Djeluju li građanske udruge s kršćanskim predznakom kao paracrkva?
Uvod ili život u pluralnom društvu
Pluralno društvo zahtijeva i pluralnost u sudjelovanju u javnim i društvenim interakcijama, a prema nekima najbolji put da se takva pluralnost ostvari vidljiva je kroz osnivanje i djelovanje što većeg broja udruga. Načelno, njihovo osnivanje i njihovo djelovanje može biti korisno, potrebno i poželjno, kao kad je npr. riječ o zauzimanju oko jasnijeg ukazivanje na poteškoće i ostvarivanje većih prava invalidnih osoba ili nekih drugih ugroženijih skupina u društvu, ili kad je riječ o udrugama koje na transparentan i pošten način djeluju na izgradnji različitih vrjednota, naravno pod uvjetom da se oko toga i stvarno, a ne samo fiktivno trse. Međutim, i u tim pozitivnim primjerima potrebno ih je ograničiti na razumnu mjeru, odnosno ne dozvoliti da se npr. istim okvirom djelovanja bave stotine udruga, a jednako je tako potrebno da njihovo financiranje bude strogo kontrolirano, kako ne bi dolazilo do zloporaba. Pri tome primarni model treba biti samofinanciranje, iz članarina i od vlastitih prihoda, a tek se onda kao određeni oblik subvencioniranja može očekivati i pomoć države.
Udruge kao izvor opasnosti i opće nestabilnosti
Nažalost, za veliku se većinu udruga može reći da im je postojanje ne samo nepotrebno i suvišno, nego je s obzirom na državni proračun iscrpljujuće, a s obzirom na svrhu besmisleno, štoviše ponekad i opasno. U širokom smislu to se odnosi možda i na većinu od preko 50.000 različitih udruga koje su registrirane u Republici Hrvatskoj, a posebno na one koje se tobože bave ljudskim pravima, dok su zapravo izvor opasne netrpeljivosti i zatiranja najvećih vrjednota. Farsa je što su takve udruge, koje su međusobno isprepletene istim i to ne baš časnim ljudima, daleko najviše financirane iz državnoga proračuna, te svojim opskurnim ciljevima i djelovanjem itekako pridonose da država sama sebi kopa grob. Ako ni zbog čega drugoga, onda bi barem zbog toga opasnoga njihova djelovanja, država konačno trebala pročešljati svaku udrugu i njezinu ulogu u gaženju nacionalnih, političkih, kulturnih i drugih vrjednota. I, naravno, zatvoriti im svaki dotok financiranja iz državanoga proračuna, kao i iz svih sumnjivih i netransparentnih izvora.
Uloga građanskih udruga s vjerskim predznakom
No, takva vrsta udruga nije u fokusu ovoga promišljanja, nego nam tek ilustrira cijelu paletu opasnosti koje nekontrolirano osnivanje, djelovanje i finaciranje udruga sa sobom može donijeti, a osim navedenoga odnosi se to i na činjenicu kako udruge često koče rad redovitih institucija zaduženih za istu problematiku koja ulazi u okvir zanimanja udruga, do te mjere da one postaju parapolitičke i paradruštvene institucije o kojima redovite institucije ovise.
Sve je to, naravno, prosječnom poznavatelju stvari već poodavno poznato i kristalno jasno, pa o tome nema potrebe na ovom mjestu trošiti puno riječi. Ono na što ovdje želimo skrenuti pozornost, tiče se preslikavanja takvog maglovitog i suspektnog modela osnivanja, djelovanja i financiranja onih udruga koje se bave političkim, društvenim i humanitarnim pitanjem, na one udruge koje si izravno ili neizravno uzimaju vjerski, posebno katolički predznak. I takvih ima već na pretek, pa nam se čini da je itekako došlo vrijeme da se i one (kritički) pretresu.
Posebna nam se problematika pri tome čini u činjenici da takve udruge za svoje akcije traže i uglavnom dobivaju podršku Crkve, od prikupljanja potpisa ispred sakralnih objekata, preko oglašavanja unutar župnih glasila i(li) oglasnih ploča, pa sve do javnih i bezrezervnih podrški izrečenih od strane svećenika i biskupa, štoviše nerijetko i u izravnom sudjelovanju. Čini nam se da bi tu Crkva (a pri tome mislimo na Katoličku Crkvu i njezine nositelje) trebala biti puno, puno opreznija i suzdržanija, a taj ćemo stav pokušati potkrijepiti narednim retcima.
Katolička Crkva i važnost distanciranja od građanskih udruga s vjerskim predznakom
Ponajprije, valja istaknuti da su te udruge nastale iz, vjerojatno, dobrih pobuda, odnosno uglavnom kao protuteža nametanju rodne ideologije i drugih sličnih ideologija koje idu za zamračenjem savjesti i nametanjem civilizacije smrti. U tom smislu treba im, naravno, priznati veliku i pozitivnu ulogu u procesu demokratizacije, kao i u omogućavanju da se u javnom prostoru čuje i stav kršćana. Ako pri tome imamo u vidu kako su se te udruge rađale bez (vidljive) financijske i medijske potpore, za razliku od onih udruga koje zastupaju suprotne stavove i pri tome imaju sve moguće povlastice, još više treba istaknuti koliko su važnu i dobru ulogu odigrale u svoje vrijeme, a isto se, u velikoj mjeri, odnosi i na sadašnjost.
Unatoč tomu, držimo da bi se Crkva svakako trebala od njih distancirati, odnosno svoju im podršku, ukoliko misli da je to nužno, izražavati vrlo odmjereno, diskretno i samo u odnosu na konkretnu akciju, strogo vodeći računa ima li tu ičega što bi moglo na bilo koji način osiromašiti i ugroziti istinitost evanđeoske poruke. S obzirom da takva ugroženost zapravo stalno lebdi Crkvi nad glavom kad su u pitanju navedene udruge, čini nam se ne samo naivnim, nego i vrlo opasnim, zatvarati pred tim oči. To se posebno odnosi na katoličke tiskovine, portale, radio-postaje i TV kuće, jer bez ikakve kritičke recenzije objavljuju i promiču sve što im udruge dostave, a time svojim autoritetom i katoličkim kredibilitetom šalju svim katolicima poruku da je djelovanje tih udruga apsolutno prihvatljivo. Ukoliko pri tome nema nikoga od strane službene Crkve tko bi bilo što stavio u pitanje, a uglavnom nema, onda sve to može otići u vrlo nepoželjnom smjeru.
Građanske udruge s katoličkim predznakom samo parcijalno prihvaćaju nauk Katoličke Crkve
Naime, pozornijim uvidom u rad takvih udruga, redovito ćemo pronaći elemente koji ne slijede cjelovito nauk Katoličke Crkve, ali se pred tim, imajući u vidu onu drugu njihovu pozitivnu stranu djelovanja, vrlo često zatvara oči. S obzirom da u Crkvi ne može biti parcijalnih istina, niti se može tolerirati išta što bi bilo u neskladu s vječnim i neoborivim Istinama, isto se pravilo mora primijeniti i kad se valorizira djelovanje udruga i izriče stav prema njima.
Imajući u vidu konkretne situacije i konkretan angažman udruga s izravnim ili neizravnim vjerskim predznakom (tu ne samo da uračunavamo i one koje se vole nazivati građanskima, ali ipak u svakoj prilici traže i očekuju podršku Crkve, nego na njih prvenstveno i mislimo), možemo izdvojiti nekoliko takvih sumnjivih nastojanja zbog kojih se i cjelokupno djelovanje tih udruga mora uzeti sa zadrškom.
Primjer udruge koja se iz necrkvenih razloga zalaže za neradnu nedjelju
Tako ponajprije izdvajamo najpoznatiju udrugu koja je svojevremeno, uz veliku potporu i pomoć Crkve, kao građanska inicijativa odradila iznimno veliki i pozitivan posao, animirajući stotine tisuća građana da iziđu na referendum o obitelji i zaštite Ustavom definiciju braka. U tom se smislu ta, kao i mnoge druge njihove akcije, mogu označiti hvalevrijednima. Međutim, ovdje ćemo izdvojiti samo jednu njihovu akciju, a moglo bi se na sličan način i više, koja pokazuje navedenu manjkavost i potrebu distanciranja.
Riječ je o njihovu zauzimanju za neradnu nedjelju, što je odmah naišlo i na odobrenje i potporu Crkve, a s obzirom na važnost nedjelje u vjerskom smislu to je po sebi sasvim i prirodno. No, problematika se javlja u analizi motiva koji pri tome pokreću naznačenu udrugu, a koji Crkvu, te jasno pokazuje da im ni ciljevi nisu ni približno podudarni. Drugim riječima, udruga će se na svoj način zauzimati za neradnu nedjelju za sve one profesije u kojima taj rad nije neophodan, što je po sebi poželjno i iz perspektive Crkve, ali će dodati i još nešto što nipošto ne može biti u skladu s naukom Crkve, a to je da će umjesto prestanka rada nedjeljom biti sasvim zadovoljna ako se taj rad nedjeljom adekvatno nagradi.
Za Crkvu je, dakle, nedjelja sveti dan – prije svega dan posvećen Bogu, obitelji, prijateljima, samomu sebi…, a poradi toga i neradan dan koji nema cijenu, a za udrugu je nedjelja najprije neradan dan, a ako ne može biti neradan, onda barem dobro plaćeni. Koliko su im ciljevi različiti i koliko je takav stav udruge pogrješan i necrkven itekako bi se vidio onoga trenutka kada bi primjerice država prihvatila prijedlog udruge i financijski adekvatno platila sve one koji rade nedjeljom. Udruga bi time postigla svoje ciljeve i bila zadovoljna, ali Crkva bi se tek tada osjetila izgiranom i shvatila da je u toj farsi instrumentalizirana i da je povlačila poteze koji su proturječni njezinoj naravi.
Djelovanje Crkve ne podrazumijeva političke i aktivističke metode
Kao što smo naznačili, to nije jedini primjer koji signalizira da se Crkva treba ograditi od te udruge, kao uostalom i od svih drugih udruga, nego samo zorno pokazuje koliko se ona u ovim pluralnim tobože demokratskim okvirima ne snalazi i često nije sposobna uvidjeti motive i ciljeve onih koji ju medenim jezikom uvlače u nešto što se protivi naravi i smislu njezina poslanja. Sve su udruge, naime, više ili manje obilježene političkim i aktivističkim konotacijama, što nikada ne bi smio biti način djelovanja Crkve, jer uzvišenost njezina nauka zahtijeva i uzvišene metode.
Ovdje je, prije no što nastavimo iznositi primjere i primjedbe, dobro naglasiti kako navedene kritike nipošto ne znače puko kritizerstvo udruga s izravnim ili neizravnim vjerskim predznakom, niti pokušaj umanjivanja njihova značenja u razvoju pluralnoga društva, nego su samo usmjerene na potrebu da se njihovo djelovanje ni na koji način ne dovodi u vezu s Crkvom, jer su po mnogim parametrima istinski nepovezivi.
Primjer udruga koje se iz necrkvenih razloga bore za nerođeni život
Isto se odnosi i npr. na akciju koja se dva puta godišnje provodi kroz 40 dana, a kao borba za nerođeni život, kao i na neke udruge koje će se na sličan način boriti protiv pobačaja, i u koje se također Crkva naivno dala uvući svojom podrškom, pa i svojim izravnijim pomaganjem. Sve te akcije i sva ta djelovanja, naime, s jedne strane nisu ukorijenjeni u katoličkoj moralci, niti u potpunosti računaju s učenjem Crkve o tim pitanjima, nego su najvećim dijelom, kako po metodologiji, tako i po sadržaju i ciljevima, naslonjeni na protestantske ideje, a svojevrsnu podršku od Katoličke Crkve mogu uglavnom zahvaliti nedovoljnom poznavanju biti stvari od strane onih svećenika i biskupa koji su se kao pojedinci jednostavno istrčali.
Tako već samo stajanje pred bolnicama s transparentima, bez obzira na molitvenu pozadinu, upućuje na jednu nepotrebnu borbenost, masovnost i teatralnost koje baš i nisu uvriježene u okviru Katoličke Crkve, a naglašene samohvale organizatora rezultatima kampanja kao da poručuju da su važniji (njihovi) uspjesi i slava od samoga života. Uz to, a stvar nije zanemariva, molitveni se život na taj način zapravo prebacuje iz crkvenih klupa u vrevu i nesabranost grada, te time naveliko otvara put razumijevanju da se istinski molitveni život može postići na svakom koraku. Iako je za ovu temu nebitno, vjerujemo da ne ćemo opteretiti dobronamjernoga čitatelja ako mu u tom smislu skrenemo pozornost na pošast masovnih molitvenih okupljanja, od raznih duhovnih seminara i duhovnih koncerata, do domova molitava i e-duhovnih vježbi. Ne treba ni spominjati da se ništa od toga ne odvija u svetom prostoru, pa je sasvim i razumljivo da ni euharistijska žrtva više ne će biti tako važna ni potrebna. Smisao i značenje jednoga starozavjetnoga Hrama, kao svetoga mjesta Božjega prebivališta, ne može današnjemu čovjeku više poslužiti čak ni kao ilustracija. Drugim riječima, takav način djelovanja koji nudi navedena akcija i naznačene udruge jednostavno nema ništa zajedničkoga s Tradicijom Katoličke Crkve, ali je zato vrlo prispodobiv djelovanju nekih drugih crkvenih zajednica, čiji su prvi izdanci počeli nastajati u 16. stoljeću, i kojima se do sada teologija uglavnom pretočila u psihologiju, a molitva u akciju. Ukoliko se povede za ponudama takvih “vjerskih udruga”, i Katoličkoj je Crkvi osiguran isti put.
Crkvu više ne vodi crkvena hijerarhija, nego udruge
Čini nam se da upravo u tome – što se Crkva daje podložiti udrugama – i je temeljni problem. Smjer djelovanja Crkve nije više vertikalan i piramidalan, tako što bi npr. biskupske konferencije i biskupi propisivali ili barem preporučivali nešto, što bi se potom provodilo po župama i obiteljima, nego glavni autoriteti postaju udruge, koje svojim medijskim i marketinškim angažmanom nametnu svoje ideje, zatim na svoj način pridobiju pojedince iz hijerarhije Crkve, a onda preko njihova autoriteta stvaraju iluziju općega odobravanja. U takvoj nametnutoj situaciji, u kojoj jedan ili drugi biskup daje blagoslov radu udruga i njihovim projektima, teško se može očekivati da će drugi biskupi ustati protiv svojih kolega, a pogotovo se to ne može očekivati od tako podijeljene biskupske konferencije. O podijeljenosti svećenstva ne treba niti govoriti, pogotovo jer je i jedan solidan broj među njima aktivno uključen u rad nekih udruga, drugi solidan broj u njihovu djelovanju ne vidi baš nikakvu opasnost i sa svoje strane pripomaže njihovoj promociji, a vjerojatno tek jedan manji broj uviđa opasnosti koje iza toga stoje.
Primjer udruge koja na necrkven način provodi humanitarne akcije
Vrlo ozbiljna potvrda gubitka takvoga crkvenoga autoriteta može se npr. vidjeti u djelovanju još jedne od udruga s vjerskim predznakom, a koja je prepoznatljiva po tome što se bori protiv rodne ideologije i militantnoga sekularizma. Ona tako raznim ciljanim adresatima (čitaj: vjernicima katolicima) diljem Republike Hrvatske šalje pisma, slike i kalendare s likom Gospe Fatimske, potičući ih da svojom donacijom pomognu ostvarenju njihovih humanitarnih akcija. Ne samo da se time nameću na mjesto Caritasa, desetljećima izgrađivane i prepoznatljive humanitarne crkvene organizacije, nego i u svojim pismima zauzimaju ulogu biskupa i svećenika, tako što se postavljaju kao teolozi i tumači Božje riječi, pa čak i oni koji na kraju svoga pisma dijele neke čudne blagoslove i zazivaju zagovor Gospe Fatimske. Prosječan vjernik naravno nije u stanju jasno razumjeti da s takvim akcijama Crkva nema baš nikakve veze, pa će u svojoj zbunjenosti, ali vjerojatno s određenim gorkim okusom, doista i uplatiti određeni iznos. A kao epilog svega toga, i ta će udruga, kao i sve druge, na posebno istaknutom mjestu navesti sve svoje zasluge (koje su uglavnom postigle preko tuđih leđa).
Zato nam se čini da nije samo poželjno, nego i važno, da se službena Crkva u Republici Hrvatskoj distancira od svih udruga, jer joj one mogu donijeti više štete nego koristi, a ako je oko toga možda iluzorno očekivati konsenzus svih biskupa, s obzirom da su im neki od njih podupiratelji, možda je za početak dovoljno da o svemu tomu svoj glas podigne pojedinac. Ovdje doista vrijedi ona: Bolje itko, nego nitko. U tom smislu kao pozitivan i nama jedini poznati primjer možemo istaknuti tekst nadbiskupa osječko-đakovačkoga Đure Hranića, objavljenoga u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije pod nazivom Nedostatak crkvenosti u rastućoj plimi duhovnosti (br. 7-8/2017., str. 2-3).
Udruge s vjerskim predznakom djeluju po istom modelu kao i nečasne civilne udruge
No, koliko je ozbiljna situacija i koliko zapravo udruge vode Crkvu, kako hijerarhijsku, tako i onu u narodu, a ne obrnuto, svjedoči i činjenica da udruge s vjerskim predznakom djeluju na potpuno isti način kao i nečasne civilne udruge, odnosno tako da se interesno umrežuju i onda provode svoje ciljeve. Tako, kad čovjek malo sagleda situaciju, može se zaključiti da su te udruge uključene u rad TV kuće koja se percipira katoličkom, one su bitno umiješane u rad sličnih radio postaja, vode različite portale, organiziraju seminare, različite projekte i akcije, odnosno u biti diktiraju gotovo cjelokupan crkveni život, jer su se, baš kao i civilne udruge, izvrsno medijski organizirale i umrežile i u tom smislu nude ono što žele nuditi. A nude doslovno sve i svašta. Najviše puki sinkretizam i šećernu vodicu. Ono što ne siti i ne ispunja dušu. Ali vjerojatno ispunja nečije džepove. I nečiju nezasitnu želju za uspjehom i slavom.
Zato će biti izuzetno teško prokazivati one loše strane takvih udruga (zapravo, vrlo ih vjerojatno ni one same nisu svjesne), jer su se one pobrinule da im naznačeni najjači mediji pjevaju hvalospjeve i tako otvaraju sva vrata, da ih predstavljaju kao suvremene kršćanske prosvjetitelje, odnosno kao Bogom nadahnute borce protiv civilizacije smrti, iako i sami stoje na njezinom pragu, s nogom uzdignutom da već zakorakne unutra.
Primjer udruge koja, boreći se protiv civilizacije smrti, promiče tu istu civilizaciju smrti
Još jedan primjer takvog naginjanja civilizaciji smrti vidljiv je npr. u djelovanju jedne udruge koja se bori protiv grijeha pobačaja i zbrinjava nezbrinute trudnice i majke koje su protiv odluke svoje okoline odlučile darovati život, što je naravno sa stajališta Crkve potpuno prihvatljivo, ali pri tome u potpunosti ignorira onaj važan dio nauka Katoličke Crkve koji govori o predbračnom, bračnom i izvanbračnom moralu. Drugim riječima, moglo bi se reći kako ona posljedično djeluje dobro, ali preventivno nikako, odnosno nema baš nikakvu potrebu ni na koji način naglašavati egzistencijalnu pogrješnost predbračnih i izvanbračnih spolnih odnosa, te time gotovo potiče, ili barem ne sprječava da dođe do “neželjenoga začeća”. Po njoj je, naime, čini se, baš svaki uzrok trudnoće poželjan, jer svetost i dar života opravdava sve čine koji su doveli do trudnoće. I tu je, dakle, vidljiva opasnost necjelovita prihvaćanja crkvenoga nauka, što je općeuočljivo kod svih naznačenih udruga.
Umjesto zaključka
Mogli bismo tako navoditi još podugo konkretne primjere štetnog djelovanja različitih udruga koje se hvale svojim kršćanstvom, ali vjerujemo da je i ovo više nego dovoljno. Ipak, na kraju želimo još dodati kako će one, osim onih koje izričito nose katolički predznak (ali na njih se uglavnom ni ne odnosi ovo što je napisano, niti imaju neki veći utjecaj), redovito naglašavati da su one građanske, a ne vjerske udruge, odnosno da su kršćanske i ekumenske, a ne katoličke. S tom se njihovom samoklasifikacijom prilično slažemo i držimo da ih takve treba i percipirati, a onda i cijeniti sve pozitivno što čine, ali se nipošto ne slažemo s njihovim načinima djelovanja po kojima se nameću vjernicima katolicima i zauzimaju ulogu hijerarhijske Crkve, te time zapravo stvaraju paracrkvu. Zato nam se čini važnim da službena Crkva poduzme odgovarajuće korake, dok nije prekasno.
