Subota, 4 prosinca

7. nedjelja kroz godinu (A)

Lev 19,1-2.17-18

Zakon svetosti (Lev 17-26) nastoji iznesene zakonske odredbe neraskidivo povezati sa svakodnevnim životom te istaknuti duh u kojem treba shvaćati svetost čovjeka i njegove odnose s drugim ljudima. Sržni dio Zakona svetosti izrečen je u 19,2 riječima: Budite sveti jer sam ja, Gospodin vaš, svet! Izraelova svetost jest već prisutna stvarnost ukoliko je istinit u onim odnosima u kojima se već nalazi u skladu sa primljenih 10 zapovijedi. Dakle, Izraelova svetost nije stvar unutarnjeg raspoloženja, iako njime počinje, nego se treba očitovati u svim sferama pojedinačnog i zajedničkog života. Iako se ona, po naravi stvari, odnosi prvenstveno na Boga, jedan od temelja na kojem ona počiva jest zapovijed ljubavi prema bližnjemu (19,18): Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Bližnji nisu samo pripadnici vlastitog naroda jer Bog Izraelcu naređuje da ljubi pridošlicu (usp. Pnz 10,18).

1Kor 3,16-23

Pavao inače čitatelje svojih poslanica uči kako je njihovo biće hram Duha Svetoga (1Kor 6,19). Međutim ovdje tom uzvišenom konstrukcijom oslikava vrijednost i jedinstvo čitave korintske crkvene zajednice (usp. 2Kor 6,16). Želi da Korinćani, skloni strančarenju, shvate svoju poziciju pred Bogom: koliko god njegovi sunarodnjaci Židovi štovali jeruzalemski Hram, toliko korintski kršćani trebaju promicati izgradnju svoje zajednice jer je Bog vidi hramom kojeg diže u njihovu gradu. Iako ne želi podcijenjivati dostignuća ljudskog znanja i mudrosti, ističe kako se među korinćanima ljudska mudrost pokazala ispraznom: umjesto da ih međusobno usklađuje i sjedinjuje, ona pronalazi razloge za međusobnu zavist i diskreditiranja. A to je suprotno onome što želi Bog, kako čitamo i u današnjem prvom te u čitanju iz Evanđelja po Mateju. Ako se ljudska mudrost iskazuje protivnom Božjem naumu koji ljude želi ujediniti u Crkvi, koja je tijelo Kristovo, onda se takva mudrost pred onom Božjom nužno ispostavlja kao ludost.

Mt 5,38-48

U skladu s blaženstvima kojima je počeo svoj Govor na gori, oni koji pristaju biti gladni i žedni pravednosti neće se opirati Zlomu (usp. 5,38-42). Kako shvatiti ove riječi kao i mogućnost uspostavljanja pravde putem okretanja drugog obraza, najbolje je pokazao sam Isus. Nakon što ga je pljusnuo jedan od slugu Velikog svećenika (usp. Iv 18,22), Isus ne okreće drugi obraz, ali traži od nasilnika da obznani njegovu krivicu (Iv 18,23) – to je prvi i nezaobilazni korak prema utvrđivanju pravde. Iz ovoga vidimo da ni Isus nije mislio kako nalog o okretanju drugog obraza treba vršiti doslovno. No, Njegova riječ svakako ide za dokidanjem sukoba, osvete pa i zlog pamćenja. Onaj koji je Gospodina udario nije shvatio, ostao je u mraku i mržnji. No, Isusova žeđ za pravednošću, zbog koje i s kojom je i umro na križu (usp. 19,28), išla je za tim da i tom nasilniku podari oproštenje – i za njega je Isus umro. Jer nije znao što čini (usp. Lk 23,34); pripadao je onima koji ne znaju razlikovati desno i lijevo (usp. Jon 4,11). Isusovi učenici će se susretati s mnogima koji iz različitih vrsta neznanja nanose nepravdu (npr. otimanje ogrtača, prisiljavanje na fizički rad – Šimuna Cirenca su tako prisilili da Isusu pomogne nositi križ!) i nasilje drugima. Stoga ih poziva da na njih ne reagiraju istom mjerom – nasiljem – jer ono će izazvati novo nasilje. Jedini način kako prekinuti krug ovakvog zla jest podnijeti nepravdu, oprostiti uvredu. Jer srce treba ostati čisto, slobodno za ljubav. Nakon toga daje upute kako se postaviti prema progoniteljima i mrziteljima (usp. 5,43-47). Iako je po problematici sličan prethodnom odlomku o opiranju zlome, ovdje Isus posvećuje veću pažnju polazištu za rješenje teškoće. Ključ rješenja leži u perspektivi iz koje se problem promatra. Iz perspektive emocija te sa vremenske distance od jedne minute i jednog metra od pretrpljenog nasilja čovjek instinktivno poseže za načelom oko za oko, zub za zub. No, obzirom da ni Bog čovjeka ne sudi sa stajališta emocija nego iz perspektive vječnosti i beskrajno je strpljiv jer ga želi za nju odgojiti i osposobiti, onda i čovjek koji je upio duh Kraljevstva treba mijenjati perspektivu. Jer je sin oca nebeskoga, počinje gledati kao i Otac (usp. 5,45). I uviđa: iako oni koji su ga povrijedili mogu biti zamračenih umova, uspaljenih strasti – ipak su braća! Makar ga ne priznavali za brata i progonili ga, on je svjestan da ih sve kao svoju djecu gleda Otac nebeski. I u snazi Očeve ljubavi poduzima naizgled nemoguću misiju mirotvorstva. Zato je mirotvorac – sin Božji (usp. 5,9), a kao sin zna da njegov trud i eventualna žrtva nisu uzaludni, ne mogu propasti. Ako se u jednom trenutku bude činilo da sve više i više tone slijedeći ovaj ideal, zapravo je sve bliži putu kojim je hodio Sin Božji, sve je više pridružen njegovu križu. Ovo je jedan od vrhunaca kršćanske etike koji – dok se redovnom ljudskom razmišljanju čini zbunjujućim – zapravo predstavlja direktno prosijavanje logike Kraljevstva Božjega u povijesnu stvarnost. Nasuprot djelovanju na temelju emocija i iskustva, ovdje Isus učenika poziva neka uđe u duhovne prostore Kraljevstva – ondje gdje Očevo lice svojim svjetlom jednako želi obasjati svakog čovjeka jer svaki je Njegov sin i kćer. Upravo oni koji drugima nanose zlo očituju kako su u svom srcu najudaljeniji od ovoga svjetla. Moliti za progonitelje znači srcem željeti i činiti ono što je moguće da dođu Očevom svjetlu. To znači dijeliti Očev stav, prijeći prag Kraljevstva. Ići Njegovoj punini, savršenstvu… Ujedno, to potvrda čovještva: kršćanstvo nije moral slabih koji negira radost življenja (Nietzsche) nego religija kraljeva, potpuno slobodnih ljudi koji su gospodari vlastitih odabira pa i pred zlom, sposobnih prekinuti spiralu osvete i uvesti nove odnose (E.M. Ronchi).