Petak, 21 siječnja

4. korizmena nedjelja (C)

Rembrandt, Izgubljeni sin (detalj)


Jš 5,9a.10-12


Kontekst prvog čitanja iz Knjige Jošuine govori o osvojenju Obećane zemlje. Prethodna poglavlja predstavljena su kao velika liturgijska akcija: Izrael u procesiji ulazi i zaposjeda kanaansku zemlju. Ovakva organizacija počiva na naglašenom odnosu poslušnosti: Gospodin naređuje Jošui – jer on nakon Mojsijeva iščeznuća vodi izraelske čete – a novi vođa naređuje svećenicima i narodu. Umjesto tereta neizvjesnosti borbe, Izrael na način liturgijske procesije ide u svoju svijetlu budućnost. Jer sluša riječ Gospodnju. Zato doživljava čuda Gospodnja kao u izlasku iz Egipta. Međutim, između ova dva događaja došlo je više puta do Izraelove nevjere a vrhunac je bila kazna 40 godina lutanja pustinjom. Poslušnost riječi Gospodnjoj jest čin kojim se Izraelci vraćaju Stvoritelju. Preostali problemi koji još uvijek tište pojedine obitelji u Obećanoj zemlji, bit će riješeni življenjem Saveza, povratku onome što im je Gospodin u početku ponudio. Dovršenje toga procesa proglašava sȃm Gospodin:danas skidoh s vas sramotu egipatsku! Umjesto da pamti uvrede koje su Mu nanijeli, Njemu je na prvom mjestu skinuti sramotu sa svoga naroda! Voditi ga u puninu života; iz sadašnjeg u bolje stanje, ono koje više odgovara Savezu kojeg je sklopio s njima. Stoga Izraelci slave Pashu – njome je počeo Izlazak iz ropstva. Na neki način Pasha uokviruje cijeli kompleks događaja – ona jeste prijelaz iz ropstva u slobodu, iz tuđine u svoju zemlju. Da je Izrael izišao iz faze lutanja, govori činjenica da nema više mane! Ona je simbol lutanja – javlja se na početku lutanja pustinjom i ono njome završava. Iako su bili nevjerni i zaslužili najstrožu kaznu, Gospodin ih je držao u životu kruhom s neba. Njezin nestanak govori da je lutanje prošlost a pred Izraelom je nova etapa odnosa s Gospodinom. Iz svega rečenoga prosijava nesaglediv dar Božji – samo zahvaljujući njemu Izrael je preživio pustinju, zadobio oproštenje, ušao u Obećanu zemlju i sada ulazi u novinu života.


Lk 15,1-3.11-32


Božja riječ ima mnoge osobitosti: životvorna je, spasotvorna; u stanju je umiriti, ublažiti čovjeka; psalmista zaokuplja po cio dan i noć, u stanju ga je učiniti mudrijim i od njegovih učitelja pa nije ni čudo da mu je draža od tisuću zlatnika i srebrnjaka… No, ima i jednu neizostavnu funkciju: mora čovjeka uzdrmati! Sve dok ga ne odbaci u novom pravcu (metanoia!), neće mu biti životvorna ni spasotvorna. Mora ga sastaviti sa životom! Riječima današnjeg evanđelja Isus odgovara na prigovore farizeja i pismoznanaca kojima nije bila jasna Njegova blizina s grešnicima. Na jasno postavljen problem, jasno odgovara. Ovaj odlomak stoga iznosi jednu od najljepših novozavjetnih slika – izgubljeni sin se vratio k ocu! Ili, možda može i drugačije: otac je čekao, bacao pogled i opazio kako se sin vraća, potrčao preda nj… Dok čovjek sluša o povratku izgubljenog sina, zar ne da tu ima nešto nepojmljivo? Kako sad odjednom može biti kao da se nije odmetnuo od oca i spiskao svoje? Je li to pravedno? Još kad bismo gledali svojim očima kako Bog prima nekog zločinca, kako ga radosno dočekuje nakon svega što je učinio i grli ga?! Zar ne da ima nešto u čovjeku što mu govori: to je ipak nerealno! Prizvuk nerealnog dolazi iz teškoće koju će čovjek iskusiti kad pokuša moliti za svojeneprijatelje, za one koji mu svjesno čine nešto nažao. Pa ako mu je ukrao samo jednu kokoš i to ponovi kad god stigne, zar ne da je čovjek prije sklon reći kako radi, neka mu tako Bog i plati, nego da se pomoli za njega? Ovakav stav svojstven je čovjeku koji se nikada nije osjećao kao izgubljeni sin koji se želi vratiti Ocu. Nije osjetio što znači krenuti Njemu, ići, doći i stati pred Njega i zamoliti oproštenje. Čekati hoće li pružiti ruku i ponovno pružiti ono što je već izgubljeno, pronevjereno – dostojanstvo Njegova sina.

Ako se čitatelj ne prepozna je u izgubljenom i nađenom sinu, je li onaj drugi? Onaj koji nikada nije otišao od Oca? Onaj koji je vršio Njegovu volju? Sve je to u evanđeoskom odlomku ispunio onaj stariji sin, barem se tako isprva tješio. No, pao je na ispitu! Ipak, nije dorastao. Nije s radošću mogao prihvatiti bratov povratak. Naprotiv, krivo mu je kada gleda kako otac dočekuje povratnika. Stalno je bio vjeran, marljivo radio, nije prestupio očevu zapovijed, a otac mu nije dao ni jareta da se s društvom proveseli! Nije mu jasno zašto je radio? Sinko, pa sve moje tvoje je! Ne, ne pomaže… Sinom se dobrim zvao, ali nije živio svoje sinovstvo; nije osjećao da je on zaista s Ocem i da je sve Očevo njegovo. Nije znao zašto radi, zašto je dobar? Kakav je sin ako sumnja da će ga Otac zakinuti? A kakav je tek brat ako se ne raduje što mu brat bijaše mrtav i oživje?

Na koncu evanđeoski odlomak donosi dramatičnu bilancu: Otac je imao dva izgubljena sina. Jedan je došao k sebi, vratio se Ocu i to se proslavilo, a kad će se onaj “dobri” vratiti? Kad će početi živjeti svoje sinovstvo, biti sin Očev? Jer sve dok sa sobom ne raščisti ovo pitanje, neće moći među prvim radnicima u vinograd, uvijek će se pitati – zašto raditi od jutra ako će radnici posljednjeg sata primiti istu plaću? Zašto činiti ovoliko ako mogu i manje, a ljubav Božja će ionako sve pozlatiti? Tek onaj tko sebe prepoznaje sinom, tko ljubi Očevo imanje a još više braću u sestre znat će odgovor na ova pitanja. Ljubav mu neće dopustiti da od jutra ne bude u vinogradu i da se ne raduje jer brat bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se!