Teolozi bez pridjeva

U novije vrijeme primjetna je česta prisutnost javnih osoba koje se nazivaju teolozima i koje iz svojih teoloških pozicija zauzimaju uloge javnih analitičara društva. Nerijetko njihova pozicija nije pozicija teologa u generičkom smislu onoga koji govori o Bogu, nego su oni manje-više postali ono što bismo mogli nazvati cenzorima etičkog i moralnog.

Negdje se stječe dojam kako samo naslov „teolog“ pored imena, bez preciziranja odakle teolog dolazi, upućuje na jedinog autentičnog tumača etičkih i moralnih vrijednosti i standarda društva o kojem govore.

Shodno tome možemo potpuno ostaviti po strani taj prazni pojam „teolog“, iza kojega se nalazi sve i svašta, i okrenuti se onome važnijem.

Prisutnost teologa, ali bez specifične oznake iz koje religiozne zajednice taj teolog dolazi, pokazuje kako se naziv „teolog“ izjednačava s nazivom poput „analitičar“. Jer, kao što nisu svi analitičari samo analitičari – neki su politički, neki vojni, a neki ekonomski analitičari – tako ni svi teolozi nisu samo teolozi, nego su, primjerice, katolički, pravoslavni, protestantski, islamski, židovski itd.

Već sam naziv „teolog“ implicira zbunjenost, kao što i naziv „analitičar“ implicira zbunjenost: analitičar može tumačiti ratove, a riječ je o ekonomskom, a ne vojnom analitičaru. Tako i teolog može tumačiti katolički moral, ali ne biti po svojoj vokaciji katolički teolog, što onda izaziva zbunjenost.

Korištenje oznake „teolog“ bez specifične razlike iz koje teologije teolog dolazi ima barem dva cilja. Prvo, stvoriti dojam da pojam „teolog“ označava ljude koji isto misle, isto govore i isto vjeruju – otprilike kao što bi netko došao u zabunu misleći da pojam „analitičar“ znači da svi analitičari misle isto i govore o istom.

Drugo, stvoriti dojam da je neodređeni pojam „teolog“ zapravo temeljni pojam kojim se određuje religiozna i teološka ispravnost nečijeg teološkog mišljenja.

Recimo, ako imate nekoliko teologa koji aktivno zastupaju pravo na eutanaziju i pravo na pobačaj, lako se možete zabludjeti misleći da su ti teolozi, bez oznake kojoj zajednici pripadaju, jedini mjerodavni teolozi koji ispravno tumače te stvarnosti, dok teolozi koji stoje na suprotnoj poziciji gube svoje ime teologa.

Razlog zašto ovi gube svoje ime teologa jest što na drugoj strani ne postoji razlika između teologa i cenzora koji u istoj osobi, uz pomoć medija, postaje ovlašteni tumač određenih društvenih pitanja.

Teolog-cenzor se obično u medijima pojavljuje pod imenom „teolog“, ali bez oznake iz koje religiozne zajednice dolazi, upravo kako bi se stekao privid da je on jedini ovlašteni tumač onoga s čime se drugi teolozi ne slažu.

Recimo, kad govorimo specifično o katoličkom teologu, shema bi mogla biti sljedeća: riječ je o teologu koji se naslanja na crkveni nauk, njezine istine vjere, moralna učenja, dokumente i odluke. U tom smislu paradoksalno je kad katolički teolog izjavi kako je za nešto, o čemu se Crkva izjasnila kao protivno njezinom nauku.

Međutim, to ne zvuči paradoksalno kad se o tome izjasni teolog za koga se ne zna kojoj zajednici pripada. Dotični teolog možda nije katolički teolog, nego teolog neke druge zajednice koja ima drugačija teološka stajališta, ali to bi trebalo naznačiti pored ili ispod njegovog imena.

Teolog je postao zapravo opći pojam, jedna vrsta eklekticizma, odnosno miješanja svih teoloških učenja, uzeta od svake teologije pomalo, iako su ta učenja međusobno ponekad dijametralno suprotna.

Ako imate protestantskog teologa čija zajednica ne vjeruje u Blaženu Djevicu Mariju, on s pravom, pod jasnim nazivom „protestantski teolog“, iznosi teološki stav svoje zajednice. Da bi se to shvatilo ispravno, ispod ili pored njegovog imena treba stajati puni naziv: protestantski teolog, a ne samo „teolog“.

Čak i nazivi poput „procesni teolog/teologinja“, „feministički teolog/teologinja“ pošteniji su od pojma „teolog“, koji ne kazuje odakle teolog dolazi.

Ako pored nečijeg imena piše „katolički teolog“, iole upućeniji vjernik brzo će shvatiti koliko je takav teolog u skladu s Crkvenim učenjima i moći će, uz intelektualno poštenje, reći slaže li se s njim ili ne.

Kad se u javnom prostoru pojavljuju teolozi o kojima se ne zna kojoj zajednici pripadaju, to je u konačnici intelektualno nepošteno prema vjernicima koji žele znati odakle taj teolog dolazi, kako bi mogli sučeliti svoja teološka mišljenja.

Kako bi se doskočilo tom pitanju, mediji često ciljano izbjegavaju pridjev zajednice iz koje dolazi teolog i gdje je studirao.

Pridjevi poput „katolički“, „protestantski“ i „pravoslavni“, da se dotaknemo samo kršćanstva, esencijalni su i ne bi ih trebalo izostaviti pri predstavljanju teologa koji određuju moralne norme društva.

Na taj način teolozi drugih zajednica znaju odakle izvire mišljenje teologa-cenzora – pod uvjetom da teolog-cenzor još uvijek barem malo ostaje teolog, a ne postaje intelektualna posvuduša koja smatra da ima mjerodavno mišljenje i tamo gdje nema znanja da o tome govori.

Bez tih esencijalnih pridjeva, namjerno se dovode u zabludu ljudi koji žele čuti različita teološka mišljenja, ali da znaju odakle dolaze i u čije ime ih teolog iznosi.

Kao što nije pošteno dovoditi u zabludu ljude koji slušaju analitičara, a ne stoji mu pored imena iz kojeg je područja, jednako je nepošteno dovoditi u zabludu ljude koji slušaju teologe, a ne piše im pored ili ispod imena iz koje zajednice dolaze.

Tako je teolog-cenzor postao sofist koji prodaje teologiju ovisno o publici, prilagođavajući se slušaocima – slično kao neki analitičar koji je uvjeren da može analizirati sve što ga pitaju, dok pored njegovog imena namjerno ne piše iz kojeg područja dolazi.

Mnogo bi pomoglo kad bi se pored imena današnjih razvikanih teologa stavio esencijalni pridjev koji označava cijelu njegovu ili njezinu teologiju, kako bi oni koji znaju nešto o teologiji odmah razumjeli o čemu se radi.

Stavljanje esencijalnog pridjeva ne rješava sve unutarteološke prijepore unutar jedne zajednice, ali pomaže onima koji razumiju razliku između teoloških učenja i religioznih zajednica da ne ostanu zbunjeni.

Ne živimo u svijetu jedne univerzalne religije i jedne univerzalne teologije, makar teolozi-cenzori žive u uvjerenju da su njezini prvi navjestitelji i glasnici.

Onima koji zahtijevaju pojašnjenje iz koje zajednice i teologije dolaze, pridjevi nisu akcidentalni – oni su esencijalni. Jer opisuju narav iz koje proizlazi definicija onoga što pridjev opisuje, učenja, nauka ili vjerovanja. Intelektualno je nepošteno i nemoralno barem ne pokušati u vremenu inflacije teologa bez pridjeva.