuje da svega 3,7% stanovnika sjevernoeropskih zemalja redovito, tj. barem jednom tjedno, pohađa vjerske obrede, dok još narednih 8% vjerske obrede pohađa barem jednom mjesečno. S druge strane, onih koji nikada ne pohađaju vjerski obred ima preko 36%, te onih koji pohađaju povremeno (rjeđe od jednom mjesečno) ima preko 51%.

Dakle, s jedne strane imamo visok postotak izjašnjavanja osoba protestantima, a s druge strane činjenicu kako oni zapravo vrlo slabo, praktički nikako ne prakticiraju svoju vjeru, ili ju u najboljem slučaju, bez potrebe za pohađanjem vjerskih obreda, svode na privatnu i subjetivnu sferu. A ona se u praksi vrlo brzo pretvara u nereligioznost i sekularizam, s nejasnom granicom gdje prestaje protestantizam, a gdje počinje sekularizam, s obzirom da su i jednoj i drugoj grupaciji češće podudarne životne i društvene vrijednosti. I jedni i drugi se tako obično zalažu npr. za istospolne brakove, pravo na pobačaj, pravo na eutanaziju, pravo na umjetnu oplodnju itd., te imaju istu ili sličnu terminologiju, baziranu na redefiniranim pojmovima navedenim na početku teksta: dijalog, tolerancija, ljudska prava, prihvaćanje različitosti, prava manjina, rodna ravnopravnost itd.

Da bi se jasnije vidjela opasnost koja proistječe iz takvog protestantizma, kao i da bi se mogla uočiti veća postojanost i čvrstoća u poštivanju naravnog zakona unutar katolicizma, dobro je pokazati što isto istraživanje kaže s obzirom na dobivene rezultate za Republiku Hrvatsku. Tako se prema njemu u Hrvatskoj katolicima izjasnilo blizu 87% osoba, a ateistima oko 11%, dok su sve ostale religije i konfesije brojem neznatne. Uvjerenih ateista i nereligioznih osoba ima oko 14%, dok je oko 80% onih koji se smatraju religioznima. Postotak onih koji redovito, odnosno barem jednom tjedno, odlaze na svetu misu je preko 31%, te još oko 21% onih koji idu najmanje jednom mjesečno. Tih oko 52% čine bitnu razliku u usporedbi s manje od 12% onih na koje se odnose isti parametri kod protestanata u sjevernoeropskim zemljama. Broj onih koji nikada ne odlaze na svetu misu je nešto preko 10%, što znači da čak i solidan broj onih koji se izjašnjavaju nereligioznima i ateistima možda ponekad prisustvuju svetoj misi.

Dobro je i usporediti dobivene rezultate u Hrvatskoj i s rezultatima drugih skupina europskih zemalja (zapadnim, srednjoeuropskim i istočnim), te iz toga zaključiti da su hrvatski rezultati, u usporedbi s ostalima, značajno bolji.



Naravno, valja ponoviti još jednom, te podatke treba uzeti s relativnom rezervom, prvenstveno zbog vremenskog odmaka, ali ipak se može pretpostaviti da izuzetno velikih odstupanja nema, kako to pokazuje isti projekt proveden i 2008. god., a čiji su rezultati djelomično objavljeni i na hrvatskom. Razlike u dva navedena istraživanja vidljive su ponajviše u tome kako i u Hrvatskoj dolazi do smanjenja broja onih koji se izjašnjavaju katolicima, kao i u povećanju broja onih koji se izjašnjavaju ateistima ili nereligioznim osobama, što se vjerojatno može, barem velikim dijelom, protumačiti i kao posljedica sve veće protestantizacije Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Dakle, za izvorni se protestantizam, kako je to pokazalo istraživanje EVS-1999. za sjevernoeuropske zemlje, može slobodno reći da je mrtav i da se pretvorio u sekularizam, može se također reći i da protestantsko-katolički liberalizam zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja prelazi iz te u narednu fazu, s tendencijom da se i on u dogledno vrijeme potpuno transformira u sekularizam, a isti put možemo očekivati i mi u Hrvatskoj, ukoliko ne uočimo što se zbiva i nadležni ne potaknu nove poželjne smjerove.


Izvori i posljedice protestantizacije
Katoličke Crkve u Hrvatskoj


Protestantizacija Katoličke Crkve u Hrvatskoj dolazi iz nekoliko različitih i vjerojatno nepovezanih izvora, a najuočljiviji su ovi putovi: preko niza onih katoličkih teologa koji su studirali u Americi, Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i drugim europskim zemljama gdje je protestantizacija tamošnjih katoličkih fakulteta i mjesnih Crkava normalna pojava i smatra se znakom napretka, pa i izrazom kršćanske ljubavi; preko samoinicijativnih populističkih i suspektnih karizmatskih organizacija i karizmatskih lidera koji se nadahnjuju gotovo isključivo na protestantskim svjetonazorskim idejama i protestantsko-liberalnim idejama o profitu; te preko izravnog medijskog i financijskog podupiranja sekularističkih i protestantskih projekata i organizacija iz državnih i međunarodnih fondova, a s ciljem da se smanji utjecaj Katoličke Crkve.

Tome naravno treba pridodati nedovoljnu budnost i šutnju našeg episkopata na takve oblike protestantizacije, izostanak poticanja na izgradnju poželjnih katoličkih inicijativa, kao i propust u nadzoru rada niza ureda i vijeća pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, jer češće upravo oni prednjače u protestantizaciji. Uz navedeno, protestantizaciji bitno pridonose neke radio-postaje, televizijske kuće, izdavačke kuće, portali i udruženja koji idu za promicanjem kršćanskih, odnosno više protestantskih, a manje katoličkih vrijednosti, iako si češće u svom nazivu ili opisu uzimaju pravo na pridjev katolički.

Možda je temeljni problem u našem trajnom kompleksu i nepouzdavanju u vlastite snage, odnosno u stalnoj potrebi za kopiranjem drugih, kojima se klanjamo kao tobože pametnijima, sposobnijima i humanijima, a zapravo je riječ ne samo o nesigurnosti, nego i o grubom odbacivanju svega onoga što nas je oblikovalo i kao narod i kao vjernike i što bi moglo postati izvrsna baza za nadgradnju vlastitih putova. To se ne odnosi samo na Hrvatsku, nego i na Katoličku Crkvu u cjelini, a posebno je znakovito u primjerima poput takvih tobožnjih ekumenskih zbližavanja u kojima su uloga i bogatstvo Katoličke Crkve svedeni na razinu pokajnika, a Majka Crkva degradirana na razinu sluškinje.


Protestantizacija i sekularizacija se baziraju
na tiraniji riječi i tiraniji nježnosti


Još više, takav kompleks i podilaženje, u ovom slučaju protestantizmu i sekularizmu, bazira se na tiraniji riječi, još bolje – tiraniji riječju, odnosno na tiraniji putem onih redefiniranih protestantsko-sekularističkih pojmova kojima se onemogućuje svako propitkivanje, a kamoli protivljenje, jer je upravo i smišljeno zato da se eventualni protivnik odmah baci na koljena i označi nehumanim.

Na sličnu problematiku upozorava bivši protestantski, a sada katolički svećenik – obraćenik Dwight Longenecker, koji govori o tiraniji nježnosti, kao njemu dobro poznatoj perfidnoj metodi preko koje protestanti uspješno postižu svoje ciljeve. Naime, temeljna problematika protestantizma, a onda i liberalizma i sekularizma, nije toliko u njihovoj ideologiji kao takvoj, nego je daleko više u činjenici da se oni nužno žele nametnuti drugima i u tom smislu predstavljaju jednu ekspanzionističku agresivnu snagu koja stremi osvojiti svijet i koja jednostavno ne tolerira drugačije razmišljanje i djelovanje, a sve to čini lijepom riječju, pozivanjem na humanost i suosjećajnost, za koje su sebi prisvojili ekskluzivna prava i u biti oteli Katoličkoj Crkvi kao kroz stoljeća prepoznatljivoj zaštitnici siromašnih i nevoljnih. A sve su to postigli i tiranijom nametanja krivnje i nametanja odgovornosti drugima, dok su istovremeno sve svoje loše i sumnjive strane, od Luthera do danas, time opravdali.

S obzirom na sve rečeno možemo zaključiti kako bi bilo nužno da toga postanu svjesni sami protestanti, oni koji se priznaju pripadnicima svoje denominacije iz uvjerenja i ljubavi prema Bogu, a ne iz koristi, prozelitizma ili nekih beneficija, te sami započnu samopročišćenje i samoobnovu, jer će u suprotnom ovaj protestantsko-liberalno-sekularistički tsumani koji nosi sve pred sobom uništiti najprije njih, a istovremeno otvoriti put za totalitarizam neslućenih razmjera.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ponovno o Zakladi Rhema, protestantizaciji Katolič... Prije gotovo godinu dana jedan nas je usputni tekst na portalu Bitno.net ponukao na dublje istraživanje o temi koja nam je do tada bila maglov...
Kad ateisti i protestanti pokrenu “katoličku... 23. veljače 2017. god. na portalu Bitno.net objavljen je vrlo zanimljiv tekst vrijedan pozornog čitanja pod naslovom Analiza buđenja katolički...
Sveta Misa i(li) klanjanje? Prije nekog vremena napisala sam i ovdje objavila tekst pod nazivom Susret mladih - susret katoličke ili protestantske mladeži?, a na koji sam...
Susret mladih – susret katoličke ili protest... Koje li ljepote i koje li miline! Rijeke mladih ljudi koji slave Gospodina slijevaju se ovaj vikend po mnogim župama diljem istočne Slavonije ...
Projekt “Reset” – još jedan proj... Onaj tko iole pozornije prati utjecajnije katoličke portale, radio-postaje, a u novije vrijeme i, za sada jedinu, TV kuću, može uočiti kako se...