Nalazimo se u „Marijinom“ mjesecu svibnju u kojemu s posebnim žarom srca „Izabranoj od žena“ dajemo dužnu hvalu za njenu suradnju u dinamizmu Objave koja kulminira u Božjem „silasku“ u naše tjelesno obličje. Pokušamo li aktualizirati Marijino djelovanje koje je prije dvije tisuće godina pridonijelo plodnom tlu za rast i razvoj Božje građevine – Crkve (kojoj i sami pripadamo), vidjet ćemo kako ono i danas ima itekako važno mjesto u tumačenju prilika u kojima se nalazimo i našeg odnosa prema istim. Dok se s naše strane polemika oko ideologija današnjice odvija na platformi kršćanske dijalektike, sazdane na stupovima filozofije koju mnogi „protivnici“ tog i takvog govora preziru u krizi shvaćanja, Isusova nas majka svojim poniznim, ali nedvosmislenim djelovanjem uči nečem novom za današnji (zavedeni) svijet. Pokušavajući doprijeti do srži problema koji tište dezorijentiranog čovjeka, kao da je cilj što više otupiti oštricu mača njegove kognitivnosti kako bi se što lakše ovladalo mišlju poradi produktivnijeg vladanja masom, najposlije društvom.
Marija u ranoj fazi svoga mladenaštva biva stavljena na ispit zrelosti koji mnogi danas za života „ne polože“. Nije joj trebalo dugo da, usprkos zbunjenosti koja ju nije obeshrabrila, zauzme odlučan stav u nasljedovanju Božje volje koja neće odvesti u zastranjenje, nego u svjetlije sutra. S dubokim pouzdanjem u Božji naum, Marija afirmira svoje biće, spremno za djelovanje u svim životnim teškoćama. Primjer takvog odlučnog stajališta uči nas da i sami zauzmemo jednak, nedvosmislen stav u kritičkom pogledu na stvarnost u kojoj se nalazimo. Poput „Nove Eve“, valja jasnim i odveć pravednim nastojanjem dati do znanja da ideali koje zastupamo nisu vremenite – propadljive stvarnosti, nego neprolazne vrednote ucijepljene u Kristovu osobu. Istina, često se gubimo u „rješavanju“ životnih jednadžbi pouzdajući se u vlastite snage. Premalo se oslanjajući na Božju providnost koju Marija u svome životu nikada ne zanemaruje. Bezbroj puta spremno se suočava s novostima koje Bog pred nju stavlja. „Prebirući ih u svome srcu“ (Usp Lk, 2,19), Marija nastoji doprijeti do spoznaje koja surađuje s povjerenim darovima (prije svega umom), ali je svjesna i toga da nismo kadri spoznati sve tajne Božjeg nauma.
Vođeni Augustinovom: „Si comprehendis non est Deus“, svjesni smo kako nam se često čini da smo „uhvatili Boga za bradu“, a zapravo smo daleko od istine. Gubeći iz vida antropološke aksiome koji označuju čovjeka, gubimo iz obzora i ono malo što znamo o Bogu pomoću „analogije“ koja je zlatna nit u pokušaju dohvaćanja djelića „Tajne svih tajni“ (suradnja antropocentrizma i kristocentrizma). U Marijino vrijeme Bogu se molilo, a ne o njemu „razglabalo“ kao da je riječ o kakvoj stvari.
Apofatička nas teologija uči da je govor o Bogu zapravo uvijek nedostatan, ali u siromaštvu verbalizacije trudimo se barem okrznuti se o njegovu transcendentnost. Razmatrajući o otajstvima Marijina života, koji nikada iz horizonta ne izostavlja Isusa Krista, pozvani smo prodrijeti u nutrine vlastite osobe kako bismo pronašli identitet koji je zrcalo našeg kršćanskog i inog života. Budući da današnje mnijenje poglavito stremi otuđenju od čovjekove vlastitosti, zagledani u Marijin lik koji zrači ljepotom Božje kreativnosti posvijestit ćemo si nužnost cjelovite izgradnje osobe s pravim, kršćanskim vrjednotama koje su imune za zub vremena, te kao stijeg označuju pripadnost jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi.
Marijo, majko i zagovornice naša, budi nam svjetlo i nada u svim životnim nastojanjima. „Dušo duše Hrvatske, Isusova mati. Sunce naših stradanja, ne prestani sjati.“[1]
[1] Epitaf koji se nalazi u Nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici