Bog se uzemljio
O Božiću svake nam godine Crkva stavlja na razmatranje otajstvo utjelovljenja da bismo o njemu ponovno razmišljali. To je nadasve potrebno jer je Kristovo utjelovljenje temeljna tajna naše vjere. Međutim, blagdansko ozračje koje nas okružuje ispunjeno je romantičnom scenografijom štalice, jaslica, anđela, pastira, ovčica i drugih životinja. Zbog „idiličnosti“ i „ljepote“ slika vezanih uz blagdan Božića, često izblijedi ona glavna poruka. Duhovni doživljaji i osjećaji preplave, pa čak i nadiđu neobično važnu tjelesnu, materijalnu, zemaljsku dimenziju poruke božićnih blagdana. Poruka da je Bog postao zemaljskim čovjekom, ponekad nam se čini pomalo „nečistom“, „blatnjavom“, previše prizemljenom. Međutim, po Isusu Kristu Bog nije postao samo dijelom ljudske stvarnosti, nego dijelom svega vremena i prostora, cijelog kozmosa, od najkrupnijih do najsitnijih bića i stvorova.
Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama
Mnogo prije no što se oblikovao kršćanski postuskrsni izričaj vjere »I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama« (Iv 1,14), postojala je stara predaja vjere židovskog naroda u Boga stvoritelja svijeta (Post 1,1). Vjernim pripadnicima Božjeg naroda pred očima je bila slika stvaranja čovjeka oblikovanog od praha zemaljskoga i oživljenog Božjim životvornim dahom (usp. Post 2,7). Zemlja od koje je čovjek nastao, poticana izmjenom vremenskih prilika i promjenom godišnjih doba po Božjem stvaralačkom redu uzdržavala je život ljudskog roda. U zahvalnosti za plodove zemlje čovjek je slavio svoga Stvoritelja, a kad je ispunio svoje vrijeme, vraćao se zemlji od koje je uzet da od njegova tijela Bog opet načini plodni prah za održavanje života budućih generacija. Radi toga božićno slavlje posvješćuje zajedništvo prvih vremena suživota čovjeka i Boga na zemlji, a sv. Ivan u Prologu svog evanđelja slijedi slikovitost opisivanja koja se nalazi u Knjizi Postanka, gdje dominira slika oblikovanja i udahnjivanja daha Božjeg u zemlju, u prah zemaljski. Time se priziva vjerničko sjećanje da je po Isusu Kristu dosegnuta sva dubina Božjeg ulaska i prožimanja, prodahnjivanja tvari zemaljskog praha. Božić u sebi nosi radosnu vijest da se dogodila punina vremena kad je oblikovanje čovjeka od zemlje i udahnjivanje Božjega duha u prah zemaljski dovedeno do savršenosti (Post 1,27). Evanđelist Ivan upotrebljava riječ koja, doslovno prevedena, označava „meso“, tjelesnost u najopipljivijem obliku. Bog se utjelovio. Bog je postao zemaljskim bićem. Bog je postao tjelesnim čovjekom. Bog je postao zemaljskim čovjekom. Svojim rođenjem u zemaljsku stvarnost Bog poručuje da postati i biti čovjekom za pravog Bogočovjeka znači uzemljiti se, postati pravim zemaljskim čovjekom – novim Adamom.
Bog se umrežio sa svim stvorenjima
Božja riječ nije samo površno zahvatila zemaljsku stvarnost, nego je u potpunosti ušla u zemaljsku tvar i materiju. Bog je „ušao“ u sustav sunčeva planetarnog sustava, u zvjezdane i kozmičke širine svemira, u sustav stanica, molekula, elektrona i drugih (ne)poznatih čestica. Utjelovljenje čini Isusa iz Nazareta Zemljaninom, dionikom cjelokupne stvarnosti zemaljskog života, počevši od kozmičkog praha pa nadalje. Čitava stvarnost postaje izraz Božje solidarnosti i umreženosti sa svim stvorenjima. Bog je postao dio stvarnosti i tvarnosti, u nju se infiltrirao, s njom se, kao ljudsko zemaljsko biće, umrežio. Zemlja i zemaljski prostor života su mjesto osobnog susreta Boga i čovjeka. Radi toga se čovjek ne mora »uspinjati« do Boga, jer je Bog sam osobno »sišao« i postao nazočan u svijetu. U osobi Isusa Krista, a po svom čovještvu, Bog je ušao u mrežu jedinstva stvorenja kao samostalna i samosvojna osoba – kao pravi i potpuni Bog i pravi i potpuni čovjek.
Bog se udomio u svoj svijet
Bog je svojim utjelovljenjem i rođenjem postao osobno, tjelesno i zemaljski prisutan među ljudima. On je postao jedan od nas, nama u svemu sličan, prepoznatljiv i dodirljiv. Bog je postao tjelesnim zemaljskim bićem. Božjim ulaskom u zemaljsku stvarnost počinje novi svijet u kojem Bog stanuje sa svojim stvorenjima. Bog ulazi u ljudski svijet, sa svim nedaćama i neizvjesnostima života, ne samo ljudi, nego i životinja, biljaka, svih stvorenja. Po Isusovom rođenju zemlja je Božji i naš zajednički dom. Kao Židov, Isus je gajio poseban odnos prema svojoj domovini. Isusov govor o zemlji, stvorenjima i zemljoradničkim poslovima svjedoči njegovu svijest o ucijepljenosti naroda u životvornu vezu sa svojom zemljom. Isus se ponaša kao nasljednik i baštinik obećanja zemlje što je dano Abrahamu i njegovu potomstvu. Upozorava svoje slušatelje na prisutnost svoga Oca ne samo u Hramu, nego i pod otvorenim nebom, u prirodi, u pustinji, u gori, na poljima i vinogradima, na moru, uz rijeku i jezero. On obećava baštinjenje zemlje krotkima – udomaćenima, koji zemlju doživljavaju svojom i uživaju u njoj kao u Božjem daru. Stoga se utjelovljenje predstavlja kao udomljenje Sina Božjega i udomljenje svih stvorenja u Božjem domu. Utjelovljenjem i rođenjem od Djevice Marije Bog po Isusu Kristu postaje čovjekom, članom ljudske zajednice i stanovnikom Zemlje, razumljivim i prihvatljivim svakome čovjeku. Primjer njegova ponašanja prema njegovoj zemlji, njegovu okolišu i njegovu vlastitom domu pokazuje što čovječnost podrazumijeva i kako valja živjeti svoju čovječnost, svoju uzemljenost u vlastitu domovinu.
Slaviti Božić i brinuti za zemlju
Slavlje Božića, uzemljenja, umreženja i udomljenja Kristova poručuje ljudima da se obeščašćivanje, degradacija i svekoliko ponižavanje zemaljske stvarnosti izravno protivi vjeri u Božje utjelovljenje. Bog se po »ušatorenoj (uzemljenoj) Božjoj Riječi« nastanjuje u cjelokupnu zajednicu života na Zemlji od njezinih početaka (usp. Post 1,9) pa do njezine proslave, kad ona postaje mjesto novog zajedništva života Boga, čovjeka i svih stvorenja (usp. Otk 21,1). Zbog toga vjera u utjelovljenje Isusa Krista nužno podrazumijeva i sadrži priznavanje zemlje i ovozemaljskog života vrijednim i važnim.
Dok doživljavamo Božić u krugu svojih obitelji, s braćom i sestrama ne zaboravimo u našem životu ni drugih bića, stvorenja Božjih, koja nas okružuju. S poštovanjem i prijaznošću se odnosimo prema biljkama i životinjama. Borove i jelke koje smo u našim domovima okitili upotrijebimo korisno i svrsishodno. Hranu koja se u ove dane nalazi na našim stolovima s poštovanjem blagujmo. Ne razbacujmo se i ne bahatimo stvorenjima koja nam je zemlja dala da proslavimo današnji blagdan. Dok slavimo Božić sjetimo se današnjih pastira i zemljoradnika koji su u suradnji s drugim Božjim stvorenjima priskrbili hranu za naš stol. Oni nam omogućuju doticaj s Bogom jer prirodnim darovima podržavaju naš život. Božić je blagdan za sva stvorenja svijeta, za sva bića, za sve ljude, za čitavu Zemlju – Božji i naš dom.
