Mimonaravni utjecaji u Međugorju

Prenosi se petnaesto poglavlje iz knjige Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 213–223.

Pojmovi. Ovdje se susrećemo s tri različita pojma koji su ipak na neki način granični: naravan – naturalis, nadnaravan – supernaturalis i mimonaravan – praeternaturalis.

Što je to naravno u odnosu na čovjekov životni sustav?

Naravno je nešto što redovito ili najčešće pripada čovjekovoj naravi, ljudskoj spoznaji, iskustvu, pojavi, ljudskim zakonima: fizičkim, kemijskim, biološkim. Neki naravan događaj. Na primjer, čovjek je bolestan, ide se liječiti, podnese čak dvije operacije, uzima redovite lijekove, drži se uputa kirurga ili liječnika i nakon tri-četiri tjedna prizdravi i vrati se kući. To je sve u okviru naravi: i razboljenje i liječenje i ozdravljenje.

Što je to nadnaravno?

Nadnaravno je nešto što nadilazi granice ljudske naravi, naravan tijek stvari, naravnu spoznaju, naravno iskustvo, događaje, pojave i zakone koji se ljudskim razumom ne mogu protumačiti i rječnikom na odgovarajući način izraziti. One sile i procesi koji se ne mogu obrazložiti naravnim moćima, rječnikom i sredstvima. Ta se nadnaravnost redovito pridaje ili pripisuje božanskim utjecajima, silama, moćima, zahvatima.

Nadnaravno se sastoji u neposrednom Božjem djelovanju.

Na primjer, nadnaravno čudo jest neko tjelesno fizičko ili psihičko ozdravljenje koje se ne može protumačiti naravnim procesima i silama, nego se molitveno i s pouzdanjem utječemo nadnaravnim zahvatima. Takvi čudesni interventi označeni su ovim značajkama:

• bolest je dijagnosticirana neizlječivom, ili čak smrtonosnom;
• ozdravljenje se dogodilo u hipu, u jednome satu ili danu;
• nije se utjecalo lijekovima u posljednje vrijeme, ni u vrijeme iscjeljenja, nego samo molitvama Bogu ili preporukom Svetima koji su zagovornici kod Boga;
• i ta se bolest više nije vraćala u sljedećih nekoliko godina, recimo tri-četiri godine.

Takva čudesa priznaje i najstroža liječnička komisija pri Kongregaciji za proglašenje svetih.

Čudo je posljedica, zahvat ili djelo nadnaravnoga, ali samo čudo nije nadnaravno, nego mimonaravno, jer čudo ne će trajati vječno. Onaj na komu se dogodilo ipak će jednom umrijeti.

Što je to mimonaravno?

Ne govorimo ovdje o onome što smo u teologiji učili da su prvi ljudi, prije iskonskoga grijeha, bili obdareni mimonaravnim darovima koje su zbog iskonskoga grijeha izgubili.

1. Nadzor nad vlastitim strastima – Post 2,25: bili neodjeveni, pa ipak nisu osjećali stida;

2. Besmrtni – Post 3,3: ako budete jeli, umrijet ćete;

3. Uliveno znanje – Post 3,20: svakoj životinji Adam daje ime, tj. poznaje joj narav.

Ne govorimo isto tako ni o pojavama kao što navodi sv. Toma Akvinski: „Treba reći da je svaka stvar takva kakva jest prema svojoj naravi, a ne kakva jest zbog nekoga nasilna ili mimonaravna uzroka: i stoga, iako slučajno, Zemlja nije posve kuglasta zbog nekoga slučaja, nego budući da ipak ima prirodu prema tome što je kuglasta, mora se jednostavno reći da je kuglasta“.[1]

Ovdje govorimo više o utjecajima iz demonskoga svijeta, a da pri tome niti poistovjećujemo niti izjednačujemo pojam mimonaravnoga s demonskim. Govorimo jednostavno o đavolskim napastima, trikovima, prerušenjima iz đavla tmine u „anđela svjetla“ (2 Kor 11,14), o zavodljivostima i prijevarama. Samo Bog ima moć zanemariti zakone prirode koje je stvorio, a zlodusi mogu manipulirati zakonima prirode u obliku prijevare, nadljudskom ili mimonaravnom spretnošću, kako bi zavarali neoprezne da povjeruju da su izveli prava čuda.

Pojavljivanje sotone

U Kronici ukazanja međugorske župe pod nadnevkom 8. XII. 1981. kroničar Vlašić zapisuje:

„Jakov, Vicka i Marija. Molili su zajedno i očekivali radosnu Gospu, kao i za ostale njene blagdane. Ona ih je iznenadila. Bila je ozbiljna: sklopila je ruke i molila za oproštenje grijeha što ih svijet čini. Ispod njezinih nogu i oko nje tama i dim su se širili. Ni na jedno pitanje nije odgovarala nego se samo molila. Na koncu se malo osmjehnula i pozdravila: Idite u miru, anđeli moji! Nek’ vas prati moj i Božji blagoslov.“

Osvrt. Prvo, to se događa na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Marijina! Dan Najčistije, bez iskonske ljage, a ona ozbiljna, tužna.

Drugo, gle ispod njezinih nogu dima i tame koja se oko nje širi! Tko to ubacuje tamu i dim oko najsvetije ljudske osobe? Imaju li tu mimonaravne sile svoga prevarantskog utjecaja?

Treće, zar se priliči Gospi da ona ima svoj zaseban blagoslov, a Bog ima svoj blagoslov, pogotovo da Gospa sebe stavlja ispred Boga (u Lk 2,48: ponizna Marija veli: „gle otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“. Kakva kultura, pristojnost i bonton!). Ovakav razvoj događaja uvelike smućuje i obična vjernika katolika koji ne može prihvatiti ovakav prikaz nedostojan Blažene Djevice Marije.

Tomislav Vlašić zapisao je 27. III. 1984. svoj razgovor s Mirjanom Dragićević:

„5. Mirjana mi je predala listić na kojem je napisala svoje iskustvo sa sotonom 14.04.1982. To iskustvo donosim doslovno kako ga je meni napisala: ‘Tog dana, kao i svih drugih, ja sam klekla i taman htjela da se prekrstim kad se pojavio On. Umjesto drage majke i njenog blagog i milog lica ugledala sam čistu suprotnost. Uvijek sam mislila da ljudi plaše djecu đavlom opisujući ga u najgorem svjetlu. Sada sam shvatila da oni nisu čak ni približno opisali njegovu grozotu.

Te crne prodorne oči, pune zloće i nekog podsmjeha; nacerene usne, rogovi… Stvarno jezivo! Osjećala sam da tonem. Sve mi je bilo crno pred očima. Kao iz daljine, kao neka jeka, čula sam kako mi nudi ljepotu, uspjeh…, ako se odreknem Gospe, Boga. Ne znam da li sam svjesno vikala, ili je to dopiralo iz moje duše: ‘Ne, ne, ne…’ Onda je nestalo njega, a pojavila se ona. Odmah sam se osjećala kao da prije ništa nije bilo. Ona mi je podarila snagu. Rekla mi je da je ovo đavolije vrijeme i da je to moralo biti. Odala mi je priznanje za moju vjeru što je meni bilo previše sreće u jednomu danu“.[2]

Osvrt. „Vidjelica“ očekuje Gospu, a kad tamo: „On“. Đavao. Kroničar čak velikim početnim piše: On. Ukazuje se bez najave. Na prepad! Prikaz iz priča kako bake plaše unučiće da se ne udaljuju od kuće. Đavao „vidjelicu“ želi na brzinu smotati na trikove ljepote i uspjeha, ali ona se ne da. Kada se ukazala domalo Gospa – tu je početno malo slovo: ona – rekla joj je [Mirjani] da je ovo: „đavolije vrijeme“. Kada je to u povijesti bilo vremena u kojem nije bilo đavolskoga utjecaja, zavodljivosti, počevši čak od „edenskoga vrta“ (Post 2,8.15) pa preko svih napasti, čak i Sina Čovječjega u pustinji (Mt 4,1)? Zar je moguće da Bog ispušta iz ruku i prepušta sotoni da neko „vrijeme“ bude njegovo, đavolsko? Zar Bog ne kontrolira i đavla?

Nedostojni napisi o biskupu Žaniću

Dok međugorska Gospa

– hvali fra Tomislava Vlašića za njegovo duhovno vodstvo „vidiocâ“, preporučuje ga za duhovnika Ivanu Dragićeviću, a on se na kraju predstavlja kao njihov „duhovnik“ po „Božjoj providnosti“;

– dok proglašava „svetim“ fra Jozu Zovku, još za njegova života, čak dva puta;

– dok izjavljuje da je fra Slavko Barbarić u nebeskoj slavi dan nakon smrti, koji zagovara „vidioce“,

dotle je mostarski biskup msgr. Pavao Žanić pod utjecajem protubožje sile, samo zato što ne prihvaća događaje i poruke iz Međugorja kao istinite. Evo nekoliko takvih besmislenih zapisa:

1.

Fra Tomislav Vlašić pisao je 5. siječnja 1985. jednomu od svoje „najdraže braće“ koji je bio u Vatikanu,[3] tražeći zaštitu od biskupa i obrazlažući:

„Trebamo aktivirati i sve ostale (znanstvenike, teologe, biskupe, kardinale…). Moramo priznati da Sotona može djelovati u strukturama Crkve.“

Osvrt. U svim strukturama Crkve, od dna do vrha. Vidjet ćemo da su se ta djelovanja, o kojima govori o. Vlašić, ticala općenito biskupâ, štoviše ponajviše biskupa Žanića, i to uglavnom zbog Međugorja!

2.

Desetak dana poslije toga fra Slavko Barbarić, pomoćni župnik u Međugorju, detaljnije i imenito obrazlaže u Kronici župe od 16. siječnja 1985.:

„N.B. 2. Ivan je s grupom imao viđenje na Križevcu. Bila je i Vicka. Trajalo je oko 8 minuta. Oboje su potvrdili da ima poruka, nakon što mi je Ivan, čim smo se sreli, rekao da će mi dati poruku. Ona glasi: ‘Želim vam reći večeras, da se što više molite za sve ljude u svijetu na kojima sotona djeluje, a napose za biskupa Pavla’ (Ivan Dragićević)“.[4]

Osvrt. Ovo su doslovne riječi „vidioca“ Ivana Dragićevića. Sotona djeluje na biskupa Pavla [Žanića], jer ne prihvaća međugorski fenomen. A Djevica Marija najbolje zna kakav je štovatelj, vrlo odani častitelj Gospin, biskup Pavao od malena, od sjemenišnih dana.[5] Ta je međugorska „pojava“ „osvojila“ sve „vidioce“, sve „voditelje“ „ukazanjâ“, samo nikako slomiti biskupa Pavla. Pavao je u početku čak bio otvoren, ističući uvijek da treba prepustiti sud Crkvi, ali kada je vidio da u „ukazanjima“ laž caruje, izričito se usprotivio i lažima i lašcima. I „Gospa“ poziva na molitvu „napose za biskupa Pavla“ da prihvati Međugorje. Nisu uspjeli!

3.

Kronika od 18. siječnja 1985., dakle do dva dana ponavlja, požuruje:

„N.B. 3. Ivan i Vicka imali su viđenje s grupom na brdu. Gospa je tražila i dalje molitve za biskupa i ostale koje sotona napada“.[6]

Osvrt. Biskup je na udaru sotone jer međugorska događanja ne prepoznaje kao nadnaravna. Kako je tako sve ovisilo o jednome čovjeku? A tu mnoštvo faktora koji utječu na priznanje Međugorja, od komisijâ do kongregacijâ.

4.

Kronika od 23. siječnja 1985., dakle pet dana kasnije. Opet je izričito spomenut biskup, prezimenom:

„3. Grupa s Ivanom i Vickom imala je viđenje na Križevcu u 23 h. Gospa je bila radosna. S njom je došlo 5 anđela. Traži molitvu za one koji su posebno pod utjecajem sotone. Preporuča molitvu za biskupa Žanića“.[7]

Osvrt. Gospa šalje poruku u 23 sata s brda Križevca. Sotona se ne odvaja, nego napada biskupa Žanića, koji je neposlušan „Gospinim“ porukama. Samo ga ona prekorava.

5.

U Kronici od 28. siječnja 1985. pojava čak peti put šalje poruku u vezi s biskupom Žanićem:

„4. Ivan je sa svojom grupom imao viđenje na Križevcu u 23 sata. Gospa i dalje traži molitvu za one koje napada sotona. Od ove grupe traži molitvu za Biskupa“.[8]

Osvrt. Od 5. do 28. siječnja, dakle u 23 dana, međugorska pojava pet puta osvrće se na biskupa Žanića. Ovdje je vidljiva polarizacija koja se pripisuje Gospi: pojedini franjevci, promicatelji međugorskoga fenomena, „duhovni su voditelji“ „vidjelaca“ (Vlašić), proglašeni „svetima“ već živi (Zovko) i spašeni na nebu (Barbarić), a ovaj posljednji ujedno i naš zagovornik, a sve štiti Gospa, dok biskup Žanić, vrlo odan Gospi, koji radikalno niječe autentičnost međugorskoga fenomena kao nadnaravne pojave, pod utjecajem je sotone! Prozirnih li igara i dinamikâ bez granica!

Biskup Žanić, kada je čuo, pročitao i razumio te „poruke“, nedostojne kršćanske vjere, odlučno je rekao Urbi et Orbi da to nema veze s Gospom, Isusovom Majkom i našom Majkom po milosti. Sve drugo što se slijevalo na Ordinarijat, samo je potvrđivalo to njegovo odlučno stajalište, koje je ostalo čvrsto na snazi i nakon njegove smrti, napose i u njegovu nasljedniku.

Biskup je Žanić na takve nekršćanske „poruke“, pripisivane Gospi, gledao kao na ruganje i Gospi i Crkvi! Zato je sa svom odlučnošću branio i dostojanstvo Gospino i čast Katoličke Crkve.

Korolarij

Ovdje bi bilo uputno iz praktičnih i pastoralnih razloga, kao neka vrsta korolarija ili zaključka, podsjetiti na brojne izmišljotine i nedoličnosti vezane za jedno od suvremenih najrazvikanijih mjesta neprebrojivih privatnih „ukazanja“ i „poruka“, Međugorje, i to od samoga početka tih „viđenja“, 1981. godine. A sve vezano ne samo za župu Međugorje, nego i za stotine drugih mjesta po svijetu, uvijek pod šifrom Međugorja i međugorskih „vidjelaca“.

Zato je ovdje značajno razlučiti pojmove viđenja i ukazanja. Viđenje – visio nešto je unutarnje, subjektivno i ne izlazi izvan psihe ili mašte, a ukazanje – apparitio kao nešto vanjsko, objektivno, vezano je uz neki predmet ili mjesto.

Međugorski „vidioci“ i „vidjelice“ dokazuju da se njihova pojava veže uz njihove osobe i psihomašte, a ne uz određeno i stalno mjesto. To bi dakle bila neka njihova „viđenja“ ili priviđenja, a ne objektivna ukazanja. Uostalom stotine osoba u raznim župama i mjestima u Hercegovini tvrdile su osamdesetih godina prošloga stoljeća da im se ukazuje Krist, Gospa, anđeli, đavli, da se okreće križ, sunce itd. Danas još troje vidjelaca ima svakodnevna „ukazanja“ i sve troje žive obiteljski uglavnom izvan Međugorja, a drugo troje, koje žive u Međugorju, imaju „ukazanje“ jednom godišnje. Jedna je „vidjelica“ uspjela od 1987. godine da se to obećano ukazanje ne događa jednom godišnje, o njezinu rođendanu, nego jednom mjesečno, drugoga u mjesecu, sve do 2. ožujka 2020.! S „porukom“ sličnom onoj 25. dana u mjesecu druge „vidjelice“! Pogledajmo neke neistine, koje su uostalom opsežno i dokumentirano prikazane na službenim internetskim stranicama Biskupskoga ordinarijata u Mostaru pod nazivom „Međugorski fenomen“, i to prije nego je potkraj 2009. Kongregacija za nauk vjere ustanovila Komisiju za proučavanje međugorskih pojava.[9]

Doktrinarna odudaranja

U tim privatnim porukama postoji mnoštvo neobičnih nedosljednosti i neslaganja s katoličkim naukom, i to sve iz pera kroničara svećenika, koji prenosi i zapisuje takve „objave“. I malo zrno teološkoga znanja ne bi smjelo propustiti takve neistine. A Crkva je uvijek bila najosjetljivija na depositum fidei, na biblijski i koncilski nauk. Nikada se nije ustručavala apokrife nazvati apokrifima, zablude zabludama. Prema raskajanu grješniku uvijek je imala milosrđa u ispovjedaonici, a prema tvrdokornu heretiku nije popuštala. Mi ovdje donosimo samo neke od tih „poruka“: da „vidioci“ ne trebaju moliti za sebe; da su sve religije iste ili jednake; da su osobe nazočne u nebu ne samo dušom nego i tijelom itd.[10]

Liturgijska odudaranja

U takozvanim porukama postoji podosta neslaganja s obzirom na ustaljen liturgijski način života, tako da se eventualnim prihvaćanjem tih „poruka“ unosi pravi nered u pastoralnu i liturgijsku praksu. Razumije se, mjesna Crkva, ni Apostolska Stolica, nije nikada prihvatila takve privatne sugestije i promjene liturgijskoga karaktera. Navodimo u bilješci samo neke takve „poruke“.[11]

Kanonska odudaranja

Vidjeli smo da se autentična ukazanja i istinite poruke, priznate od Crkve, događaju ne da bi se mijenjao ustaljen dogmatski, kanonski i liturgijski oblik života među vjernicima, nego da bi se vjernike potaknulo na potpunije proživljavanje Evanđelja. Poznat je bolni „hercegovački slučaj“, koji desetljećima razdire Crkvu u Hercegovini. „Poruke“ iz Međugorja taj su tužni slučaj svojedobno puno više rasplamsavale negoli smirivale.[12]

Zdravorazumska odudaranja: što nije posrijedi?

Crkva sebe smatra mjerodavnom u pitanjima vjere, ćudoređa i naravnoga zakona.[13] Ona je kompetentna u duhovnim stvarima, a u vremenitim stvarima ima vlast poučavati vjernike sadržaju naravnoga zakona i donositi vrijednosne sudove o vremenitim radnjama, na temelju već postojeće objektivne ćudoredne norme.

Neupitno je da su djeca koja su prozvana „međugorskim vidiocima“ doživljavala nešto neobično. Stručnjaci za paranormalno, medicinu, ponašanje i stanja ljudskoga uma pokušali su dati svoje odgovore i nisu postigli suglasje. Crkva je kompetentna reći je li to bio doživljaj nadnaravnoga podrijetla i jesu li prenesene poruke u skladu s katoličkim učenjem o vjeri i ćudoređu.

Povjerenstva sastavljena od teologa, psihologa i psihijatara, koja su to proučavala na biskupijskoj i biskupsko-konferencijskoj razini, dala su jednoznačno niječan odgovor, da se u Međugorju Gospa nije ukazala. Sukladno svojoj odgovornosti pastirâ i učiteljâ mjesni ordinariji to su i proglasili. Povjerenstvo s kardinalom Camillom Ruinijem na čelu predalo je svoje izvješće Kongregaciji za nauk vjere 2014., ali ga ona do danas nije verificirala, niti je Sveti Otac proglasio njegov pravorijek. Podatci koji su o nalazima toga povjerenstva objavljeni 2020., premda su bili pod papinskom tajnom, proturječni su oko tvrdnje što je točno moglo biti nadnaravnoga podrijetla. U međuvremenu se infrastruktura u Međugorju pod vodstvom posebnoga Papina ovlaštenika za tu župu nastoji usredotočiti na dušobrižništvo stanovnika, pridošlica i posjetitelja, razdvajajući pitanje autentičnosti ukazanja od pastoralne skrbi.

U ovom je radu ukazano na neke elemente mimonaravnoga reda i na „ukazanje“ sotone prema zapisima samih pobornika nadnaravnosti događaja. Dakako, to ne znači da je sve što je vezano uz međugorski fenomen vražje djelo, ali svakako jest ozbiljan dokaz da taj fenomen, s obzirom na „ukazanja“ i „poruke“, ipak nije izravno Božje djelovanje.

Kada vjernici u Međugorju sudjeluju u svetoj Misi, ispovijedaju svoje grijehe, pokazuju štovanje prema Euharistiji i čašćenje Blažene Djevice Marije i svetaca Crkve i čine dobra djela, time uopće ne dokazuju da se Gospa ijednom ukazala ijednomu „vidiocu“ ili „vidjelici“. I Međugorje kao takvo ne razlikuje se od drugih župa. Ali se pokazalo iz „poruka“ i kroničarskih zapisa da je to mjesto brojnih prijevara i laži, formalnih zabluda i besmislica, nepokornih neposlušnika koje izmišljena pojava zaštićuje, a sablazni prešućuje.

Ni vješto priređivane „duhovne vježbe svećenika“, ni tajanstveno organizirani „Mladifest“, ni brojna privatna „hodočašća“ ne mogu prikriti očite laži niti očitovati autentičnost ukazanja! Budući da se ni nakon 43 godine postojanja „međugorskoga fenomena“, ni nakon stupnjevitih kanonskih Komisija, od 1982. do 2014., nije dogodilo službeno priznanje ni „ukazanja“, ni „znaka“, ni „tajni“, ni „poruka“ ni „svetišta“, zašto bi onda trebalo ohrabrivati „hodočasnike“ iz svijeta da dolaze u Međugorje? Da im se stalno dokazuje i ponavlja da tu nema autentičnih nadnaravnih ukazanja i poruka? Ili su u pitanju druge poruke i nakane, koje običan vjernik i svećenik ne može uvijek ni dokučiti?!

Što jest?

Konačan odgovor na pitanje što se točno dogodilo ostaje u samom vrhu otvoren. Barem Crkva na njega do sada nije dala presudan odgovor iz svoje mjerodavnosti. Onomu tko bi i dalje htio radije biti radoznao, nego usredotočen na djelatnu ljubav prema Bogu i čovjeku, nema pomoći dok od toga ne odustane. Nije zaludu sveti Pavao prokazao one osobe koje se „obilazeći po kućama, nauče biti besposlene, i ne samo besposlene, nego i brbljave i nametljive, govoreći što ne bi smjele“ (1 Tim 5,13).

Kršćanin koji ozbiljno shvaća svoju vjeru ne može prijeći preko nekih jasnih naputaka Svetoga Pisma:

• „Iako je velika moć u Gospoda, on prima počast poniznih […]. Mnoge već zavede njihova umišljenost, i opaka uobraženost iskrivi im misli“ (Sir 3,20.24);
• „Ako u srcu imate gorku zavist i svadljivost, ne uznòsite se i ne lažite protiv istine! Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, đavolska“ (Jak 3,14-15);
• Pavao: „korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima. A ti se, Božji čovječe, toga kloni!“ (1 Tim 6,10–11).

---

[1] Sv. Toma Akvinski, In De caelo, liber 2, lectio 28, n. 1.: „Oportet autem unumquodque dicere esse tale quale est secundum suam naturam, et non quale est per aliquam causam violentam vel praeternaturalem: et ideo, licet per accidens terra non sit omnino sphaerica ex aliquo accidente, quia tamen naturam habet ad hoc quod sit sphaerica, simpliciter dicendum est eam sphaericam esse.“

[2] Kronika, svezak II., str. 771–772.

[3] Općenito se drži da je taj jedan od Vlašićeve „najdraže braće“ bio slovački biskup Pavel Hnilica, S.I. Rođen 1921., za svećenika ređen 1950., nakon tri mjeseca, kao mladomisnik, posvećen za biskupa, i tako ostao ni na nebu ni na zemlji, dok ga papa Pavao VI. nije 1964. imenovao naslovnim biskupom Rusada. Nije imao nikakvu ulogu u Vatikanu, ni u Crkvi. On se pojavio u Međugorju 1994. predstavljajući se „osobnim Papinim izaslanikom“. Umro je 2006. Vidi članak „Lažni papin delegat!“, Glas Koncila, br. 24/1994., str. 5; Ogledalo Pravde, str. 155–156.

[4] Kronika, svezak III., str. 214.

[5] Ta istina prosijava iz sva tri zbornika posvećena biskupu Žaniću: Tomo Vukšić, pripremio, Istina oslobađa, Mostar, 1992. (u povodu 50. obljetnice Biskupova svećeničkoga života i djelovanja); Željko Majić – Božo Goluža, priredili, U vjeri, nadi i ljubavi. Stoljetnica rođenja biskupa Pavla Žanića (1918.–2018.), Mostar, 2018.; R. P., Biskup Žanić o Međugorju. Istinom po neistinama (zbirka koja sadržava 31 Biskupov dokument o Međugorju, s osvrtom priređivača, Mostar, 2021.

[6] Kronika, svezak III., str. 219.

[7] Kronika, svezak III., str. 228.

[8] Kronika, svezak III., str. 235.

[9] Komisija je ustanovljena još 18. prosinca 2009. jer je Sveta Stolica naknadno objavila da je njezin dodatni tajnik od toga dana bio msgr. Krzysztof Nykiel. Dana 17. ožujka 2020. samo je objavljeno da je Komisija osnovana, a kako joj je prva sjednica bila već 26. ožujka 2020., gotovo je nemoguće da bi u tako kratkom vremenu svi članovi oslobodili raspored da mogu doći na prvu sjednicu.

[10] Prema međugorskoj župnoj Kronici ukazanja navodimo samo neke rečenice ili „poruke“, koje smo već u određenu tekstu komentirali:

– 16. rujna 1981. zapisuje kroničar: „Također im je rekla da ne trebaju moliti za se jer da ih je ona najbolje nagradila. Nek mole za druge.“ – To je zabluda! Svatko se dužan moliti za svoje spasenje, i za druge!

– 1. listopada 1981. pojava kaže: „Sve su vjere pred Bogom iste. Bog njima vlada kao vladar u svome kraljevstvu…“. – Nije onda jasno zašto je došao na svijet Isus, jedini Otkupitelj i Spasitelj čovječanstva.

– 6. svibnja 1982. na pitanje jesu li osobe u nebu nazočne samo s dušom ili s dušom i tijelom: „Prisutne su i dušom i tijelom – odgovoreno im je“. – Znamo i vjerujemo da su u nebu dušom i tijelom samo Isus Krist i njegova Majka Marija. Mi vjerujemo u uskrsnuće tijela o Sudnjem danu! Uostalom same duše ne nazivaju se osobama. Osoba je duša i tijelo!

– 21. srpnja 1982. pojava kaže: „U čistilištu ima dosta duša koje su tamo dugo, jer se za njih nitko ne moli.“ – Crkva već 2000 godina u misnom mementu pokojnih uvijek moli za sve vjerne mrtve! Kako se onda „nitko ne moli“?

– 18. kolovoza 1982. na pitanje može li se jedna djevojka udati za pravoslavca, navodna pojava odgovara: „U mojim i Božjim očima sve je jednako. Nije jednako za vas koji ste se razdijelili. Bolje je onda, ako je moguće, da se ne udaje za toga, jer će trpjeti ona i djeca, teško će moći živjeti na putu vjere…“. – A hoće li trpjeti pravoslavac? Tko je to u ženidbenom staležu da ne pati: i otac, i mati, i djeca! Da ne spominjemo da međugorska pojava opet sebe stavlja ispred Boga!

– 7. svibnja 1985. pojava veli jednoj vidjelici, kojoj su tada prestala „ukazanja“: „Milost koju si ti imala i tvoja braća i sestre nitko nije imao na ovoj zemlji.“ – To jednostavno nije točno. Koliko je bilo mističara i mističarki, vidjelaca i vidjelica u povijesti Crkve koji su imali „milost na milost“!

[11] Međugorska pojava:

– 21. listopada 1981. proglašava „svetcem“ jednoga živoga franjevca, koji će biti teško sankcioniran od svoga Reda i mjesnoga Ordinarija zbog svoje ustrajne neposlušnosti, pa i u odnosu na Međugorje.

– 5. ožujka 1984. jednomu „vidiocu“ preporučuje jednoga franjevca da se njemu povjeri „da ga duhovno upućuje“. – A taj će duhovni vođa, „glasnogovornik Djevičin i vidjelaca“, iz različitih motiva biti razriješen redovničkih zavjeta i dispenziran od svećeničke službe, i to sve u „kontekstu međugorskoga fenomena“, s kojim ne smije više imati nikakva posla. I konačno će biti izopćen iz Katoličke Crkve.

– 28. svibnja 1984. mijenja dosadašnji Gospin rođendan s 8. rujna i uvodi „za kršćansku javnost“ novi blagdan njezina rođenja, 5. kolovoza. A rođendan je inače ta ista pojava slavila kroz tri godine prije toga s „vidiocima“ prema starom kalendaru! Sada najednom liturgijska reforma! Trebalo bi mijenjati i datum Bezgrješnoga začeća. Biskup je Žanić zabranio da se o tome i govori!

– 3. veljače 1985. pojava određuje tko će od franjevaca ostati u Međugorju da na kraju svih ukazanja dadne „preglednu sliku“ svih događaja. Taj franjevac, koji to piše o samome sebi, umire 2000. godine, a pojava se i dalje ukazuje do danas i ne zna se dokle će se još priviđati. Niti se zna tko će konačno dati tu „preglednu sliku“!

– 25. studenoga 2000. izjavljuje da se jedan svećenik-redovnik, koji se izričito pokazao neposlušnim Crkvi, preminuo prethodnoga dana, nalazi u nebu i zagovara „vidioce“.

[12] Jedan se „vidjelac“ 21. lipnja 1983. obraća pisanom porukom biskupu Žaniću: „Šalje mu predzadnju opomenu. Ako se ne obrati [ovim događajima] ili popravi slijedi ga moj sud i sud moga sina Isusa. Ako ne ostvari ovo što mu poručujem znači da nije pronašao put moga sina Isusa.“ Osim što krivo naučava da postoje dva „suda“, Gospin i Isusov, ovo je izravno protiv crkvenoga nauka o privatnima ukazanjima koje nikoga ne obvezuju pa i kad su crkveno priznata!

– Služi se svojim aktivistima i propagandistima „vidiocima“ koji kažu da su spremni slušati neki dvoznačni glas, a ne Papu i biskupa.

– Međugorska pojava nikada nije intervenirala da prekori protuliturgijski i protukanonski život brojnih franjevaca, osobito skupine ex-fratara koji su otpušteni iz Reda i suspendirani a divinis, jer ne pripadaju nijednoj zajednici: slave Misu i druge sakramente svetogrdno već godinama; obavljaju sakramente ispovijedi, krizme i vjenčanja, ne samo svetogrdno, nego i nevaljano; uzurpiraju nasilnički pet župnih ureda sa župnim crkvama i svom crkvenom imovinom: priječe da zakoniti župnici uđu u okupirane župe. Kako njima nema nikada nikakve poruke od tolikih poruka?! Zalaže se u barem 15 intervenata za dvojicu neposlušnih kapelana da ostanu u Mostaru gdje priječe pastoralni život nove katedralne župe, posvećene Mariji Majci Crkve 1980., a 15. travnja 1982. preporučuje im: „Ne slušajte nikoga!”

[13] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2036; Drugi vatikanski sabor, Izjava Dignitatis humanae (7. prosinca 1965.), br. 14; Pio XII. u govoru 2. studenoga 1954. (Acta Apostolicae Sedis, 46/1954., str. 671): „Ecclesiae potestas nequaquam ‘rerum stricte religiosarum’, uti loqui solent, finibus continetur, sed tota quoque legis naturalis materia, institutio, interpretatio, applicatio, quatenus moralis earum ratio attenditur, in eius sunt potestate.“