2. vazmena nedjelja (C)

2. vazmena nedjelja (C)


Iv 20,19-31


Uvečer onog istog dana, prvog u tjednu… pa onda osmog dana… Iako su Isus i apostoli kao Židovi slavili subotu kao dan Gospodnji, Isus Uskrsli odlučuje svojima doći u predvečerje prvog dana nakon subote. I onda opet osmog dana, dakle opet u dan poslije subote. Stoga su kršćani počeli slaviti nedjelju: to je dan kada su se evo vidimo nakon prvog dolaska Uskrslog učenici počeli okupljati i čekati da dođe među njih. Valja uočiti da su se okupljali kako bi zajedno susreli Gospodina: iako su Ga neki već susreli i kao pojedinci (Marija Magdalena), On redovito dolazi tamo gdje su svi na zajedničkom sastanku. A što s onima koji ne pohađaju zajedničke susrete? Drevno (ali i aktualno) pitanje. Prvi koji se našao u toj situaciji, a Novi zavjet nam je opisuje, jest apostol Toma. Nevjerni Toma svima je blizak izraz; može ga se čuti i sa usta onih koji ne idu u Crkvu. Što on zapravo znači i koliko je opravdan?

Dok je Isus još prije muke i smrti propovijedao i činio čudesa, govorio je: blago očima koje vide ono što vi vidite. Kasnije, kada je nad nekima izrekao jao, među njima su bili i oni koji su gledali ono što je činio. Dakle, vidjeti nije bilo dovoljno, nije dostajalo za sve ono što čovjek treba „uzeti“ od Isusa. Gledati Njegova djela označava tek početak dugog hoda. Pravo gledanje nije gledanje očiju. Takvogledanje je imao i Toma, ali sada kada je u pitanju Uskrsli, pred tom tajnom ne koristi mu što je ranije gledao!

Činjenica da evanđelist Ivan za primjer teškoće s vjerom u Uskrsloga uzima upravo Tomu, nameće pitanje: o čemu je on problematičniji od drugih? Pa želio je samo ono što su drugi već doživjeli: vidjeti Uskrsloga kao i ostali? Zašto bi on jedini trebao vjerovati samo na riječ? Kad mu Isus na koncu bude rekao blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju to nije je zato što bi se na taj način stjecale veće zasluge nego zato što je to jedina čista vjera! Čini se da je za Ivana evanđelistu Toma primjer vjernika koji je u kritičnoj fazi: treba prijeći sa gledanja očiju na vid vjere. Ivan se zasigurno nije želio poigravati uspomenom blaženog apostola i mučenika; naprotiv, ono što će Toma reći kad spozna Isusa predstavlja ga prvim učenikom koji je spoznao Isusovo božanstvo: Gospodin moj i Bog moj. Toma prvi počinje shvaćati što to znači: Isus i Otac su jedno! Jasno je, evanđelist je apostola Tomu prikazao zapravo u lijepom svjetlu, ali ne umanjujući postojanje problema u sazrijevanju vjere, koje uostalom ima svaki učenik.

Evanđelist nam želi reći da je na susretu vjernika moguće susresti Uskrsloga i Tomi se upavo to dogodilo: on zapravo i nije dotaknuo Isusa nego nakon što je čuo – kad je zaista čuo Isusovu riječ! – spoznaje: Gospodin moj i Bog moj. Njegov problem je u tome što nije bio na prošlom sastanku učenika sa Uskrslim. Sastanak, skup vjernika je događanje na kojem je moguće susresti Isusa Uskrsloga. Ondje je moguće snažiti, krijepiti svoju vjeru. I u toj vjeri moguće je i Uskrslog vidjeti! Jer skup vjernika zapravo je događanje Crkve: to je trenutak života Crkve u zajedništvu s njezinom glavom – Kristom!

Da su traganje vjere i vid vjere jedini pravi pristup potvrđuje i sam Iv: ovo je zapisano da vjerujete i vjerujući imate život. Ne gledajući očima! Nego: Moje ovce slušaju glas moj i idu za mnom. Njegov glas odzvanja u zajednici okupljenih vjernika, kao što je to bilo u prvu nedjelju po Isusovu Uskrsnuću, a isto tako i slijedeće nedjelje, osam dana poslije. Zvoni u Njegovoj riječi koja se ondje čita, odjekuje kada je Duh Sveti polaže u srce koje joj se otvara. Apostol Toma i njegovo iskustvo postavljaju pitanje Isusovim učenicima u svim vremenima: kakav sam u dvoranu nedjeljnog susreta? Toma je, dobro se vidi, želio susresti, dotaknuti Isusa. Evanđelist čak ni ne kaže da ga je dotaknuo – već je prva Isusova riječ bila dovoljna da mu se otme uzvik: Gospodin moj i Bog moj! Imao je, dakle, otvoreno srce. Svaka sv. Misa je svečanost koja uprisunjuje Uskrslog Gospodina srcu koje mu se otvara. Životu koji traži Njegov Život.

Poput Tome koji je imao živu želju za spoznajom Istine i hrabrost uvijek ići prema jasnoći, učenici svih vremena na nedjeljni sastanak s Uskrslim trebaju nešto donijeti. Prije svega donijeti sebe, svoju želju. I u slušanju Riječi moguće Ga je susresti. Moguće tražitelju. Susret ga mijenja. Duh Uskrsloga pohađa okupljenu zajednicu. Daruje je joj prisutnost Uskrsloga koju nazočni mogu jedni u drugima prepoznavati.Kraljevstvo Božje neće doći tako da se vidi, ono je među vama! I zbog nečega žalosni, obeshrabreni – svi ondje imaju svoje Svjetlo. Tu vjera postaje život.

Ljubav je u Isusovu tijelu upisala svoju pripovijest abecedom rana, od sada neizbrisivim kao što je i sama ljubav. Postoji prostor u Njegovim rukama u koji Tomin prst može ući; na boku je udarac kopljem otvorio mjesto u koje može stati cijela ruka. I u Tominoj, sve su naše ruke. Dira me činjenica da Krist razumije Tominu želju, njegovu volju i napor koje poduzima da bi vjerovao. Na koncu, On je taj koji stvari gura naprijed, očituje se, širi ruke… Tako će činiti i za mene: u mojim sumnjama opet će mi doći u susret. Sporost svih svjedoka u vjerovanju, njihovo dugo dvojenje daju mi utjehu jer me spašavaju od onih kliješta koja će, čini se, zdrobiti današnjega čovjeka: s jedne strane religiozna ravnodušnost bez produbljenja i bez traganja, a s druge strane fanatizam i fundamentalizam bez blagodati razuma (E. M. Ronchi).