Anatema je na grčkom jeziku imenica, složenica od ana, gore, i thema, postavljeno, a znači ‘postavljeno gore’ (= prineseno Bogu), osobito ‘zavjetni dar’, ‘oružje’, ‘posude’, ‘odjeća’, ‘likovi’, ‘dragocjenosti’, ‘nakit’, ‘ures’, ‘posvećena zgrada’.[1] U svetopisamskom i crkvenom govoru znači: ‘kletva’, ‘proklinjanje’, ‘izopćenje’;[2] ‘prokletstvo’, ‘izobćenje iz kèrštjanke obćine’, abstractum ‘prokletnik’, ‘izopćenik’;[3] ‘staviti na stranu’, ‘zabraniti upotrebu nečega u neposvećene svrhe’;[4] u izvornom smislu ‘zavjetni prinos’, potom ‘prokletstvo’.[5]
Anatema nije osobna osvetoljubivost, nego pravna izjava da netko zbog uporne pobune stoji izvan blagoslova Saveza. Nije izljev srdžbe, nego čin vjernosti Božjoj svetosti i poretku Saveza. Pripada u pravni rječnik, kanonsko obilježavanje.
Anatema u Starom Zavjetu
Grčkom riječju ἀνάθεμα/anáthema od starozavjetne Septuaginte prevodi se hebrejski ḥērem, uklanjanje kumiropoklonstva, nečistoće i neprijateljskih snaga iz izraelske sredine. Ḥērem se prevodi izrazima ‘posvećena stvar’, ‘odvojena stvar’ ili stvar stavljena ‘pod zabranu’, nešto ili netko koga se mrzi ili izbjegava, tko je proklet i odvojen od Boga. Stari Zavjet primjenjuje herem na fizičke predmete (Ponovljeni zakon 7, 26; 13, 17), stoku (Prva Samuelova 15, 21), pojedince (Prva o Kraljevima 20, 42), skupine ljudi (Izaija 34, 5; 43, 28), cijele gradove (Jošua 6, 17) i zemlje ili komade zemlje (Levitski zakonik 27, 21; Zaharija 14, 11; Malahija 4, 6). Stvari koje su ljudi trebali staviti pod zabranu bile su ili uništene (Levitski zakonik 27, 28) ili dane svećenicima (Brojevi 18, 14; Ezekiel 44, 29). Zemlja pod zabranom bila je zemlja koja je bila prokleta (Zaharija 14, 11; Malahija 4, 6). Paradoksno, nešto je moglo biti herem ili zato što je bilo sveto, ili zato što je bilo nesveto.
(U standardni hrvatski prijevod iz 1968. u zagrade umetnut je grčki oblik.)
„Ali ništa od ‘herema’ (ἀνάθεμα/anáthema), od onoga što je Gospodinu izručeno, bio to čovjek ili živinče ili njegovo baštinjeno zemljište, ništa što je tko Gospodinu zavjetom (ἀνάθεμα/anáthema) posvetio, ne može se niti prodati niti otkupiti“ (Levitski zakonik 27, 28).
„Sve što u Izraelu bude određeno za ‘herem’ (ἀνατεθεματισμένον/ anatethematisménon, ‘proglašeno odvojenim’, ‘posvećeno uništenju’) neka je tvoje“ (Brojevi 18, 14).
„Tada se Izrael ovako zavjetova Gospodinu: »Ako u moje ruke izručiš ovaj narod, potpuno ću uništiti (ἀναθεματιῶ/anathematiō̃) njegove gradove.«“ (Brojevi 21, 2).
„Gospodin usliša glas Izraela i predade mu Kanaance. A Izrael njih i njihove gradove ‘heremom’ uništi (καὶ ἐπεκάλεσαν τὸ ὄνομα τοῦ τόπου ἐκείνου ᾿Ανάθεμα / kaì epekálesan tò ónoma tū͂ tópū ekeínū Anáthema, ‘i prozvaše to mjesto Prokletstvo’)“ (Brojevi 21, 3).
„Ne unosi gnusobe u svoju kuću da ne budeš udaren prokletstvom (ἀνάθεμα ἔσῃ / anáthema ésēͅ) kao i ona; duboko je prezri i grozi se od nje jer je prokleta (ἀνάθημά ἐστι / anáthēmá esti)“ (Ponovljeni zakon 7, 26).
„Grad [Jerihon] neka bude ‘herem’ (ἀνάθεμα/anáthema) Gospodinu – uklet i predan uništenju sa svime što je u njemu“ (Jošua 6, 17).
„A čuvajte se svega ukletog (ἀναθέματος/anathématos) u gradu da i sami ne budete prokleti što ste uzeli ukleto (ἀναθέματος/anathématos), jer biste time navukli prokletstvo (ἀνάθεμα/anáthema) na tabor i unesrećili ga“ (Jošua 6, 18).
„Ali se sinovi Izraelovi teško ogriješiše o »herem« (ἀναθέματος/anathématos), jer je Akan, sin Karmija, sina Zabdijeva, sina Zerahova, od plemena Judina, uzeo od ukletih stvari (ἀναθέματος/anathématos), i Gospodin se razgnjevi na sinove Izraelove“ (Jošua 7, 1).
„I zato Izraelci ne mogu izdržati pred svojim neprijateljima, okreću leđa pred protivnicima jer su postali ukleti (ἀναθέματος/anathématos). Ja ne mogu više biti s vama ako iz svoje sredine ne maknete proklete (τὸ ἀνάθεμα / tò anáthema, ‘prokleto’)“ (Jošua 7, 12).
„Ustani! Sazovi narod na posvećenje i reci mu: ‘Posvetite se za sutra, jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: Kletva (τὸ ἀνάθεμά / tò anáthemá) je u tebi, Izraele; i ne ćeš izdržati pred svojim neprijateljima sve dok ne odstranite kletvu (τὸ ἀνάθεμα / tò anáthema) iz svoje sredine.’“ (Jošua 7, 13).
„Potom ode Juda s bratom Šimunom i pobiše Kanaance koji su živjeli u Sefatu i grad izručiše »heremu«, prokletstvu (καὶ ἐκάλεσε τὸ ὄνομα τῆς πόλεως ᾿Ανάθεμα / kaì ekálese tò ónoma tē̃s póleōs Anáthema, i prozva grad Prokletstvo)“ (Sudci 1, 17).
„Karmijevi su sinovi bili: Akar, koji je nanio zlo Izraelu prekršivši kletvu (ἀνάθεμα/anáthema)“ (Prva Ljetopisa 2, 7).
„Opet će se stanovati u njemu, i više ne će biti prokletstva (ἀνάθεμα/anáthema); Jeruzalem će živjeti u miru“ (Zaharija 14, 11).
„Judita posveti kao »herem« (ἀνάθεμα/anáthema) sve Holofernove predmete koje joj puk bijaše predao i svilene tkanine koje bijaše uzela s postelje njegove“ (Judita 16, 19).
„da će najljepšim darovima (ἀναθήμασι/anathḗmasi) ukrasiti sveti Hram, koji je prije oplijenio, i da će mu mnogostruko vratiti sve sveto posuđe, a troškove žrtvovanja podmirivati od svojih dohodaka“ (Druga o Makabejcima 9, 16).
Sedemdesetorica nisu svaki hebrejski ḥērem prevela anatemom, nego imaju sljedeće sličnoznačnice.
„Kad zemljište bude oslobođeno u jubilejskoj godini, neka se posveti Gospodinu kao zavjetovano (ἀφωρισμένη/aphōrisménē, ‘odvojeno’, ‘posvećeno’, ‘zavjetovano’) zemljište i postane svećenikov posjed“ (Levitski zakonik 27, 21).
„Ali je narod od plijena uzeo ovaca i goveda, i to najbolje na čemu se imao izvršiti ‘herem’ (ἐξολεθρεύματος/exolethreúmatos, ‘da ih uništi’, ‘da ih istrijebi’), da žrtvuje Gospodinu, tvome Bogu, u Gilgalu“ (Prva Samuelova 15, 21).
„Budući da si pustio da ti iz ruke utekne čovjek koga sam udario prokletstvom (ὀλέθριον/oléthrion, ‘propašću’, ‘uništenjem’), tvoj će život biti za njegov život, tvoj narod za njegov narod“ (Prva o Kraljevima 20, 42).
„Jer na nebu je opijeni mač moj: gle, na Edom on se obara, da kazni narod što ga prokleh (ἀπωλείας/apōleías, ‘propašću’, ‘uništenjem’)“ (Izaija 34, 5).
„knezovi su tvoji oskvrnuli svetište. Tad izručih Jakova prokletstvu (ἀπολέσαι/apolésai, ‘potpunu uništenju’, ‘pustoši’), i poruzi Izraela“ (Izaija 43, 28).
„Hranit će se od žrtava prinosnica, okajnica i naknadnica, i sve zavjetovano (ἀφόρισμα/aphórisma, ‘odvojeno’, ‘posvećeno’, ‘zavjetovano’) u Izraelu njima pripada“ (Ezekiel 44, 29).
„On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom (ἄρδην/árdēn, ‘potpuno’, ‘u cijelosti’) zemlju“ (Malahija 4, 6 [3, 23]).
Anatema u Novom Zavjetu
Riječ se pojavljuje i u Novom Zavjetu. Grčki izraz anatema izveden je od korijena ana– (na, među, između) i títhēmi (staviti, postaviti). Korijenski, riječ sugerira nešto što je smješteno među svetim stvarima – značenje očuvano u inačici izraza anatema u Luki 21, 5:
„I dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi (ἀναθήμασιν/anathḗmasin)…“
No, drugdje u Novom Zavjetu, za razliku od Staroga, anatema više ne podrazumijeva smrt, nego gubitak dobara, isključenje iz društva vjernika; ima smisao prokletstva; znači ‘Božja nemilost’, ‘nenaklonost’ i rabi se i za osudu na nemilosrdnost, prokletstvo kojim se pojedinci vežu, kao u Djelima apostolskim 23, 14, gdje Židovi kažu:
„Zakletvom se zaklesmo (Ἀναθέματι ἀνεθεματίσαμεν / Anathémati anethematísamen) ništa ne okusiti dok ne ubijemo Pavla.“
Sveti Pavao rabio je riječ anatema kako bi označio prokletstvo i prisilno isključenje nekoga iz zajednice kršćana. Primjenjuje je na pojedince koji odbacuju istinsko Evanđelje:
„Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet (ἀνάθεμα ἔστω / anáthema éstō)!“ (Galaćanima 1, 8),
„Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet (ἀνάθεμα ἔστω / anáthema éstō) (Galaćanima 1, 9);
koji ne ljube Krista, pa su zato preplavljeni prokletstvima:
„Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet (ἀνάθεμα/anáthema)“ (Prva Korinćanima 16, 22);
ili koji su na neki drugi način odvojeni od Krista (Rimljanima 9, 3):
„Da, htio bih ja sâm proklet biti (ἀνάθεμα εἶναι /anáthema eĩnai), odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu“ (Rimljanima 9, 3).
Bogohulni lažni proroci primjenjuju je na samoga Isusa (Prva Korinćanima 12, 3):
„nitko tko u Duhu Božjem govori ne kaže: »Prokletstvo Isusu (ΑΝΑΘΕΜΑ ΙΗΣΟΥΣ / ANATHEMA IĒSŪS)«“ (Prva Korinćanima 12, 3).
U poslanicama Galaćanima 1, 8–9 i Prvoj Korinćanima 16, 22 Pavao kaže da ako je netko kriv za određene grijehe, „neka bude proklet“. To je upućivalo kršćansku zajednicu da prema prijestupniku ima određen oprez, obzir, koji je uključivao njegovo isključenje iz zajednice, kao što se očito mora učiniti u slučaju osobe koja propovijeda lažno evanđelje. Takvo isključenje – zbog raznih prijestupa – potvrđeno je drugdje u Novom Zavjetu:
„Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Matej 18, 15–18).
A kako je onaj tko je odvojen od Boga, sjedinjen s đavlom, to objašnjava zašto sveti Pavao, namjesto da proklinje, ponekad predaje prijestupnika Sotoni, kako bi mogao patiti bez zaštite Crkve i tako biti potaknut na pokajanje:
„Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu. I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete pa da se iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini. A ja, i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam presudio kao nazočan onoga koji je takvo što počinio. Pošto se u ime Gospodina našega Isusa Krista okupite vi i moj duh, snagom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa“ (Prva Korinćanima 5, 1–5).
„Ako me tko ražalostio, nije ražalostio mene, nego u neku ruku – da ne pretjeram – sve vas. Dosta je takvu ona kazna od većine pa ga vi radije pomilujte i utješite da ga pretjerana žalost ne shrva. Zato vas molim, iskažite mu ljubav. Ta zato vam i pisah da vidim jeste li prokušani, jeste li u svemu poslušni. Komu dakle vi što oprostite, tomu i ja; jer i ja, ako kome što oprostih, oprostih poradi vas – pred Kristom, da nas ne nadmudri Sotona. Ta znamo njegove namjere!“ (Druga Korinćanima 2, 5–11).
„Među njima su Himenej i Aleksandar, koje sam predao Sotoni da nauče ne huliti“ (Prva Timoteju 1, 20).
„S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini“ (Titu 3, 10).
Izvedenice od anateme u Novom Zavjetu
Grčka imenica καταναθεμα/katanathema znači proklinjanje, anatemu (prokletstvo) protiv koga. Pojavljuje se samo jednom u Novom Zavjetu, u proročkoj poruci o Novom Jeruzalemu:
„I ne će više biti nikakva prokletstva (κατάθεμα/katáthema)“ (Otkrivenje 22, 3).
To se može shvatiti na dva načina, dajući riječi anatema oba značenja: 1) ne će biti uzdizanja na Božji sud, jer je taj sud već dovršen; 2) ne će biti nikakve posebne posvećenosti Bogu, jer će sve stvari biti svetinje Božje, baš kao što Božje svjetlo obasjava sve: I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac! (Otkrivenje 21, 23).
Grčki glagol καταράομαι/kataráomai znači prokleti, proklinjati, osuditi. Bilježi se šest puta u Novom Zavjetu.
Isus na Posljednjem sudu:
„Odlazite od mene, prokleti (οἱ κατηραμένοι / hoi katēraménoi), u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“ (Matej 25, 41).
Petar Isusu:
„Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo (κατηράσω/katērásō) usahnu“ (Marko 11, 21).
Isus:
„blagoslivljajte one koji vas proklinju (προσεύχεσθε/proseúkhesthe), molite za one koji vas zlostavljaju“ (Luka 6, 28).
Apostol Pavao:
„Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite (μὴ καταρᾶσθε / mḕ katarãsthe)!“ (Rimljanima 12, 14).
Apostol Jakov:
„Njime [jezikom] blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo (καταρώμεθα/katarṓmetha) ljude na sliku Božju stvorene“ (Jakovljeva 3, 9).
Επικατάρατος/epikatáratos je pridjev, a znači: ‘proklet’, ‘osuđen na propast’, ‘onaj koji ima anatemu, navučenu kletvu’, ‘nad kojim je izrečena anatema’, ‘koji je izložen Božjoj srdžbi’, ‘tko je predan uništenju’, često u vjerskom ili pravnom smislu. Novi Zavjet sadržava tu riječ na tri mjesta.[6] U prijevodu Sedamdesetorice riječ se pojavljuje puno puta u Starom Zavjetu.[7]
Anatema u kršćanskoj starini i bogoslužju
Od vremena apostola, izraz ‘anatema’ označava oblik krajnje vjerske kazne, poznate kao izopćenje. Najraniji zabilježeni primjer toga zabilježen je na sinodi u Elviri (Španjolska, 306.). Sv. Ćiril Aleksandrijski izdao je dvanaest anatema protiv Nestorija godine 431.
U petom stoljeću razvila se formalna razlika između anateme i „maloga“ izopćenja, gdje je „malo“ izopćenje značilo odvajanje osobe ili skupine od obreda Euharistije, a anatema je značila potpuno odvajanje od Crkve, isključenje iz zajedništva vjernika („općinstva svetih“). Papa Ivan VIII. (piše:
U Gracijanovu dekretu oko 1140. zapisano je:[8]
„Gracijan: Međutim, treba napomenuti da je izopćenje jedno, a anatemizacija drugo. Stoga Ivan VIII. [872.–882.] piše nekomu biskupu: Znaj da je Engeltruda, žena Bosonova, više puta bila udarena ne samo izopćenjem, koje je odvaja od bratskoga društva, nego i anatemom, koja odsijeca od samoga tijela Kristova (koje je Crkva). Gracijan: Stoga se daje razumjeti da se anatemizirani ne smiju razumijevati jednostavno kao potpuno odvojeni od bratskoga društva, nego od tijela Kristova (koje je Crkva).“
U kasnijem razdoblju Grgur IX. (1227.–1241.) razlikuje malo izopćenje (koje isključenje od primanja sakramenata), od velikoga izopćenja, koja podrazumijeva isključenje iz zajednice vjernika. Od tada nema sadržajne razlike između velikoga izopćenja i anateme, osim većega ili manjega stupnja ceremonije u izricanju te mjere.
Rimski pontifikal uči „da je izopćenje trostruko, naime: malo, veliko i anatema“, te da se „za teže krivnje izriče anatema, odnosno svečano izopćenje“.[9] Zakonik kanonskoga prava iz 1917. određuje da se izopćenje „naziva i anatemom, osobito ako se izriče u svečanom obliku, kako ga opisuje Rimski velesvećenički obrednik“ (kanon 2257. § 2.). Latinska Crkva prema Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. više ne razlikuje stupnjeve izopćenja. Istočne Katoličke Crkve zadržale su veliko i malo izopćenje prema Zakoniku kanona istočnih Crkava iz 1990.
Obrazac za izricanje anateme sastavio je sv. Zaharija,[10] papa od 741. do 752. Da bi se izbjegle samovolje, biskup je morao biti okružen s 12 svećenika i proglasiti o anatemiziraniku:[11]
„[…] Zabrinuti da ne propadne zbog pastirske nebrige, za što smo na strašnom sudu pred prvakom pastira, Gospodinom našim Isusom Kristom, pozvani dati račun, prema kojem sȃm Gospodin strašno prijeti govoreći: Ako ne proglasiš nepravedniku nepravednost njegovu, od tebe ću tražiti račun za krv njegovu (Ezekiel 3, 18). Kanonski smo ga upozorili, jednom, drugi put, treći put, pa čak i četvrti, kako bismo ga uvjerili u njegovu zloću, pozivajući ga na popravak, zadovoljštinu i pokoru, te ga korili s očinskom ljubavlju. Ali on, na žalost, odbacujući spasonosna upozorenja, prezire zadovoljiti Crkvu Božju koju je povrijedio nadut duhom oholosti.
Dakako, Gospodinovim i apostolskim zapovijedima upućeni smo što trebamo učiniti s takvim prijestupnicima. Kaže, naime, Gospodin: Ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe (Matej 18, 8). I Apostol kaže: Iskorijenite opakoga iz svoje sredine (Prva Korinćanima 5, 13). I opet: Ako je onaj koji se zove bratom bludnik, ili lakomac, ili kumiropoklonik, ili psovatelj, ili pijanica, ili razbojnik, s takvim ni ne jedite! (Prva Korinćanima 5, 11). I Ivan, nadasve ljubljeni učenik Kristov, zabranjuje pozdravljati takva opaka čovjeka govoreći: Ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. 11 Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima (Druga Ivanova 1, 10–11).
Pa ispunjavajući prema tome Gospodinove i apostolske zapovijedi, otkinimo mačem izopćenja od crkvenoga tijela gnjili i neizlječivi ud koji ne prima lijeka, da se takvom kužnom bolešću kao otrovom ne zaraze drugi tjelesni udovi. […]
Stoga njega sa svim njegovim sudionicima i pristašama, sudom Boga Svemogućega, Otca, i Sina, i Duha Svetoga, i blaženoga Petra, apostolskoga prvaka, i svih svetaca, kao i ugledom naše osrednjosti, vlašću koju nam je Bog dao da vezujemo i odrješujemo na nebu i na zemlji: lišavamo primanja dragocjenoga Tijela i Krvi Gospodinove, odvajamo od zajedništva svih kršćana, isključujemo s pragova svete majke Crkve na nebu i na zemlji, određujemo da je izopćen i proklet, i presuđujemo da je s đavlom i anđelima njegovim i svim odbačenima osuđen na oganj vječni dok ne dođe k sebi od ne zamki vražjih i ne vrati se popravljanju i pokajanju te zadovolji Crkvu Božju, koju je povrijedio, predajući ga Sotoni na propast tijela da bi se duh njegov spasio u Sudnji dan (Prva Korinćanima 5, 5).
Ako, međutim, anatemizirani, nakon što se pokaje, zatraži oprost i obeća se popraviti, biskup koji ga je izopćio, opet u ljubičastoj štoli i plaštu, s mitrom bez ukrasa, okružen dvanaestoricom svećenika, skida s njega sve kletve i pomiruje ga s Crkvom:[12]
„Bože, kojemu je vlastito da se uvijek smiluje i prašta, primi našu molbu i neka smilovanje blagosti Tvoje milostivo odriješi ovoga slugu Tvoga kojega je stezao lanac izopćenja. Po Kristu Gospodinu našemu.
Vlašću Boga svemogućega, i blaženih apostola Petra i Pavla, i Njegove svete Crkve, i one koju obnašam, odrješujem te od okova izopćenja kojima si bio vezan. U ime Otca, i Sina, i Duha Svetoga.
Ponovo te uvodim u krilo svete majke Crkve, u druženje i zajedništvo svega kršćanskoga svijeta, iz kojega si bio isključen presudom izopćenja. I vraćam te sudjelovanju u crkvenim sakramentima. U ime Otca, i Sina, i Duha Svetoga.“
Iz tih je obrednih tekstova vidljiva svetopisamska osnova proglašenja anateme, da je ona u odnosu na onoga komu se izriče popravna mjera, a ne iživljavanje, a u odnosu na crkvenu zajednicu zaštitna mjera radi očuvanja neokrnjenosti nauke i pravovjernosti.
Dok je u slučajevima zabrane bogoslužja, primanja Pričesti, odvajanja od zajedništva Crkve i drugih pokora, osoba ostaje član Crkve, iako je njezino sudjelovanje u njezinu milostivom životu ograničeno, oni koji su predani potpuno su otkinuti od Crkve do svoga pokajanja. Shvativši da ne može ništa učiniti za njihovo spasenje, s obzirom na njihovu tvrdoglavost i okorjelost srca, zemaljska ih Crkva uzdiže na Božji sud. Taj je sud milosrdan za raskajane grešnike, ali strašan za tvrdoglave Božje neprijatelje:
„Strašno je upasti u ruke Boga živoga“ (Hebrejima 10, 31).
„Jer Bog je naš oganj što proždire“ (Hebrejima 12, 29).
Kanonsko određenje anateme
Drugi nicejski sabor u listopadu 787. odredio je:[13]
„Anatema nije ništa drugo nego potpuno odvajanje od Boga.“
Rečenicu je u kanonsko pravo uvrstio Gracijan godine 1140.:[14]
„Ništa naime drugo ne znači anatema, nego odvajanje od Boga“.
Definirajući godine 1854. da je Blažena Djevica Marija od prvoga času svoga začeća (od sv. Joakima i sv. Ane), po posebnoj Božjoj milosti i povlastici bila očuvana neokaljanom od svake ljage izvornoga grijeha, bl. Pio IX. u svrhu štićenja te vjerske istine nije upotrijebio riječ anatema, ali ju je protumačio napisavši:[15]
„Zbog toga, ako bi se tko, ne daj Bože, usudio, u srcu drukčije misliti negoli smo Mi definirali, takvi neka budu svjesni, a neka znaju i ubuduće, da su osuđeni vlastitom presudom, da su doživjeli brodolom vjere, da su otpali od jedinstva Crkve, te da su zbog toga tim samim sami sebe podvrgli kaznama koje su određene pravom, budu li se usudili tako srcem misliti, riječju i pisanjem ili na koji drugi vanjski način izražavati.“
Definirajući godine 1950. da je Blažena Djevica Marija dušom i tijelom uznesena u nebo, časni sluga Božji Pio XII. nije posegnuo za riječju anatema radi zaštite te dogme, nego je zapravo donio njezino objašnjenje:[16]
„Stoga, ako bi se tko, ne daj Bože, svjesno usudio nijekati ili dovesti u sumnju ono što smo Mi odredili, neka zna da je potpuno otpao od božanske i katoličke vjere.“
Anatema na općim crkvenim saborima (325.–1870.)
Pavlov grčki izričaj anáthema éstō iz Galaćanima 1, 8. i 9. redak, preuzeli su crkveni sabori u odredbama koje definiraju kršćansku vjeru. Latinska istovrijednica anathema sit odražava Galaćanima 1, 8–9, pri čemu je riječ anathema ostala neprevedena iz grčkoga, a sit je konjunktiv treće osobe jednine i rabi se za imperativ treće osobe jednine: neka je / bio!
Među ekumenskim saborima takva je poraba počela s prvim – Nicejskim (godine 325.) – koji je primijenio izričaj na one koji niječu Kristovo boštvo. Od tada formulu koriste svi ekumenski sabori koji su izdali dogmatske kanone. (Drugi vatikanski sabor nije izdao dogmatske kanone, pa zato nikada nije upotrijebio izraz anatema.) Anatema se tako navodi u kanonima (odredbama) crkvenih sabora kojima se bdije nad pravovjerjem te se njome iz zajednice vjernika zbog krivovjerja isključuje i od crkvenoga tijela odvaja onaj tko tvrdi nešto krivovjerno.
Anatema u kanonima crkvenih sabora znači:
‘neka je’ ili ‘bio!’:
‘odvojen’ [od Crkve], ‘proklet’, ‘prepušten prokletstvu’, ‘izopćen’ [iz Crkve].
Neki je prevode i kao: „neka je kažnjen anatemom“; „neka bude kažnjen anatemom“, „neka je udaren anatemom“.
No, dosljedno s prijevodom istoga izraza u Rimljanima 9, 3; Galaćanima 1, 8–9 i Prvoj Korinćanima 16, 22, najrazumljivije ju je prevoditi: „proklet bio“ ili „neka je proklet“.
U svakom slučaju, kazna anateme u stvarima vjere unaprijed je izrečena (latae sententiae), pa se u nju upada automatski (u pravilu nije potreban postupak na kraju kojega se izriče takva kazna; može se utvrđivati samo činjenice pa kada se one podvedu pod izričaj kojim je zapriječena takva kazna, ona automatski nastupa). Ta odvojenost od Crkve krivovjercu traje sve dok se ne odrekne svoje zablude, ili, ako tako razmišlja, nastupit će kada je počne javno iznositi, osim ako je se ne odrekne.
Rečenica u kojoj se pojavljuje anatema u pravilu je aforizam (kratak oblik jednostavne i duhovito izrečene tvrdnje). Evo nekoliko primjera iz Denzingerove Zbirke sažetaka, vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (uz napomenu da neke od probranih anatema nisu kanoni sveopćih sabora):
„Tko Sina Marijina naziva običnim čovjekom, proklet bio (anathema sit).“ (Denzinger, 140/9)
„Ako tko kaže ili vjeruje da svemogući Bog nije načinio ovaj svijet i svu njegovu opskrbu, proklet bio.“ (Denzinger, 191)
„Ako tko vjeruje da ljudska tijela ne će uskrsnuli poslije smrti, proklet bio.“ (Denzinger, 200)
„Tko god kaže da milost Božja, kojom čovjek biva opravdan po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, vrijedi samo za oproštenje već počinjenih grijeha, a ne i kao pomoć da se oni ne počine, proklet bio.“ (Denzinger, 225 i 245)
„Ako tko ne priznaje da je Emanuel pravi Bog i da je zbog toga sveta Djevica – Bogorodica, jer ona je tijelom rodila Riječ, koja je od Boga, a koja je postala tijelo; proklet bio.“ (Denzinger, 252)
„Ako se tko usuđuje tvrditi da je Krist čovjek koji u sebi nosi Boga, a ne da je uistinu Bog kao jedini i naravni Sin, budući da Riječ pȕt posta, te poput nas ima udjela u krvi i mesu, proklet bio.“ (Denzinger, 256)
„Ako tko ne prizna da je Riječ Božja trpjela u tijelu, da je u tijelu bila razapeta, da je u tijelu okusila smrt i da je prvorođenac postao od mrtvih, jer je kao Bog život i davatelj života, proklet bio.“ (Denzinger, 253)
„Ako tko kaže ili tvrdi da će Krist Gospodin, kao što je bio raspet za ljude, tako i u nadolazećem vremenu svijeta biti raspet i za đavle, proklet bio.“ (Denzinger, 409)
„Ako tko kaže ili tvrdi da je kazna đavolā i bezbožnih ljudi vremenita, i da će se ona nakon određena vremena završiti, proklet bio.“ (Denzinger, 411)
„Ako tko ne ispovijeda jednu narav, to jest jednu bit Otca, i Sina, i Duha Svetoga, jednu snagu i moć, istobitno Trojstvo i jedno boštvo kojemu se klanja u tri hipostaze (supsistencije), odnosno osobe, proklet bio.“ (Denzinger, 421)
„Ako tko vjeruje da su ljudske duše i tijela vezane sudbinskim zvijezdama […], proklet bio.“ (Denzinger, 459)
„Ako tko mesna jela, koja je Bog dao na uporabu ljudima, smatra nečistima i ne suzdržava se od njih radi kroćenja svoga tijela, nego zato što ih smatra nečistima tako da ne će okusiti ni povrće kuhano s mesom […], proklet bio.“ (Denzinger, 464)
„Ako tko odbacuje cijelu crkvenu predaju, pisanu ili nepisanu, proklet bio.“ (Denzinger, 609)
„Ako tko ne prihvaća te [73 biblijske] knjige u cijelosti, sa svim njihovim dijelovima, kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi i kako su sadržane u starom raširenom latinskom izdanju, za svete i kanonske, te svjesno i namjerno prezire rečene predaje, proklet bio.“ (Denzinger, 1504)
„Ako tko kaže da se čovjek može opravdati pred Bogom svojim djelima koja se čine snagom ljudske naravi ili prema učenju Zakona, bez Božje milosti po Kristu Isusu, proklet bio.“ (Denzinger, 1551)
„Ako tko kaže da u Evanđelju nije zapovjeđeno ništa osim vjere, a da je sve ostalo nevažno, ni zapovjeđeno ni zabranjeno, nego slobodno, ili da se Deset zapovijedi ne tiču kršćana, proklet bio.“ (Denzinger, 1569)
„Ako tko kaže da je Bog dao ljudima Isusa Krista kao Spasitelja komu će vjerovati, a ne i kao Zakonodavca komu će se pokoravati, proklet bio.“ (Denzinger, 1571)
„Ako tko kaže da je krštenje slobodno, to jest da nije potrebno za spasenje, proklet bio.“ (Denzinger, 1618)
„Ako tko kaže da se u presvetom sveotootajstvu Euharistije uistinu, stvarno i bitno ne nalazi tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, zajedno s dušom i boštvom, pa dosljedno čitav Krist, nego kaže da je Krist u tom sakramentu kao u znaku ili u slici ili u snazi, proklet bio.“ (Denzinger, 1651)
„Ako tko kaže da su ključevi dani Crkvi samo za odrješivanje, a ne i za vezivanje, te da zbog toga svećenici, kada nalažu pokornicima kazne, čine protiv svrhe ključeva i protiv Kristova ustanovljenja; i ako tko kaže da je umišljaj da, nakon što je snagom ključeva oproštena vječna kazna, uglavnom tek treba izvršiti vremenitu kaznu, proklet bio.“ (Denzinger, 1715)
„Ako tko kaže da je Misna žrtva samo čin hvale i zahvale, ili samo uspomena na žrtvu prikazanu na križu, a ne i pomirbena žrtva; ili da ona koristi samo onomu koji je prima; ili da se ne smije prinositi za žive i mrtve, za grijehe, kazne, zadovoljštine i za druge potrebe, proklet bio.“ (Denzinger, 1753)
„Ako tko kaže da kanon Mise sadržava zablude te ga zbog toga treba dokinuti, proklet bio.“ (Denzinger, 1756)
„Tko kaže da je kršćanima dozvoljeno u isto vrijeme imati više žena i da to nije zabranjeno nijednim Božjim zakonom [usp. Matej 19, 9], proklet bio.“ (Denzinger, 1802)
„Tko kaže da jedan supružnik može ženidbenu vezu razvrći zbog krivovjerja, ili zbog poteškoća u zajedničkom životu, ili zbog namjerne odsutnosti, proklet bio.“ (Denzinger, 1805)
Anatema, dakle, uvijek dolazi u pogodbenoj rečenici, i to stvarnoj; sadržaj glavne surečenice nastupa ako se ostvari uvjet ili pogodba izrečen zavisnom surečenicom.
Te su izjave obično negativne, odnosno ne proglašavaju istinu nego osuđuju neistinu. Izjava time potvrđuje ono što je Crkva oduvijek vjerovala, a što je bilo potrebno prokazati, i osuđuje krivovjerno osporavanje takve istine.
Zadnje su anateme proglašavane na Prvom vatikanskom saboru; u dogmatskoj konstituciji Dei Filius (24.4.1870.) petnaest je kanona s anatemom, a u dogmatskoj konstituciji Pastor aeternus (18.7.1870.) pet je kanona s anatemom.
Kada ekumenski sabor primijeni izraz anateme na naukovno pitanje, tada je stvar nezabludivo riješena. (Ako bi sabor primijenio taj izraz na stegovno pitanje, tada stvar ne bi bila nezabludivo riješena, jer su nezabludivu određenju podložna samo naukovna, a ne i stegovna pitanja.) Kada sveopći sabor proglasi anatemu u vezi s naukovnim pitanjima, time je doneseno naukovno određenje i propisana mjera za njegovo nijekanje. Tako je anatema u dogmatskim kanonima – cenzura koja se odnosi na učenjā božanske i katoličke vjere (de fide divina et catholica).
Sve što su sveopći sabori nezabludivo odlučili, ostaje nezabludivo utvrđeno. Ostaje i posljedica, kako je unaprijed proglašena, bez obzira što anateme formalno nema u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. Naime, kanon 751. sadržava definiciju krivovjerja, ono je kažnjivo djelo protiv vjere i krivovjernik upada u unaprijed izrečeno izopćenje (kanon 1364.), a anatema je pravno bila određena kao vrsta izopćenja. Jedina je razlika što se dogmatski kanoni općih sabora s anatemom odnose na sve kršćane, kao putokaz čega se trebaju odreći ako žele postati ili ostati pravovjerni, a kanonska kazna izopćenja prema Zakoniku kanonskoga prava ne odnosi na one koji nikada nisu bili članovi Katoličke Crkve (kanon 11.) ni one koji ne podliježu kazni (kanon 1323.).
Nesporazumi oko anateme
Da se izbjegnu nesporazumi ili pogrješna shvaćanja anateme, važno je imati na umu njezinu narav, svrhu i dosege. Osobito je važno pri govoru o njoj biti odmjeren i što precizniji da se ne izazove nova sablazan.
Anatema osobu ne osuđuje na vječne muke. Osuđivanje nekoga na pakao vlast je koja je samo Božja i Crkva je ne može obavljati.
Anatema nije konačno prokletstvo, jer je pokajanje moguće sve do smrti.
Anatema nije siguran znak da će osoba ići u pakao. Anatema se primjenjuje samo za vrlo teške prijestupe, ali nije zaprjeka da se prijestupnik ne bi mogao pokajati, a oni koji se pokaju nisu prokleti.
Anatema nije siguran znak da osoba nije u stanju milosti. Tomu je tako iz dva razloga: 1. osoba se možda pokajala od trenutka kada je upala pod anatemu i 2. osoba možda nije bila u stanju smrtnoga grijeha u trenutku kada je anatema izdana. Iako su anateme izriču zbog teško grješnoga ponašanja, to nije jamstvo da je ono smrtno grješno. Da bi teški grijeh postao smrtan, mora biti počinjen uz potrebno znanje i pristanak, i premda je počinitelj mogao dati sve od sebe da se pojave ti uvjeti, oni možda u stvarnosti ne postoje – npr. zbog skrivene spoznajne ili voljne preprjeke.
Svrha anateme nije nauditi prekršitelju. Njezina je namjena ljekovita, a ne kaznena. Cilj je zaštititi kršćansku zajednicu od širenja zlih učenja ili ponašanja te potaknuti pojedinca da prepozna narav svojih djela. Iako biti lišen zajedništva Crkve nije ugodno, to ne mijenja činjenicu da je temeljno usmjerenje anateme i izopćenje ljekovito, a ne kažnjavajuće.
Ako se tko boji da će potpasti pod anatemu, neka ne pristaje uz učenja koja k tomu vode. Ako se tko boji za drugoga, neka ga vrati zdravu učenju. Ako je tko napustio zdravo učenje, što ga se onda tiče što u Crkvi čine oni koji ga održavaju? Samom činjenicom da je tko zauzeo drukčiji pogled na stvari od onoga koji uči vjera, već se odvojio od Crkve Kristove. Članom Crkve ne čini upis u maticu krštenih, nego duh i sadržaj čijih mišljenja. U anatemu pada samo onaj čija su mišljenja suprotna vjekovnim shvaćanjima Crkve i samo kada u njima ustraje.
[1] Grčko-hrvatski rječnik za škole, prir. Stjepan Senc, U Zagrebu 1910., str. 55.
[2] Jan Frederik Niermeyer, Mediae Latinitatis lexicon minus, Leiden, 1972., str. 42.
[3] Gerčko-hèrvatski rěčnik za škole, priredili Josip Kostić, Franjo Maiksner i Franjo Petračić, U Zagrebu 1875., str. 59.
[4] Pierre Sandevoir, Anatema, u: Rječnik biblijske teologije, ur. Xavier Léon-Dufour, Zagreb, 1969., stupac 17. „Izrael vodi Božje ratove: da postigne pobjedu, on plijen predaje anatemi, a to znači da se odriče koristi od njega i da se zavjetom obvezuje da će ga posvetiti Bogu (Brojevi 21, 2 sl.; Jošua 6). Ta posveta podrazumijeva posvemašnje uništenje plijena – živih bića i materijalnih predmeta; ako se ono propusti, slijedi kazna (Prva Samuelova 15), kao i ako se svetogrdno prekrši, što donosi poraz (Jošua 7)“ (stupac 17). „U Novom Zavjetu više se ne radi o poduzimanju svetog rata niti o predavanju neprijatelja anatemi. Ali ta riječ ostaje kao izraz za prokletstvo. U ustima Židova, u obrascima zakletve (Marko 14, 71; Djela apostolska 23, 12), ta riječ označuje prokletstvo što ga na sebe zaziva onaj koji se zaklinje, za slučaj da prekrši zakletvu“ (stupac 18).
[5] Marcello Semeraro, Anatema/anatematizam, u: Enciklopedijski teološki rječnik, ur. Aldo Starić, Zagreb, 2009., str. 35.
[6] U Evanđelju farizeji kažu: „Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona – to je prokleto (ἐπάρατοί εἰσιν / epáratoí eisin) !“ (Ivan 7, 49). Pavao piše: „Doista, koji su god od djelâ Zakona, pod prokletstvom su (ὑπὸ κατάραν εἰσίν / hypò katáran eisín). Ta pisano je: Proklet (ἐπικατάρατος / epikatáratos) tko se god ne drži i tko ne vrši sve što je napisano u Knjizi Zakona [Ponovljeni zakon 27, 26] (Galaćanima 3, 10), i: „Krist nas otkupi od prokletstva (ἐκ τῆς κατάρας / ek tē̃s katáras) Zakona, postavši za nas prokletstvom (κατάρα/katára) – jer pisano je: Proklet (ἐπικατάρατος/epikatáratos) je tko god visi na drvetu [Ponovljeni zakon 21, 23] (Galaćanima 3, 13).
[7] Evo samo nekih primjera uporabe pridjeva epikatáratos u Septuaginti.
Bog zmiji, zavodnici sotonskoj: „Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: Kad si to učinila, prokleta bila (ἐπικατάρατος σὺ / epikatáratos sỳ) među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!“ (Postanak 3, 14).
Bog Kajinu, ubojici brata svoga Abela: „Stoga budi proklet (ἐπικατάρατος σὺ / epikatáratos sỳ) na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga!“ (Postanak 4, 11).
Patrijarh Izak svomu mlađemu sinu Jakovu: „Proklet bio (ὁ καταρώμενός / ho katarṓmenós) tko tebe proklinje (ἐπικατάρατος/epikatáratos); blagoslovljen tko te blagoslivlje!“ (Postanak 27, 29).
Patrijarh Jakov o svojim sinovima Šimunu i Leviju: „Prokleta (ἐπικατάρατος/epikatáratos) im srdžba, jer je prežestoka! Prokleta im obijest, jer je preokrutna!“ (Postanak 49, 7).
Mojsije narodu: „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji vrijeđa oca svoga i majku svoju!“ (Ponovljeni zakon 27, 16). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji pomakne međaš susjedov!“ (Ponovljeni zakon 27,17). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji slijepca zavede na stranputicu!“ (Ponovljeni zakon 27, 18). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji krnji prava došljaka, sirote i udovice!“ (Ponovljeni zakon 27, 19). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji legne sa ženom oca svoga“ (Ponovljeni zakon 27, 20). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji legne s bilo kakvom životinjom!“ (Ponovljeni zakon 27, 21). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji legne sa svojom sestrom“ (Ponovljeni zakon 27, 22). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji legne s punicom svojom!“ (Ponovljeni zakon 27, 23). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) koji primi mito da smrt donese nevinome!“ (Ponovljeni zakon 27, 25).
Božja riječ objavljena Jeremiji: „Proklet (ἐπικατάρατος/epikatáratos) čovjek koji se uzdaje u čovjeka“ (Jeremija 17, 5). „Proklet bio (ἐπικατάρατος/epikatáratos) tko nemarno obavlja poslove Gospodinove!“ (Jeremija 48, 10).
[8] Decretum Gratiani, Pars secunda, Causa III, Quaestio IV., Caput XII. Aliud est excommunicatio, aliud anathematizatio: „Gratian. Notandum vero est, quod aliud sit excommunicatio, et aliud anathematizatio. Unde Iohannes VIII. scribit cuidam Episcopo: Hengiltrudam uxorem Bosonis noveris non solum excommunicatione, que a fraterna societate separat, sed etiam anathemate, quod ab ipso corpore Christi (quod est Ecclesia) recidit, crebro percussam. Gratian. Unde datur intelligi, quod anathematizati intelligendi sunt non simpliciter a fraterna societate omnino separati, sed a corpore Christi (quod est Ecclesia).“
[9] „Notandum quod triplex est excommunicatio, videlicet: minor, major, et anathema“ (Pontificale Romanum, Parisiis 1859., str. 445); „anathema, id est, solemnis excommunicatio pro gravioribus culpis fieri“ (str. 449).
[10] Joseph Gignac, Anathema, The Catholic Encyclopedia, svezak 1, New York, 1907.
[11] Pontificale Romanum, Ordo excommunicandi et absolvendi, Parisiis 1859., str. 449–450; 1895.
[12] Pontificale Romanum, Ordo excommunicandi et absolvendi, Parisiis 1859., str. 452–453; 1895.
[13] Philippe Labbe – Gabriel Cossart, Sacrosancta concilia ad regiam editionem exacta, Tomus VII., Lutetiae Parisiorum, 1671., stupac 583D: „Porro anathema nihil aliud est, quam separatio a Deo.“
[14] Gracijan, Decretum, pars 2, causa 24, quaestio 3, caput 9: „Nichil enim aliud significat anathema, nisi a Deo separationem.“
[15] Denzinger, 2804; Služba Božja (Split), 44/2004., br. 4, str. 89.
[16] Pio XII., Apostolska konstitucija Munificentissimus Deus, Acta Apostolicae Sedis, 42/1950., br. 15, str. 770; Denzinger, br. 3904: „Quamobrem, si quis, quod Deus avertat, id vel negare, vel in dubium vocare voluntarie ausus fuerit, quod a Nobis definitum est, noverit se a divina ac catholica fide prorsus defecisse.“